- Poruka
- 30.512
И зато сада једних нема ни од корова а други са све круном, двоглавим орловима, крстовима и оцилима парадирају Москвом.
Очигледно је ко је победио.
-
- Popularno:
- Ptice
- Da li će Vučić sa NIS-om zakucati...
- Srbija vs Albanija
- Kako to da Srbi nisu imali nikakvu...
- Vučić: Izudarao bih sebe što nisam bio...
- Aci Srbinu okrenuli leđa EU, Ameri...
- Vladan Milojević NOVI SELEKTOR!?
- Pitanje za žene.
- Da li je ok da devojka zaradjuje vise...
- Hoće li neko da odgovara za Zlatibor?
Kafić Кафана «Балкан»
- Začetnik teme Nina
- Datum pokretanja
Очигледно је ко је победио.
Ројалиста
Poznat
- Poruka
- 9.563
suave
Domaćin
- Poruka
- 3.894
Pade mi Tandori na pamet
- Poruka
- 69.701
Ројалиста
Poznat
- Poruka
- 9.563
Како се може направити достојанствен меморијал само када се то хоће.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.275
Ројалиста
Poznat
- Poruka
- 9.563
Atomic™
Srebrna tastatura
- Poruka
- 269.444
Most: Da li je Miloševićeva smrt spasila Srbiju da ne bude osuđena za genocid u Srebrenici?
https://www.slobodnaevropa.org/a/da...zdOndkbWcAMJuveNDkGa0_12LPMBLxnT6uqmejYCqiFyY
https://www.slobodnaevropa.org/a/da...zdOndkbWcAMJuveNDkGa0_12LPMBLxnT6uqmejYCqiFyY
Atomic™
Srebrna tastatura
- Poruka
- 269.444
- Poruka
- 3.700
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.275
- Poruka
- 30.512
Tri karte za Holivud (1993)
suave
Domaćin
- Poruka
- 3.894
Kako su Asteci dali inspiraciju za novi FB emotikon:
suave
Domaćin
- Poruka
- 3.894
Komunizam?
Čak
i ako dopustimo da je staljinistički teror bio nužan ishod socijalističkog projekta, još imamo posla s tragičnom dimenzijom jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije, za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je predobro uspio. Drugim riječima, komunistički je projekt bio za bratstvo i dobrobit svih, dok je nacistički projekt izravno bio projekt dominacije.(Slavoj Žižek, O vjerovanju)Tragedija je počela već u prvim danima Ruske revolucije, kad se pokazalo da je Lenjinova trezvenost moralno skinula čaroliju s radikalne ljevice – za prihvaćanje tog nestanka čarolije bilo je potrebno nekoliko generacija. Već u jesen 1918. radnici su Petrograda pozvani na masakr protiv ruskih socijaldemokrata: ''Drugovi, tucite desno socijalne revolucionare bez milosti, bez sućuti, sudovi i suđenje nije potrebno. Neka se vidi radnički gnijev... istrijebite neprijatelje.'' Nije, dakle, tek slamanjem mornarske pobune u Kronštatu ožujka 1921. sa strane boljševičkog vodstva, kada su se najvjerniji sljedbenici Lenjina pobunili sa zahtjevima za sovjetsku demokraciju, a protiv monopoliziranja revolucije, postalo jasno kuda ide revolucionarni put. To da se organizator Crvene armije i kasniji nositelj nade antistaljinističkih iluzija, Lav Trocki, istaknuo u klanju kronštatske opozicije, znakovito je za silaznu putanju kojom se kretala stvar revolucije u Rusiji ništa manje jasno nego i činjenica da se Lenjin osobno nije ustručavao da na 10. partijskom kongresu Komunističke partije Rusije, koji se održavao nekako u to vrijeme, denuncira veliku većinu bona fide socijalističkih ustanika kao malograđanske kontrarevolucionare.Lenjin je već 1918. prihvatio dogmu da se u borbi protiv barbarstva mogu prihvatiti i barbarske metode. Čovjek koji je u trenutku uskakanja na vlast zapisao: ''Povijest nam neće oprostiti ako sada ne prigrabimo vlast'' ili ''Oklijevanje sada postaje naprosto zločinom'' očito nije bio sklon tome da propusti priliku, ma koliko gruba sredstva osvajanja i monopoliziranja vlasti bila u oštrom kontrastu spram plemenitoga cilja cijeloga pothvata. Već se tada moglo predvidjeti da će se revolucija zapravo pretvoriti u trajni puč, pa će biti potrebni sve groteskniji postupci kako bi se odglumila vjernost programu. Time što je lenjinizam masovni teror postulirao kao recept za uspjeh revolucionarnog stvaranja države razorio je onu vezu punu elana između ogorčenja i idealizma, a koja je do 1917. bila privilegija utopijske politike ljevice.To je imalo dalekosežne posljedice za ono što je kasnije nazvano ''političkom suspenzijom morala''. Svaki suvremenik 1917. godine mogao je vidjeti da je nastupilo razdoblje izvanrednog stanja. Ipak, nitko nije bio pripremljen na zaoštravanje revolucionarnog ekstremizma koji se je tako reći od prvog dana pojavio na sceni u punoj opremi. Prema Lenjinu prva je dužnost revolucionara bila da si uprlja ruke. S jasnim osjećajem za nove prilike boljševici su u svojem glasilu, novini Pravda, 31. kolovoza 1918. objavili svoj program: ''Himna radničke klase od sada će biti pjesma mržnje te osvete!'' Kao prvo eksplicitno dokidanje pete zapovijedi ''Ne ubij!'' lenjinski je nauk o nužnosti revolucionarne brutalnosti doveo do otvorenog prekida sa židovskom, kršćanskom i civilnom moralnom tradicijom stare Europe, iako je taj prekid još uvijek proglašavan kao privremeni. Dosljednošću vatrenog konvertita Georg Lukacs je već 1920. krenuo promisliti nova pravila ubijanja u dobru svrhu pod naslovom ''Druga etika''. Druga zato što se, doduše, priznaje postojanje ubijanju neprijateljske etike judeo-kršćanske tradicije, ali se svjesno odustaje od nje, kako bi se bez opterećenja krenulo u revolucionarno djelovanje. Apsolutni idealizam revolucionarnoga angažmana potiče totalni instrumentalizam u uklanjanju prepreka novome. Za Lenjina, kao i za Lukacsa, bilo