Пресретач
Buduća legenda
- Poruka
- 36.527
Из књиге професора Едмонда Париса
ТАЈНА ИСТОРИЈА ЈЕЗУИТА
Pravoslavna Crkva је ostala čvrsto usađena na Balkanu, naročito u Srbiji, koju je Bukureštanski mir, okončavšibalkanski sukob, stavio u centar pažnje Južnih Slovena, a pogo-tovo onih pod jarmom Austrije. Ambiciozni planovi Vatikana ikatolički imperijalizam Habzburga su bili u savršenom skladu,kao u prošlosti. Rimu i Beču, rastuća moć Srbije označila ju jekao neprijatelja koga treba uništiti.
Ovo je zaista utvrđeno u diplomatskom dokumentu prona-đenom u austro-ugarskim arhivama, koji izveštava austrijskogministra Berhtolda (Berchtold), o razgovorima koje je princ Šon-burg (Schonburg) vodio u Vatikanu u oktobru-novembru 1913:
“Među temama razgovora s kardinalskim državnim sekreta-rom (Merry del Val), iskrslo je pitanje Srbije, kao što je i očekiva-no. Pre svega, kardinal je izrazio svoje zadovoljstvo našim čvrs-tim i prikladnim stavom poslednjih meseci.
‘Tokom prijema kojeg sam imao tog dana kod NjegoveSvetosti, Svetog Oca, koji je započeo razgovor pominjući našeenergične korake koje smo preduzeli u Beogradu, on je izrekaoneke značajne opaske: ‘Bilo bi sigurno bolje’, rekla je NjegovaSvetost, ‘da je Austro-Ugarska kaznila Srbe za sva nedela koja suučinili’.”
Dakle, ratoborna osećanja Pija X su bila jasno izražena već1913. Nema ničeg iznenađujućeg u vezi ovoga kada uzmemo uobzir inspiratore rimske politike.
“Šta su Habzburzi trebali učiniti? Kazniti Srbiju, pravoslavnudržavu. Ugled Austro-Ugarske, ovih Habzburga koji su, sa Bur -bonima Španije bili poslednje pristalice jezuita, a pogotovo ug -led prestolonaslednika, Franca Ferdinanda, njihovog čoveka,bio bi silno uvećan. Za Rim, ovo pitanje je bilo od gotovo verskogznačaja; pobeda katoličke monarhije nad Carizmom bi se moglasmatrati pobedom Rima nad raskolničkim Istokom”.
Ipak, stvar se rastegla kroz 1913. godinu. Ali, 28. juna 1914,nadvojvoda Franc Ferdinand je ubijen u Sarajevu. Srpska vladanije imala ništa s ovim atentatom počinjenim od strane građani-na Austro-Ugarske, koji je zaista bio Srbin, ali je delovao u lokal-noj bosanskoj patriotskoj organizaciji. Ipak to je bio savršenizgovor za cara Franju Josifa (Franz Jozef) da započne s neprija-teljstvima.
“Grof Sforca drži da je glavni problem bio ubediti FranjuJosifa da je rat bio neophodan. Savet pape i njegovog ministra jenajviše mogao uticati na njega”.Ovaj savet je naravno dat caru, i to onakav kakav se mogaoočekivati od ovog pape i njegovog ministra, “omiljenog učenikajezuita”. Dok je Srbija pokušavala da očuva mir popuštajući predsvim željama austrijske vlade koja je poslala diplomatsku notuBeogradu, grof Palfi (Palffy), austrijski predstavnik u Vatikanu,preneo je svom ministru Berhtoldu, 29. jula, sadržaj razgovorakoje je on imao 27. jula sa kardinalskim državnim sekretarom Marijom del Valom (Marry del Val); ovaj razgovor je bio o “tema-
ma koje uznemiravaju Evropu u ovom trenutku”.
