Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
Jugoslovenski komunisti su medju prvima otišli u Španiju da se bore protiv najvećeg zla 20.veka - fašizma !!!
Skoro 2000 Jugoslovena se borilo u Internacionalnim brigadama !!!
Kraljevina Jugoslavija je na sve načina htela da spreči odlazak najboljih sinova Jugoslavije da se bore protiv fašizma, i nikada nije prekinula odnose sa fašističkom Španijom, a Titova Jugoslavija je odlučila je 1946. da kao jedinu legitimnu vladu Španije prizna Špansku republikansku vladu pod predsedništvom G. Dr. Hose Hiral Pereira. Republikanska španska vlada obrazovana je u Meksiku. FNRJ je priznala ovu vladu koja je u Beogradu akreditovala svog poslanika.
Španjolski građanski rat odvijao se od 1936. do 1939. godine, a vodili su se između republikanaca, lojalnih demokratskoj, lijevo nastrojenoj Drugoj španjolskoj republici, i nacionalista, falangističke skupine koju je vodio general Francisco Franco. Nacionalisti su pobijedili, a Franco je tada Španijom vladao sljedećih 36 godina, od travnja 1939. do njegove smrti u studenom 1975.
Procjenjuje se da se u Internacionalnim brigadama borilo između 32.000 i 35.000 ljudi iz 53 strane zemlje, dok je još 5000 stranaca služilo u drugim jedinicama, a dodatnih 10.000 volontiralo je za republikanske civilne potrebe.23
Inicijalno su se jugoslavenske vlasti fokusirale na sprječavanje prikupljanja sredstava i druge pomoći za španjolsku Republiku, a koje su komunisti organizirali posredstvom Jugoslavenskog nacionalnog odbora za pomoć Španjolskoj čije se sjedište nalazilo u Parizu. Vlasti su također cenzurirale prorepublikanske publikacije koje su često pristizale iz inozemstva i bile raspačavane među radnicima. Vlada je također donijela niz restriktivnih zakona o zabrani putovanja u Španjolsku, no usprkos tome, policijska izvješća ukazuju kako se pristizanje jugoslavenskih dobrovoljaca u Španjolsku nije smanjilo.
Francuski povjesničar Herve Lemesle oslanjao se na nove arhivske materijale i revidirane popise, nadopunjene izvorima poput Johna Kraljica i njegovim istraživanjem o sjevernoameričkim dobrovoljcima koje je nadopunilo i proširilo bazu jugoslavenskih dobrovoljaca na 1910 ljudi.94 Čak i s ovom nadopunjenom listom imena, potpune biografske informacije nisu dostupne za sve dobrovoljce, pa se tako ne može precizno odrediti koje nacionalnosti su bili, kako su stigli u Španjolsku, ili koja je točna lokacija njihove smrti. Ipak, ako je suditi po postojećim podacima, moguće je izračunati da je barem pola jugoslavenskog kontingenta rođeno u današnjoj Hrvatskoj (neovisno o tome radi li se o borcima srpskog ili hrvatskog podrijetla).95 Analizirajući nacionalnost dobrovoljaca, najviše je bilo Hrvata (nešto malo manje od polovice), slijedili su Slovenci pa Srbi.
Dana 27. februara, Ćopić biva promaknut na poziciju komandanta XV brigade nakon što je Gal postao generalom i dobio premještaj u Madrid.122 Proleter je izvijestio o Ćopićevoj promociji u članku «Madrid i Zagreb» te naglasio ulogu Hrvata u Španjolskom građanskom ratu: «Hrvatski komunisti koji se kao dobrovoljci bore pred Madridom ujedno brane i naš [...] bijeli Zagreb. To su ljudi stoje u njegovoj obrani, a ne gospodin Košutić [potpredsjednik HSS-a] koji poziva hrvatski narod da se bori protiv komunista. Obrana Zagreba događa se pred Madridom, a predvodi je hrvatski komunist Vlado Ćopić kao komandant XV Internacionalne brigade, sa stotinama dobrovoljaca svih nacionalnosti iz cijele Jugoslavije. Obrana se ne vodi frazama, već tijelima. Oni ne brane grad kao pokvarena i korumpirana gospoda, već kao hrabri, predani, providni hrvatski komunisti i antifašisti.»123
Ivo i Slavko Goldstein sumnjali su da je Tito možda i posjetio Madrid tokom 1937. godine (ali ne Albacete) no nikad se nije pojavio dokaz koji bi podupro ovu teoriju.140
Zakon donesen u Stojadinovićevom režimu u martu 1937. godine, kojim je dobrovoljcima oduzeto državljanstvo, i dalje je bio na snazi, što je spriječilo njihov legalni povratak kući.
