Kad sam onomad pisala o jebivetrima, ili zavodnicima prve klase, smetnula sam s uma da postoje dve vrste. Ima onih koji ceo zivot ostanu jebivetri. To su oni o kojima sam vec pisala. Radi pravde i ravnoteze, ne mogu da ne napisem nesto i o ovoj drugoj vrsti. O nedopecenim jebivetrima, kako ih nazva jedan muskarac. Dal` se uvredi covek ili ne, ne znam, al natera me na razmisljanje. Shvatih da je u pravu. Da ni jebivetri nisu bas svi isti. I tu ima podela. Na one res pecene i one nedopecene.
E, ti nedopeceni, to su oni koji rade sve kao i prethodno opisani, ali samo dok su mladi. I dok se ne zaljube. Ali, za razliku od prve vrste, ne u sebe same, vec u neku zenu. Oni sto kad se zatreskaju, zaborave na sve. I na recke, i na titulu i na sve zene ovoga sveta, osim te jedne, koja im je smrsila konce.
I samo da znate, drage moje. Ti nedopeceni jebivetri, kad se zaljube, ozene, srede (sto rece sada pokojna Sonja Savic u "Mi nismo andjeli"), oni postaju najbolji muzevi na svetu. Znam da mi ne verujete, ali je tako. Ziva istina. Provereno. Uostalom, probajte. Uverite se same.
Elem, da nastavim. Gde sam ono stala? Aha, setih se. Kad` se jebivetar zaljubi. Tu sam stala. (Izvinite, ali na poslu sam, pisem ovo, a onaj kreten od direktora, svaki cas me prekida.Ne zna covek da se bavim nekim vaznim stvarima
).
On jadan, nas dragi jebivetar, ne zna bas tacno sta ga je snaslo i sta mu se dogadja. Cudi se sam sebi. Kako sad odjednom nije vise zainteresovan za sve te lepe i manje lepe zene koje setaju gradom. Baci pogled, tu i tamo, ali nista. Gde nestade ona zelja da je odmah, brzinski osvoji. Tu neku, koja mu je zapala za oko. Zgodna, plavusa (mada, njemu nikada to i nije bilo vazno, mislim boja kose i te sitnice), bas onako po njegovom ukusu, ali...
Nema volje, nesto ga mrzi da se sad bakce sa njom, da joj prica pricu koju je ispricao ko zna koliko puta, da se sad tu nesto udvara, smeska, prica bajke. Postalo mu dosadno. Nema vise onog zara, zelje. Razmislja on tako i nista mu nije jasno. Da nije bolestan? Ostario, ne daj Boze. Zabrine se. U koju god pogleda, ne vidi je. Tu koja seta, zanosno njise kukovima, noge odavde da vecnosti. Gleda je, al` je ne vidi. Vidi samo tu malu, mrsavicu, tu koja mu je smrsila konce i misli, tu malu, slatku, al` nista posebno. Mislim, ta mala, nije ona neka vauuuu riba. Onako. Zgodna, lepuskasta ali nije neka zbog koje bi se muskarac njegovog kalibra odrekao svih ostalih. I ta malena, tako obicna, zavukla mu se nekako pod kozu, pa se migolji, mrda, ne da mu mira. I u glavu mu se zavukla. I u srce. Ma svuda. Kako li je samo uspela da se rasporedi po njemu tolikom, tako malena. Cudi se sam sebi. Ne moze covek sebi da dodje.
Preispituje se, razmislja, pokusava da je izbaci iz glave, al` ona se nekako stalno vraca. Sto se on vise trudi da je otera iz glave, ona se sve cesce vraca. I stalno mu je pred ocima. Njen lik, one uzarene okice, napucena ustanca, slatka ko` med. Ma, sva je tako slatka, malena, drzao bi je u svom dzepu, samo da moze. I to u onom na kosulji, blizu srca. Nosio bi je sa sobom svuda. Sve se nesto pribojava da ce neki baja da je ukrade. Al` cuti, ne spominje, ne sme ni da misli na to. Da izgovori, pogotovo. Strah ga da ako izgovori, moze da prizove ne daj Boze, nesto lose.
