Jehovini Svedoci-Ko su oni? U sta veruju?

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Part 3;

Bog je jedan, a ne tri

BIBLIJSKO učenje da je Bog jedan naziva se monoteizam. A L. L. Paine, profesor crkvene povijesti, ukazuje na to da monoteizam u svom najčišćem obliku ne dopušta nikakvo Trojstvo: ”Stari je zavjet strogo monoteističan. Bog je jedno jedino osobno biće. Shvaćanje da je u tome trojstvo... potpuno je bez ikakve podloge.”

Da li se, otkad je Isus bio na Zemlji, nešto u monoteističkoj vjeri promijenilo? Paine odgovara: ”Na ovom mjestu ne postoji prijelom između Starog i Novog zavjeta. Monoteistička tradicija se nastavlja. Isus je bio Židov, poučavan od židovskih roditelja o Starom zavjetu. Njegova su učenja bila skroz-naskroz židovska; dakako, donio je novo evanđelje, ali ne i novu teologiju... A ključni citat židovskog monoteizma bilo je i njegovo uvjerenje: ’Čuj, Izraele: Gospodin je Bog naš jedini Gospodin.’”

Ove riječi zapisane su u 5. Mojsijevoj 6:4. Prijevod Stvarnost prevodi ovaj redak ovako: ”Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” U ovom retku riječ ”jedan” nema bližih gramatičkih definicija koje bi ukazivale na množinu, tako da bi mogla ukazivati na nešto drugo osim samo na jednu osobu.

Ni kršćanski apostol Pavao nije nagovijestio promjenu u prirodi Boga; u tome se nije ništa izmijenilo ni kad je Isus došao na Zemlju. Pavao piše: ”A Bog je jedan” (Galaćanima 3:20; vidi i 1. Korinćanima 8:4-6).

Kroz čitavu Bibliju se na tisuće puta govori o Bogu kao o jednoj osobi. Kad on govori, govori kao nepodijeljena individua. Biblija u tom pogledu ne može biti jasnija. Tako Bog objašnjava: ”Ja sam Jehova. To je ime moje, i nikome drugome neću dati svoju slavu” (Izaija 42:8, NS). ”Ja sam Jahve, Bog tvoj... Nemoj imati drugih bogova uz mene” (2. Mojsijeva 20:2, 3, Stvarnost). (Naglašeno od nas.)

Zašto bi svi od Boga nadahnuti biblijski pisci govorili o Bogu kao o jednoj osobi, ako se on ustvari sastoji od tri osobe? Kojoj bi to svrsi služilo, osim što bi se ljude dovodilo u zabludu? Ako bi se Bog sastojao od tri osobe, zacijelo bi se pobrinuo da to biblijski pisci tako razjasne da o tome ne bi mogla postojati sumnja. Barem su pisci Kršćanskih grčkih spisa, koji su osobno bili u kontaktu sa Sinom Božjim, trebali to učiniti. Međutim, oni to nisu učinili.

Ono što su pisci Biblije jasno razjasnili bilo je to da je Bog jedna Osoba — jedno jedino nerazdijeljeno Biće koje nema sebi ravnog: ”Ja sam Jahve i nema drugoga; osim mene Boga nema” (Izaija 45:5, Stvarnost). ”Ti [si], kome je ime Jehova, jedini Najviši nad svom zemljom” (Psalam 83:18, NS).

U Bogu nema više osoba

ISUS je nazvao Boga ’jedinim istinitim Bogom’ (Ivan 17:3). Nikada se nije osvrtao na Boga kao na neko božanstvo sastavljeno od više osoba. Zato se u Bibliji samo Jehovu naziva Svemogućim. Inače, riječ ”svemogući” ne bi imala smisla. Ni Isus ni sveti duh ne označavaju se svemogućima, jer samo je Jehova Najviši. On je, prema 1. Mojsijevoj 17:1, objasnio: ”Ja sam Bog svemogući.” A u 2. Mojsijevoj 18:11 (NS) piše: ”Jehova [je] veći od svih drugih bogova.”

