Negativni stavovi često djeluju poput mraka koji polako prigušuje svjetlost uveselih misli. Ljudi zarobljeni u vlastitim zabrinutostima i kritikama grade zid od pesimizma koji ih štiti od razočaranja, ali istovremeno udaljava od rješenja i novih prilika.
Kad se susretnu s pozitivnim osobama, njihova skepsa i stalno prigovaranje stvaraju napetost. Optimist može osjetiti kako mu se entuzijazam hladi, zamagljuju se ciljevi i rađa sumnja u vlastitu snagu. Umjesto iskri radosti, u razgovoru se stvara tihi vapaj “što ako?”, a svaka ideja preispituje se kroz prizmu “nemoguće”.
Emocionalna kontaminacija odvija se neprimjetno. Ton glasa, uzdasi i neizrečene zadrške šire osjećaj nesigurnosti. Ko u društvu cijelo vrijeme čuje “to neće uspjeti”, nakon nekog vremena i sam počinje šaptati sebi: “stvarno, neće uspjeti”. Taj proces uranja optimista u sivilo može potrajati i kad odsustvo negativca vrati mir – navika je jača od odsutnosti uzroka.
Kako zadržati svjetlo u sebi? Prvo, važno je prepoznati kad tuđa zabrinutost postaje naša. Svjesna spoznaja straha ili dvojbe prvi je korak prema prekidanju kruga. Drugo, postavljanje granica razgovora daje prostora za disanje: “Razumijem tvoj strah, no volio bih se sada usmjeriti na rješenje.”
Treće, njegujte vlastiti izvor optimizma. Dnevnik zahvalnosti, kratke pauze u prirodi ili podsjetnik na uspjehe potiču ponovni rast povjerenja. Četvrto, okružite se ljudima koji vas nadahnjuju i dijele vašu energiju. Njihova podrška postaje baterija koja vas puni kad vam je najpotrebnije.
U konačnici, negativnost i optimizam nisu nepomirljive sile, nego dva pola iste emocije. Preko granice postavljene svjesnošću i samosvjesnošću moguće je učiti od tuđih briga, a pritom sačuvati vlastitu radost.
Je li opravdano, u ime zaštite vlastitog optimizma, potpuno se udaljiti od osoba koje neprestano šire negativnost?
Pogledajte prilog 1782048