je izvan svake sumnje da je revolucija koja se realno zbiva obdarena i funkcijom pročišćenja: iz logike međucarstva između klasnog društva i komunizma nužno slijedi obrazac djelovanja ''čišćenja''. Budući da se svjetska povijest pretvorila u svjetski sud, istinski revolucionar mora biti tvrd protiv ostataka prošlosti. Nije formula ruske avangarde uzalud glasila: ''Vrijeme je uvijek u pravu''. Kad budućnost kuca ona ulazi kroz vrata strave.U manje suptilnim kontekstima političko se suspendiranje morala – jednostavnije, dužnost da se čine zločini – pozivalo na jednostavno kvantitativno razmišljanje. Kako bi se spasilo živote mnogih milijuna, mora se pristati na žrtvovanje nekoliko tisuća osoba – nijedan razuman čovjek neće odbiti takav račun. Brzo nakon toga vidjet će se prizor kako se milijuni žrtvuju da bi se na vlasti održalo najprije nekoliko tisuća, a na kraju jedva tucet pod vodstvom nepovjerljivog kralja filosofa – ma koliko ova nekolicina i dalje tvrdila da svoju moć koriste u interesu najuzvišenijih nada čovječanstva. Nikada paradoks egalitarnosti nije jasnije došao do izražaja nego u vrijeme boljševizma: tada je alfa životinjama besklasnosti uspjelo da u svojim rukama akumuliraju čitavu moć. Uostalom, već rano su se pojavile i grublje varijante tih tragičnih računa. U bliskom okruženju Lenjina formulirane su teze poput ove: kod tako brojnog naroda kao što je ruski može se bez daljnjeg žrtvovati desetina ako se ostali mogu uspješno obraditi. Autor ovih klasno genocidnih fantazama, Lenjinov bliski suradnik Zinovjev, ne bi tako nešto nikada izgovorio da nije bio siguran u podršku vođe revolucije. Sve od 1918. arhetip decimiranja provlači se kroz dekrete partijskog vođe: da se tu i tamo svaki deseti eleminira ostali bi se po sebi pretvorili u podatnu masu. O Trockom se također izvještava da je kao komandant Crvene armije kod neznatnih povoda naredio strijeljanje svakog desetog vojnika. Lenjinovo objašnjenje da je represija potrebna samo još u prijelaznom razdoblju od kapitalizma u komunizam možda nikad nije bila ništa drugo nego parola kojom su se suspendirali moralni skrupuli. Argument koji se ponekad dodavao, da je ovaj put riječ o potlačivanju manjine sa strane većine, pokazao se kao formula smirivanja koja je aktivistima prikrivala fatalni smjer kojim je krenuo njihov projekt. U retrospektivi su – svakome tko nema razloga da to ne želi znati – očiti motivi zašto je komunizam kao državna vlast od prvog dana bio vrijeme prelaženja od najgorega na najgore.Prihvatimo li tezu po kojoj je ''fašizam'' u svojoj početnoj fazi značio pokušaj da se elan ratnih socijalizama prenese na životne forme poslijeratnih društava, nije moguće zanijekati: Lenjinove direktive iz kasne jeseni 1917. potaknule su prve autentično fašističke inicijative 20. stoljeća. Prema njemu su se Mussolini i njegovi klonovi mogli ponašati samo kao epigoni. Tezu da je Lenjin inaugurirao fašizam izgovorili su u pedesetim godinama sovjetski znanstvenici, na primjer dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Lav Davidovič Landau. I Romain Rolland (koji je nakon znakovitog susreta sa Staljinom 1935. postao stjegonošom zapadnog prosovjetizma) krajem je tridesetih godina zabilježio da je komunizam proizveo fašizam utoliko što je fašizam tek ''obrnuti boljševizam''. Landauova je teza u usporedbi točnija i radikalnija budući da lenjinizam ne identificira samo ''dialektički'' kao provokacijsko žarište fašizma nego i kao njegov prototip.Na lijevo-fašističkom originalu lenjinske vrste značajke novoga političkog stila, koji nikada nije tajio svoje porijeklo iz realizma svjetskoga rata, izrazile su se do kraja. Među njima valja nabrojati: latentna ili manifestna koncepcija monologičnosti odnosa između vođe i vođenih; trajna mobilizacijska agitacija ''društva''; prenošenje vojnog habitusa na ekonomsku proizvodnju; rigorozni centralizam štabova vodstva; kult militantnosti kao forme života; asketski kolektivizam; mržnja spram liberalnih oblika ophođenja; prinudni entusijazam za revolucionarnu stvar; monopoliziranje javnoga prostora partijskom propagandom; obuhvatno odbijanje građanske kulture i uljuđenosti; podređivanje znanosti zakonima partijnosti; prezir spram pacifističkih ideala; nepovjerenja spram individualizma, kosmopolitizma i pluralizma; stalno špijuniranje vlastitih sljedbenika; eksterministički model postupanja s političkim protivnikom te konačno od jakobinskig terora preuzeta sklonost kratkim procesima u kojima optužba već uključuje osudu.Na vrhu tog popisa značajki tipičnih za fašizam izričito je opozivanje pete zapovijedi pa makar i samo za vrijeme nekog ''prijelaznog razdoblja'' do iskorijenjivanja klasnog neprijatelja (na početku još nazivanog ''narodnim neprijateljem''). Pritom se, valja naglasiti, ne radi o onim iznimkama od starozavjetne zabrane ubijanja koja se oduvijek priznavala židovskim borcima i kršćanskim vojnicima. Korisnici iznimnih zakona ovaj puta su pripadali napola civilnoj eliti koja kao osvetnička avangarda čovječanstva nije morala slušati obični moral. Samo za pripadnike toga reda žrtvovanja važila je oznaka ''profesionalni revolucionar'', čijim je izumom Lenjin učinio presudni korak u praksu hipermoralno motiviranog amoralizma. Kada je Camus u svome pametnom sažetku Hegelovog amoralizirajućeg utjecaja na mišljenje revolucionara u 