Riječ ’eloháh (bog) u Hebrejskim spisima ima dva pluralna oblika, naime ’elohím (bogovi) i ’elohéh (bogovi od). U općenitom, ovi se pluralni oblici odnose na Jehovu i u tom slučaju se prevode u singularu (jednini), tj. kao ”Bog”. Ukazuju li pluralni oblici na Trojstvo? Ne. William Smith u djelu A Dictionary of the Bible (Rječnik Biblije) piše: ”Neobična ideja da se [’elohím] odnosi na trojstvo osoba u Božanstvu, jedva da sada nailazi na podršku izučavatelja. Ili se radi o onome što gramatičari nazivaju pluralom veličanstva, ili označava puninu božanske snage, sveukupnost moći koju očituje Bog.”

Časopis The American Journal of Semitic Languages and Literatures kaže za ’elohím: ”Gotovo se uvijek konstruira sa singularnim glagolskim predikatom i zahtijeva singularni adjektivni atribut.” Neka kao zorni prikaz posluži ovo: Titula ’elohím javlja se 35 puta u izvještaju o stvaranju i svaki puta je glagol koji opisuje što je Bog rekao ili učinio u singularu (jednini) (1. Mojsijeva 1:1–2:4). Pisac zato dolazi do zaključka: ”[’Elohím] se mora prije objasniti kao intezivni plural, koji označava veličinu i veličanstvo.”

’Elohím ne znači ”osobe”, nego ”bogovi”. Oni koji tvrde da ova riječ podrazumijeva Trojstvo, sami sebe čine politeistima, obožavateljima više nego jednog Boga. Zašto? Jer bi to značilo da su u Trojstvu tri boga. Međutim, gotovo svi pobornici Trojstva odbacuju gledište da su u Trojstvu tri međusobno odvojena boga.

Biblija upotrebljava riječi ’elohím i ’elohéh i kad se osvrće na niz krivih bogova ili na idole (2. Mojsijeva 12:12; 20:23). Ali, u drugim slučajevima mogu se odnositi i na samo jednog jedinog krivog boga; tako su se Filisteji osvrnuli na ’Dagona, boga [’elohéh] svojega’ (Suci 16:23, 24). Baala se naziva ’bogom [’elohím]’ (1. Carevima 18:27). Osim toga, ovaj izraz se primjenjuje i na ljude (Psalam 82:1, 6). Mojsiju je bilo rečeno da za Arona i faraona treba biti kao ”Bog” [’elohím] (2. Mojsijeva 4:16; 7:1).

Očigledno, upotreba titula ’elohím i ’elohéh za krive bogove i čak za ljude nije značila da su oni množina bogova; tako ni primjena ’elohím ili ’elohéh na Jehovu isto ne znači da je on više nego jedna osoba, posebno ako uzmemo u obzir svjedočanstvo ostalih dijelova Biblije o ovoj temi.

Part 4 slijedi
 
evo ga..............4

Isus, zasebno stvorenje

DOK je Isus bio na Zemlji, bio je čovjek, doduše savršen, jer Bog je bio taj koji je prenio Isusovu životnu snagu u maternicu Marije (Matej 1:18-25). No, to nije bio njegov početak. On sam je objasnio da je sišao ”s neba” (Ivan 3:13). Zato je bilo sasvim prirodno da je kasnije svoje sljedbenike upitao: ”A da još vidite Sina Čovječjega [Isusa] kako uzlazi gdje je prije bio...?” (Ivan 6:62, Stvarnost).

Prema tome, prije nego je došao na Zemlju, Isus je već živio na nebu. No, je li on postojao kao jedna od osoba u svemoćnom i vječnom trojednom Bogu? Nije, jer Biblija jasno kaže da je Isus u svom predljudskom postojanju bio od Boga stvoreno duhovno biće, kao što su to i anđeli. Ni anđeli, a ni Isus, nisu postojali prije nego su stvoreni.

Isus je u svom predljudskom postojanju bio ”prvorođenac svakoga stvorenja” (Kološanima 1:15, Stvarnost). Bio je ”’početak’ Božjega ’stvorenja’” (Otkrivenje 3:14, Stvarnost). Nije opravdano izraz ”početak” [grčki: arkhé] tumačiti kao da znači da je Isus bio ”začetnik” Božjeg stvaranja. U svojim spisima Ivan upotrebljava preko 20 puta različite oblike grčke riječi arkhé i svaki puta ove riječi imaju značenje ”početka”. Da, Isus je bio stvoren od Boga kao početak nevidljivih Božjih stvorova.

