Najgore je sto zapravo ni ne znam da li se kajem ili ne... Nekad mi bude zao, pomislim na starost, nekad se mislim da je i bolje ne stvarati novi zivot i osudjivati ga da zivi u ovakvoj drzavi i svetu...
to sam te pitao, uvek polazeci od sebe, jer osudjeni se kaju, moraju, i onda gledam druge koje su zene jos gore osudile nego mene, pa se tesim, a ti se pazis da ne osudis potencijalnu decu... ja sam se pazio da ja necu imati da im pruzim, a oci gladne, drzava i svet na stranu, uvek postoji neka zavera od kada je sveta u veka, ... i onda je doslo neplanirano prvo
ali svejedno se nismo razumeli, hebes svet i drzavu, ja sam te pitao za zenu/devojku, jer mi koji se razvodimo kazamo, jaoj osudo moja, znam amera koji se sterilisao, boji se da ne dodje u situaciju, za svaki slucaj, pa opet ima parova i bez dece, jel tako?
znaci moje pitanje, ili misljenje je da par moze da opstane samo ako ne osudjuje jedno drugo, makar i u sebi, ako takvu nadjes, zeni se nisi ti jos omatorio... neki zive u neformalnoj zajednici, zenu nazivaju devojkom, a meni ne lice bas na momke

stariji od mene materijalno obezbedjeni, nikad decu imali, ja im se cudim, drugi izgledaju bas smesno, ali da ne vredjam