19. i 20. stoljeću zabilježio: ''Svaki moral postaje privremenim'', to upućuje na sve veće otuđenje revolucionarnog aktivizma od njegovih idealističkih početaka. Pragmatični razlozi za privremenost morala u vrijeme permanentne borbe pokazali su se u modusu operandi Ruske revolucije kada je ubijanje zbog Dobra poprimilo kronične, profesionalne i institucionalne osobine. Već nakon kratkog vremena praksa ubijanja je habitualizirana, sistematizirana i birokratizirana, a da nikada nije izgubila svoj nepredvidljivi karakter. Kako nitko nije bio u stanju reći hoće li moralno iznimno stanje ikada završiti, nije čudno da su se uskoro pojavili glasovi koji su tražili moral podobniji za stalni rat.Aktivisti su o ubijanju u službi Velike stvari govorili kao o tragičnom odustajanju od osobnog morala u korist božice Revolucije. Među komesarima se umijeće ubijanja hvalilo kao svećenička kompetencija koja revolucionara razlikuje od buržuja. Nespremnost na ubijanje je u očima aktivista bila najsigurniji znak za postojanje građanske inertnosti. Dio je legende o Lenjinu, kao što znamo, jaka doza moralnoga kiča, zasnovanog na pohvalama vođe revolucije previše osjetljivog za svoju zadaću.Kasniji fašistički pokreti na nacionalističkom krilu, o čijoj se ugroženosti zbog pretjerane osjetljivosti doista nije trebalo brinuti, samo su morali zamijeniti objavu rata klasnome neprijatelju objavom rata nacionalnom ili rasnom neprijatelju da mogu lenjinistički model prenijeti na nacionalne pokrete srednje i južne Europe. Njihov bijes – ni to se ne smije osporiti – sigurno nije bio samo imitativne prirode. Vlastiti doprinosi njemačkih, talijanskih, rumunjskih, hrvatskih itd. radikalno-nacionalističkih stranaka cjelokupnoj slici eksterminističkih pokreta u Europi doista su dovoljno teški u cjelokupnoj bilanci. Zadovoljimo se ovdje s gotovo resigniranom spoznajom da je obični moral preopterećen kod vrednovanja makro-kriminalnih kompleksa. Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase.Što se ostalog tiče, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Čim su se prepoznali, proglasili su borbu s onim drugim za prvi razlog svojega opstanka. Antiboljševizam fašističkog pokreta i antifašizam kominterne poklapaju se kvazi a priori. To da su nominalno iskazani fašizmi svoje poslovne ciljeve od samoga početka oglašavali kao antiboljševičke proizlazilo je iz vremenske i stvarne prednosti komunističkih fenomena. Radikali s desnoga krila imali su pred očima primjer lijeve konkurencije kada su počeli kopirati formulu njenog uspjeha. Komunizam je pričekao neko vrijeme dok nije prepoznao svoju priliku u mobiliziranju svih snaga u borbi protiv konkurenta na desnici.Time što se vođa boljševizma, Staljin, pred svijetom presentirao kao jamac otpora protiv nacističke Njemačke, naložio je Hitlerovim protivnicima svake vrste ''antifašizam'' kao jedinu moralnu opciju epohe – pa je tako Sovjetski Savez imunizirao od unutrašnjih i vanjskih kritičara. Ti su se morali bojati da će ih denuncirati kao profašiste čim izreknu i najmanji prigovor Staljinovoj politici. Koliko je taj strah bio opravdan dokazuje Staljinova propaganda koja je Trockog i Hitlera spominjala zajedno kao personificirane opasnosti za otačbinu svjetskoga proleterijata.Sve od Lenjinovih Dekreta o crvenom teroru od 5. rujna 1918. uzimanje talaca i masovna strijeljanja ''elemenata neprijateljskih revolucija'' proglašeni su revolucionarnom dužnošću. Navodno je samo 1919. strijeljano pola milijuna ljudi; a već je godinu dana ranije teror poprimio masovne crte – Čeka je naročito voljela objavljivati popise strijeljanih kako bi stanovništvu objasnili smisao mjera. Prijelaz od ustanka protiv staroga društva na teror protiv vlastitoga naroda, pa onda na teror protiv vlastitih nedovoljno odlučnih sljedbenika, stvorili su klimu koja je došla blizu onog ''amorfizma'' što ga je zahtijevao Bakunjin. Kolovoza 1918. Lenjin je, potaknut aktivističkom groznicom, slao telegrame po čitavoj zamlji u kojima zahtjeva masovno vješanje buntovnih seljaka – ''učinite to tako da narod vidi u udaljenosti od stotine vrsta i da se strese''. U istom je duhu narodni komesar za pravosuđe, Kriljenko, od svojih podređenih zahtjevao da likvidiraju i očito nedužne: takvo će tek postupanje stvoriti pravi utisak u ''masi''.Kalkulacija spomenutoga komesara doista je duboka: zar nećemo jednog dana iz prekomjernih ekscesa zaključivati o pravednosti stvari zbog koje su bile potrebne takve žrtve? Poljski je pjesnik Alexander Wat logiku hladnoga bijesa opisao u svojim razgovorima sa Czeslawom Miloszom: ''Znaš, riječ je o toj apstraktnoj krvi, nevidljivoj krvi, krvi na drugoj strani zida – koliko čista i uzvišena mora biti stvar za koju se prolijeva toliko krvi, toliko nedužne krvi. Već je i to izazivalo neizmjernu privlačnost...'' Tamo gdje je sve pokazivalo ka neumjerenosti i masovnosti, zar nije bilo samo po sebi razumljivo da se i kod uništavanja protivnika radi u takvim omjerima? Ostap Mandeljštam već je 1922. shvatio da se Sovjetski Savez pretvara u orientalnu despociju. ''Možda smo doista Asirci pa se stoga odnosimo tako ravnodušno prema masovnom ubijanju robova, zatvorenika, talaca i neposlušnih?'' Statistike historičara neumitno pokazuju da se pod Lenjinovom vlašću iz tjedna u tjedan likvidiralo bez procesa više ljudi nego u carskim procesima tijekom