Zapazimo kako se ovi osvrti na Isusovo porijeklo točno poklapaju s izrazima koji su slikovito upotrijebljeni za ”Mudrost”: ”Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu” (Priče Salamunove 8:12, 22, 25 26, Stvarnost). Izraz ”Mudrost” upotrebljava se da bi se personificirao onaj kojega je Bog stvorio; i većina izučavatelja slaže se u tome da se ovdje zaista radi o stilskoj figuri, koja se odnosi na Isusa kao duhovnu osobu u predljudskom postojanju.

Kao ”Mudrost” u svom predljudskom postojanju, Isus je rekao dalje da je bio ”kraj njega [Boga], kao graditeljica” (Priče Salamunove 8:30, Stvarnost). U skladu s Isusovom ulogom graditelja, za njega se u Kološanima 1:16 kaže: ”Kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i na zemlji”.

Tako je Svemogući Bog kroz svog graditelja, svog suradnika, stvorio sve druge stvari. Biblija to sažima ovako: ”Ali mi imamo samo jednoga Boga, Oca, od kojega je sve... i jednoga Gospodina Isusa Krista, kroz kojega je sve” (1. Korinćanima 8:6, Stvarnost). (Naglašeno od nas.)

Nema sumnje, Bog je rekao ovom graditelju: ”Načinimo čovjeka na svoju sliku” (1. Mojsijeva 1:26, NS). Neki su tvrdili da riječ ”načinimo” ukazuje na trojstvo. No, ako bi ti rekao: ”Sada ćemo nešto učiniti za sebe”, nitko naravno ne bi došao na pomisao da ove riječi ukazuju na to da je u tebi ujedinjeno više osoba. Ti jednostavno želiš reći da će na nečemu raditi dvije ili više osoba. Tako je i s Bogom. Kad je on rekao ”načinimo” samo je razgovarao s jednom drugom osobom, sa svojim prvim duhovnim stvorenjem, s graditeljem, s predljudskim Isusom.

Je li Bog mogao biti iskušavan?

U MATEJU 4:1 izvještava se da je Isusa ’kušao Ðavo’. Nakon što je Isusu pokazao ”sva kraljevstva svijeta i njihovu slavu”, Sotona mu je rekao: ”Sve ću ti ovo dati ako padneš i izvršiš prema meni čin obožavanja” (Matej 4:8, 9, NS). Sotona je pokušao navesti Isusa na nelojalnost prema Bogu.

Ali, kakva bi to kušnja lojalnosti bila da je Isus bio Bog? Može li se Bog sam protiv sebe pobuniti? Ne može, ali anđeli i ljudi mogu se protiv Boga pobuniti, a to su i učinili. Iskušavanje Isusa imalo je smisla jedino ako on nije bio Bog, nego individua za sebe sa slobodnom voljom; on je, kao neki anđeo ili čovjek, mogao biti nelojalan da je to želio.

S druge strane, nezamislivo je da bi Bog mogao zgriješiti i biti nelojalan sam prema sebi. ”Njegova djelatnost je savršena... Bog vjernosti... pravedan je on i čestit” (5. Mojsijeva 32:4, NS). Prema tome, da je Isus bio Bog, ne bi mogao biti iskušavan (Jakov 1:13).

Budući da Isus nije bio Bog, mogao je postati nelojalanim. Međutim, on je ostao vjeran, rekavši: ”Odlazi, Sotono! Jer stoji napisano: ’Jehovu, svog Boga, moraš obožavati i jedino njemu prinositi svetu službu’” (Matej 4:10, NS).

Koliku vrijednost ima otkupnina?

JEDAN od osnovnih razloga zašto je Isus došao na Zemlju također je direktno povezan s Trojstvom. Biblija kaže: ”Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade u otkup za sve” (1. Timoteju 2:5, 6).

Isus, savršeni čovjek, ni manje ni više, postao je otkupnina koja je točno odgovarala onome što je Adam izgubio — pravo na savršeni život na Zemlji. Zato je apostol Pavao s pravom mogao nazvati Isusa ’posljednjim Adamom’; a u istom kontekstu je rekao: ”Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Kristu svi oživjeti” (1. Korinćanima 15:22, 45). Ono što je zahtijevala božanska pravda kao ”odgovarajuću otkupninu” bio je Isusov savršeni ljudski život — ni manje, ni više. Čak u ljudskom pravu jedno važno temeljno načelo glasi da visina novčane kazne mora odgovarati težini krivičnog djela.

