Uopsteno gledano, mislim da je putovanje kljucni motiv. Destinacija je nepoznata, pa je putovanje pre plutanje, nego svestan put. Suzan putuje iz proslosti (mi znamo da ona postoji) u buducnost (ne znamo kakvu), sa druge strane ona je iz buducnosti (zivot sa cerkom) putovala u proslost (da je nadje, posto se izgubila). Ona uvek zna ono sto i mi znamo, ali na potpuno drugaciji nacin. Vreme nije linearno, bar ne u toj knjizi, sto je dobra podloga za pricu. Prica je o istini (valjda), i do koje mere se ona da razvuci, tj. koje su granice istine. Kome pripada parcijalna istina, kome cela. Dakle - ko je gopodar, a ko rob. Medjutim, bas zato sto vreme nije linearno, ovo u sustini i nije pitanje na koje Kuci zeli da odgovori, cini mi se. Pre ce biti da na ostrvu (metafora govori za sebe) njih troje pokusavaju da udju jedno u drugo. Nagovestaji ludila (npr. kada Suzan kaze sebi, ok. mogla sam se naci na ostrvu sa nekim divljakom koji jede sirovu ribu i trckara golisav po plazi) su latentni i zajdnicki. Petko, koji je totalna misterija, moze da bude i idiot i divljak, ali i nesto drugo. Kruso je polu-lud (lud i nije pravi termin, ali ce posluziti kao sinonim, ili denominator), ima svoje "faze" kada prica u snu na Portugalskom, i sta ja znam sta sve radi. Ono sto je civilizacija u civilizaciji je u stvari samo nacin komuniciranja, tj. modus operandi u ludilu, odnosno svestan napor zarad ocuvanja komunikacije. Kuci opet ide dublje, i (bar ja mislim) da pita: odakle jezik? Jezik je sta? Tu tek pocinje prica, sa lingvisticke strane, prethodno je radnja suspenzovana i ogranicena na informacije i kodove, tj. akcije i reakcije. Ko sta vidi, ko sta cuje, i kako reaguje. Bitno je da Petku fali jedno "culo". U nekom dvostrukom smislu, jezik je i culo, i metafiziki, ili bozji aparat. Radi i ka unutra i ka spolja. Suzan (u svom ociglednom nastupu "ludila") pomislja da bi Petko mogao da ima nesto sto sto njoj treba, tek posle toga je zgadjena, kada cuje da Petko nema jezik, tj. kada cuje da je Petko "tudja" prica. Po mom misljenju, Petko je kljucna figura´, jer nacin na koji on pamti je sigurno drugaciji od Suzaninog nacina ili Robinzonovog. Nacin na koji on "zivi" nije oralan, ni pisan, tj. nema veze sa jezikom u uzem smislu. Kako on cuje? Kako on vidi? Tako nekako to ide do pojave Defoa. On je kao Petko, samo sto zna da artikulise "poklon", tj. jezik. Svo troje (Su. Pe. i Kru.) su Hriscani, to, mislim, je jako bitno za pricu. Dakle, i bez jezika, rodjeni hriscanin bi trebao da je u komunikaciji sa bogom, znaci ocekujemo i od njega da cini dobro. Putujemo u ocekivanje, ili plutamo na ocekivanju (neki motiv hriscanstva, sta ga ja znam). Kod Petka nema toga. Zato se pojavljuju duhovi, tj. cerka Suzane. Ne andjeo, nego duh, nesto vrlo dramaticno, pre nego religiozno. Zato Kuci (bar se nadam da je zbog toga) cesto pominje preoblacenja, maskiranja, perike, itd. To su sve simboli teatra, a ne religiozne salvacije. Deo u kome Defoe govori Suzan kako se koristi um, kada je upucuje u tajne pisanja je jako zajeban, i meni je bio cak malo i dosadan, ni ne secam ga se sada. Dakle, tako nekako do tog dela, medjutim vrlo sam uopstio stvari. Moracu opet da je procitam, za dva sata je gotova
Kako ti vidis knjigu? P.S.: ostajem kod toga da kod Suzan postoje delovi feministickog nacina pisanja, ali ne mogu sada da ulazim dublje u to (jos je dan).