stoljeća.Kako boljševici nakon završetka građanskog rata od 1921. pa nadalje nisu više imali neprijatelja kojega bi se moglo dostatno eksternalizirati, morali su otvoriti novu frontu iz duha čiste mobilizacije. Tom je operacijom započelo najmračnije poglavlje u inače tamnoj povijesti revolucionarnih poslova sa srdžbom. Govorimo o namjernom preusmjeravanju ''masovnoga gnijeva'' na dobrostojeće seljake Sovjetskoga Saveza, naročito one u Ukrajini, koji su na žalostan način postali poznati pod imenom kulaka. Oni su još uvijek najveći kolektiv žrtava genocida u povijesti čovječanstva – ujedno i skupina koja se najmanje može obraniti od zaborava nepravde koju su pretrpjeli.U skladu s marksističkom doktrinom sovjetsko bi vodstvo u seljaštvu svoje zemlje moralo vidjeti klasu proizvođača, djelomično analognu proleteijatu. Budući da su ipak pripadali predindustrijskom univerzumu, bili su kategorija proizvođača krive vrste, o kojoj se znalo da su historijski osuđeni na propast. Tako su seljaci Rusije već rano bili na dvostrukoj meti revolucionara – s jedne strane kao utjelovljenje neprihvatljive zaostalosti koju valja dokinuti prisilnim mjerama moderniziranja, a s druge strane kao proizvođeči životnih namirnica na koje su revolucionarni elementi od prvih dana nemira polagali pravo. Lenjin sam je predvodio u grubom tonu kulačke politike kada je samostalne seljake, pored buržoazije, klera (''što ćemo više predstavnika reakcionarnog svećenstva pobiti, to bolje''), te menjševičkih reformatora , svrstao u prvi red ''klasa'' koje je trebalo likvidirati. ''Dekulakizacija'' je samo u hladnoj zimi 1932.-33. koštala do osam milijuna ljudskih života.Publika još nije shvatila koliko je klasizam ispred rasizma kada je riječ o oslobađanju genocidnih energija u 20. stoljeću. Ono što tim zbivanjima daje njihovo uznemirujuće značenje jest lakoća s kojom je vođama sovjetske KP uspjelo kod mnogih sudionika zlih akcija izazvati onu opijenost zloćom čiji nositelji postaju podobni da sudjeluju kao pomagači kod brisanja obezvrijeđenih ''klasa''. O motivima Hitlerovih dobrovoljnih pomagača istraživanje je mnogo toga pokazalo; što se tiče Staljinovih pomoćnih četa, skrivaju se u katakombama povijesti. Doista se kod genocidnih ekscesa u ime klase pokazuje u kojoj mjeri socijalna povezanost, koju prizivaju sociolozi, uvijek sadrži i mržnju koja veže one koji su zanemareni i prividno ili doista privilegirane. Tamo gdje zavist oblači odjeću socijalne pravde dolazi do izražaja želja za uništavanjem koja je već na pola puta do uništavanja.Od te mrlje boljševički se sistem nikada više ne bi oporavio da staljinizam nije spašen ratom što ga je Hitler unio u Sovjetski Savez. Antihitlerovski impuls se pobrinuo za to da je što se tiče staljinističkih grozota prevladao interes da ih se ne vidi upravo kod zapadnih sljedbenika i simpatizera koji su u snazi svoga uvjerenja ostali nedodirnuti činjenicama. Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma, i preko toga u novoj ljevici, prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratnog vremena – s dugoročnim posljedicama koje se može vidjeti sve do današnjeg dana kod disidentskih subkultura Zapada. Nije pretjerano reći da je bijeg radikalne ljevice u ''antifašizam'' najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća.Nastavljanje te igre kod zapadne ljevice nakon 1945. dogodilo se prije svega zbog potrebe za obuhvatnom samoamnestijom. Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje trebalo prikriti, ispričati, relativirati. Dobronamjerni su suputnici znali što nisu htjeli znati – Sartre je, na primjer, bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjetskim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista. Ekstremna ljevica Europe nakon Drugog svjetskog rata bila veoma velikodušna u suosjećanju sa samom sobom. Time što je uvijek iznova spominjala antifašizam smislila je višu moralnu matematiku po kojoj netko treba važiti za nedužnoga ukoliko dokaže da je netko drugi kriminalniji od njega. Da bi se skrenula pažnja s vlastitoga angažmana s ideologijskim premisama najopsežnijih akcija umorstava u povijesti čovječanstva, inscenirali su se montirani procesi u kojima se sve svodilo na kaplara iz svjetskoga rata koji je dovršio povijest Zapada.Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao ''antikomunizam'', a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu držali tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausesca, Pol Pota i drugih komunističkih vođa dogodila na planetu Pluton.(Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme: političko-psihološki ogled)
Čak