Neki od simbola i navika koje su borci stekli u Španjolskoj preneseni su i u partizane. Riječ je, primjerice, o trorogoj (Triglav) partizanskoj kapi i salutiranju stisnutom pesnicom.196 Vojna organizacija, i korist od političkih komesara koji su blisko surađivali sa komandantima jedinica, bila je temelj za model Internacionalnih brigada. Pjesme iz španjolskog građanskog rata pjevale su se oko logorske vatre kako bi se održavao moral i odala počast onima koji su prvi podigli oružje protiv fašističke prijetnje. Model koji se koristio u vojnim jedinicama republikanske vojske preporučivalo se preuzeti i u novoformiranim partizanskim jedinicama, kao što je prikazano u izvještaju kojeg je Koča Popović, koji je bio aktivan u organizaciji partizanskih snaga u južnoj Srbiji, poslao partizanskoj komandi u ljeto 1941. On je sugerirao da se svakom političkom komesaru jedinice dodijeli jedan «posebni partijski funkcioner» jer je «takva podjela dužnosti bila implementirana u Španjolskoj republikanskoj vojsci gdje je dala izvrsne rezultate.»197 Kako su se već susreli s fašizmom u Španjolskoj, Španci su među novim regrutima, ali i među iskusnim komunistima koji nikad nisu izišli iz Jugoslavije, dosegli gotovo legendaran status. Ustanak od 7. jula pripisivao se u poslijeratnom partizanskom narativu jedinici koju je formirao Žikica Jovanović «Španac» (1914–1942) potaknuvši seljake Bele Crkve da se pridruže partizanskom pokretu. On je tada ubio dva žandara koji su ga došli uhapsiti.198 U Hrvatskoj je Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske uspostavljen 26. oktobra, a pozicije komandanta, političkog komesara i oficira za operacije dodijeljene su španjolskim veteranima – Ivi Rukavini, Marku Oreškoviću i Franji Ogulincu. Prva proleterska brigada, mobilna jedinica koja je uključivala najbolje partizanske vojnike, oformljena je 21. decembra, a na njezinom se čelu našao Koča Popović, još jedan španski borac. Popović i njegovi drugovi Španci Peko Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin bili su komandanti četiriju partizanskih armija osnovanih do kraja rata 1945. Španci su bili posebno važni za KPJ na teritoriju NDH zbog prirode ustanka koji je bio odgovor na ustaško nasilje.
Od Španaca koji su sudjelovali u NOB-u 130 je poginulo dok ih je 30 promovirano u čin generala. Svaki četvrti, ili njih 59, imenovano je narodnim herojima, najprestižnijim partizanskim odlikovanjem uopće. Za razliku od Španjolske, gdje su jugoslavenski veterani izišli iz rata kao članovi poražene armije, ovdje su bili komandanti pobjedničke partizanske vojske koja je brzo počela provoditi socijalističku revoluciju.
https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/NP_5_Pavlakovic_F2 web.pdf
Song about the Fifteenth International Brigade, also known as Abraham Lincoln Brigade.
Skoro 2000 Jugoslovena se borilo u Internacionalnim brigadama !!!
Kraljevina Jugoslavija je na sve načina htela da spreči odlazak najboljih sinova Jugoslavije da se bore protiv fašizma, i nikada nije prekinula odnose sa fašističkom Španijom, a Titova Jugoslavija je odlučila je 1946. da kao jedinu legitimnu vladu Španije prizna Špansku republikansku vladu pod predsedništvom G. Dr. Hose Hiral Pereira. Republikanska španska vlada obrazovana je u Meksiku. FNRJ je priznala ovu vladu koja je u Beogradu akreditovala svog poslanika.
Španjolski građanski rat odvijao se od 1936. do 1939. godine, a vodili su se između republikanaca, lojalnih demokratskoj, lijevo nastrojenoj Drugoj španjolskoj republici, i nacionalista, falangističke skupine koju je vodio general Francisco Franco. Nacionalisti su pobijedili, a Franco je tada Španijom vladao sljedećih 36 godina, od travnja 1939. do njegove smrti u studenom 1975.
Procjenjuje se da se u Internacionalnim brigadama borilo između 32.000 i 35.000 ljudi iz 53 strane zemlje, dok je još 5000 stranaca služilo u drugim jedinicama, a dodatnih 10.000 volontiralo je za republikanske civilne potrebe.23
Inicijalno su se jugoslavenske vlasti fokusirale na sprječavanje prikupljanja sredstava i druge pomoći za španjolsku Republiku, a koje su komunisti organizirali posredstvom Jugoslavenskog nacionalnog odbora za pomoć Španjolskoj čije se sjedište nalazilo u Parizu. Vlasti su također cenzurirale prorepublikanske publikacije koje su često pristizale iz inozemstva i bile raspačavane među radnicima. Vlada je također donijela niz restriktivnih zakona o zabrani putovanja u Španjolsku, no usprkos tome, policijska izvješća ukazuju kako se pristizanje jugoslavenskih dobrovoljaca u Španjolsku nije smanjilo.
