Što problem ?
Ne treba bežati od istine. Ruralno ne mora da znači ništa negativno. Tu konotaciju pripisuju samo neki urbani koji misle da unižavajući drugog sebe podižu.
Ej, naravno.
Umereno ruralno, danas čuva najveći do onoga što možemo nazvati priroda čoveka, naša priroda. Tu stvarno, nema ništa loše.
Urbano je uvek nekako izveštačeno, kada se poredi sa onim "pravim", "prirodnim", "izvornim", "narodnim". Mogu oni da unižavaju koga hoće, no to ostaje sve sam plićak do plićaka.
Problem je u nama, koji živimo kao ljudi, ovde na ovom svetu i sada, tj problem se ogleda u globalnoj pojavi neuravnotežene neumerenosti.
Niko više na ovom svetu nema mere, čini se, nema osećaj za to kad je dosta. Kao da su svi pogubili repere i onda kad neki krenu da ih nalaze u svojim ili tuđim tradicijama, a one su velikoj većini ne samo ruralne, nego poljoprivredne i stočarske, nastane problem
No, nije ni tu problem.
Ako su večini današnjice, preci preživeli od poljoprivrede i stočarstva, gde je tu problem? Živi i zdravi fala Bogu.
Na kraju, koja većina? Svima nama su pre tri do pet generacija matori rmbali za plugom, stokom, motikom, ribom, mrežom ili nekom sličnom varijantom nužnog nasilja nad prirodom, a u korist svog fizičkog opstanka.
Da mi danas ne bismo morali to isto.
Uspeli su bar što se njih tiče, jer mi, danas, ne moramo to isto.
Bio im je to jedini način opstanka, jer bili su deo te prirode, bar dok su živeli.
E, tu je negde problem.
Mi, njihova deca, kanda više nismo, ili toliko smo malo, da bolje ni ne pomijnjem, jer se očas povampiri, neki sa majke zemlje i krene neumereno seljačenje, populistička demagogija, koja ima jednostavno rešenje za sve probleme društva.
Di je mera, ako više nije u tome koliko puta, imaš snage da zamaneš motikom?
Negde u glavi valjda, al bolje ne pitaj teška pitanja, smislićemo već nešto dosutra.
Selo čuva tradiciju, ali mudrost mu valja iskati negde drugde, jer u darežljivoj prirodi, kojoj je najbliža ljudska zajednica. zna da nađe samo proteine i ugljene hidrate.
To je bilo sve što je našim starima trebalo da sastave do proleća, skromni i zahvalni, kakvi bejahu ni slutili nisu da preko te pogače zaištu leba beloga.
Bože sačuvaj!
Grešni smo, govorili su skoro svi, nedostojni, strpljivo štedeli i teško radili.
To im je bilo sve.
A, to je skoro ništa u odnosu na to šta nam se nudi slepima i sluđenima.
Džaba.
Znali su to sve, neki tamo, retki sa sela, ali su radije ćutali nego da ih pojede mrak, kao veštice i čarobnjake.
Uvek malobrojni, ali i danas ih je najviše na zemlji.
U Nemačkoj generalno postoji jedan mehanizam ograničavanja ruralnog primitivizma, koji još uvek lepo funkcioniše.
Ako neko javno krene da preteruje u busanju u svoja narodna pleća, a volu, isto kao i svi drugi evropljani, oma mu izrastu sitni crni brčići, tik ispod nosa i padne razdeljak preko čela.
Kada još potom, krene i desna ruka da mu se koći, onako opružena u pretklonu, pa blago uzdignuta, to već svi vide i onda uglavnom, ga više niko ne ferma.
Svaka škola se plaća, to svi znaju, ali izučio ju je samo onaj koji to više ne mora.
A, hteo sam samo da kažem, da ako neko krene sa panevropejstvom neumereno, sa sela, onako tradicionalno,
biće problem.








