Kako je stvoren covek?
Zadrzimo se najpre na biblijskom prikazu stvaranja coveka. "A stvori Gospod Bog covjeka od praha zemaljskog (prvi akt stvaranja) i dunu mu u nos duh zivotni (drugi akt pri stvaranju coveka) i posta covjek dusa ziva" (1.Mojs.2,7).
Kao sto se ocigledno vidi iz teksta, postoje dva akta pri stvaranju coveka: stvaranje tela od praha zemaljskog, i udahnjivanje u njega duha zivotnog. Prema tome, sasvim je jasno i nesumnjivo, da Biblija prikazuje coveka ne kao neko bice jedinstveno po svome sastavu nego dvojno po sastavu svoje prirode. Jedan deo covekova bica je materijalan. Drugi deo covekovog bica je duhovne prirode. Taj duhovni deo covekove prirode je nosilac covekovog zivota, covekovog identiteta, covekove svesti, covekove licnosti. Materijalni deo covekove prirode takodje ulazi u sastav covekove zemaljske licnosti, covekovog "Ja". Po tome svome "Ja" covek je ne dvojno nego jedinstveno bice, jer svaki normalan covek ima samo jedno "Ja". I to njehovo "Ja" koje je jedna jedina ipostas, to jest jedna jedina licnost, sastavljeno je iz dve prirode: materijalne (telo od praha) i duhovne (duh zivotni). Zato je covek kao jedinstvena ipostas od duhovne i materijalne supstancije nazvan "dusa ziva", to jest jedinstvena licnost sa dve prirode, ili sa dve supstanicije: materijelna i duhovna.
Prah zemaljski i duh zivotni - Telo i dusa
Za zivog coveka u ovakvom materijalnom svetu neophodno je da ima obe supstancije, i materijalnu (telo) i duhovnu ("duh zivotni"). Bez tela i telesnih organa, cula, covekov duh ne moze da dodje ni u kakav dodir sa ovim svetom. Ali moze sa duhovnim svetom. Telo je bez duha zivotnog mrtav les, obican kip koji nista ne zna o sebi ni o stvarima van sebe. Nema u njemu cak ni zivotnog procesa: izmene materije, rastenja i drugih bioloskih procesa. Oni je dakle samo nosilac prostornog oblika coveka i nuzno sredstvo preko kojeg ce "duh zivotni" dolaziti u dodir sa spoljasnjim materijalnim svetom gledajuci njegove boje i oblike, slusajuci njegove tonove i sumove, mirisuci njegove mirise, osecajuci njegovu tvrdocu, mekocu, temperaturu, glatkost i rapavost, i osecajuci slast, gorcinu, kiselost, slanost i ljutitost ili paprenost pojedinih jestivih predmeta. Ta uloga tela nije ni malo beznacajna. Bez nje covekov "duh zivotni" ne bi imao nikakve predstave o spoljasnjem materijalnom svetu. Slep od rodjenja ne zna ni za kakve boje osim crne. Covek koji bi bio rodjen potpuno gluv ne bi imao nikakve predstave o zvuku nasih muzickih sprava violine, gitare, klavira, trube, niti o ljudskom, zivotinjskom i pticjem glasu. Zbog te izuzetno vazne uloge tela u formiranju covekove licnosti i zivotnih iskustava, telo, iako je samo po sebi mrtav les, ipak ulazi u sastav covekove zemaljske licnosti ili zemaljskog covekovog "Ja".
Medjutim sustinu covekovog "Ja", onog "Ja" koje pokraj sve promenjivosti telesnog materijalnog sastava i oblika ipak ostaje isto, sustinu toga "Ja" sacinjava covekova svest, covekova samosvest. A ona nije materijalne prirode. Ako sektasi zajedno sa materijalistima tvrde da je jeste, onda neka nam kazu koje materijalne kvalitete ima nasa svest i nase osecanje i nase htenje, ili volja. Kakve je boje, kakvog prostornog oblika, koje velicine i koje tezine?! Ako to nase "Ja", kao nosilac nase svesti, nasih osecanja i htenja, nema nikakve materijalne osobine - a zaista ih nema - onda je ono duhovne prirode, duhovne sustine ili supstancije i istovetno je sa "duhom zivotnim" koga je Bog udahnuo u prvog coveka, a putem embrionalnog razvica, na jedan tajanstven i naukom neispitiv nacin, i u sve ostale ljude koji imaju svaki svoje "Ja", svoj "duh zivotni", svoju dusu.