Krajem osamdesetih je u Beogradu, u podzemnom prolazu na Terazijama, postojala prodavnica u kojoj se mogao naći/kupiti široki dijapazon uvoznih prehrambenih proizvoda, pa i kafe. Cene su bile vrlo pristupačne ... a i standard nam je bio bolji.
U toj radnjici, krcatoj robom, prvi put sam kupila instant kafu - preteču današnjih "3 u 1". Bilo mi je teško da se opredelim između brojnih varijacija
kafe sa vanilom,
kafe sa čokoladom,
kafe sa lešnikom,
sa rumom,
pomorandžom,
viskijem
i ostalih, tada za nas "egzotičnih" perverzija. Odlučih se za kafu
sa cimetom i likerom od višnje.
Kafe su bile upakovane u dopadljivu ambalažu i mislim da su bile "Maxwell". Izgledale su, otprilike, ovako
ali je svaka vrsta imala poklopac drugačije boje i, naravno, odgovarajuću sliku na konzervi.
Pomalo skeptična, jer sam do tada pila isključivo crnu ili nes, jedva sam čekala da dođem kući i probam je.
Ispostavila se toliko dobra da smo sutradan otišli i kupili od svake vrste po jednu limenku. Eh, bilo je to skoro - pa džabe; kao kada biste danas za petnaest teglica nes kafe dali ukupno dvadesetak evra, s tim što je ova instant kafa bila em teža od najmanjih teglica nesa, em u sebi sadržavala i mleko u prahu (i bila oplemenjena različitim ukusima). Čak se mogla naći i kafa sa mlekom od 0% masnoće i veštačkim zaslađivačem - za one koji i pri ispijanju kafe vode računa o svojoj težini (ili moraju da se liše šećera).
Nažalost, ta radnja odavno ne postoji ali - ljudi moji! - bolju kafu nikada nisam pila.
Ove današnje kesice 2u1, 3u1 ... samo su njena bleda kopija.