Историја Авганистана

Kakva je to šetnja koja traje onoliko koliko je čoveku dovoljno da se rodi, odraste, završi osnovno i srednje obrazovanje i možda započne fakultet, nauči da vozi, izgubi nevinost, u nekim slučajevima možda i započne porodicu?

Ni Bin Ladena nije bio ubijen u Avganistanu, već u Pakistanu. Al Kaida jača nego pre; ostavili su im tone naoružanja, pa ni manje ni više nego pravu avijaciju. "Sem u materijalnom" kažeš, kao da je to nešto nebitno. Celi je internet preplavljen. Snimcima u kojima talibani otpakuju nova teška naoružanja, kao da su društvene igre u pitanju. Znači, bukvalno su ih naoružali do zuba.

To je katastrofa epskih razmera; 2040-ih godina će se sa istorijskom distancom i posledicama koje tek treba da se osete i sagledaju videti bolje, ali ja verujem da je ovo obrisalo Vijetnam. I, naravno, posmatram to sve u širem kontekstu američke spoljne politike u čitavom regionu (Sirija, Irak, Libija). Ovo je pravo pravcato mračno doba SAD na polju spoljne politike.

Nakon invazije na Avganistan, George Bush je uveravao Amerikance da se neće opterećivati izgradnjom države. Ali to obećanje, koje su ponovila njegova dva naslednika, pokazalo se kao jedna od najvećih laži o ratu. Jer izgradnja države je bila upravo ono što su SAD pokušavale da urade u ratom razorenoj zemlji, i to u ogromnim razmerama. Zamislite da je u poslednjih 20 godina američka vlada potrošila više na izgradnju države u Avganistanu nego u bilo kojoj drugoj zemlji pre, obezbeđujući nešto manje od 150 milijardi dolara za rekonstrukciju, programe pomoći i avganistanske bezbednosne snage.

Strogo govoreći, prilagođena inflaciji, ova potrošnja je premašila iznos koji su Amerikanci uložili u Maršalpan za Zapadnu Evropu posle Drugog svetskog rata. U početku, kada je Avganistanima najviše bila potrebna pomoć, Bušova administracija je odbila da uključi novac, iako je pozivala Avganistance da izgrade demokratiju i funkcionisanje nacionalnih institucija od nule. Kasnije je Obamina administracija sa UN-om preterala, preplavivši zemlju više pomoći nego što je mogla da iskoristi.

Pažljivo čitanje dokumenata otkriva da su čak i američki vojnici, koji nisu bili upoznati sa istorijom i kulturom Avganistana kada su stigli, smatrali pokušaj da SAD nametne jaku centralnu vladu kratkovidim. Morali ste da objasnite mnogim ljudima zašto je centralna vlada u Kabulu svima njima od velike važnosti, jer ljudi žive u udaljenim mestima.

Centralna vlast, bar do tada, na mnogim mestima nije uradila ništa za narod i nije im bilo jasno zašto bi centralizovali vlast. Zanimljivo mi je bilo da su američka vojska i njeni NATO partneri, prilikom izgradnje političkih struktura u Bosni, prvo organizovali izbore za načelnike okruga, pre nego što su prešli na regionalne, a potom i na nacionalne izbore. A u Avganistanu su Amerikanci uradili upravo suprotno. Pustili su narod da prvo glasa za predsednika, a većina tih ljudi nije ni znala šta znači samo glasanje. Bilo je čak mnogo slučajeva da su se ljudi pitali zašto su se Rusi ponovo vratili, odnosno ti ljudi nisu ni znali da su Amerikanci u zemlji već nekoliko godina.
 
Poslednja izmena:
Јако добра запажања.
Живимо у другачијем времену у односу на оно прије двије деценије и 11.септембар 2001-е и свакако другачијем у односу на 1970е и епоху вијетнамске кризе. Оно што је примјетно, свакако и разочаравајуће, јесте ипак одсуство "притиска јавности" да се разоткрије много што шта, па и мрачна позадина догађаја, притиска јавности којег је у ранијим временима било ипак подоста више.
Ту су и глобални процеси гдје се тежи ријалитизацији (и лоботомији) ако не свих оно што више нација, и гдје се све гледа, па и трагедија Авганистана као само још једна епизода у том ријелитију, и гдје су ти народи Авганистана који пролазе кроз агонију само фигуре у видео игрици, ту се за свједочанства Доналда Рамсфелда кроз мемоаре и друге изванредно важне извјештаје који би може бит разоткрили зашто су ствари у Авганистану пошле по слу, и неће превише марити, нити ће бити жеље да се људи упознају са садржајем тих свједочанствава како то бјеше у неким ранијим временима.

I ja to vidim na isti način, dobro si poentirao.

Tada su dokumenti Pentagona zadali "smrtonosni udarac" američkom ratu u Vijetnamu 1971. Afganistanski dokumenti teško da su imali uporediv efekat. Glavni razlog je taj što je Vijetnamski rat uzdrmao same temelje američkog društva početkom 1970-ih. S druge strane, skoro 20-godišnja misija američke vojske u Avganistanu je od posebnog interesa samo za američku vojsku i porodice raspoređenih vojnika.