Sve cesce razmislja da postoji velikaaaaa sansa da je neki slican njemu mazne, njemu ispred nosa. Pa do juce je on to radio. Najezi se i narogusi od same pomisli na to. Podilaze ga neki nepoznati zmarci, negi djavo mu ne da mira. Ne zna sta ce. Muci se, proganja ga ta misao. Smislja kako da prekrati muke. Ne sme da pita nikoga. Gde on da se bruka. Vec vidi zaprepascenje na licima svojih prijatelja. Mora sam da se snadje. U se i u svoje kljuse, sto bi se reklo.
Da ne duzim mnogo, znamo sta je smislio. Da je zaprosi, tu malu, navuce joj burmu, potpise ona, potpise on, ono i u dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju itd...Sinula mu dobra ideja. Divi se sam sebi. Da se on osigura, da mala ostane njegova. Strah ga. Nesto mu izmice. Voli ga, al` nesto tu ne stima.
Ali, zna on zene, iskusan je. Zna da sve sanjaju o vencanju, vencanici i ostalim glupostima. Nema te koja ne sanja. Bar on nije sreo takvu. A bezao od njih i od toga ko` djavo od krsta.
A ova mala, nece da se udaje. Kakva vencanica, kakvo vencanje. Nece ona to. Hoce da uziva, da prozivi, da se zeza, da putuje, da napravi karijeru. Mlada je, ne treba joj da se zarobi. Nece ni da cuje. Jos se i ljuti.
Jebivetar ne moze da veruje svojim usima i ocima. Ocajan je. Sve je lepo smislio, kad ono - sipak. Ona nece. Prvo je mislio da se folira. Ma daj, koja nece. Sve hoce. Sve su uvek htele. Neke su mu poturale i papire sa onim +. Znate sta znaci plus. Verujem da znate, al` dobro, ako neko ne zna, to znaci trudna sam, ozeni me. E, al` nije on budala. Imao je lek i za takve. Ni jedna ga nije upecala na to. Na trudnocu, dete i tako to. Nije on budala, kao neki.
I onda mu sine. Napravice joj dete. Genijalna ideja.
(nastavak u sledecem broju)
E, ti nedopeceni, to su oni koji rade sve kao i prethodno opisani, ali samo dok su mladi. I dok se ne zaljube. Ali, za razliku od prve vrste, ne u sebe same, vec u neku zenu. Oni sto kad se zatreskaju, zaborave na sve. I na recke, i na titulu i na sve zene ovoga sveta, osim te jedne, koja im je smrsila konce.
I samo da znate, drage moje. Ti nedopeceni jebivetri, kad se zaljube, ozene, srede (sto rece sada pokojna Sonja Savic u "Mi nismo andjeli"), oni postaju najbolji muzevi na svetu. Znam da mi ne verujete, ali je tako. Ziva istina. Provereno. Uostalom, probajte. Uverite se same.
Elem, da nastavim. Gde sam ono stala? Aha, setih se. Kad` se jebivetar zaljubi. Tu sam stala. (Izvinite, ali na poslu sam, pisem ovo, a onaj kreten od direktora, svaki cas me prekida.Ne zna covek da se bavim nekim vaznim stvarima

On jadan, nas dragi jebivetar, ne zna bas tacno sta ga je snaslo i sta mu se dogadja. Cudi se sam sebi. Kako sad odjednom nije vise zainteresovan za sve te lepe i manje lepe zene koje setaju gradom. Baci pogled, tu i tamo, ali nista. Gde nestade ona zelja da je odmah, brzinski osvoji. Tu neku, koja mu je zapala za oko. Zgodna, plavusa (mada, njemu nikada to i nije bilo vazno, mislim boja kose i te sitnice), bas onako po njegovom ukusu, ali...