Međutim, da je Isus bio dio nekog božanstva, tada bi cijena otkupnine bila neizmjerno viša od cijene koju je zahtijevao Božji Zakon (2. Mojsijeva 21:23-25; 3. Mojsijeva 24:19-21). U Edenu je sagriješio samo savršeni čovjek, naime Adam, no ne i Bog. Otkupnina je, da bi zadovoljila Božju pravdu, morala biti točni ekvivalent — savršeni čovjek, ”posljednji Adam”. Kad je Bog poslao na Zemlju Isusa kao otkupninu, nije ga učinio inkarnacijom, Bogom-čovjekom, nego onim što je zadovoljavalo pravdu — učinio ga je savršenim čovjekom, ’nižim od anđela’ (Jevrejima 2:9; usporedi Psalam 8:5, 6). Kako bi jedan dio svemogućeg Boga — Otac, Sin ili sveti duh — ikada mogao biti niži od anđela?
 
Teško, ali ipak moguće...
Ako čovek provede samo mesec dana sa njima i potom uspe da ih napusti ima godinama psihičke probleme i nikako ne može da se stabilizuje...

како ли је тек овима на форуму, ја сам сигуран да после оволико откривених лажи које пласирају јс-овци неко од њих ће ускоро покушати да изађе из те секте.
нек му је са срећом.
 
Sunet ili obrezanje.

Pavlov je savjet još uvijek primjenjiv. Bilo bi protivno Bibliji da pravi kršćanin nekoga potiče da svoje dijete podvrgne obrezanju. Kršćanin se ne “miješa u tuđe poslove”, već takve odluke osobne prirode prepušta roditeljima (1. Petrova 4:15). Osim toga, Pavao je bio nadahnut da o obrezanju koje se zahtijevalo prema Mojsijevom zakonu napiše sljedeće: “Je li tko pozvan kao obrezan? Neka ne prepravlja obrezanje. Je li tko pozvan kao neobrezan? Neka se ne obrezuje. Obrezanje ne znači ništa i neobrezanje ne znači ništa, nego je važno držati se Božjih zapovijedi. Neka svatko ostane u onom stanju u kojem je bio pozvan” (1. Korinćanima 7:18-20).:hvala::whistling:
 
piše gore u postovima

Ne

gdje sam ja reko da: "oni nebi NESMELI"

MIR mir i svi ostali plodovi duha kršćaninu, i srdačan pozdrav harec

ти си мало паметнији од њих па ћеших замолити да на Јерохова питања само ти одговараш.
зашто их омаловажаваш ако им ниси старешина?
 
Sunet ili obrezanje.

Pavlov je savjet još uvijek primjenjiv. Bilo bi protivno Bibliji da pravi kršćanin nekoga potiče da svoje dijete podvrgne obrezanju. Kršćanin se ne “miješa u tuđe poslove”, već takve odluke osobne prirode prepušta roditeljima (1. Petrova 4:15). Osim toga, Pavao je bio nadahnut da o obrezanju koje se zahtijevalo prema Mojsijevom zakonu napiše sljedeće: “Je li tko pozvan kao obrezan? Neka ne prepravlja obrezanje. Je li tko pozvan kao neobrezan? Neka se ne obrezuje. Obrezanje ne znači ništa i neobrezanje ne znači ništa, nego je važno držati se Božjih zapovijedi. Neka svatko ostane u onom stanju u kojem je bio pozvan” (1. Korinćanima 7:18-20).:hvala::whistling:

па шта ћемо сад, јел се осећаш као инвалид?
 
како ли је тек овима на форуму, ја сам сигуран да после оволико откривених лажи које пласирају јс-овци неко од њих ће ускоро покушати да изађе из те секте.
нек му је са срећом.

Raširenost ikona

U pravoslavnom svijetu ikona ima posvuda. U crkvama ikone Isusa, Marije i mnogih ”svetaca“ zauzimaju središnje mjesto. Vjernici često poljupcima, kađenjem i paljenjem svijeća iskazuju štovanje tim ikonama. Pored toga, u gotovo svim pravoslavnim domovima postoji jedan kutak rezerviran za ikone, gdje se članovi kućanstva mole. Nije ništa neobično čuti od pravoslavnih kršćana da se, kad iskazuju štovanje ikonama, osjećaju bližima Bogu. Mnogi vjeruju da su ikone prožete Božjom milošću i da imaju čudotvorne moći.

