hogarius
Elita
- Poruka
- 15.124
Istorija ateizma
Iako je izraz *ateizam* nastao u 16. veku na osnovu starogrčke reči ἄθεος ("bezbožan"), otvoreno deklarisanje ateističkih stavova nije bilo uobičajeno do kraja 18. veka. Medjutim, ateističke ideje i pogleldi na religijske propovedi i rituale, kao i njihov uticaj na istoriju, datiraju jos od ranoistorijskih vremena, zapravo, zadiru u daleku proslost.
Spontana zamisao da nema bogova je stara isto kao i sam teizam. Filozofske ideje koje se danas nazivaju ateističkim su se, pak, u 6. veku pne. pojavile u Evropi i Aziji.
1. Drevna azijska filozofija
Nastanak ateizma kao zaokruženog sistema misljenja se često vezuje za
Aziju 6. vieka pne. kada je zabeležen nastanak velikih religija kao
što su džainizam, budizam u Indiji, odnosno taoizam u Kini.
Nedostatak tradicionalnog verskog sadržaja u tim religijskim sistemima,
odnosno obozavaje konkretnih božanstava je neke teoretičare inspirisao da ih
nazovu ateističkim ili, barem, nonteističkim (Nonteizam). Ateistički sadržaji su se, takođe, pripisivali i pojedinim astika ("pravovjernim"), školama hinduizma
kao što su Samkhya i Mimamsa.
Kao eskplicitno ateistički sistem ucenja u Drevnoj Indiji se spominje Cārvāka, ali je ona poznata pre svega na osnovu spisa njihovih budističkih i hinduističkih neistomišljenika.
2. Antička Grčka i Rim
U antičkom svetu su grčki polis, a kasnije i Rimsko Carstvo službenu religiju smatrali jednim od temelja svog političkog poretka. Dok se štovanje alternativnih kultova tolerisalo, poricanje bogova se smatralo napadom na državu, pa su svi oni koji bi javno poricali postojanje božanstava reskirali smrt ili progonstvo. Usprkos tome, taj je period zabeležio niz mislilaca
čiji bi se stavovi, u većoj ili manjoj mjeri, mogli nazvati ateističkima. Među njima je Dijagora sa Melosa, koji je živeo u 5. veku pne., dobio reputaciju "prvog ateista". Oko 300. pne. je filozof Teodor, kasnije poznat kao Teodor Ateist, prognan iz rodnog grada Kirene.
Ateistički su se stavovi pripisivali misliocima i pesnicima kao što su Protagora, Leukip, Demokrit, Euhemer, Epikur i Tit Lukrecija Kar. Međutim, savremeni filozofi bi njihove stavove radije nazvali agnostičkim, materijalističkim ili deističkim.
Ateizam u antičkom svetu se također mora posmatrati u svetlu činjenice da su mnoge znamenite ličnosti optuživane za ateizam iz političkih razloga, odnosno da bi ih se ocrnilo pred javnošću, a za što je najbolji primjer slučaj Sokrata.
3. Srednji vijek
U srednjevekovnoj Evropi je dominacija kršćanstva, a kasnije i Katoličke Crkve, učinila javno ispovedanje ateizma nemogućim. Svako ko bi poricao postojanje Boga reskirao je optužbe za herezu od strane Inkvizicije. Stoga podataka o ateistima u ovom periodu ima izuzetno malo, a slično, kao u slučaju antike, optužbe za ateizam se moraju posmatrati kao metoda političke borbe. Jedan od primera za to je papa Bonifacije VIII koji je nakon smrti optužen za ateizam pre svega zbog svog zalaganja za svetovnu vlast Crkve.
Islamski svet je također ateizam tretirao kao herezu, ali je srednjovekovna arapska filozofija zabeležila nekoliko mislilaca koji su naknadno proglašeni ateistima. Od njih je najradikalniji bio Ibn al-Rawandi.
4. Ateizam u Novom veku
Renesansa, a kasnije i Reformacija su u Evropi 16. i 17. veka stvorile plodno tlo za preispitivanje mnogih dotadašnjih autoriteta i dogmi. Razvoj racionalističke i empirističke filozofije je, pak, razum i nauku stavio ispred religije. Ti su trendovi doziveli kulminaciju u prosvetiteljskom pokretu 18. veka, čiji su vodeći predstavnici implicitno odbacivali osnovne religijske postavke, uključujući postojanje Boga. Najpoznatiji je predstavnik Denis Diderot, koji je kraće vreme bio zatvoren zbog optužbi za promociju ateističkih stavova.
Pred kraj 18. veka su se prosvetiteljske ideje toliko proširile među inteligencijom, ali i višom klasom vodećih evropskih država, da je javno ispovijedanje ateizma prestalo biti opasnim. U Francuskoj je tako baron d'Holbach postao prvi samodeklarisani ateist.
Građanske revolucije u 18. i 19. veku su, pak, u evropske pravne sisteme uvele načelo religijskih sloboda i religijske tolerancije, a iz toga je proizilazila i sloboda javnog iznošenja ateističkih stavova. Iako neke evropske države još uvijek imaju zakone koji zabranjuju blasfemiju oni su se sve ređje primjenjivali protiv ateizma kao takvog.
