Kako doživljavate sopstvenu smrtnost?

  • Začetnik teme Začetnik teme Lexa
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Код себе налазим два страха везане са смрћу.Први страх је смрт чланова породице, пријатеља, познаника.Јак је тај страх.Када сам био мали често сам размишљао о томе, али сада ових година (имам 17) јако ретко, готово никада.

Други страх је далеко сложенији, а можда је исто тако сложен и овај први, само чешће сам и дубље размишљао о другом.А то је да после смрти нема ничега.Плашим се ништавила.Не могу да верујем религији, црквеној догми када знамо да они исто знају као и ми о томе шта следи после смрти, односно НИШТА НЕ ЗНАЈУ НИ ОНИ, НИ МИ.Зар није бог створен из простог разлога од страха од смрти и непознате исте.Да се не окрећем сада религији, и да будем критички настројен.Живим живот, нисам још увек свестан да је један, и даље мислим да је вечност ватра, а мој живот варница.Грешка класична.Живим у нечему далеко од истине.Још увек.Ваљда ћу некада постати свестан, али се плашим да тада не буде касно.Прочитао сам да је у неком прошлом посту неко рекао да зна да му је душа вечна, а тело не.Питам га сада како то он зна?
Заиста бих био захвалан када бих и ја то могао да сазнам.А опет зашто ми живимо?Рођени смо да умремо.Можда су ове последње реченице, мало подсећају, на говор песимисте, пре бих рекао да су реалне.Да ли човек ишта решава или смо овде само због равнотеже међу звездама?

Али опет зашто бисмо се оптерећивали нечему што нећемо, највероватније, никада сазнати, у ствари хоћемо једног дана, када умремо, али на жалост нећемо бити у могућности да испричамо другима, да има објаснимо шта је то тамо.
Ako nijesi religiju iz bliza upoznao onda, ne možeš tvrditi da oni isto znaju kao i ti, odnosno kao i svi ostali.

Kako zna? Kad doživiš Boga onda ćeš i ti znati. Mlad si, što znači da pred tobom stoji još mnogo, mnogo saznanja. Na većinu ovih mladalačkih kasnije ćeš se smejati.
 
Ako nijesi religiju iz bliza upoznao onda, ne možeš tvrditi da oni isto znaju kao i ti, odnosno kao i svi ostali.

Kako zna? Kad doživiš Boga onda ćeš i ti znati. Mlad si, što znači da pred tobom stoji još mnogo, mnogo saznanja. Na većinu ovih mladalačkih kasnije ćeš se smejati.

А шта они знају више од нас или мање?Конкретно ми треба одговор, а не слепо веровање у неке књиге и учења, које је написао и смислио ко зна ко.Заиста бих волео да верујем у Бога каквог га претставља религија (не мислим само на хришћанску религију, већ на све религије света) једноставно сматрам да је то манипулација и лаж.

Ипак са друге стране мало ми је невероватно како је могуће да се од неживих материјала створи цвет, мравојед или човек.Ипак верујем да имамо свог створитеља, али, понављам, не замишљам га као религија.Немамо иста мишљења.Моја и религијска мишљења су паралерна.Иду у истом правцу, али се нигде не додирују, не пресецају.

Да ли би ми могао да ми кажеш како то да осетим Бога?

п.с
Нисамо хтео да увлачим религију...
 
А шта они знају више од нас или мање?Конкретно ми треба одговор, а не слепо веровање у неке књиге и учења, које је написао и смислио ко зна ко.Заиста бих волео да верујем у Бога каквог га претставља религија (не мислим само на хришћанску религију, већ на све религије света) једноставно сматрам да је то манипулација и лаж.

Ипак са друге стране мало ми је невероватно како је могуће да се од неживих материјала створи цвет, мравојед или човек.Ипак верујем да имамо свог створитеља, али, понављам, не замишљам га као религија.Немамо иста мишљења.Моја и религијска мишљења су паралерна.Иду у истом правцу, али се нигде не додирују, не пресецају.

Да ли би ми могао да ми кажеш како то да осетим Бога?

п.с
Нисамо хтео да увлачим религију...
Prvo od kraja. Nije ovo prava religija. Ovo je više filozofija. Ja je na ovom pdf-u slobodno iznosim.(Možeš pogledati moj današnji post ovdje na temi Korelativnost subjekta i objekta).