i ako dopustimo da je staljinistički teror bio nužan ishod socijalističkog projekta, još imamo posla s tragičnom dimenzijom jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije, za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je predobro uspio. Drugim riječima, komunistički je projekt bio za bratstvo i dobrobit svih, dok je nacistički projekt izravno bio projekt dominacije.(Slavoj Žižek, O vjerovanju)Tragedija je počela već u prvim danima Ruske revolucije, kad se pokazalo da je Lenjinova trezvenost moralno skinula čaroliju s radikalne ljevice – za prihvaćanje tog nestanka čarolije bilo je potrebno nekoliko generacija. Već u jesen 1918. radnici su Petrograda pozvani na masakr protiv ruskih socijaldemokrata: ''Drugovi, tucite desno socijalne revolucionare bez milosti, bez sućuti, sudovi i suđenje nije potrebno. Neka se vidi radnički gnijev... istrijebite neprijatelje.'' Nije, dakle, tek slamanjem mornarske pobune u Kronštatu ožujka 1921. sa strane boljševičkog vodstva, kada su se najvjerniji sljedbenici Lenjina pobunili sa zahtjevima za sovjetsku demokraciju, a protiv monopoliziranja revolucije, postalo jasno kuda ide revolucionarni put. To da se organizator Crvene armije i kasniji nositelj nade antistaljinističkih iluzija, Lav Trocki, istaknuo u klanju kronštatske opozicije, znakovito je za silaznu putanju kojom se kretala stvar revolucije u Rusiji ništa manje jasno nego i činjenica da se Lenjin osobno nije ustručavao da na 10. partijskom kongresu Komunističke partije Rusije, koji se održavao nekako u to vrijeme, denuncira veliku većinu bona fide socijalističkih ustanika kao malograđanske kontrarevolucionare.Lenjin je već 1918. prihvatio dogmu da se u borbi protiv barbarstva mogu prihvatiti i barbarske metode. Čovjek koji je u trenutku uskakanja na vlast zapisao: ''Povijest nam neće oprostiti ako sada ne prigrabimo vlast'' ili ''Oklijevanje sada postaje naprosto zločinom'' očito nije bio sklon tome da propusti priliku, ma koliko gruba sredstva osvajanja i monopoliziranja vlasti bila u oštrom kontrastu spram plemenitoga cilja cijeloga pothvata. Već se tada moglo predvidjeti da će se revolucija zapravo pretvoriti u trajni puč, pa će biti potrebni sve groteskniji postupci kako bi se odglumila vjernost programu. Time što je lenjinizam masovni teror postulirao kao recept za uspjeh revolucionarnog stvaranja države razorio je onu vezu punu elana između ogorčenja i idealizma, a koja je do 1917. bila privilegija utopijske politike ljevice.To je imalo dalekosežne posljedice za ono što je kasnije nazvano ''političkom suspenzijom morala''. Svaki suvremenik 1917. godine mogao je vidjeti da je nastupilo razdoblje izvanrednog stanja. Ipak, nitko nije bio pripremljen na zaoštravanje revolucionarnog ekstremizma koji se je tako reći od prvog dana pojavio na sceni u punoj opremi. Prema Lenjinu prva je dužnost revolucionara bila da si uprlja ruke. S jasnim osjećajem za nove prilike boljševici su u svojem glasilu, novini Pravda, 31. kolovoza 1918. objavili svoj program: ''Himna radničke klase od sada će biti pjesma mržnje te osvete!'' Kao prvo eksplicitno dokidanje pete zapovijedi ''Ne ubij!'' lenjinski je nauk o nužnosti revolucionarne brutalnosti doveo do otvorenog prekida sa židovskom, kršćanskom i civilnom moralnom tradicijom stare Europe, iako je taj prekid još uvijek proglašavan kao privremeni. Dosljednošću vatrenog konvertita Georg Lukacs je već 1920. krenuo promisliti nova pravila ubijanja u dobru svrhu pod naslovom ''Druga etika''. Druga zato što se, doduše, priznaje postojanje ubijanju neprijateljske etike judeo-kršćanske tradicije, ali se svjesno odustaje od nje, kako bi se bez opterećenja krenulo u revolucionarno djelovanje. Apsolutni idealizam revolucionarnoga angažmana potiče totalni instrumentalizam u uklanjanju prepreka novome. Za Lenjina, kao i za Lukacsa, bilo je izvan svake sumnje da je revolucija koja se realno zbiva obdarena i funkcijom pročišćenja: iz logike međucarstva između klasnog društva i komunizma nužno slijedi obrazac djelovanja ''čišćenja''. Budući da se svjetska povijest pretvorila u svjetski sud, istinski revolucionar mora biti tvrd protiv ostataka prošlosti. Nije formula ruske avangarde uzalud glasila: ''Vrijeme je uvijek u pravu''. Kad budućnost kuca ona ulazi kroz vrata strave.U manje suptilnim kontekstima političko se suspendiranje morala – jednostavnije, dužnost da se čine zločini – pozivalo na jednostavno kvantitativno razmišljanje. Kako bi se spasilo živote mnogih milijuna, mora se pristati na žrtvovanje nekoliko tisuća osoba – nijedan razuman čovjek neće odbiti takav račun. Brzo nakon toga vidjet će se prizor kako se milijuni žrtvuju da bi se na vlasti održalo najprije nekoliko tisuća, a na kraju jedva tucet pod vodstvom nepovjerljivog kralja filosofa – ma koliko ova nekolicina i dalje tvrdila da svoju moć koriste u interesu najuzvišenijih nada čovječanstva. Nikada paradoks egalitarnosti nije jasnije došao do izražaja nego u vrijeme boljševizma: tada je alfa životinjama besklasnosti uspjelo da u svojim rukama akumuliraju čitavu moć. Uostalom, već rano su se pojavile i grublje varijante tih tragičnih računa. U bliskom okruženju Lenjina formulirane su teze poput ove: kod tako brojnog naroda kao što je ruski može se bez daljnjeg žrtvovati desetina ako se ostali mogu uspješno obraditi. Autor ovih klasno genocidnih fantazama, Lenjinov bliski suradnik Zinovjev, ne bi tako nešto nikada izgovorio da nije bio siguran u podršku vođe revolucije. Sve od 1918. arhetip decimiranja provlači se kroz dekrete partijskog vođe: da se tu i tamo svaki deseti eleminira ostali bi se po sebi pretvorili u podatnu masu. O Trockom se također izvještava da je kao komandant Crvene armije kod neznatnih povoda naredio strijeljanje svakog desetog vojnika. Lenjinovo objašnjenje da je represija potrebna samo još u prijelaznom razdoblju od kapitalizma u komunizam možda nikad nije bila ništa drugo nego parola kojom su se suspendirali moralni skrupuli. Argument koji se ponekad dodavao, da je ovaj put riječ o potlačivanju manjine sa strane većine, pokazao