Kako nas "radi "ljubav?

Neprilagođena

Leptirica
Banovan
Poruka
95.555
Kada se zaljubimo, menja se naš pogled na svet, situacije, rasuđivanje, a menja se i naše telo.
Sve nas to hrani poyitivnim emocijama,osećajem pripadnosti, vezanosti, poverenja, sigurnosti,
ali i strahova, strepnje, preterane ljubomore.


pexels-photo-459303.jpg



Kada razmišljamo o ljubavi, srce će najverovatnije biti prvi organ koji će nam pasti na pamet
U stvari -promene u mozgu utiču na naše raspoloženje i ponašanje.
Za to vrtoglavo, euforično uzbuđenje koje osećamo kada samo pomislimo na dotičnu osobu,
postoji naučno objašnjenje.
Pod uticajem smo neurotransmitera, hormona zvanog dopamin.
On je među najvažnijim hemikalijama koje pojačavaju osećaj zadovoljstva zbog nečega lepog što doživljavamo.

  • Ono onda prouzrokuje osećaj uzbuđenja i ogromne želje da učinimo sve što je potrebno kako bismo bili sa tom osobom.
  • Kada se vidimo, naš mozak nas „nagrađuje“ sa još više dopamina, a to dalje intenzivira osećaj zadovoljstva.
  • Ne osećamo glad, malo spavamo, ali nam se čini da „sve možemo“.
  • Nivoi oksitocina takođe rastu, podstičući osećaj privrženosti, sigurnosti i poverenja, koji raste ako se veza nastavi i učvršćuje.
  • Ova osećanja se intenziviraju nakon dodira, poljupca ili seksa, a oksitocin nastavlja da se luči
  • . Sa razlogom se i zove „hormon ljubavi“.


Većina ljudi se slaže da ljubav podrazumeva određeni stepen kompromisa i žrtvovanja.
Međutim, tu valja biti oprezan: žrtvovanje u prenesenom smislu može
biti i pristanak na neku sitnicu koju partner želi a vama se ne dopada,
do potpune promene životnog ritma. Sve to da biste partneru ugodili.


momak-i-devojka-na-bicikli-zaljubljeni.jpg



Uzvraćena i srećna ljubav je dokazano povezana sa nižim nivoima stresa.
Pozitivna osećanja kao posledica pojačanog lučenja oksitocina i dopamina poboljšavaju raspoloženje.
Osećaj „leptirića“ prenosi se iz stomaka na ruke, vrhove jagodica, noge su „lakše“, više se smejemo...
Raste nam samopouzdanje pa smo sebi lepši i spolja, ali i iznutra.
 
Љубав је кад се двоје љубе,
а заљубљеност кад претерају са тим.

Када се љубимо не дишемо,
ако у току ноћи двеста пута зауставимо дах - ујутру нам сасвим сигурно неће бити добро.

Творац је то тако наместио да тај губитак ваздуха у почетку доживљавамо као нешто лепо,
а пре свега врхунски узбудљиво,
али врло ускоро почињу проблеми - без кисеоника одумиру наше сиве ћелије ...

Почиње љубомора,
мори нас љубав и то тако што прво погрешно перципирамо стварност,
што води у збуњеност,
а ова директно у лудило !

Ми уствари убрзано умиремо !
 
Čudna je ta ljubav.
Tako uzvišeno osećanje.
Prelepo osećanje.
A opet, ume užasno da boli.

Da..
Kada me on ljubi, svet prestaje da postoji.
Vreme stane .
Postojimo samo mi.
Тако је, истина.
И сад замисли да не знаш да то постоји, била би мање тужна?
Лептирице ❤️
 
Mada... ljubav "radi" i kad je prema svetu, književnosti, muzici, umetnosti, itd.
Juče sam se nešto zamislila oko svih ljudi koji su na bilo koji način učestvovali u tome da budem to što jesam, a naravno da likovi samo naviru iz sećanja neprekidno i ne nazire se kraj-iz raznih perioda i mojih stanja, što i nije tako definitivno, ali... šta je to ako nije ljubav, kad sam osetila želju da do svih, pa i onih koje nikad neću sresti lično, jer neki nisu ni među živima, a mnogi jesu, ali su samo idejno dostupni, dopre na neki način ono koliko mi znače, ne kao epizodni likovi u mom životu nikako, već... uvek i zauvek, i da im se to vrati po Božjoj promisli i mojoj iskrenoj molitvi?
Bila sam srećnica da sam mogla do sad da prepoznam lepo, pametno i delotvorno u ljudima, njihovim delima, njihovom predstavljanju svetu, a doneli su mi u život jednu novu mene, svakako ne savršenu, ali, konačno u miru sa sobom... makar i momentalno... i ne mogu da procesujem to kao bilo šta drugo osim kao ljubav... jer zahvalnost ne obuhvata dovoljno moja osećanja.
 

Back
Top