A sada odgovori na pitanja. Vernici ne veruju slepo. Svaki vernik je prvo doživio Boga (nije Ga umislio ili mu se fatamorganski/šizofreno prikazao) pa je tek onda počeo da vjeruje u Njega. Kako se doživi Bog? Odgovor koji slijedi je najveća koska u grlu neverujućim. Da bi se dogodio Bog mora se prvo iskreno poverovati u Njegovo postojanje tj. u Njega. Kasnije ide sve samo od sebe. Ovo važi podjednako za svakog čovjeka. Šta dobija vernik svojom verom u Boga? Iskreni vernik poštuje Božju volju (čini svakome dobro i nikome zlo i svakoga i sve voli) a Bog mu uzvraća tako što je njegov život ispunjen svakim dobrom. Ljudi koji nijesu doživjeli Boga (ateisti, agnostici i neverujući) smatraju da su vernici, u najmanju ruku, umislili/izmislili Boga.

Dobro je što sumnjaš da je živi svijet (pa i ambijent u kom je moguć živi svijet) mogao nastati sam od sebe i sasvim slučajno.

Inače, možeš naći moje postove na temi Evolucija vs kreacija (Prirodne nauke i ista tema na Religiji) kao i mnogim opštim temama na Religiji, pa i ovdje na Filozofiji.

A za čisto religiozne sadržaje zamolio bih te da me kontaktiraš na temama pdf-a Religjija.
 
Ево, у кожи сам старца. Знаш, то је једна мало " смежурана" кожа, али кожа која је упила много сунца, ветра и воде; много страсти и разних лепота и сад је тиха, сад је мирна, мудра и пуна љубави за свако ново јутро, птичији цвркут, отворени пупољак каквог цвета на тераси. Пролеће је више "не тегли", лети су видици чисти; јесен је тако бајна и пуна слатких сокова, а зими је права радост кад може да узвикне : гле, пада снег! За младост свакако важи оно да се ништа велико без страсти не рађа, али за старост страст је нешто сасвим друго. Ево ти један стих:" Сад смо безбрижни, лаки и нежни. Помислисмо: како су тихи, снежни врхови урала" ( Милош Црњански ).
 
Proveo noć dežurajući u bolnici pored starice (82 g.) koja je prije par dana imala predinfarktno stanje i u jednom trenutku je bilo vrlo kritično, stalno priključena na EKG. Ima preko 100 kg, noge sve u čvorovima od proširenih vena, jedva može da se kreće uz štap i još nečiju pomoć i jedva sam uspio da joj pomognem stići do WC-a i da se spusti na šolju, kao i vratiti je nazad u krevet. Iako joj je od tog napora mogla pretiti i smrtna opasnost, čega je bila svjesna, živa nije htjela gusku!
 
Da li možete da se zamislite u telu starca/starice, kako vas u životu ništa više ne čeka od kovčega, bolesni ste, ali dovoljno zdravi da još nalikujete onome što ste nekad bili i da imate svest o tome koliko je vaše postojanje postalo ograničeno...? Iako je oduvek bilo, idemo u momenat kada se to najjasnije vidi...
Tema ne treba da vas deprimira ili da otvori pitanje vere, postavljena je za one koji se ne brane verom (znam da može na drugi način da se kaže, ali ne mogu sada da tražim lepše pakovanje...), takođe nije tu da kukamo, jednostavno da razmenimo mišljenja (doživljaje) u ovom slučaju...
Mlad, oboleo, čovek se oseća, verujem, pomalo kao ovaj naš starac, ali uvek imamo tu ideju da mi, baš mi, nećemo biti u toj poziciji... Starost je, sa druge strane, neizbežna.
Znam da bi većina rekla - o tome se ne razmišlja, ali ja i ne tražim da o tome razmišljate... Inače. Samo napišite šta mislite i zaboravite :)

Dakle, tema je ustvari, starost... Kakve babe/dede mislite da ćete biti? I zašto...?

