Taman kad pomislis da su na pravom putu i pocnes da se smirujes ono udari nesto i napravi stetu vecu nego sto je bila...
Otidem da radim van srbije u Slovacku da zaradim novac da bi itiso kod nje i da se vidim s njom i 10 dana pred zavrsetka ugovora resili da otpustaju srbr jer odjednom imaju visak radnika te sam dobio kao otkaz po prvi put u zivotu...I to pre 10 dana da se vidimo tako da sam morao u Srbiju pa opet nazad u eu da bi proveo 3 dana s njom.
Ja joj rekao sta se desilo ona se ocutala i pocela da me ostavlja, nagrdila me kao da sam nista, kao ne trudim se dovoljno plus dobijam otkaz kao nije sigurna vise u nasu vezu takodje uvodi restrikcije odnosa...Videli se i bili smo pod tenziju, takodje ja ne znam da li me vara sa tim njenim drugom...Opet kao sve ok i opet njeno grdjenje za svakojake sitnice...Vidim da me ostavlja i nije vise ista, osecam se prevareno ali ne mogu da kazem, osecam se nemocno ali se borim i vreme mi manjka i najveci mi je neprijatelj u toj birbi nedostatak vremena.
Kao voli me ali yo nije dovoljno, treba da idrm kod nje sledece godine a ona mi postavila nove neke uslove dok sam je ja ovde docekao sirom rasirenih ruku kad je bila...
Gubim je i mozda sam je vec izgubio, gubim i samog sebe s njom i svoj san.Bio sam srecan sa njom jedino zbog daljine malo napet a sad sam u magli zbunjen i trazim nesto za sta da se uhvatim jer se njeno svetlo ocigledno gasi i njena tvrdoglavost i neodlucnost za rizik za nas dovodi do kraja a ja sam voljan da rizikujem sebe i sa manjkom njene podrske ne znam da li cu uspeti, potrebno je dvoje za to...