Osećam se...staro, iznošeno, dotrajalo. A čini mi se da sam tek počeo da živim...
Zar život samo toliko malo traje, i zar samo patnju i bol daje?
Zašto se osećam tako, posle tebe, posle svega...Ti... nesrećo krasna, samo izgleda meni nejasna.
A kakvi su vulkani goreli u nama, hlađeni orkanskim vetrovima i ledenim, kišnim kapima koje su danonoćno bubnjale nad našim krevetom koji još uvek miriše na tebe.
Eh, moja nesrećo krasna, za sve jasna, samo za mene strana. Kako su pogledi plamteli po celom telu. Pa, oni bi u tom času sve dali za samo jedan dah sa tvojih usana. Oni bi na kolena pali pred tobom, pomamnice moja slatka. Samo da znaš šta su s tobom hteli...Zaboravili na sve...S noćnog praga, rugali se jutru. Tvojim senama. Ma, dodjavola i oni i znak na mome čelu! Ja bih opet na tvom telu zaspao i snio. Ja bih pio vino sa usana tvojih...
Inspiracio moja. Nežnosti moja.
Nisi mi ni zvezda! I svaka reč ti je lažna! I nigde te još nema. Znak opasnosti drema. Znak ljubavi koje više nema. Prerane ljubavi. I skitnje kroz noć.
I samo da znaš, da sam te ja sačuvao od drugih, i da su mene ubili umesto tebe.
A na mom čelu dlan me topli peče, kao da mi je zadnje veče. Da, boli me... Voli me...I još dalje u ponor mračni bez volje. Doljubi me.
Do kraja me.
I tako već nestajem, biće mi bolje.