Diplomata s prezirom poriče izmišljene glasine o navodnojintervenciji pape koji je izgleda “molio cara da poštedi hrišćan-ske države ratnih strahota”. Pošto je raščistio s ovim besmisle-nim pretpostavkama, on iznosi “pravo mišljenje Kurije”, kojemu je preneto od strane državnog sekretara:
“Bilo bi nemoguće pronaći bilo kakav duh popuštanja i izmi-renja u rečima Njegove Eminencije. Tačno je da je on opisaonotu Srbiji kao veoma oštru, ali ju je i pored toga odobrio u pot-punosti i, u isto vreme posredno, izrazio želju da Monarhijazavrši posao. Zaista, dodao je kardinal, šteta je što Srbija nije bilaponižena mnogo ranije, jer je tada to moglo biti učinjeno, beztoliko velikog dodatnog rizika. Ova izjava pokazuje želje papekoji je, tokom nekoliko proteklih godina, često izražavao žaljenješto je Austro-Ugarska zanemarila ‘kažnjavanje’ svog opasnogsuseda na Dunavu.”
Ovo je zapravo potpuno suprotno “besmislenim” glasinama
o papskom posredovanju u korist mira.
U stvari, austrijski diplomata nije jedini koji izveštava o “pra-
vom mišljenju” rimskog pontifa i njegovog ministra.
Dan pre toga, 26. jula, baron Riter (Ritter), bavarski poslanik
u Vatikanu, pisao je svojoj vladi:
“Papa se slaže da Austrija postupi strogo sa Srbijom. Nemavisoko mišljenje o vojskama Rusije i Francuske i smatra da onene mogu učiniti mnogo u ratu protiv Nemačke. Kardinalskidržavni sekretar ne vidi kad Austrija može pokrenuti rat ako neodluči sada”.
Dakle, Sveta Stolica je bila potpuno svesna “ogromnih rizika”u sukobu između Austrije i Srbije, ali je uprkos tome, učinila svešto je u njenoj moći da ga podstakne.
Sveti Otac i njegovi jezuitski savetnici nisu bili zabrinuti za patnje “hrišćanskih naroda”!
ТАЈНА ИСТОРИЈА ЈЕЗУИТА
Pravoslavna Crkva је ostala čvrsto usađena na Balkanu, naročito u Srbiji, koju je Bukureštanski mir, okončavšibalkanski sukob, stavio u centar pažnje Južnih Slovena, a pogo-tovo onih pod jarmom Austrije. Ambiciozni planovi Vatikana ikatolički imperijalizam Habzburga su bili u savršenom skladu,kao u prošlosti. Rimu i Beču, rastuća moć Srbije označila ju jekao neprijatelja koga treba uništiti.
Ovo je zaista utvrđeno u diplomatskom dokumentu prona-đenom u austro-ugarskim arhivama, koji izveštava austrijskogministra Berhtolda (Berchtold), o razgovorima koje je princ Šon-burg (Schonburg) vodio u Vatikanu u oktobru-novembru 1913:
“Među temama razgovora s kardinalskim državnim sekreta-rom (Merry del Val), iskrslo je pitanje Srbije, kao što je i očekiva-no. Pre svega, kardinal je izrazio svoje zadovoljstvo našim čvrs-tim i prikladnim stavom poslednjih meseci.
‘Tokom prijema kojeg sam imao tog dana kod NjegoveSvetosti, Svetog Oca, koji je započeo razgovor pominjući našeenergične korake koje smo preduzeli u Beogradu, on je izrekaoneke značajne opaske: ‘Bilo bi sigurno bolje’, rekla je NjegovaSvetost, ‘da je Austro-Ugarska kaznila Srbe za sva nedela koja suučinili’.”
Dakle, ratoborna osećanja Pija X su bila jasno izražena već1913. Nema ničeg iznenađujućeg u vezi ovoga kada uzmemo uobzir inspiratore rimske politike.