:rotf:........pa ovo boldovano,vec kao demencija....:P

Mislim da cu biti bas cool baba.:P
Dok je duh u nama zdrav,telo ce biti odlicno.Ne ide obrnuto kako mnogi misle.Zdrav duh znaci zdravo telo.:P;)
 
Ево, у кожи сам старца. Знаш, то је једна мало " смежурана" кожа, али кожа која је упила много сунца, ветра и воде; много страсти и разних лепота и сад је тиха, сад је мирна, мудра и пуна љубави за свако ново јутро, птичији цвркут, отворени пупољак каквог цвета на тераси. Пролеће је више "не тегли", лети су видици чисти; јесен је тако бајна и пуна слатких сокова, а зими је права радост кад може да узвикне : гле, пада снег! За младост свакако важи оно да се ништа велико без страсти не рађа, али за старост страст је нешто сасвим друго. Ево ти један стих:" Сад смо безбрижни, лаки и нежни. Помислисмо: како су тихи, снежни врхови урала" ( Милош Црњански ).
Kako divan post :heart:
 
Pre nekoliko dana sam prosla pored jedne bake i jednog dede koji su se pre mog nailaska sreli pozdarvili, pitali, a to se nekako odigralo taman da sam imala priliku da cujem jedan manji deo njihovog razgovora.
Za tu baku znam da ima 78 godina, a deda sigurno koju vise. Ta baka svakog dan ide u jednu dugacku setnju sa stapom, kuk joj je lose, jos pre dvadesetak godina je obolela od neceg na kostima i onda je pocela hodanjem da se bori protiv te bolesti, i bas deluje nekako vitalno iako koristi stap. Deda niej bolestan ali je sasvim nemocan, jako sporo hoda.
Kaze Baka dedi,(inace, njegov je glas suvise bio tih da bih razabrala sta je on na to odgovorio i sta je pre tog rekao, samo sam mu videl apokrete kojii su znacili nesto kao "sta ces")

"Moj Pero, vitamini, treba jesti vitamine. Ne moze da spase al moze da obnovi organizam. Sta ces, zivot je samo jedan, posle nema nista."
 
Petrana
"Moj Pero, vitamini, treba jesti vitamine. Ne moze da spase al moze da obnovi organizam. Sta ces, zivot je samo jedan, posle nema nista."

Ovo se desava kada ljudi provedu ceo svoj zivot u gradnji kula od karata, a kada se priblize smrti, naprasno postaju "filozofi". Cela ta situacija je zalosna. Provesti zivot, proci kroz skole, a ni ne primetiti velika znanja zapadne filozofije . Ili proci zedan preko vode, a kada starost dodje, postati filozof poput ovo dvoje staraca.
"Kasno Marko na Kosovo stize."

Sto se tice te njene filozofije o "NISTA" mnogo bi joj bolje bilo da je u svom zivotu dosla do filozofskih ucenja o nista koja su razvijana od Platona do Bergsona.
Onda bi znala da posle smrti ne mozemo reci kakva nas vrsta egzistencije ceka, jer je to transcendentno pitanje, ali takodje ne mozemo ni upotrebljavati pseudopojam koji nema znacenja, a koji zovemo "nista".

A to Petrana vazi i za tebe jer se ne bi odusevljavala takvim mislima da ti je filozofsko ucenje o nista poznato.
Sta je NISTA i da li je posle smrti nista mozes videti ovde:
http://forum.krstarica.com/blog.php?b=4928
 
Poslednja izmena:
O mojoj smrtnosti ne razmishjam mnogo ( skoro nikad ni nisam ) , ali sam razmishlao o mojoj starosti , i nekako mi se chini da cu biti nezgodan starac . Nadam se da ce uz mene biti neko s kim bih podelio te starachke dane. Mada se u mojoj porodici dobro drzhe sa staroshcu , jedan moj stric ( penzionisano vojno lice ) ima oko 70 godina , svaki dan radi sklekove , vezhbe i sheta oko 10km ( minimum ) , u mojim godinama je radio oko 50 zgibova iz jedne serije , tako da ako se bar malo ugledam na njega starost nece biti toliko teshka.

Pomalo me plashi kako cu do starosti doci , to jest kako cu zhiveti i kakva ce biti moja zaoshtavshitna.
Pre oko nedelju dana sam video u novinama neki chlanak o nekom starom nacisti koji josh bezhi ruci pravde , kriv je za smrt nekiliko hiljada ljudi , a tu je bila prilozhena njegova slika iz mladosti . I veoma me je uplashilo to shto je mnogo lichio na mene , iste ochi , ista usta , chelo , obrazi , nos , samo je kosa bila drugachije boje. Prenerazila me je i sama pomisao da bih i ja mozhda postao takav ...
 
Oziman,zaista se nisam ni najmanje time odusevila, ja sam se najezila od tih njenih reci.
Ne znam zasto ti je delovalo da sam se odusevila. Bilo je jezivo videti kako se zeli i taj vitaminski zivot.
A toj zeni zivot nije ni najmanje naklonjen Oziman. Samo sam ispricala sta sam cula i videla, nista vise.
A nemam razloga da verujem ili ne verujem da ce mi starost biti drugacija nego njena.
 
