To da smo svi optereceni obavezama i da sem mjesecne plate nemamo nikakvog svog zivota, to je tacno. Medjitim, svako ima priliku da sam odabere gdje ce da robuje i svako ima pavo da sam budali u fantazijama o oslobadjanju od obaveza.
Ali postoje sanse da se i to izbjegne, samo sto covjek mora biti veoma mudar i ujedno i skroman, te uporan da stigne do mjesta koje dozvoljava i materijalnu sigurnost a i samostalno razmisljanje. Oboje je vrlo tesko dobiti istovremeno. Zato su u staroj Grckoj filozofi zivjeli kao siromasi, jer nisu mogli drukcije samostalno da razmisljaju. A sad u tu sliku upleti zenski rod koji skoro nikad nije ni razmisljao samostalno. Koliko bi ona bila spremna da zrtvuje svoju mjesecnu platu radi dokolice?
Ipak, vecina se odlucuje da ono malo slobodnog vremena koje im se daje na kascicu iskoristi za samostalno ludovanje, i tu se ocituje individualizam. Jer samostalno razmisljanje nema smisla ako sluzi samo ludovanju, a ne nekoj vrsti zajednistva i kolektivnosti. Jer pojedinac ne moze postici slobodu od obaveza i srecu sam.
Nije ropstvo nastalo kao luksuz, nego kao potreba jednih da zive slobodno, a to ide samo na racun drugih.
Sloboda je previse primamljiva da bi se moglo bez ropstva. Ili ces bez slobode, ili ces sa ropstvom.