Takvu atmosferu su iskoristili mnogi znameniti filozofi koji su ateizam učinili jednim od temelja svoje filozofije. Među njih spadaju Ludwig Feuerbach, Arthur Schoppenhauer, Friedrich Nietzsche, Karl Marx. Fridrih Engels, i dr.
5. Ateizam u 20. i 21. vijeku
Marksističko shvaćanje religije je ateizam učinilo jednim od temelja ideologije komunizma koja je zahvaljujući oktobarskoj revoluciji omogućila da ateizam postane službena politika SSSR-a, a zatim i drugih komunističkih zemalja u 20. veku. Ta praksa, poznata kao državni ateizam, aktivno je promovisala ateizam kao svojevrsnu državnu religiju, odnosno u većoj ili manjoj mjeri progonila ili sprecavala ispovedanje religije i verovanje u Boga. U tome je najdalje otišla Albanija pod Enverom Hohxom u kojoj je religija 1967. zakonski zabranjena, a Albanija se proglasila prvom ateističkom državom na svetu. Nakon pada komunizma, u mnogim državama je došlo do naglog procvata decenijama sputane religioznosti kao i negativnih stavova prema ateizmu koji se izjednačavao s komunističkim sistemom, odnosno smatrao antitezom tradicije i patriotizma.
U većini zapadnih zemalja se ateizam tolerisao, ali je, lišen državne sankcije, ostao u domeni intelektualne elite, odnosno radikalne omladine koja je sesdesetih godina proslog veka napadala tradicionalne društvene institucije.
Rasprostranjenost ateizma u zapadnim društvima je, s druge strane, predmet rasprave, s obzirom da se, zavisno o okolnostima, nedostatak entuzijazma za tradicionalnu religiju i njene koncepte može tumačiti i kao ateizam, i kao agnosticizam i kao jednostavna ireligioznost. Od osamdesetih godina proslog veka, u SAD, pak, ateisti sve češće dolaze u sukob s naglo ojačalim kršćanskim fundamnetalistima. U Svetu se ocenju da postoji izmedju 850 do 900 miliona asteista, sto je priblizno jednoj sestini ukupnog broja ‘zemljana’.
************************************
Reference:
- Istorija ateizma:
1. Drevna azijska filozofija
2. Antička Grčka i Rim
3. Srednji vek
4. Ateizam u Novom veku
5. Ateizam u 20. i 21. veku
- Prosvetiteljstvo – Slobodoumnost.
*Argumenti*Protiv religije: ‘Kritika_religije’


Iako je izraz *ateizam* nastao u 16. veku na osnovu starogrčke reči ἄθεος ("bezbožan"), otvoreno deklarisanje ateističkih stavova nije bilo uobičajeno do kraja 18. veka. Medjutim, ateističke ideje i pogleldi na religijske propovedi i rituale, kao i njihov uticaj na istoriju, datiraju jos od ranoistorijskih vremena, zapravo, zadiru u daleku proslost.
Spontana zamisao da nema bogova je stara isto kao i sam teizam. Filozofske ideje koje se danas nazivaju ateističkim su se, pak, u 6. veku pne. pojavile u Evropi i Aziji.
1. Drevna azijska filozofija
Nastanak ateizma kao zaokruženog sistema misljenja se često vezuje za
Aziju 6. vieka pne. kada je zabeležen nastanak velikih religija kao
što su džainizam, budizam u Indiji, odnosno taoizam u Kini.
Nedostatak tradicionalnog verskog sadržaja u tim religijskim sistemima,
odnosno obozavaje konkretnih božanstava je neke teoretičare inspirisao da ih
nazovu ateističkim ili, barem, nonteističkim (Nonteizam). Ateistički sadržaji su se, takođe, pripisivali i pojedinim astika ("pravovjernim"), školama hinduizma
kao što su Samkhya i Mimamsa.
Kao eskplicitno ateistički sistem ucenja u Drevnoj Indiji se spominje Cārvāka, ali je ona poznata pre svega na osnovu spisa njihovih budističkih i hinduističkih neistomišljenika.
2. Antička Grčka i Rim
U antičkom svetu su grčki polis, a kasnije i Rimsko Carstvo službenu religiju smatrali jednim od temelja svog političkog poretka. Dok se štovanje alternativnih kultova tolerisalo, poricanje bogova se smatralo napadom na državu, pa su svi oni koji bi javno poricali postojanje božanstava reskirali smrt ili progonstvo. Usprkos tome, taj je period zabeležio niz mislilaca
čiji bi se stavovi, u većoj ili manjoj mjeri, mogli nazvati ateističkima. Među njima je Dijagora sa Melosa, koji je živeo u 5. veku pne., dobio reputaciju "prvog ateista". Oko 300. pne. je filozof Teodor, kasnije poznat kao Teodor Ateist, prognan iz rodnog grada Kirene.
Ateistički su se stavovi pripisivali misliocima i pesnicima kao što su Protagora, Leukip, Demokrit, Euhemer, Epikur i Tit Lukrecija Kar. Međutim, savremeni filozofi bi njihove stavove radije nazvali agnostičkim, materijalističkim ili deističkim.