Pre nekoliko dana sam prosla pored jedne bake i jednog dede koji su se pre mog nailaska sreli pozdarvili, pitali, a to se nekako odigralo taman da sam imala priliku da cujem jedan manji deo njihovog razgovora.
Za tu baku znam da ima 78 godina, a deda sigurno koju vise. Ta baka svakog dan ide u jednu dugacku setnju sa stapom, kuk joj je lose, jos pre dvadesetak godina je obolela od neceg na kostima i onda je pocela hodanjem da se bori protiv te bolesti, i bas deluje nekako vitalno iako koristi stap. Deda niej bolestan ali je sasvim nemocan, jako sporo hoda.
Kaze Baka dedi,(inace, njegov je glas suvise bio tih da bih razabrala sta je on na to odgovorio i sta je pre tog rekao, samo sam mu videl apokrete kojii su znacili nesto kao "sta ces")

"Moj Pero, vitamini, treba jesti vitamine. Ne moze da spase al moze da obnovi organizam. Sta ces, zivot je samo jedan, posle nema nista."
Nesto da dodam. Moguce da sam u citiranju pogresila. Pre ce biti da je ta baka reka: "... posle vise nista nema"
Ta zena nije pokusala da filozofira o nista, ona je samo htela da kaze, kako sam je razumela na osnovu onog sto je znam o njoj, a sretam je svaki dan, da posle tog dana smrti nece moci da seta tom stazom i da srece tog Peru ... Na toj stazi ptice mnogo lepo pevaju, i ja sam ih vec zavolela, a ona mozda jos mnogo vise. Mozda je to sto se boji casa smrti, mozda; a mozda sto je zavolela zivot, a mozda nesto trece, ne mogu znati.
Znam samo da je moja baka govorila da joj se sve cinilo da ce jedva cekati da umre al da nije tako, da bi pozivela jos koji dan, a njoj je zivot bio bas tezak.
 
Da li možete da se zamislite u telu starca/starice, kako vas u životu ništa više ne čeka od kovčega, bolesni ste, ali dovoljno zdravi da još nalikujete onome što ste nekad bili i da imate svest o tome koliko je vaše postojanje postalo ograničeno...? Iako je oduvek bilo, idemo u momenat kada se to najjasnije vidi...
Tema ne treba da vas deprimira ili da otvori pitanje vere, postavljena je za one koji se ne brane verom (znam da može na drugi način da se kaže, ali ne mogu sada da tražim lepše pakovanje...), takođe nije tu da kukamo, jednostavno da razmenimo mišljenja (doživljaje) u ovom slučaju...
Mlad, oboleo, čovek se oseća, verujem, pomalo kao ovaj naš starac, ali uvek imamo tu ideju da mi, baš mi, nećemo biti u toj poziciji... Starost je, sa druge strane, neizbežna.
Znam da bi većina rekla - o tome se ne razmišlja, ali ja i ne tražim da o tome razmišljate... Inače. Samo napišite šta mislite i zaboravite :)

Dakle, tema je ustvari, starost... Kakve babe/dede mislite da ćete biti? I zašto...?

Sasvim sam uverena da nikada neću biti baba, a vlastitu smrtnost doživljavam kao olakšanje.
 
Ovo se desava kada ljudi provedu ceo svoj zivot u gradnji kula od karata, a kada se priblize smrti, naprasno postaju "filozofi". Cela ta situacija je zalosna. Provesti zivot, proci kroz skole, a ni ne primetiti velika znanja zapadne filozofije . Ili proci zedan preko vode, a kada starost dodje, postati filozof poput ovo dvoje staraca.
"Kasno Marko na Kosovo stize."

Sto se tice te njene filozofije o "NISTA" mnogo bi joj bolje bilo da je u svom zivotu dosla do filozofskih ucenja o nista koja su razvijana od Platona do Bergsona.
Onda bi znala da posle smrti ne mozemo reci kakva nas vrsta egzistencije ceka, jer je to transcendentno pitanje, ali takodje ne mozemo ni upotrebljavati pseudopojam koji nema znacenja, a koji zovemo "nista".

Ozimane, mislim da je tvoja reakcija malo "tvrda", osuda olako izrecena, stav grub. Zasto?