se kao formula smirivanja koja je aktivistima prikrivala fatalni smjer kojim je krenuo njihov projekt. U retrospektivi su – svakome tko nema razloga da to ne želi znati – očiti motivi zašto je komunizam kao državna vlast od prvog dana bio vrijeme prelaženja od najgorega na najgore.Prihvatimo li tezu po kojoj je ''fašizam'' u svojoj početnoj fazi značio pokušaj da se elan ratnih socijalizama prenese na životne forme poslijeratnih društava, nije moguće zanijekati: Lenjinove direktive iz kasne jeseni 1917. potaknule su prve autentično fašističke inicijative 20. stoljeća. Prema njemu su se Mussolini i njegovi klonovi mogli ponašati samo kao epigoni. Tezu da je Lenjin inaugurirao fašizam izgovorili su u pedesetim godinama sovjetski znanstvenici, na primjer dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Lav Davidovič Landau. I Romain Rolland (koji je nakon znakovitog susreta sa Staljinom 1935. postao stjegonošom zapadnog prosovjetizma) krajem je tridesetih godina zabilježio da je komunizam proizveo fašizam utoliko što je fašizam tek ''obrnuti boljševizam''. Landauova je teza u usporedbi točnija i radikalnija budući da lenjinizam ne identificira samo ''dialektički'' kao provokacijsko žarište fašizma nego i kao njegov prototip.Na lijevo-fašističkom originalu lenjinske vrste značajke novoga političkog stila, koji nikada nije tajio svoje porijeklo iz realizma svjetskoga rata, izrazile su se do kraja. Među njima valja nabrojati: latentna ili manifestna koncepcija monologičnosti odnosa između vođe i vođenih; trajna mobilizacijska agitacija ''društva''; prenošenje vojnog habitusa na ekonomsku proizvodnju; rigorozni centralizam štabova vodstva; kult militantnosti kao forme života; asketski kolektivizam; mržnja spram liberalnih oblika ophođenja; prinudni entusijazam za revolucionarnu stvar; monopoliziranje javnoga prostora partijskom propagandom; obuhvatno odbijanje građanske kulture i uljuđenosti; podređivanje znanosti zakonima partijnosti; prezir spram pacifističkih ideala; nepovjerenja spram individualizma, kosmopolitizma i pluralizma; stalno špijuniranje vlastitih sljedbenika; eksterministički model postupanja s političkim protivnikom te konačno od jakobinskig terora preuzeta sklonost kratkim procesima u kojima optužba već uključuje osudu.Na vrhu tog popisa značajki tipičnih za fašizam izričito je opozivanje pete zapovijedi pa makar i samo za vrijeme nekog ''prijelaznog razdoblja'' do iskorijenjivanja klasnog neprijatelja (na početku još nazivanog ''narodnim neprijateljem''). Pritom se, valja naglasiti, ne radi o onim iznimkama od starozavjetne zabrane ubijanja koja se oduvijek priznavala židovskim borcima i kršćanskim vojnicima. Korisnici iznimnih zakona ovaj puta su pripadali napola civilnoj eliti koja kao osvetnička avangarda čovječanstva nije morala slušati obični moral. Samo za pripadnike toga reda žrtvovanja važila je oznaka ''profesionalni revolucionar'', čijim je izumom Lenjin učinio presudni korak u praksu hipermoralno motiviranog amoralizma. Kada je Camus u svome pametnom sažetku Hegelovog amoralizirajućeg utjecaja na mišljenje revolucionara u 19. i 20. stoljeću zabilježio: ''Svaki moral postaje privremenim'', to upućuje na sve veće otuđenje revolucionarnog aktivizma od njegovih idealističkih početaka. Pragmatični razlozi za privremenost morala u vrijeme permanentne borbe pokazali su se u modusu operandi Ruske revolucije kada je ubijanje zbog Dobra poprimilo kronične, profesionalne i institucionalne osobine. Već nakon kratkog vremena praksa ubijanja je habitualizirana, sistematizirana i birokratizirana, a da nikada nije izgubila svoj nepredvidljivi karakter. Kako nitko nije bio u stanju reći hoće li moralno iznimno stanje ikada završiti, nije čudno da su se uskoro pojavili glasovi koji su tražili moral podobniji za stalni rat.Aktivisti su o ubijanju u službi Velike stvari govorili kao o tragičnom odustajanju od osobnog morala u korist božice Revolucije. Među komesarima se umijeće ubijanja hvalilo kao svećenička kompetencija koja revolucionara razlikuje od buržuja. Nespremnost na ubijanje je u očima aktivista bila najsigurniji znak za postojanje građanske inertnosti. Dio je legende o Lenjinu, kao što znamo, jaka doza moralnoga kiča, zasnovanog na pohvalama vođe revolucije previše osjetljivog za svoju zadaću.Kasniji fašistički pokreti na nacionalističkom krilu, o čijoj se ugroženosti zbog pretjerane osjetljivosti doista nije trebalo brinuti, samo su morali zamijeniti objavu rata klasnome neprijatelju objavom rata nacionalnom ili rasnom neprijatelju da mogu lenjinistički model prenijeti na nacionalne pokrete srednje i južne Europe. Njihov bijes – ni to se ne smije osporiti – sigurno nije bio samo imitativne prirode. Vlastiti doprinosi njemačkih, talijanskih, rumunjskih, hrvatskih itd. radikalno-nacionalističkih stranaka cjelokupnoj slici eksterminističkih pokreta u Europi doista su dovoljno teški u cjelokupnoj bilanci. Zadovoljimo se ovdje s gotovo resigniranom spoznajom da je obični moral preopterećen kod vrednovanja makro-kriminalnih kompleksa. Suha statistika govori o tomu da su u 20. stoljeću na jedno ubojstvo u ime rase dolazila dva ili tri u ime klase.