Rivera:
Protestantska Engleska i protestantska Amerika su ih pobedile. Jezuiti zbog toga još uvek pokušavaju da unište Englesku i Ameriku. Zapamtimo reči Abrahama Linkolna: “Jezuiti nikad ne opraštaju, niti odustaju.”
U Rusiji, car Nikolaj koji je bio zaštitnik Ruske pravoslavne crkve i njegova žena, kraljica Aleksandra, imali su sina pod imenom Aleksis, koji je bio naslednik trona. Mali dečak je bolovao od hemofilije. Njegova krv se nije zgrušavala kada bi se posekao. Kada bi pao u igri, najmanja povreda bi mogla uzrokovati unutrašnje krvarenje. Majčino srce se slamalo. Doktori nisu mogli pomoći. Mali dečak je veoma trpeo.
Raspućin, zvan “Ludi redovnik”, bio je čovek koji je bio opsednut demonima (kao i mnogi sveštenici danas koji tvrde da imaju isceljujuće moći). Raspućin je tvrdio da je imao viziju Boga i Device Marije. Došao je blizu ovog dečaka i krvarenje se zaustavilo. Poznato je da je Raspućin bio uključen u sotonsko seksualno obožavanje. Kontrolisao je rusku caricu. Imao je mnogo neprijatelja na visokim položajima.Mnogi su verovali da je Raspućin bio demonom opsednuto čudovište koje je vladalo Rusijom iza pozornice. Čak se i car plašio njega i njegovih čudnih
moći. Kardinal Avgustin Bea nam je rekao da je u trenutku slabosti, carica rekla Raspućinu gde car skriva svoje zlato. Ras pućin je preneo tu informaciju patrijarhu
Ruske pravoslavne crkve pre nego što je (Raspućin) bio ubijen.
Na redovnim sastancima kod kardinala Avgustina Bee, on nam je otkrivao istorijske, sadašnje i buduće ciljeve vatikan ske trenutne sile (zemaljske sile). To je
bilo doba kada je uređenje crkve bilo dopunjeno kao rezultat Drugog Vatikanskog koncila. Kardinal Bea je kazao:
“Nakon naše duge i pažljive pripreme za Rusku revoluciju, jezuiti su radili blisko s Marksom, Trockim, Lenjinom i Staljinom. Mi smo tajno preselili naše zlato u Rusiju kroz Ne mačku koristeći našeg ključnog čoveka. Verujemo da će uskoro naš neprijatelj biti uništen… I niknuće komunizam kao čvrsta kćer Rimske crkve!”
Lenjin je bio u Švajcarskoj kad je čuo vesti o revoluciji koja će započeti u Rusiji. Da bi pomogla revoluciji da uništi njihovog neprijatelja, nemačka najviša komanda i ostali su tajno pripremali voz da preveze Lenjina i njegove revolucionare kroz Nemačku. U aprilu 1917. Lenjin i nekoliko njegovih ključnih ljudi izveli su vožnju u poznatom “Zapečaćenom vozu.” Ljudi koji su bili najodgovorniji za pripremu tog putovanja bili su Diego Bergen, posvećen nemački rimokatolik, treniran u jezuitskim školama, kasnije postavljen za nemačkog ambasadora u Vatikanu tokom Hitlerovog režima. Ako bi revolucija uspela, to bi značilo smrt za milione ljudi uključujući cara i njegovu porodicu.
U vreme Lenjinovog dolaska u Rusiju, u aprilu 1917. godine, Lenjinovi konkurenti su kontrolisali revoluciju. Car je bio prisiljen da napusti svoj tron. On i njegova porodica su bili u kućnom pritvoru. Njegova vlada je propala i većina njegove vojske ga je napustila. Zbunjenost je prevladavala. Vojska koja je i dalje ostala verna caru je nazvana “Beli Rusi”. A revolucionari su bili prozvani “Crveni”. Oni su bili smrtni neprijatelji, boreći se da prežive. Lenjin je dobio kontrolu nad revolucionarnom vladom i preselio je u Moskvu 10. marta 1918. U aprilu, carska porodica je bila preseljena zbog sigurnosnih razloga u Jekaterinburg u Ural.
Vojska Čeha (Bela vojska) se približavala mestu gde je porodica odsela. Postojala je šansa da se oni oslobode. 17. jula 1918. grupa zvana “Uralni Sovjeti” su održali brzo suđenje i proglasili carsku porodicu krivim. Bilo nam je rečeno da su neki od njih bili jezuiti pretvarajući se da su komunisti. Na kraju, trenutak koji je papa čekao je konačno i došao. Zaštitnik Pravoslavne crkve je konačno stajao licem u lice s rimskim jezuitima koji su bez milosti uništili jadnu, uplašenu, malu porodicu.
Kasnije te noći, tela su bila ukrcana u kamion i odvedena u napušten rudnik zvan “Četvorica braće”. Tamo su bili rasečeni, spaljeni, kvašeni kiselinom i bačeni u napušteni rudnik.
Jezuiti su se kretali tako brzo da Centralna komunistička partija nije ni bila svesna suđenja i ubistva cara i njegove porodice, dok sve nije bilo završeno. Bila je to strahovita pobeda Rimske crkve. Bilo nam je rečeno da je lov na patrijarha, sveštenike, monahinje i monahe započeo u velikoj silini. Rimska crkva je nestrpljivo čekala vesti o uništenju njihovih religijskih suparnika.
Ovaj slučaj sa Ruskom pravoslavnom crkvom je bio jedna vrsta testa. Ako će ruska crkva biti uništena, sledeća meta bi bila engleska crkva koja se još teturala od lažnog obraćenja velikog jezuite kardinala Njumana (Newman). Ali kad je slučaj sa ruskom crkvom propao, kao što ću uskoro objasniti, engleska crkva je pala u ruke Vatikana tek 60 godina kasnije kroz ekumenski pokret.
Dakle, nakon pogubljenja ruske carske porodice Sovjeti su napadali manastire i ubijanje je počelo.
Samo je čudan preokret vere spasio Rusku crkvu… stari patrijarh je imao keca u rukavu. Bilo nam je rečeno da kad je Crvena Armija bila blizu ubistva starog poglavara ruske crkve, patrijarh ih je pozdravio širom otvorenih ruku, zaplakao i
izgovorio sledeće reči: - “Drugovi, konačno ste stigli. Čekali smo vas. Čuvali smo carevo zlato za vas… moji dragi drugovi!”
- “Zlato?... Za nas?”
Komunisti su bili zatečeni ovim njegovim rečima. Spustili su oružje i prihvatili zlato i prijateljstvo patrijarha, i zapovedili da ubistva pravoslavnih sveštenika, monaha i monahinja odmah stanu. Pravoslavna crkva je bila spašena. Komunisti nisu dobili samo carevo zlato, već su takođe zadržali i papino zlato. Papino zlato, koje je putovalo u Rusiju kroz Nemačku, bilo je predviđeno da vredi 666 miliona dolara.
Kad je papa za to saznao, skoro da nije umro od srčanog udara. Izdali su ga njegovi vlastiti komunisti. Rimska crkva je poludela od mržnje. Bili su prevareni.
Komunisti će platiti za tu prevaru bez obzira koliko to koštalo. Sveti ured će uskoro nastaviti sa radom kao kroz Špansku inkviziciju, zadajući patnju, smrt i osvetu svojim neprijateljima.