U srz konkretne price je nemoguce proniknuti, mozda su u pitanju uistinu tek obicni ljudi (neobicni bi verovatno bili oni koji su"ziveli zivot") koji su svoje dane nanizali bez osobitog smisla (sa aspekta nekog ko cilja na stvari iznad trivijalnosti porodicnog zivota i sticanja penzije), bez potrebe da te zivote ucine necim posebnim, vrednim pamcenja, niti iskustvom i znanjima od sireg znacaja. Proziveli su svoje male zivote ne znajuci, ne zeleci, ne umejuci drugacije, sigurno i bez htenja da cuju o filozofiji, o umnostima Platona ili Bergsona. Proziveli su detinjstvo obojeno smrcu i razaranjima, najbolje godine mladosti u trpljenju i prilagodjavanju, zrelost u trudu koji se oplodjavao sticanjem, sa svim mogucim padovima i usponima koji su sastavni deo i velikih i malih sudbina, te na kraju dosli do lagane setnje, vitamina, precutne podrske vrsnjaka koji su jedini u stanju da ih razumeju.
Da li su Platon i Bergson dovoljni da se shvate propusti i greske, kostobolja i izvesnost kraja, smisao i ispravnost (ne)ucinjenog? Ko daje garanciju nekome sa 8 decenija tereta, a na njihovom propustu izvucenoj pouci onima koji imaju 6,5,4,3 decenije manje, da bi steceno znanje svetskih filozofskih znanja njima olaksalo sadasnji zivot a pojam "nista" sveo tek na transcedentno pitanje? Najmucnije je da ako osim nista ispred, shvate da je nista i iza...a nista sublimira vise od svesnosti prolaznosti...ponajpre istinu da filozofija ne odredjuje zivotni put niti zivotne odluke i prepreke cini laksim. Bojim se da je upravo tako.
 
Ozimane, mislim da je tvoja reakcija malo "tvrda", osuda olako izrecena, stav grub. Zasto?

Zato sto je to poznata mana foruma da prilikom izricanja stava u pisanoj formi, gestikulacija ostaje skrivena, pa poruka bude protumacena na taj nacin. Dakle stav je sasvim normalan. :)

U srz konkretne price je nemoguce proniknuti, mozda su u pitanju uistinu tek obicni ljudi (neobicni bi verovatno bili oni koji su"ziveli zivot") koji su svoje dane nanizali bez osobitog smisla (sa aspekta nekog ko cilja na stvari iznad trivijalnosti porodicnog zivota i sticanja penzije), bez potrebe da te zivote ucine necim posebnim, vrednim pamcenja, niti iskustvom i znanjima od sireg znacaja. Proziveli su svoje male zivote ne znajuci, ne zeleci, ne umejuci drugacije, sigurno i bez htenja da cuju o filozofiji, o umnostima Platona ili Bergsona.

Upravo je to ono sto je zalosno u toj prici jer su nam uobicajeni sistemi vrednosti o zivotu nametnuti i slepo prihvaceni u ranom detinjstvu. Sistemi vrednosti u kojima je vazno sluziti drzavi i vladarima, zeniti se i razmnozavati, placati porez, na pocetku vesti slusati sta je neki VIP ........ na vlasti rekao i u kojim je foteljama sedeo a pri svemu tome pravo znanje o svetu i zivotu nikada ne saznati, razmisljati sto manje, o Platonu i Bergsonu ne cuti da su uopste postojali...dok na kraju ne dodje starost i izvesnost smrti. Tada covek vidi da je ceo njegov zivotni trud bio gradjenje kule od karata, da su nejgovi potomci takodje karte ...i da na ovom svetu ima neceg mnogo vrednijeg od onoga sto su nam vladari sveta nametnuli od detinjstva kao "vrednosti".

Najmucnije je da ako osim nista ispred, shvate da je nista i iza...a nista sublimira vise od svesnosti prolaznosti...ponajpre istinu da filozofija ne odredjuje zivotni put niti zivotne odluke i prepreke cini laksim. Bojim se da je upravo tako.

Nije tako. Filozofija na nivou na kojem je danas, kada je saznato sve sto se razumom moze saznati, itekako je sposobna da pruzi coveku tkz. "Metafizicku utehu" i najvaznije od svega, pruzi coveku mogucnost spasenja.
Jedino je to ono sto je vazno na ovom svetu.