Što se ostalog tiče, dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Čim su se prepoznali, proglasili su borbu s onim drugim za prvi razlog svojega opstanka. Antiboljševizam fašističkog pokreta i antifašizam kominterne poklapaju se kvazi a priori. To da su nominalno iskazani fašizmi svoje poslovne ciljeve od samoga početka oglašavali kao antiboljševičke proizlazilo je iz vremenske i stvarne prednosti komunističkih fenomena. Radikali s desnoga krila imali su pred očima primjer lijeve konkurencije kada su počeli kopirati formulu njenog uspjeha. Komunizam je pričekao neko vrijeme dok nije prepoznao svoju priliku u mobiliziranju svih snaga u borbi protiv konkurenta na desnici.Time što se vođa boljševizma, Staljin, pred svijetom presentirao kao jamac otpora protiv nacističke Njemačke, naložio je Hitlerovim protivnicima svake vrste ''antifašizam'' kao jedinu moralnu opciju epohe – pa je tako Sovjetski Savez imunizirao od unutrašnjih i vanjskih kritičara. Ti su se morali bojati da će ih denuncirati kao profašiste čim izreknu i najmanji prigovor Staljinovoj politici. Koliko je taj strah bio opravdan dokazuje Staljinova propaganda koja je Trockog i Hitlera spominjala zajedno kao personificirane opasnosti za otačbinu svjetskoga proleterijata.Sve od Lenjinovih Dekreta o crvenom teroru od 5. rujna 1918. uzimanje talaca i masovna strijeljanja ''elemenata neprijateljskih revolucija'' proglašeni su revolucionarnom dužnošću. Navodno je samo 1919. strijeljano pola milijuna ljudi; a već je godinu dana ranije teror poprimio masovne crte – Čeka je naročito voljela objavljivati popise strijeljanih kako bi stanovništvu objasnili smisao mjera. Prijelaz od ustanka protiv staroga društva na teror protiv vlastitoga naroda, pa onda na teror protiv vlastitih nedovoljno odlučnih sljedbenika, stvorili su klimu koja je došla blizu onog ''amorfizma'' što ga je zahtijevao Bakunjin. Kolovoza 1918. Lenjin je, potaknut aktivističkom groznicom, slao telegrame po čitavoj zamlji u kojima zahtjeva masovno vješanje buntovnih seljaka – ''učinite to tako da narod vidi u udaljenosti od stotine vrsta i da se strese''. U istom je duhu narodni komesar za pravosuđe, Kriljenko, od svojih podređenih zahtjevao da likvidiraju i očito nedužne: takvo će tek postupanje stvoriti pravi utisak u ''masi''.Kalkulacija spomenutoga komesara doista je duboka: zar nećemo jednog dana iz prekomjernih ekscesa zaključivati o pravednosti stvari zbog koje su bile potrebne takve žrtve? Poljski je pjesnik Alexander Wat logiku hladnoga bijesa opisao u svojim razgovorima sa Czeslawom Miloszom: ''Znaš, riječ je o toj apstraktnoj krvi, nevidljivoj krvi, krvi na drugoj strani zida – koliko čista i uzvišena mora biti stvar za koju se prolijeva toliko krvi, toliko nedužne krvi. Već je i to izazivalo neizmjernu privlačnost...'' Tamo gdje je sve pokazivalo ka neumjerenosti i masovnosti, zar nije bilo samo po sebi razumljivo da se i kod uništavanja protivnika radi u takvim omjerima? Ostap Mandeljštam već je 1922. shvatio da se Sovjetski Savez pretvara u orientalnu despociju. ''Možda smo doista Asirci pa se stoga odnosimo tako ravnodušno prema masovnom ubijanju robova, zatvorenika, talaca i neposlušnih?'' Statistike historičara neumitno pokazuju da se pod Lenjinovom vlašću iz tjedna u tjedan likvidiralo bez procesa više ljudi nego u carskim procesima tijekom stoljeća.Kako boljševici nakon završetka građanskog rata od 1921. pa nadalje nisu više imali neprijatelja kojega bi se moglo dostatno eksternalizirati, morali su otvoriti novu frontu iz duha čiste mobilizacije. Tom je operacijom započelo najmračnije poglavlje u inače tamnoj povijesti revolucionarnih poslova sa srdžbom. Govorimo o namjernom preusmjeravanju ''masovnoga gnijeva'' na dobrostojeće seljake Sovjetskoga Saveza, naročito one u Ukrajini, koji su na žalostan način postali poznati pod imenom kulaka. Oni su još uvijek najveći kolektiv žrtava genocida u povijesti čovječanstva – ujedno i skupina koja se najmanje može obraniti od zaborava nepravde koju su pretrpjeli.U skladu s marksističkom doktrinom sovjetsko bi vodstvo u seljaštvu svoje zemlje moralo vidjeti klasu proizvođača, djelomično analognu proleteijatu. Budući da su ipak pripadali predindustrijskom univerzumu, bili su kategorija proizvođača krive vrste, o kojoj se znalo da su historijski osuđeni na propast. Tako su seljaci Rusije već rano bili na dvostrukoj meti revolucionara – s jedne strane kao utjelovljenje neprihvatljive zaostalosti koju valja dokinuti prisilnim mjerama moderniziranja, a s druge strane kao proizvođeči životnih namirnica na koje su revolucionarni elementi od prvih dana nemira polagali pravo. Lenjin sam je predvodio u grubom tonu kulačke politike kada je samostalne seljake, pored buržoazije, klera (''što ćemo više predstavnika reakcionarnog svećenstva pobiti, to bolje''), te menjševičkih reformatora , svrstao u prvi red ''klasa'' koje je trebalo likvidirati. ''Dekulakizacija'' je samo u hladnoj zimi 1932.