Ti bi se vjernici vjerojatno iznenadili kad bi saznali da kršćani prvog stoljeća nisu odobravali korištenje religioznih slika u štovanju Boga. U knjizi Byzantium stoji: ”Budući da su rani kršćani iz judaizma naslijedili odbojnost prema idolopoklonstvu, s neodobravanjem su gledali na svaki oblik štovanja slika svetih osoba.“ U istoj knjizi stoji sljedeće zapažanje: ”Od petog stoljeća upotreba slika i likova (...) postaje sve raširenija u osobnom i liturgijskom štovanju.“ Ako upotreba religioznih slika ne potječe od kršćana iz prvog stoljeća, od koga onda potječe?

Potraga za korijenima

Istraživač Vitalij Ivanovič Petrenko napisao je: ”Običaj upotrebe likova postojao je dugo prije kršćanske ere i porijeklo vuče iz poganske religije.“ Mnogi se povjesničari slažu s tim i kažu da su elementi štovanja religioznih slika postojali još u religijama starog Babilona, Egipta i Grčke. Naprimjer, u staroj su se Grčkoj od religioznih predmeta koristili kipovi. Ljudi su vjerovali da kipovi imaju nadljudske moći. Vjerovali su da neke od tih likova nije napravila ljudska ruka, već da su pali s neba. U vrijeme posebnih svetkovina takve se religiozne likove u procesijama pronosilo kroz grad, a prinosile su im se i žrtve. ”Pobožan čovjek smatrao je religiozni lik samim bogom, mada se pokušalo ukazivati na to (...) da postoji razlika između boga i lika koji ga predstavlja“, kaže Petrenko.

Kako su takve predodžbe i običaji prodrli u kršćanstvo? Isti je istraživač zapazio da je u stoljećima nakon smrti Kristovih apostola, a posebno u Egiptu, ”kršćanstvo stajalo nasuprot ’poganskoj mješavini‘ egipatskih, grčkih, židovskih, istočnjačkih i rimskih običaja i vjerovanja“. Kao rezultat toga, ”zanatlije koji su bili kršćani nastojali su pomiriti te dvije vjerske struje koristeći se poganskim simbolima zaodjenutima u novo ruho, mada ih u potpunosti nisu mogli odvojiti od poganskog značenja“.

Ubrzo su religiozne slike postale žarište osobnog i liturgijskog štovanja. U knjizi The Age of Faith povjesničar Will Durant opisuje kako je do toga došlo i kaže: ”Povećavanjem broja štovanih svetaca pojavila se potreba za tim da se lakše razlikuju i pamte; slike svetaca i Marije izrađivale su se u velikom broju; a što se Krista tiče, nije samo njegov zamišljeni lik postao predmetom štovanja već i njegov križ — koji je praznovjernima služio čak i kao magična amajlija. Ljudska mašta pretvorila je svete relikvije, slike i kipove u predmete štovanja; ljudi su pred njima padali ničice, ljubili ih, palili svijeće i kadili pred njima, krunili ih cvijećem i od njih očekivali čuda vjerujući da posjeduju magičnu moć. (...) Od crkvenih otaca i s crkvenih koncila stalno su dolazila pojašnjenja da likovi nisu svete osobe koje predstavljaju, nego samo podsjetnici na njih; narod nije želio praviti takve razlike.“

I danas bi se mnogi koji upotrebljavaju religiozne slike mogli opravdavati na sličan način i reći da su likovi samo predmeti koje treba duboko poštovati — a ne štovati. Mogli bi tvrditi da ih je ispravno — čak i prijeko potrebno — koristiti u štovanju Boga. Možda se slažeš s tim. No nameće se pitanje: ’Slaže li se i Bog s tim?‘ Je li možda poštovati neku religioznu sliku isto što i štovati je? Skrivaju li možda takvi običaji neke opasnosti?



Što je ikona?

Za razliku od kipova, koje u bogoslužju upotrebljavaju mnogi rimokatolici, ikone su slike Krista, Marije, ”svetaca“, anđela, biblijskih ličnosti i događaja ili događaja vezanih za povijest Pravoslavne crkve. Obično su naslikane na prenosivoj drvenoj podlozi.