Sta moze da bude ozbiljno za coveka u zatvoru osudjenog na smrt? Kako da se spase , kako da pobegne ; nista drugo za njega ne moze da bude ozbiljno.
citat G.I. Gurdjijev
 
Zato sto je to poznata mana foruma da prilikom izricanja stava u pisanoj formi, gestikulacija ostaje skrivena, pa poruka bude protumacena na taj nacin. Dakle stav je sasvim normalan. :).

Mozda pogresno tumacim zbog vidljivih mana foruma kojim nevidljive pobude onog ko pise ostaju nedorecene..samo ni smajlici ne mogu da pomognu...osecam se uskracenom za gestikulacije koje bi me ubedile da napisano ipak u sebi ne nosi mnogo optuzujuceg.

Upravo je to ono sto je zalosno u toj prici jer su nam uobicajeni sistemi vrednosti o zivotu nametnuti i slepo prihvaceni u ranom detinjstvu. Sistemi vrednosti u kojima je vazno sluziti drzavi i vladarima, zeniti se i razmnozavati, placati porez, na pocetku vesti slusati sta je neki VIP ........ na vlasti rekao i u kojim je foteljama sedeo a pri svemu tome pravo znanje o svetu i zivotu nikada ne saznati, razmisljati sto manje, o Platonu i Bergsonu ne cuti da su uopste postojali...dok na kraju ne dodje starost i izvesnost smrti. Tada covek vidi da je ceo njegov zivotni trud bio gradjenje kule od karata, da su nejgovi potomci takodje karte ...i da na ovom svetu ima neceg mnogo vrednijeg od onoga sto su nam vladari sveta nametnuli od detinjstva kao "vrednosti".

Ovo jesu zivotne istine i od toga je nemoguce (ili ipak moguce?) pobeci. Ovakav stav moze da iznedri mnostvo novih pitanja od kojih sam neka vec u prethodnom postu dodirnula ali cu opet izneti neka...Da li je sama spoznaja filozofskih znanja dovoljna da zivot ucinimo smislenijim, kvalitetnijim, drugacijim od prosecnog (sluzba vladarima, razmnozavanje, posao, zabava...)? Koliko su tudja znanja i iskustva dobra za onog ko bi zeleo da ih postavi kao osnov nekog licnog napredovanjai, nismo li svi od razlicitih materijala sazdani? Da li filozofija podrazumeva mentalnu i fizicku izolaciju od realnog?
Nije li nametanje ucenja filozofije slabijim umovima (ne misli se na glupe vec nezainteresovane) takodje neka vrsta prisilne radnje? Da li skup filozofskih znanja (pa i onih koja nisu dala konacne odgovore) moze da olaksa razumevanje nekih ljudskih principa, psihologije odnosa, zivotne neizvesnosti? Mogu li se osudjivati oni koji su oslanjanjem na proverene sisteme i nacine ipak u miru docekali svoju starost, ne hajeci za Sokrata ili Sopenhaera, uzgajajuci vise unutrasnjeg mira...samo karte i obicni smrtnici ili nistavni primerci ljudskog roda nedostojni postovanja? I jos mnogo toga...

Nije tako. Filozofija na nivou na kojem je danas, kada je saznato sve sto se razumom moze saznati, itekako je sposobna da pruzi coveku tkz. "Metafizicku utehu" i najvaznije od svega, pruzi coveku mogucnost spasenja.
Jedino je to ono sto je vazno na ovom svetu.

Da li je saznato sve sto razum ume i moze? Ne verujem jer bih u suprotnom mislila da je covek u ovom obliku apsolutno savrsen, sto je daleko od istine.
Jedno licno pitanje, kome mozda nije ovde mesto...da li zivis lakse, bolje i sa sigurnoscu da je put ispravan, bez primisli da stvari jesu crno-bele, dobrim poznavanjem Metafizicke utehe? Osecas li se "spasenijim" u odnosu na mnostvo...karte...isprane umove koji vegetiraju ne znajuci? Koliko je lako naci se gore a tesko gledati one koji i ne zele da se popnu?

Зашто гледаш на живот из мрачног угла?

Живот је једино што имамо, њега смо једино добили бесплатно, па зашто га онда не бисмо трошили...:).