Nema volje, nesto ga mrzi da se sad bakce sa njom, da joj prica pricu koju je ispricao ko zna koliko puta, da se sad tu nesto udvara, smeska, prica bajke. Postalo mu dosadno. Nema vise onog zara, zelje. Razmislja on tako i nista mu nije jasno. Da nije bolestan? Ostario, ne daj Boze. Zabrine se. U koju god pogleda, ne vidi je. Tu koja seta, zanosno njise kukovima, noge odavde da vecnosti. Gleda je, al` je ne vidi. Vidi samo tu malu, mrsavicu, tu koja mu je smrsila konce i misli, tu malu, slatku, al` nista posebno. Mislim, ta mala, nije ona neka vauuuu riba. Onako. Zgodna, lepuskasta ali nije neka zbog koje bi se muskarac njegovog kalibra odrekao svih ostalih. I ta malena, tako obicna, zavukla mu se nekako pod kozu, pa se migolji, mrda, ne da mu mira. I u glavu mu se zavukla. I u srce. Ma svuda. Kako li je samo uspela da se rasporedi po njemu tolikom, tako malena. Cudi se sam sebi. Ne moze covek sebi da dodje.
Preispituje se, razmislja, pokusava da je izbaci iz glave, al` ona se nekako stalno vraca. Sto se on vise trudi da je otera iz glave, ona se sve cesce vraca. I stalno mu je pred ocima. Njen lik, one uzarene okice, napucena ustanca, slatka ko` med. Ma, sva je tako slatka, malena, drzao bi je u svom dzepu, samo da moze. I to u onom na kosulji, blizu srca. Nosio bi je sa sobom svuda. Sve se nesto pribojava da ce neki baja da je ukrade. Al` cuti, ne spominje, ne sme ni da misli na to. Da izgovori, pogotovo. Strah ga da ako izgovori, moze da prizove ne daj Boze, nesto lose.
Sve cesce razmislja da postoji velikaaaaa sansa da je neki slican njemu mazne, njemu ispred nosa. Pa do juce je on to radio. Najezi se i narogusi od same pomisli na to. Podilaze ga neki nepoznati zmarci, negi djavo mu ne da mira. Ne zna sta ce. Muci se, proganja ga ta misao. Smislja kako da prekrati muke. Ne sme da pita nikoga. Gde on da se bruka. Vec vidi zaprepascenje na licima svojih prijatelja. Mora sam da se snadje. U se i u svoje kljuse, sto bi se reklo.
Da ne duzim mnogo, znamo sta je smislio. Da je zaprosi, tu malu, navuce joj burmu, potpise ona, potpise on, ono i u dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju itd...Sinula mu dobra ideja. Divi se sam sebi. Da se on osigura, da mala ostane njegova. Strah ga. Nesto mu izmice. Voli ga, al` nesto tu ne stima.
Ali, zna on zene, iskusan je. Zna da sve sanjaju o vencanju, vencanici i ostalim glupostima. Nema te koja ne sanja. Bar on nije sreo takvu. A bezao od njih i od toga ko` djavo od krsta.
A ova mala, nece da se udaje. Kakva vencanica, kakvo vencanje. Nece ona to. Hoce da uziva, da prozivi, da se zeza, da putuje, da napravi karijeru. Mlada je, ne treba joj da se zarobi. Nece ni da cuje. Jos se i ljuti.
Jebivetar ne moze da veruje svojim usima i ocima. Ocajan je. Sve je lepo smislio, kad ono - sipak. Ona nece. Prvo je mislio da se folira. Ma daj, koja nece. Sve hoce. Sve su uvek htele. Neke su mu poturale i papire sa onim +. Znate sta znaci plus. Verujem da znate, al` dobro, ako neko ne zna, to znaci trudna sam, ozeni me. E, al` nije on budala. Imao je lek i za takve. Ni jedna ga nije upecala na to. Na trudnocu, dete i tako to. Nije on budala, kao neki.
I onda mu sine. Napravice joj dete. Genijalna ideja.
(nastavak u sledecem broju)
