Istrajati u tuzi

Ja se nadam da su ta vremena cedna i moralna prosla...
Inace smo propali....
Ako se nova deca ne uce da apsolutno lako prihvataju sve, ukljucujuci i kradju , namestanje, laganje, lazno svedocenje, prevare , falsifikovanje, nece biti dobro...
Jer u trzisno orjentisanom sistemu, gde sansu ne dobija svako , vec se pozicijom roditelja gradi pozicija za sansu, svako moralisanje postaje hendikep , pa jos ako se desi sansa, a hendikep dovede do ispustanja sanse, nema sanse za ukljucivanje novih osoba u krug efektnih...
 
Da li ste vi nekad dobili ovakav savet i zašto je to bitno ...-da bi se pronašao pravi razlog za tugu i ona rešila na smislen ,umesto na kontraproduktivan ili neadekvatan način ...

Jako mi smeta što se ,a pogotovo adolescentima i deci ,ali i inače jedni drugima - prijateljima,nutkaju neka "brza rešenja" za prevazilaženje tuge u stilu "trgni se i lalala" ... mislim da takav stav doprinosi onom "muva bez glave" stilu života...

..znači postoji strah da tuga ne uzme maha il šta ..a čim ti istrajavaš - to je neka borba u pitanju ,a u redu je boriti se , zar ne ...

Ne potiskivati emocije nikako, ako si tužan, istuguj jedan period, isplači
se koliko god vremenski treba i brže ponovo staješ na svoj kolosek.
 
Ne ode sve, ali tuga da, preboliš i možeš da nastaviš dalje. Pri tome treba biti
i svesna ličnost, jer može da se desi da se neko ušuška u takvo stanje i posle
ne zna kako dalje, pa se ne izvuce, i dijagnoza je depresija.

Da,svesna sam tog prelaza...iz tuge u depresiju...samo gde je granica?...Svestan ili ne..nekada je nesto jace od tebe zar ne?...
 
kljucno pitanje je kako se se nositi sa tugom? i kako je prihvatati?
da, slazem se da treba dozvoliti sebi da osetis tugu, i bol, onda kad za to postoji dobar razlog..potiskivanje, i negiranje je lose jer vodi u psihoze..sve sto potiskujemo jednog dana nam ekslodira u lice
ali, osetiti tugu, ne znaci prepustiti se samosazaljenju, i potonuti u depresiju..
covek koji brine o sebi, mora da vodi racuna o svom zdravlju, na prvom mestu..saducer je tu u pravu..i da sebe kao malo dete vodi iz dana u dan, obavljajuci obaveze koje ima prema sebi-hrrana, fizicka aktivnost, san, drustvo
osnovni problem je sto se i sreca i tuga stavljaju na pijedestal, i od njih se pravi kult.
a one su tek normalan deo zivota, i tako ih, sa merom, treba i prihvatati..
 
kljucno pitanje je kako se se nositi sa tugom? i kako je prihvatati?
da, slazem se da treba dozvoliti sebi da osetis tugu, i bol, onda kad za to postoji dobar razlog..potiskivanje, i negiranje je lose jer vodi u psihoze..sve sto potiskujemo jednog dana nam ekslodira u lice
ali, osetiti tugu, ne znaci prepustiti se samosazaljenju, i potonuti u depresiju..
covek koji brine o sebi, mora da vodi racuna o svom zdravlju, na prvom mestu..saducer je tu u pravu..i da sebe kao malo dete vodi iz dana u dan, obavljajuci obaveze koje ima prema sebi-hrrana, fizicka aktivnost, san, drustvo
osnovni problem je sto se i sreca i tuga stavljaju na pijedestal, i od njih se pravi kult.
a one su tek normalan deo zivota, i tako ih, sa merom, treba i prihvatati..

Onda ne smes piti rakiju od maline!!! :sad2:
 
Zavisi protiv koga

protiv sebe ... "bitka koju moraš dobiti je bitka sa samim sobom":) ... pa problem tj inspiracija za temu i jeste u vezi toga što se napravio kult od "sreće" ... npr kada staviš da je nešto tvoja najveća sreća - tvoj smisao života , posle kad to izgubiš , ti želiš da se ubiješ .. to je kao npr kad bi imao nešto potiv mraka , pa svaki put kad padne mrak , ti budeš tužan...znači ideš ka tome da ti bude sve sve jedno:) ...

ne , ali nešto što se smatra kao najvećom duhovnošću u svim religijama zaista liči na to neko "totalno kul stanje" :) ... mislim da to stanje ne mora da bude onaj tip depresije kada ne možeš da osetiš ni sreću ni tugu -što neko reče da jeste gore od tuge , ko što i jeste ... nego bih ga ja više opisala kao stanje nekakvog umerenog zadovoljstva ... ali to kao da nije dovoljno mnogim ljudima, nego uvek žele da osete tu neku sreću - " kao kad sam onda ono itd...."
 
Tuga je dragocena emocija bez koje ne bismo osetili svoje granice izdrzljivosti i istancanost svog emotivnog sklopa. Problem nastaje kad tuga preuzme dominantnu ulogu u nasem emotivnom sistemu, kad je ne racionalizujemo i stavimo u posebnu fioku u mozgu, vec joj dozvolimo da upravlja nama, ili joj se podamo kao poroku i pocnemo da uzivamo u njoj. Zato je ne treba potiskivati , misleci da cemo je tako pobediti ili ukloniti, vec je pustiti da iskaze sve svoje oblike, nadziveti je i samim tim pobediti i sacuvati se za sledece momente koji nas u zivotu cekaju.
 

Back
Top