Prema riječima nekih odgovornih iz Pravoslavne crkve, ”likovi Svetaca na ikonama ne izgledaju poput običnih ljudi“. Osim toga, ”perspektiva je od pozadine prema naprijed“ — predmeti u pozadini proporcionalno se ne smanjuju, već povećavaju. Obično se ”ne vide sjene niti bilo kakve naznake dana ili noći“. Nadalje, vjeruje se da drvena podloga i sama boja mogu ”biti ispunjene Božjom prisutnošću“

Ovome da se vrate:mrgreen::mrgreen:
 
Da li je Toma Isusu rekao ...Gospod moj i bog moj...ili je ovo falsifikovano...

Jovan 20:28...
I odgovori Toma i reče Mu: Gospod moj i Bog moj.
Latin Vulgate
20:28 respondit Thomas et dixit ei Dominus meus et Deus meus
King James Version
20:28 And Thomas answered and said unto him, My Lord and my God.


Ako lepo i jasno piše ...može li to da bude jasno i prihvatljivo...
 
Da li su možda na nekoj stranici pravdali Hristov nevidljivi dolazak "parusijom?"

Mrzi me da čitam od početka...

ма бре они не знају ни шта су написали пре пола сата.
имају они близу тошиног бунара неке апартмане. тамо седе и куцкају, пишу, мудрују...
кад би имао времена да прелисташ видео би да један корисник уопште није један него их има више, на смену.
 
Pa šta će onda tvoja ''braća'' i ''sestre'' uopšte da rade na ovoj temi...Lepo si napisao da je naziv teme JS-KO SU ONI ? U šta veruju ? pa biva logičnim da svaki JS koji se ovde pojavljuje treba imati neke svoje odgovore.Malo je bez veze da neko od JS napiše nešta a da to ne ume da objasni pa da onda ti pokušavaš da to razjasniš u nečije ime.No u svakom slučaju ću imati u vidu tvoju želju pa ću tu i tamo postaviti neko pitanje direktno tebi.A evo prvog pitanja za tebe.Ko je čovek koji sedi na ovoj slici...
BOOZE1.GIF
Kratko i jasno : Dali zbog njega ja trjebam promjeniti vjeru??
pozdrav srdačni harec
 
:
ма бре они не знају ни шта су написали пре пола сата.
имају они близу тошиног бунара неке апартмане. тамо седе и куцкају, пишу, мудрују...
кад би имао времена да прелисташ видео би да један корисник уопште није један него их има више, на смену.


:rotf::rotf::hahaha::dash::dash::rotf::rotf:
 
Raširenost ikona

”Od petog stoljeća upotreba slika i likova (...) postaje sve raširenija u osobnom i liturgijskom štovanju.“ Ako upotreba religioznih slika ne potječe od kršćana iz prvog stoljeća, od koga onda potječe?
:

Prvi hrišćani(iako postoji podatak da je ap. Luka naslikao prvu ikonu) su imali slike riba u svojim domovima mesto ikona, znaš li?
A znaš li zašto?
 
ма бре они не знају ни шта су написали пре пола сата.
имају они близу тошиног бунара неке апартмане. тамо седе и куцкају, пишу, мудрују...
кад би имао времена да прелисташ видео би да један корисник уопште није један него их има више, на смену.

Ako netko povijeruje u tvoje(gornje) riječi nije ni čuda da onda povijeruje u trojstvo.:rotf:

LZN
 
ма бре они не знају ни шта су написали пре пола сата.
имају они близу тошиног бунара неке апартмане. тамо седе и куцкају, пишу, мудрују...
кад би имао времена да прелисташ видео би да један корисник уопште није један него их има више, на смену.

Tošin bunar blizu mene...kod Pančeva:)
 
ТРОЈИЦА (грч. Τριάς), Православно учење ο Светој Тројици није само догматски канон или област теологије, него главно и изричито учење ο неизрецивој и несхватљивој љубави Три Личности: Оца, Сина и Духа Светог, који су стваралачки узрок, извор, темељ и центар постојања целог света. Догмат ο божанству Тројице дефинисан је на Другом васељенском сабору (Цариград, 381) у првом члану (Бог), од другог до осмог члана (Син), и у осмом (Дух Свети) члану Символа Вере. Дакле, Света Тројица су један Бог, али Он има три лица: Бог-Отац, Бог-Син и Бог-Дух Свети, која су међу собом потпуно равноправна по божанским особинама.


