Pozdrav svima,
Vrachar, krenule su mi suze dok sam citala tvoj blog...mi jos uvek cekamo konacan odgovor iz Beca...ne znam kako cemo se izboriti sa svim tim emocijama , kad dodje trenutak odlaska.
Jel mi mozete reci sta je to sto Vas gura dalje da ne odustanete?
Mi se poneka dvoumimo, da li vredi ostaviti poslove, kucu, roditelje, vrtice, molim VAs veriteme da vredi, please.
POzdrav od mene
Sretno svima!
Ono što nas gura dalje je budućnost našeg deteta. A kada taj cilj imamo ispred sebe, ništa nam nije teško.
Ostanak u Srbiji donosi neizvesnu budućnost, beznadežnost i vrlo izvesno večito siromaštvo i život od crkavice do crkavice. Zemlja nema nikakvu ekonomiju, živi se od kredita koje će neko nekad morati da vraća. Skoro sam u novinama pročitao da je aktuelna Vlada pozajmila najviše para u odnosu na sve pređašnje Vlade Srbije u celoj njenoj istoriji. Umesto da su te pare završile u podizanju infrastrukture koja bi omogućila ekonomski prosperitet zemlje, one su otišle na plate i penzije tj. u bespovrat. Iako volim zemlju gde sam rođen i odrastao, dosta mi je svega. Nesposobnih političara na njenom čelu kojima je lična korist na prvom mestu, nedostatku vizije pa zemlja luta od istoka ka zapadu i obrnuto, poremećenog sistema vrednosti gde se još od malih nogu deca uče da je sposoban onaj ko više ukrade i prevari a kriminalci i silikonske pevaljke su danas idoli mladih. Pošteni svet se povukao u mišje rupe.
Neka izvinu svi, ali to nije društvo u kom želim da mi dete odrasta, a ni ja ne želim tu da živim više. Čak je i polupismeni Palma izjavio da se patriotizam ne sipa u traktore, odn. da se od njega se ne živi. Jasno k'o dan ali niko ništa ne preduzima da se stvari promene.
Sa druge strane, prema statistikama UN, Kanada je tokom poslednjih decenija više puta bila proglašavana najboljom zemljom na svetu za život. UN su izvršile ovo rangiranje uzimajući u obzir 42 faktora među kojima su zdravstvo, obrazovanje, životna sredina, ekološka zaštita, sloboda mišljenja, akcija i kretanja, životni standard, prosperitet i sigurnost građana. Tako visok globalni rang Kanada je postigla zahvaljujući, pored ostalog, i svojoj strogoj selektivnoj imigracionoj politici. Kanada je zemlja imigranata, otvorena za svakoga ko je spreman da svojim emancipovanim nacionalnim identitetom upotpuni kosmopolitski multikuturalizam ove zemlje. Ukoliko nam pruži život dostojan čoveka bez stresa i straha za preživljavanjem, biće naša domovina, bez premca.
I da me ne shvatite pogrešno - emocije i uspomene me vežu za neke ljude i mesta, svakako, ali ja uopšte nemam dilemu da li treba da idem. U blogu iznosim svoja trenutna razmišljanja i trenutno se od svega opraštam, ali nijednog trenutka se nisam zapitao da li je ispravno to što radimo. Jer da se pitam, sigurno bih odustao i sigurno bih se jednog dana kajao zašto nisam otišao kada sam mogao ... poslednjim vozom koji je davno otišao.
I mi ovde ostavljamo roditelje, prijatelje, poslove, kuću, ... Gomilu stvari smo već poklonili, a imamo i gomilu sa kojom ne znamo šta da radimo. Ali, to je cena odlaska. Nečega se moraš odreći da bi dobio nešto drugo. Ili što kaže suprugina tetka koja je u našim godinama otišla u Švajcarsku - "Moraš ceo svoj dosadašnji život hirurški odseći i sačekati da izraste novi".
Pozdrav.