Tokom Vijetnamskog rata postojala je opšta obavezna služba, koja je ukinuta tek 1973. godine ako se nevaram. Od tada su američke oružane snage vojska dobrovoljaca. U to vreme, to je moglo da pogodi praktično svaku porodicu – osim izuzetnih dozvola, begunaca i bežanja. Danas pola procenta američkog stanovništva još uvek služi u oružanim snagama. Doduše, fraza "Hvala na usluzi" kada se radi sa ljudima u uniformi postala je sastavni deo svakodnevnog američkog života. Osim toga, velika većina ima malo stvarnog učešća u ratnim naporima. Ona ne želi da zna mnogo o tome. Baš briga prosečnog Amerikanca za razrušeni Alepo ili rat u Istočnoj Ukraijini, a još manje za Kabul, Herat ili Kandahar u njima nepoznatom svetu.
 

Dobar rezime. Rusi imaju jako dobre YouTube-kanale na tu temu ali neke stvari ipak izostave.

Prvo, mora se reći da direktno mešanje spolja – posebno u vidu vojne intervencije – neizbežno izaziva otpor gotovo svih Avganistanaca. Činjenica da Britanci nisu uspeli da zauzmu Avganistan u tri rata u 19. veku je možda najbliža zajedničkoj referentnoj tački za avganistansko nacionalno jedinstvo. Mudžahedini 1980-ih, kao i Talibani od 2001, iskoristili su ovaj nacionalni trenutak. Dok Sajgon predstavlja jednokratni čin američkog neuspeha, Kabul verovatno simbolizuje kontinuirani neuspeh svetskih sila u njihovim pokušajima da vojno kontrolišu Avganistan.

Drugo, podela između ruralnog i urbanog Avganistana je formativno – i do sada je zemlja uvek preovladavala. Modernizacija komunista, poput intervencije koju su predvodile SAD, naišla je na dobar prijem od strane urbane elite, posebno u Kabulu. S druge strane, jednostavno, ruralno stanovništvo, koje čini većinu avganistanskog društva, videlo je da su njihovi temelji ugroženi naporima modernizacije – posebno ravnopravnost žena.

U mnogim delovima Avganistana i danas dominira društveni poredak koji je određen poreklom, rodnom segregacijom i gerontokratijom. Iako je ruralno stanovništvo svakako pozdravilo pojedinačne aspekte američke intervencije, kao što su bolja zdravstvena zaštita, izgradnja škola ili bušenje bunara, uvek je postojala zabrinutost da će društveni poredak biti oboren, a tradicionalne vrednosti i norme delegitimizovane. Senka Amanulahove vladavine ovde teži.

Treće, za mnoge Avganistance, država ostaje strana, ako ne i potpuno neprijateljska. U najboljem slučaju, zadatak države je da bude tzv "čuvar islama". Ako se to ne desi, kao što je to bio slučaj na primer u poslednjih dvadesetak godina, država se doživljava kao goli ekonomski resurs, u najgorem slučaju samouslužna radnja. Nije bilo identifikacije sa ovom državom.

Osim toga, ni u jednom trenutku u istoriji Avganistana država nije ispunila zadatak uspostavljanja bezbednosti i reda. Širom zemlje, policajci su viđeni kao razbojnici u uniformama. Talibani su bili u stanju da prodaju kao svoj osnovni imidž da stvaraju sigurnost – koristeći visok stepen beskompromisnosti. Mnogi Avganistanci stoga preferiraju vladavinu loših talibana nego beskrajni rat u kome je dobro odavno nestalo.

Avganistan je socijalno izuzetno raznolik i oduvek je postojao rizik od rasparčavanja zemlje po etničkim i verskim linijama i na različite ratne kneževine. Situacija koja se pojavila u Avganistanu početkom 1990-ih nije toliko različita od one koju je zatekao recio Abdur Rahman. Uprkos svim partikularnim interesima i svom odbacivanju države, postoji čežnja za očuvanjem jedinstva Avganistana. I ovde su talibani u stanju da stvore jedinstvo – upravo isticanjem islamskog identiteta.

Ako uzmete ove aspekte zajedno, Avganistan će verovatno ostati zemlja pod drugim talibanskim režimom koja nije otvorena za društvenu transformaciju velikih razmera. Posebno se ženska, ljudska i manjinska prava neće sprovoditi sa talibanima. Od ovoga će posebno patiti urbano društvo otvorenog uma. Međutim, postoji (ruska, kineska itd) nada da će talibani napustiti svoju vladavinu terora u drugoj polovini 1990-ih i da će svoj istorijski uzor videti u Nader Šahu, a ne u Abdur Rahmanu. Tada bi – mimo islamske simboličke politike – bilo moguće jedno ili drugo društveno otvaranje.
 

Back
Top