Света Тројица у Старом Завету

У Старом Завету Бог се, поред своје изразите монотеистичке појаве, откривао и као Света Тројица, али не директно и очигледно, већ нејасно, више као сенка оне тројичности која ће се људском роду открити тек Оваплоћењем Сина Божијега. Та нејасна сведочанства из Старог Завета, која се односе на ипостаси (лица) Свете Тројице, су следећа:
Саветовање Свете Тројице о томе како да створе човека: "Да начинимо човека по лику нашем" (1 Moj 1,26).
Tроструко анђелско уздизање хвале Светој Тројици: "Свет, Свет, Свет је Господ Саваот" (Ис 6,3; Отк 4,8).
Долазак тројице људи код Мамвријског дрвета, које је Авраам угостио (1 Мој 18,1-2).
Спомињање Логоса Божијег у (Пс 106/107,20; 118/119,89).
Спомињање Духа Божијег (Пс 32/33,6; 103/104,30-31; Јов 33,4).
Света Тројица у Хришћанству

Још је у раној хришћанској Цркви била укорењена вера у Божију тројичност, која је Апостолима дата од Господа Исуса Христа, као заповест да иду и подучавају све народе крстећи их "у име Оца и Сина и Светог Духа." (Мт 28,19) Значи, не постоје три бога, него сва три божанска лица (од средине IV века називају се ипостаси) чине Свету Тројицу, једносуштну (једнобитну) и нераздељиву. Лица Свете Тројице се међу собом разликују само по личним својствима: Бог-Отац нити се рађа, нити исходи од кога; Бог-Син се превечно рађа од Бога-Оца, а Бог-Дух Свети превечно исходи од Бога-Оца. Велику улогу у прецизирању догмата ο Светој Тројици имали су свети оци: Св. Атанасије Велики, Св. Кирило Александријски, Св. Григорије Богослов, Св. Василије Велики, Св. Максим Исповедник, Св. Јован Дамаскин, Св. Григорије Палама и др.

Свети оци усвојили су формулацију која је и данас критеријум Православног богословља ο Светој Тројици: Бог је једна суштина у три ипостаси и једна заједничка енергија три ипостаси. Суштина (ουσία) и енергија (ενέργεια) сачињавају Божанску природу (φΰσιζ). Свака ипостас (ΰπόστασις) има целокупну суштину, као што је има и Божанство, а ни енергија се не дели на енергију Оца, енергију Сина и енергију Духа, већ је заједничка свим ипостасима. Између Свете Тројице постоји међуипостасно кретање или перихореза (савршено прожимање). Отац је почетни узрок сваке створене ствари, Син творачки, а Дух завршни, па према томе и: "Свака енергија која се од Бога простире на творевину и назива многим називима, од Оца излази, кроз Сина се простире, а у Духу Светом се завршава" (Св. Григорије Ниски, О томе да се не сме говорити ο три Бога).

Истина ο постојању Свете Тројице није логичка претпоставка коју треба доказати путем логичких силогизама. Бога, чија је суштина недокучива за људски разум, ми можемо знати само онолико колико је Он сам себе открио. Α Православље је Откривење и дејство Свете Тројице, изражено кроз пуноћу бића, смисао и циљ постојања.
Учење о Светој Тројици