-33. koštala do osam milijuna ljudskih života.Publika još nije shvatila koliko je klasizam ispred rasizma kada je riječ o oslobađanju genocidnih energija u 20. stoljeću. Ono što tim zbivanjima daje njihovo uznemirujuće značenje jest lakoća s kojom je vođama sovjetske KP uspjelo kod mnogih sudionika zlih akcija izazvati onu opijenost zloćom čiji nositelji postaju podobni da sudjeluju kao pomagači kod brisanja obezvrijeđenih ''klasa''. O motivima Hitlerovih dobrovoljnih pomagača istraživanje je mnogo toga pokazalo; što se tiče Staljinovih pomoćnih četa, skrivaju se u katakombama povijesti. Doista se kod genocidnih ekscesa u ime klase pokazuje u kojoj mjeri socijalna povezanost, koju prizivaju sociolozi, uvijek sadrži i mržnju koja veže one koji su zanemareni i prividno ili doista privilegirane. Tamo gdje zavist oblači odjeću socijalne pravde dolazi do izražaja želja za uništavanjem koja je već na pola puta do uništavanja.Od te mrlje boljševički se sistem nikada više ne bi oporavio da staljinizam nije spašen ratom što ga je Hitler unio u Sovjetski Savez. Antihitlerovski impuls se pobrinuo za to da je što se tiče staljinističkih grozota prevladao interes da ih se ne vidi upravo kod zapadnih sljedbenika i simpatizera koji su u snazi svoga uvjerenja ostali nedodirnuti činjenicama. Ingeniozno predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma, i preko toga u novoj ljevici, prevladavajućom jezičkom igrom poslijeratnog vremena – s dugoročnim posljedicama koje se može vidjeti sve do današnjeg dana kod disidentskih subkultura Zapada. Nije pretjerano reći da je bijeg radikalne ljevice u ''antifašizam'' najuspješniji manevar jezičke politike 20. stoljeća.Nastavljanje te igre kod zapadne ljevice nakon 1945. dogodilo se prije svega zbog potrebe za obuhvatnom samoamnestijom. Nije teško objasniti zašto je ljevici bilo potrebno pomilovanje. S obzirom na poraznu bilancu staljinizma, imala je višak pogrešaka, propusta i iluzija koje trebalo prikriti, ispričati, relativirati. Dobronamjerni su suputnici znali što nisu htjeli znati – Sartre je, na primjer, bio upoznat s postojanjem deset milijuna zatvorenika u sovjetskim logorima, ali je šutio da ne bi narušio frontu antifašista. Ekstremna ljevica Europe nakon Drugog svjetskog rata bila veoma velikodušna u suosjećanju sa samom sobom. Time što je uvijek iznova spominjala antifašizam smislila je višu moralnu matematiku po kojoj netko treba važiti za nedužnoga ukoliko dokaže da je netko drugi kriminalniji od njega. Da bi se skrenula pažnja s vlastitoga angažmana s ideologijskim premisama najopsežnijih akcija umorstava u povijesti čovječanstva, inscenirali su se montirani procesi u kojima se sve svodilo na kaplara iz svjetskoga rata koji je dovršio povijest Zapada.Doista je došlo dotle da se gotovo svaka kritika komunizma denuncirala kao ''antikomunizam'', a antikomunizam kao nastavljanje fašizma liberalnim sredstvima. Nakon 1945. doista nije više bilo otvorenih bivših fašista, ali nije nedostajalo bivših komunista, alternativnih komunista i radikalno nedužnih s krajnjeg ruba koji su glavu držali tako visoko kao da su se razbojstva Lenjina, Staljina, Maoa, Ceausesca, Pol Pota i drugih komunističkih vođa dogodila na planetu Pluton.(Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme: političko-psihološki ogled)
suave
Domaćin
- Poruka
- 3.894
suave
Domaćin
- Poruka
- 3.894
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.275
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.275
Ројалиста
Poznat
- Poruka
- 9.563
ПОЗДРАВ ВОЈВОДИ ПЕЋАНЦУ И СКОПЉАНЦУ
Ој, орле орле, комитско орле,
Високо леташ, море, далеко гледаш.
Три д'на станав што пушке пуцав,
Пушке пуцав, море, куршуми зврчев.
Дали Србија Цариград узима,
Или Русија, море, Плевен* разбива?
Нити Србија Цариград узима,
Нити Русија, море, Плевен разбива.
Већ бомбе пуцав у Козјак планину,
Тамо се бијев, море, све Маћедонци.
Комите гинев слободу тражев,
Дружино бре, море, Четници бре.
Ој бре орле комитско орле,
Ти носи поздрав, море, Козјак планини.
Тамо је јунак Коста Пећанац,
И са њиме храбри, море, Ђорђе Скопљанац.
Тамо се велика крвца лије,
За слободу, море, Старе Србије.
Старe Србијe и Маћедонијe,
Дружино бре, море, усташи бре.
- Poruka
- 3.700
"Кнез Ђуро" ... па дал је ово могуће!?
Sasha Smirnoff
Ističe se
- Poruka
- 2.045
Ројалиста
Poznat
- Poruka
- 9.563
КАКО УМИРЕ ДАЛМАТИНАЦ
На обали мора, пред раком дубоком,
Док јесењско сунце сја с небеског свода,
Усред масе света стоји сужањ млади,
Кршни Далматинац, син витешког рода.
Он је леп к’о Парис; млад к’о капља росе;
Поносито држи љупку главу смелу;
Поглед му је кротак; пламен златне косе
Пада му по лепом и високом челу;
Његов лик младићки лака румен жари;
И, док оком блуди по жалу и луци,
Сви присутни плачу … Један пастор стари
Прилази му тихо, са крстом у руци:
“Одреци се, сине, издајничких снова!
“Врати се са стазе којом си залут’о!
“Покајнички приђи ћесаровом скуту,
“И добићеш милост!” … А сужањ је ћут’о …
“Макар само трунку кајања покажи!
“Сломи своје грешно тврдоглавство круто!
“На последњем часу другове прокажи,
“И добићеш милост!” … А сужањ је ћут’о …
И док за њим горко нарицаше мати,
Он к’о владар, гордо, победнички крочи,
И у раку уђе … Приђоше џелати
И копреном црном везаше му очи.
“Стрелци!”, громогласно командова лајтнант,
Исукавши хитно сабљу своју лаку.
И, уз тежак топот чизама војничких,
Шест мрких Маџара стадоше над раку.
А, ћутање гробно обузе сву масу;
И, баш када она са ужасом виде
Шест упртих цеви, у том истом часу
Сужањ трже и копрену скиде,
И отвори очи: дан је био красан;
У провидном зраку трептала је свила;
Ваздух је мирис’о на јесењске руже;
Природа је широм тако дивна била.
Он још једном баци поглед препун жуди,
На хриди и море, што к’о смарагд свија,
Па забаци главу и раздрљи груди
И узвикну: “Пуцај, живела Србија!”
Војислав Илић-Млађи
suave
Domaćin
- Poruka
- 3.894
Atomic™
Srebrna tastatura
- Poruka
- 269.444
