http://hr.wikipedia.org/wiki/Bečki_književni_dogovor
potpisano je da je
latinica i ijekavski sluzbeni jezik . cak se i vuk karadzic potpisao na latinici . dakle tko danas krsi dogovor ?
Nije o pismu bilo govora. Čak se u Hrvatskoj i Slavoniji zakonski izjednačava upotreba ćirilice i latinice.
Članak LVIII. O narodnom jeziku
(1861)
[Hrvatski ban Josip Šokčević (zbornik radova), Zagreb–Vinkovci 2000, str. 122–123]:
Da se jeziku narodnome podieli ono dostojanstvo, kojega po pravu i božjem i čovječjem ide, bude zaključeno:
1. Jezik jugoslavenski trojedne kraljevine izjavljuje se ovim za savkoliki obseg trojedne kraljevine za jedino i izključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života;
2. Sve oblasti bez iznimke u obsegu trojedne kraljevine, kao i one višje oblasti, koje izvan obsega iste kraljevine stanovale budu, isto tako i sve skupštine i sabori trojedne kraljevine u svih svojih viećanjah, dopisih, odpisih, odlukah, rješitbah i ostalih javnih spisih, kao i u svih službenih odnošenjih imaju se jedino služiti jugoslavenskim jezikom trojedne kraljevine;
3. Učevni zavodi, mužke i djevojačke, višje i nižje učione, budi javne budi privatne i sva zakonom potvrdjena domaća družtva bez razlike, imaju u svih službovanjih, predavanjih i pismenih djelah služit se jedino jezikom jugoslavenskim trojedne kraljevine;
4. Oblasti crkvene u obsegu trojedne kraljevine budi kojega vjeroizpoviedanja dužne su u obćem medju sobom i s inimi domaćimi oblastmi služit se jedino jugoslavenskim jezikom trojedne kraljevine; isto se razumieva i u knjigah matičnih (Matriculae);
5. Svakomu je prosto služiti se u svih spisih latinskim i ćirilskim pismom.
6. U gradu Rieci imade se radi izvanrednih okolnostih, u političkom, sudbenom i trgovačkom medjusobnom službovanju – izuzamši javno podučavanje i nastavu uobće – na jezik talijanski obzir uzeti, te se gradjanom i korporaciam tamošnjim, jeziku jugoslavenskomu nevještim dozvoljava za sada jošte poraba jezika talijanskoga. – U dopisivanju ipak i službovanju sa domaćimi oblastmi trojedine kraljevine imade se grad Rieka kao i sve njegove korporacie služiti jedino jezikom jugoslavenskim trojedne kraljevine.
7. Zaključak ovaj imade se u slici zakona Nj. Veličanstvu previšnjeg potvrdjenja radi podnieti.
Kraljev odgovor na članak LVIII. Hrvatskoga sabora
(1862)
[Hrvatski ban Josip Šokčević (zbornik radova), Zagreb–Vinkovci 2000, str. 132]
Što se pak tiče predložena nam zaključka saborskoga o jeziku narodnomu kao izključivo poslovnom, službenom i učevnom; kolikogod je čvrsta volja naša, da jeziku narodnomu i u uredu i u crkvi i u školi bude sačuvan položaj, koji ga punim pravom ide, i da mu bude osiguran razvoj čim je moguće veći: pri svem tom ipak nismo toga mnenja, da bi se sve obstojeće u zemlji oblasti, dakle i oblasti naše vojničke i financialne, u poslovih svojih službenih; da bi se nadalje svakolika tamošnja javna družtva u svojih spisih; da bi se napokon svikolici tamošnji državljani, dakle i oni, koji faktično pripadaju inomu kojemu jeziku, u svojem prometu, imali služiti izključivo jezikom kraljevine.
Moramo vam dakle sa žalošću izjaviti, da pomenutomu zaključku, u njegovoj sadašnjoj redakciji, nemožemo podieliti previšnje naše kraljevske sankcie.
dodato 29.07.2008.
Na poslednjem Hrvatskom saboru, koji je zasedao od 15. aprila do 8. novembra 1861, većina poslanika nije bila spremna da podrži srpske zahteve koje su istaknuti na Blagoveštenskom saboru. Pitanje pripadnosti Srema imalo je, u tom kontekstu, prvorazredan značaj. Raspravljajući o Vojnoj granici, na Hrvatskom saboru, veliki župan zagrebačke županije Ivan Kukuljević Sakcinski istakao je da je ona „naseljena čistim narodom našim". Ovo prećutkivanje srpskog imena podstaklo je patrijarha Rajačića da uputi pomenuti protest. Srpsko pitanje na Hrvatskom saboru 1861. rešavalo se i kroz dobijeno priznanje „da u Trojednoj Kraljevini ima i naroda srpskoga". Osim toga, Sabor je izjavio da da je uvek želeo „da Srbi i Hrvati kao najbliža i jednorodna braća jedan drugoga ime i pleme kao narodnu svetinju ljubi i počituje kao i do sada, tako i u napredak u bratskoj slozi ostanu". Srpski političari su bili nezadovoljni jer se ovakvom izjavom priznavalo samo fizičko prisustvo Srba na tlu Trojedne Kraljevine.
Kao veoma pozitivna za srpsko-hrvatske odnose, prihvaćena je saborska odluka o slobodnoj upotrebi ćirlice, ali u pitanju naziva službenog jezika Trojednice najviše im je odgovarao
Kukuljevićev predlog, koji nije na Saboru prihvaćen, da se jezik nazove „hrvatsko-srpskim" odnosno „hrvatskim ili srpskim". U suštini, Srbi su već 1861. postavljali zahtev da im Hrvatski sabor prizna nacionalnu individualnost. Hrvatski političari 1861. i kasnije, zazirali su od srpskih zahteva, ocenjujući da oni idu za tim da se Srbima prizna status „diplomatičkog" naroda, a time bi, po njihovom uverenju, oslabio državo-pravni otpor Hrvatske prema Mađarima.
Tek na sednici Hrvatskog sabora, održanoj
11. maja 1867, na formalni predlog poslanika Ivana Vončine, biće prihvaćena svečana izjava
„da Trojedna Kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan".
O srpsko-hrvatskim odnosima 1861, Hrvatskom i Ugarskom saboru 1861. vidi:
- Dnevnik Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije održanu glavnom gradu Zagrebu god. 1861, Zagreb 1862, 66;
- V. Krestić, Hrvatsko-ugarska nagodba 1868, Beograd 1969, 148-196;
-V. Krestić, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848-1914, Beograd 1991, 61-62, 66, 71, 74, 80-81, 99;
- M. P. Desančić, Sve dosadanje besede, knj. 1, Novi Sad 1883, 1-22.
Hroboatos:
u Hrvatskoj je, nakon napuštanja ilirskoga imena, kao ime jezika prevladalo hrvatsko ime (iako to nije išlo bez, iz današnje perspektive, čudnih pojava: na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1861. usvojeno je, nakon Kukuljevićeva prijedloga za ime jezika u Hrvatskoj «hrvatsko-srpski» (prije je predlagao «hrvatsko-slavonski»), ime «jugoslavenski jezik». Ivan Mažuranić je, kao kancelar, samoinicijativno poništio taj naziv i zamijenio ga imenom «hrvatski jezik»).
Dodajmo odluku hrvatskog sabora od 5. januara 1867. godine, citat:
"jezik hrvatski iliti srpski izjavljuje jezikom službenim u trojednoj kraljevini, a svakomu je prosto služiti se pismom latinskim iliti kirilskim."
http://www.snjezana-kordic.de/SAMARDZIJA.htm