Света Тројица, Андреј Рубљов
Бог је један у три Лица, једна природа, једна моћ, једно делање, једна заједничка енергија трију ипостаси. Постоји, дакле, истоветност природе, воље и делања, савршеног и стварног у Богу. Три лица поседују исту природу, једнако и савршено - зато Тројица не значи три божанствљ (тритеизам), или три различите божанске природе, него три лица Божија (ипостаси). Исту природу поседују и употребљавају потпуно и једнако сва Три Лица, али свако на свој начин.
Бог, или јединствена природа, не може се замислити сама по себи, ван ипостаси Тројице. Ни једна од ипостаси не замишља се, не именује се без или ван друге две. Св. Григорије Богослов вели да се "монада" креће ка "дијади" и зауставља се у "тријади". "Треба са побожношћу да исповедимо нерођеност, рођеност и исхођење, три лична својства, непокретних и непромењивих Лица Пресвете Тројице: Оца, као нерођеног и беспочетног; Сина, као рођеног и беспочетног; Духа Светога, као исходећег од Оца, послатога преко Сина (као што вели Дамаскин) и савечнога." (Св. Григорије Синаит, Главе у акростиху, 27, Рум. филок., том 7, стр 100). У том кретању јединства или монаде према Тројици, могу се правити следеће разлике:
Отац је извор божанства (αρχη) нерођен и неузрокован, начело сасуштаствености и неузроковани почетак делања.
Син се рађа од Оца у вечности, а преко Светог Духа прима људско тело и јавља се у свету. По Вазнесењу, своје присуство у свету остварује у Светом Духу.
Свети Дух исходи од Оца, али је дат у свет, послат, и манифестује се преко Сина.
Једносуштност означава такође јединствену вољу и јединствено делање Тројице. То не значи да дела само Једна од Ипостаси, него Три Ипостаси раде јединствено, али свака по свом сопственом начину. Једна ради као Бог-Отац, друга као Бог-Син, трећа као Дух Божији. Свети Оци употребљују разне формуле да би објаснили то Тројично делање:
Св. Кирило Александријски каже да сваки дар долази одозго, од Оца, преко Сина, у Духу Светом.
Св. Григорије Чудотворац каже да свако дело почиње од Оца, пролази кроз Сина, а усавршава се у Духу.
Св. Григорије Палама преузима традиционални израз: од Оца, кроз Сина, у Духу Светом.
Делатност "ван" Бога, то јест стварање, спасење и освећење јесу заједничко дело Свете Тројице, али је оно подељено међу Трима Лицима: стварање се приписује Оцу, Који је све створио Својом вољом, кроз Сина, у Духу Светоме; искупљење, Сину, Који се оваплотио преко Духа Светога, послушавши Оца; освећење, Духу, Који долази од Оца, на молбу Сина. У чину стварања Отац је извор, Син је граница, Дух је постојање. По Св. Василију Великом "постоји један извор свега што постоји, који ствара кроз Сина и води до савршенства кроз Духа" (О Светоме Духу, XVI, 38, стр 378). Бог је сведржитељ и промислитељ свега кроз Сина у Духу Светоме (Св. Григорије Синаит, Главе у акростиху, 30, Рум. филок., том 7, стр 100).
У унутрашњости Тројице постоји међуипостасно кретање или "перихореза", то јест апсолутно заједничко и савршено прожимање које има јединствено начело. Три Ипостаси нису три начела божанске суштине, али то не значи да су природа или делање Сина и Духа непотпуни. Јер је Син "икона Бога невидљивога" (Кол 1,15). Немогуће је видети икону Бога невидљивога без просвећења Духа (Св. Василије Велики, О Светоме Духу, XXVIII, 69, стр. 494). За Св. Григорија Паламу, ипостас Духа Светога има лични разумни карактер, јер љубав Оца према Сину, као лични однос, ипостазирана је у Духу Светоме. За Св. Григорија Синаита, "Триипостасни Бог има потпуно непомешану перихорезу Лица међу собом (њихово међупрожимање)".
Тројични догмат био је предмет првих Васељенских Сабора, а светотројична теологија утаначила се у истом периоду особитим доприносом Кападокијских Отаца, који су закључили да:
Божанство (υοσια) јесте заједничка суштина Тројице, која сама од себе постоји.
Природа или јестество (φυσις) јесте стварност која конституише једно биће.
Лице или ипостас (υποστασις) јесте субјекат који поседује и индивидуално прима ту природу.
Ипостасни идиоми (ιδιοματα) јесу карактеристике или лична својства ипостаси.
Тајна Тројице остаје недокучива. Многи су покушали да нађу представе којима би превазишли такозване логичке контрадикције садржане у тврдњи: "Један Бог у три Лица" или да пронађу логичне доказе тој тврдњи. На пример, за Блаженог Августина, решење да се потврди Тројица у Богу, не негирајући бројно јединство, јесте то да се посматрају три Лица као односи унутар божанскога живота. Ти тројични односи одговарали би односима једнога ја са самим собом, то јест са: сећати се, дознати, љубити. Сам човек који као јединство познаје свој живот, дух и природу, опитује представу идентичности суштине и разлику тројичних односа.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top