Pjev duhova nad vodama
Ljudska je dusa
slicna vodi;
s neba silazi,
k nebu se penje,
i opet dolje
na zemlju mora
u vjecnoj mijeni.
Tece s visoke,
strme hridi
cisti mlaz;
tad prsi ljupko
u oblacnom valu
spram glatke stijene
i, lako docekan,
prozracan struji
tiho sumoreci
u dubljinu.
Strse li grebeni
u susret slapu,
pjeni se srdito
s kama na kam
u ponor.
U plitku koritu
sulja se travnjakom,
a u mirnu jezeru
pasu svoj lik
sva zvijezdja.
Vjetar je ljupki
ljubavnik vala;
vjetar s dna mijesa
zapjenjene vale.
duso covecja,
kako si slicna vodi!
Sudbo covecja
kako si slicna vjetru!
J.V. Gete