Ateizam u antičkom svetu se također mora posmatrati u svetlu činjenice da su mnoge znamenite ličnosti optuživane za ateizam iz političkih razloga, odnosno da bi ih se ocrnilo pred javnošću, a za što je najbolji primjer slučaj Sokrata.
3. Srednji vijek
U srednjevekovnoj Evropi je dominacija kršćanstva, a kasnije i Katoličke Crkve, učinila javno ispovedanje ateizma nemogućim. Svako ko bi poricao postojanje Boga reskirao je optužbe za herezu od strane Inkvizicije. Stoga podataka o ateistima u ovom periodu ima izuzetno malo, a slično, kao u slučaju antike, optužbe za ateizam se moraju posmatrati kao metoda političke borbe. Jedan od primera za to je papa Bonifacije VIII koji je nakon smrti optužen za ateizam pre svega zbog svog zalaganja za svetovnu vlast Crkve.
Islamski svet je također ateizam tretirao kao herezu, ali je srednjovekovna arapska filozofija zabeležila nekoliko mislilaca koji su naknadno proglašeni ateistima. Od njih je najradikalniji bio Ibn al-Rawandi.
4. Ateizam u Novom veku
Renesansa, a kasnije i Reformacija su u Evropi 16. i 17. veka stvorile plodno tlo za preispitivanje mnogih dotadašnjih autoriteta i dogmi. Razvoj racionalističke i empirističke filozofije je, pak, razum i nauku stavio ispred religije. Ti su trendovi doziveli kulminaciju u prosvetiteljskom pokretu 18. veka, čiji su vodeći predstavnici implicitno odbacivali osnovne religijske postavke, uključujući postojanje Boga. Najpoznatiji je predstavnik Denis Diderot, koji je kraće vreme bio zatvoren zbog optužbi za promociju ateističkih stavova.
Pred kraj 18. veka su se prosvetiteljske ideje toliko proširile među inteligencijom, ali i višom klasom vodećih evropskih država, da je javno ispovijedanje ateizma prestalo biti opasnim. U Francuskoj je tako baron d'Holbach postao prvi samodeklarisani ateist.
Građanske revolucije u 18. i 19. veku su, pak, u evropske pravne sisteme uvele načelo religijskih sloboda i religijske tolerancije, a iz toga je proizilazila i sloboda javnog iznošenja ateističkih stavova. Iako neke evropske države još uvijek imaju zakone koji zabranjuju blasfemiju oni su se sve ređje primjenjivali protiv ateizma kao takvog.
Takvu atmosferu su iskoristili mnogi znameniti filozofi koji su ateizam učinili jednim od temelja svoje filozofije. Među njih spadaju Ludwig Feuerbach, Arthur Schoppenhauer, Friedrich Nietzsche, Karl Marx. Fridrih Engels, i dr.
5. Ateizam u 20. i 21. vijeku
Marksističko shvaćanje religije je ateizam učinilo jednim od temelja ideologije komunizma koja je zahvaljujući oktobarskoj revoluciji omogućila da ateizam postane službena politika SSSR-a, a zatim i drugih komunističkih zemalja u 20. veku. Ta praksa, poznata kao državni ateizam, aktivno je promovisala ateizam kao svojevrsnu državnu religiju, odnosno u većoj ili manjoj mjeri progonila ili sprecavala ispovedanje religije i verovanje u Boga. U tome je najdalje otišla Albanija pod Enverom Hohxom u kojoj je religija 1967. zakonski zabranjena, a Albanija se proglasila prvom ateističkom državom na svetu. Nakon pada komunizma, u mnogim državama je došlo do naglog procvata decenijama sputane religioznosti kao i negativnih stavova prema ateizmu koji se izjednačavao s komunističkim sistemom, odnosno smatrao antitezom tradicije i patriotizma.
U većini zapadnih zemalja se ateizam tolerisao, ali je, lišen državne sankcije, ostao u domeni intelektualne elite, odnosno radikalne omladine koja je sesdesetih godina proslog veka napadala tradicionalne društvene institucije.
Rasprostranjenost ateizma u zapadnim društvima je, s druge strane, predmet rasprave, s obzirom da se, zavisno o okolnostima, nedostatak entuzijazma za tradicionalnu religiju i njene koncepte može tumačiti i kao ateizam, i kao agnosticizam i kao jednostavna ireligioznost. Od osamdesetih godina proslog veka, u SAD, pak, ateisti sve češće dolaze u sukob s naglo ojačalim kršćanskim fundamnetalistima. U Svetu se ocenju da postoji izmedju 850 do 900 miliona asteista, sto je priblizno jednoj sestini ukupnog broja ‘zemljana’.
************************************
Reference:
- Istorija ateizma:
1. Drevna azijska filozofija
2. Antička Grčka i Rim
3. Srednji vek
4. Ateizam u Novom veku
5. Ateizam u 20. i 21. veku
- Prosvetiteljstvo – Slobodoumnost.
*Argumenti*Protiv religije: ‘Kritika_religije’