Zivot uopste nije besplatan...placa se svaki dan, jos kako! A ideja da se zivot trosi, zaista nedostaje smajli za gestikulaciju...:)
 
Lanavi
Ovo jesu zivotne istine i od toga je nemoguce (ili ipak moguce?) pobeci. Ovakav stav moze da iznedri mnostvo novih pitanja od kojih sam neka vec u prethodnom postu dodirnula ali cu opet izneti neka...Da li je sama spoznaja filozofskih znanja dovoljna da zivot ucinimo smislenijim, kvalitetnijim, drugacijim od prosecnog (sluzba vladarima, razmnozavanje, posao, zabava...)?

Filozofska znanja su sve sto imamo na ovom svetu. Situaciju mozemo posmatrati kao da smo se odjednom nasli u stranoj drzavi i razmisljamo sta da preduzmemo sledece ? Da li da odemu u restoran, na setaliste, u kazino, na mesta zabave ili da odemo u biblioteku i potrazimo znanja o tome gde smo, u kojoj drzavi, sta cemo mi tu , i kako da odemo odavde ..svom pravom domu.

Zivotna situacija je slicna ovoj samo sto je dolazak rodjenje, a strana "drzava" ovaj svet.

Koliko su tudja znanja i iskustva dobra za onog ko bi zeleo da ih postavi kao osnov nekog licnog napredovanjai, nismo li svi od razlicitih materijala sazdani?
Tudja znanja i iskustva nisu samo dobra, vec su neophodna. Covek sa svojim tkz. sirovim zdravim razumom moze samo pipkati u mraku... a za definitivno otkrovenje sustine sveta i zivota (koliko je to razumu uopste moguce) neophodna je pomoc znanja hiljada genijalnih glava, stecena kroz hiljadugodisnju istoriju zapadne filozofije a koje nam je danas pruzeno na tanjiru.

Da li filozofija podrazumeva mentalnu i fizicku izolaciju od realnog?

Pitanje je sta je na ovom svetu realno ? Ako mislis na skup opazaja u tvojoj svesti, to je daleko od realnog, a ako mislis na situaciju u kojoj pojedinac mora da sluzi vladarima, zeni se i razmnozava, klanja se zlatnom teletu
itd,its. Filozofija svakako podrazumeva izolaciju od takvih "vrednosti"

Nije li nametanje ucenja filozofije slabijim umovima (ne misli se na glupe vec nezainteresovane) takodje neka vrsta prisilne radnje? Da li skup filozofskih znanja (pa i onih koja nisu dala konacne odgovore) moze da olaksa razumevanje nekih ljudskih principa, psihologije odnosa, zivotne neizvesnosti? Mogu li se osudjivati oni koji su oslanjanjem na proverene sisteme i nacine ipak u miru docekali svoju starost, ne hajeci za Sokrata ili Sopenhaera, uzgajajuci vise unutrasnjeg mira...samo karte i obicni smrtnici ili nistavni primerci ljudskog roda nedostojni postovanja? I jos mnogo toga...

Takvi trebaju pre svega osudjivati sami sebe. Ako oni sami ne okrenu svoju paznju sa senki na zidu pecina na sunce iza njihovih ledja, nikakva osuda ,onih koji znaju, nece im pomoci.

Da li je saznato sve sto razum ume i moze? Ne verujem jer bih u suprotnom mislila da je covek u ovom obliku apsolutno savrsen, sto je daleko od istine.

Jeste. Doslo se do granica ljudskog saznanja i otislo malo preko njih. To je domet naseg intelekta i to je defintivna situacija. A interesantno je da su granice na kojima se intelekt zaustavio daleko ispred necijih najludjih mastanja i verovanja.

Jedno licno pitanje, kome mozda nije ovde mesto...da li zivis lakse, bolje i sa sigurnoscu da je put ispravan, bez primisli da stvari jesu crno-bele, dobrim poznavanjem Metafizicke utehe? Osecas li se "spasenijim" u odnosu na mnostvo...karte...isprane umove koji vegetiraju ne znajuci? Koliko je lako naci se gore a tesko gledati one koji i ne zele da se popnu?

Ono u sta sam siguran jeste da idem pravim putem u pravom smeru tako da si u pravu, osecam se "spasenijim" od onih koji su promasili put.
Ili spasenijim od onih koji su sa broda koji tone, spas potrazili unutar njegove palube, umesto da okrenu glavu ka beskrajnom moru gde je spas i nas pravi dom.
 