Francuski povjesničar Herve Lemesle oslanjao se na nove arhivske materijale i revidirane popise, nadopunjene izvorima poput Johna Kraljica i njegovim istraživanjem o sjevernoameričkim dobrovoljcima koje je nadopunilo i proširilo bazu jugoslavenskih dobrovoljaca na 1910 ljudi.94 Čak i s ovom nadopunjenom listom imena, potpune biografske informacije nisu dostupne za sve dobrovoljce, pa se tako ne može precizno odrediti koje nacionalnosti su bili, kako su stigli u Španjolsku, ili koja je točna lokacija njihove smrti. Ipak, ako je suditi po postojećim podacima, moguće je izračunati da je barem pola jugoslavenskog kontingenta rođeno u današnjoj Hrvatskoj (neovisno o tome radi li se o borcima srpskog ili hrvatskog podrijetla).95 Analizirajući nacionalnost dobrovoljaca, najviše je bilo Hrvata (nešto malo manje od polovice), slijedili su Slovenci pa Srbi.
Dana 27. februara, Ćopić biva promaknut na poziciju komandanta XV brigade nakon što je Gal postao generalom i dobio premještaj u Madrid.122 Proleter je izvijestio o Ćopićevoj promociji u članku «Madrid i Zagreb» te naglasio ulogu Hrvata u Španjolskom građanskom ratu: «Hrvatski komunisti koji se kao dobrovoljci bore pred Madridom ujedno brane i naš [...] bijeli Zagreb. To su ljudi stoje u njegovoj obrani, a ne gospodin Košutić [potpredsjednik HSS-a] koji poziva hrvatski narod da se bori protiv komunista. Obrana Zagreba događa se pred Madridom, a predvodi je hrvatski komunist Vlado Ćopić kao komandant XV Internacionalne brigade, sa stotinama dobrovoljaca svih nacionalnosti iz cijele Jugoslavije. Obrana se ne vodi frazama, već tijelima. Oni ne brane grad kao pokvarena i korumpirana gospoda, već kao hrabri, predani, providni hrvatski komunisti i antifašisti.»123
Ivo i Slavko Goldstein sumnjali su da je Tito možda i posjetio Madrid tokom 1937. godine (ali ne Albacete) no nikad se nije pojavio dokaz koji bi podupro ovu teoriju.140
Zakon donesen u Stojadinovićevom režimu u martu 1937. godine, kojim je dobrovoljcima oduzeto državljanstvo, i dalje je bio na snazi, što je spriječilo njihov legalni povratak kući.
Neki od simbola i navika koje su borci stekli u Španjolskoj preneseni su i u partizane. Riječ je, primjerice, o trorogoj (Triglav) partizanskoj kapi i salutiranju stisnutom pesnicom.196 Vojna organizacija, i korist od političkih komesara koji su blisko surađivali sa komandantima jedinica, bila je temelj za model Internacionalnih brigada. Pjesme iz španjolskog građanskog rata pjevale su se oko logorske vatre kako bi se održavao moral i odala počast onima koji su prvi podigli oružje protiv fašističke prijetnje. Model koji se koristio u vojnim jedinicama republikanske vojske preporučivalo se preuzeti i u novoformiranim partizanskim jedinicama, kao što je prikazano u izvještaju kojeg je Koča Popović, koji je bio aktivan u organizaciji partizanskih snaga u južnoj Srbiji, poslao partizanskoj komandi u ljeto 1941. On je sugerirao da se svakom političkom komesaru jedinice dodijeli jedan «posebni partijski funkcioner» jer je «takva podjela dužnosti bila implementirana u Španjolskoj republikanskoj vojsci gdje je dala izvrsne rezultate.»197 Kako su se već susreli s fašizmom u Španjolskoj, Španci su među novim regrutima, ali i među iskusnim komunistima koji nikad nisu izišli iz Jugoslavije, dosegli gotovo legendaran status. Ustanak od 7. jula pripisivao se u poslijeratnom partizanskom narativu jedinici koju je formirao Žikica Jovanović «Španac» (1914–1942) potaknuvši seljake Bele Crkve da se pridruže partizanskom pokretu. On je tada ubio dva žandara koji su ga došli uhapsiti.198 U Hrvatskoj je Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske uspostavljen 26. oktobra, a pozicije komandanta, političkog komesara i oficira za operacije dodijeljene su španjolskim veteranima – Ivi Rukavini, Marku Oreškoviću i Franji Ogulincu. Prva proleterska brigada, mobilna jedinica koja je uključivala najbolje partizanske vojnike, oformljena je 21. decembra, a na njezinom se čelu našao Koča Popović, još jedan španski borac. Popović i njegovi drugovi Španci Peko Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin bili su komandanti četiriju partizanskih armija osnovanih do kraja rata 1945. Španci su bili posebno važni za KPJ na teritoriju NDH zbog prirode ustanka koji je bio odgovor na ustaško nasilje.
Od Španaca koji su sudjelovali u NOB-u 130 je poginulo dok ih je 30 promovirano u čin generala. Svaki četvrti, ili njih 59, imenovano je narodnim herojima, najprestižnijim partizanskim odlikovanjem uopće. Za razliku od Španjolske, gdje su jugoslavenski veterani izišli iz rata kao članovi poražene armije, ovdje su bili komandanti pobjedničke partizanske vojske koja je brzo počela provoditi socijalističku revoluciju.
https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/NP_5_Pavlakovic_F2 web.pdf
Song about the Fifteenth International Brigade, also known as Abraham Lincoln Brigade.