“Šta su Habzburzi trebali učiniti? Kazniti Srbiju, pravoslavnudržavu. Ugled Austro-Ugarske, ovih Habzburga koji su, sa Bur -bonima Španije bili poslednje pristalice jezuita, a pogotovo ug -led prestolonaslednika, Franca Ferdinanda, njihovog čoveka,bio bi silno uvećan. Za Rim, ovo pitanje je bilo od gotovo verskogznačaja; pobeda katoličke monarhije nad Carizmom bi se moglasmatrati pobedom Rima nad raskolničkim Istokom”.
Ipak, stvar se rastegla kroz 1913. godinu. Ali, 28. juna 1914,nadvojvoda Franc Ferdinand je ubijen u Sarajevu. Srpska vladanije imala ništa s ovim atentatom počinjenim od strane građani-na Austro-Ugarske, koji je zaista bio Srbin, ali je delovao u lokal-noj bosanskoj patriotskoj organizaciji. Ipak to je bio savršenizgovor za cara Franju Josifa (Franz Jozef) da započne s neprija-teljstvima.
“Grof Sforca drži da je glavni problem bio ubediti FranjuJosifa da je rat bio neophodan. Savet pape i njegovog ministra jenajviše mogao uticati na njega”.Ovaj savet je naravno dat caru, i to onakav kakav se mogaoočekivati od ovog pape i njegovog ministra, “omiljenog učenikajezuita”. Dok je Srbija pokušavala da očuva mir popuštajući predsvim željama austrijske vlade koja je poslala diplomatsku notuBeogradu, grof Palfi (Palffy), austrijski predstavnik u Vatikanu,preneo je svom ministru Berhtoldu, 29. jula, sadržaj razgovorakoje je on imao 27. jula sa kardinalskim državnim sekretarom Marijom del Valom (Marry del Val); ovaj razgovor je bio o “tema-
ma koje uznemiravaju Evropu u ovom trenutku”.
Diplomata s prezirom poriče izmišljene glasine o navodnojintervenciji pape koji je izgleda “molio cara da poštedi hrišćan-ske države ratnih strahota”. Pošto je raščistio s ovim besmisle-nim pretpostavkama, on iznosi “pravo mišljenje Kurije”, kojemu je preneto od strane državnog sekretara:
“Bilo bi nemoguće pronaći bilo kakav duh popuštanja i izmi-renja u rečima Njegove Eminencije. Tačno je da je on opisaonotu Srbiji kao veoma oštru, ali ju je i pored toga odobrio u pot-punosti i, u isto vreme posredno, izrazio želju da Monarhijazavrši posao. Zaista, dodao je kardinal, šteta je što Srbija nije bilaponižena mnogo ranije, jer je tada to moglo biti učinjeno, beztoliko velikog dodatnog rizika. Ova izjava pokazuje želje papekoji je, tokom nekoliko proteklih godina, često izražavao žaljenješto je Austro-Ugarska zanemarila ‘kažnjavanje’ svog opasnogsuseda na Dunavu.”
Ovo je zapravo potpuno suprotno “besmislenim” glasinama
o papskom posredovanju u korist mira.
U stvari, austrijski diplomata nije jedini koji izveštava o “pra-
vom mišljenju” rimskog pontifa i njegovog ministra.
Dan pre toga, 26. jula, baron Riter (Ritter), bavarski poslanik
u Vatikanu, pisao je svojoj vladi:
“Papa se slaže da Austrija postupi strogo sa Srbijom. Nemavisoko mišljenje o vojskama Rusije i Francuske i smatra da onene mogu učiniti mnogo u ratu protiv Nemačke. Kardinalskidržavni sekretar ne vidi kad Austrija može pokrenuti rat ako neodluči sada”.
Dakle, Sveta Stolica je bila potpuno svesna “ogromnih rizika”u sukobu između Austrije i Srbije, ali je uprkos tome, učinila svešto je u njenoj moći da ga podstakne.
Sveti Otac i njegovi jezuitski savetnici nisu bili zabrinuti za patnje “hrišćanskih naroda”!