Upravo je to ono sto je zalosno u toj prici jer su nam uobicajeni sistemi vrednosti o zivotu nametnuti i slepo prihvaceni u ranom detinjstvu. Sistemi vrednosti u kojima je vazno sluziti drzavi i vladarima, zeniti se i razmnozavati, placati porez, na pocetku vesti slusati sta je neki VIP ........ na vlasti rekao i u kojim je foteljama sedeo a pri svemu tome pravo znanje o svetu i zivotu nikada ne saznati, razmisljati sto manje, o Platonu i Bergsonu ne cuti da su uopste postojali...dok na kraju ne dodje starost i izvesnost smrti. Tada covek vidi da je ceo njegov zivotni trud bio gradjenje kule od karata, da su nejgovi potomci takodje karte ...i da na ovom svetu ima neceg mnogo vrednijeg od onoga sto su nam vladari sveta nametnuli od detinjstva kao "vrednosti".
Pozivaš se na Filozofiju Zapada, a bacaš drvlje i kamenje na Vladare sveta (iz sjenke) a oni su isto tako zapadni. Teorije zavjere i filozofija nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Ne bi trebalo da imaju. Mada je svaka vlast kroz istoriju progonila slobodoumne ljude koji su se usudili da kritikuju tu vlast. Filozof je slobodan i privilegovaniji od ostalih smrtnika, jer ima čast da spoznaje stvarnost u daleko većem obimu. Ali obični ljudi, a njih je najviše, kojima su Vladari sveta pomračili um, a koji ti hoćeš filozofski da prosvetliš, nemaju nikakve potrebe (ima i neznatnih izuzetaka) da se bakću sa složenim filozofskim konstrukcijama, čiji smisao njihove skromne umne sposobnosti i relativno nisko znanje ne mogu ni dokučiti. Recimo seljak. On ima TV i radio, možda uzima i neku dnevnu štampu, ali sve to on prati u vrlo kratkom vremenu, u pauzama između svakodnevnih velikh obaveza, a interesovanja su mu takoođe veoma ograničena. Ne samo da nema vremena (ni želje) da se bavi filozovijom, nego su za njega filozofi leziljebovići. Što hvali seljaku? On je važna karika u lancu društvene egzistencije. Zašto bi njegov život bio nevredniji od života bilo koga drugo, filozofa, naučnika, umjetnika, ljekara, zanatlije...?

Nije tako. Filozofija na nivou na kojem je danas, kada je saznato sve sto se razumom moze saznati, itekako je sposobna da pruzi coveku tkz. "Metafizicku utehu" i najvaznije od svega, pruzi coveku mogucnost spasenja.
Jedino je to ono sto je vazno na ovom svetu.
Pa daj, prosvetli me više! Šta je "Metafizicku uteha" i o kom spasenju govoriš?
 
Da li možete da se zamislite u telu starca/starice, kako vas u životu ništa više ne čeka od kovčega, bolesni ste, ali dovoljno zdravi da još nalikujete onome što ste nekad bili i da imate svest o tome koliko je vaše postojanje postalo ograničeno...? Iako je oduvek bilo, idemo u momenat kada se to najjasnije vidi...
Tema ne treba da vas deprimira ili da otvori pitanje vere, postavljena je za one koji se ne brane verom (znam da može na drugi način da se kaže, ali ne mogu sada da tražim lepše pakovanje...), takođe nije tu da kukamo, jednostavno da razmenimo mišljenja (doživljaje) u ovom slučaju...
Mlad, oboleo, čovek se oseća, verujem, pomalo kao ovaj naš starac, ali uvek imamo tu ideju da mi, baš mi, nećemo biti u toj poziciji... Starost je, sa druge strane, neizbežna.
Znam da bi većina rekla - o tome se ne razmišlja, ali ja i ne tražim da o tome razmišljate... Inače. Samo napišite šta mislite i zaboravite :)

Dakle, tema je ustvari, starost... Kakve babe/dede mislite da ćete biti? I zašto...?

Postojanje je uvijek i bilo ograniceno a nije potrebna smrt nas samih da bi to shvatili. Niti je bolest sastavni dio starenja, samo posledica dotadasnjeg nacina zivota. Iz tog ugla ne bih trebala da umirem od raka ili sl. Ali u svakom slucaju, bila bolesna ili ne, planiram da umrem od svoje ruke.
Pomisao na to da nakon svega slijedi ne-postojanje je umirujuca i to ne bih mjenjala.

naravno, uvijek postoji opcija nekog iznenadnog umiranja prije toga o kojoj se ne razmislja jer ... ako se desi, desilo se
 

Back
Top