Samo veliki ljudi imaju strašne i teške životne priče...
Nikola Kaluđerović bio je cimer Žarka Lauševića u zatvoru, a ljubav prema slavnom glumcu nikada nije krio.
Glumac Žarko Laušević, preminuo je pre pet dana, 15. novembra u 63. godini, a njegov privatni život je bio pravi film,
pošto je bio osuđen za dvostruko ubistvo u Podgorici.
O danima koje je proveo u zatvoru napisao je knjigu, a jedan od glavnih likova bio je Nikola Kaluđerović, koji mu je
bio cimer u ćeliji i koji je iza rešetaka bio zbog krvne osvete.
Nikola Kaluđerović, najpoznatiji crnogorski osvetnik robijao je jer je osvetio ubistvo sina jedinca Željka.
Kaluđerović je preminuo pre tri godine u 82. godini, ali je neposredno pred smrt opisao kako je izgledalo deliti ćeliju
sa Lauševićem 1993. godine u Spužu. Te 1993. godine tu se dodiruju dva Cetinjanina, dvoje nekadašnjih komšija,
dvoje dvostrukih ubica.
Jedan novinar "Nedeljnika" posetio je Kaluđerovića pre par godina u Crnoj Gori, malo pre njegove smrti i tada je
detaljno opisao njegovu odluku da se osveti, kao i zatvorske dane, četiri i po godine, koje je proveo zajedno u ćeliji
sa Žarkom.
Žarko Laušević dolazi u Nikolinu ćeliju, L-2.
Lauševići su živeli stotinak metara od Kaluđerovića na Cetinju. Žarko i Nikolin ubijeni sin Željko znali su se
i družili kao deca, dok Žarko '74. godine nije pošao za Titograd.
'Žaro i ja smo zajedno bili u zatvoru četiri i po godine.
Nevjerovatno smo bili bliski. Ne mogu ti to opisat'.
Nijesam imao ni braće sa kojima sam bio tako blizak.
Ne znam da li je više volio on mene ili ja njega.
Ipak, činjelo mi se da me nije mogao više voljet' nego ja njega.
To je strašno, nevjerovatno, neopisivo.
Pa, ja sam Žara čuvao i pazio da ne pogriješi, ne napravi grešku', priča Nikola i nastavlja:
"Žarko mi je govorio - od ovoga što sam učinio, Nikola, ne može gore.
Može, može, Žaro, uvijek može gore.
Kako ne može.
A kako ne može Žaro?!"
Pitam Nikolu što misli o Lauševićevom zločinu.
Kaže: "Žarko, ipak, usred Crne Gore, nije trebao reći - kakva je ovo galama - i tome slično.
Veliku je grešku tu napravio.
Veliku.
Ipak, prije ću to oprostiti nego kada je, nakon toga, njegov brat Mili rekao tim momcima: 'Znate li vi ko smo mi?'
To još više iritira Crnogorce.
Nijesu to trebali da kažu.
Ne!
Ne bi se stočili, ne bi imali konflikt da nije bilo pitanja - znate li vi ko smo mi.
Što ima veze ko smo mi, a ko ste vi. Ko smo to mi, a ko ste to vi?! Što to znači?!" - viče Nikola, podiže glas,
planuo je kao da sam ja to njemu rekao.
"Žao mi je i jedne i druge. To je velika tragedija" - tišim glasom nastavlja.
'Žaro je strašno patio', nadovezuje se 'ja sam bio utjeha, u njegovoj patnji. Govorio sam mu - desi se to...
i ja sam ubio nevinog čovjeka. Kad se jednom desi, kasno je za svaku priču'.
Na zidu iznad fotelje sinova slika.
Sasvim slučajno, pitam o njoj.
Kao iz topa:
'To je Žarova', kaže.
Kako Žarkova, pa ne liči na Žarka, odgovaram.
'Ma ne, to je moj sin na njoj, nego je Lauš slikao. Žaro ga je naslikao da ja ne vidim.
Kako je iskoristio vrijeme, bogami, ne znam. Dok smo ležali u krevetima, dok neko čita, neko piše,
tako je on crtao da ja ne vidim. Prije toga sam mu dao sinovu fotografiju, ali ne za crtanje, nego za
vazda. To je kada je imao 21 godinu, od 23 su ga ubili, priča Nikola, i dodaje - pa znaš li ti da je Žaro
pisao molbu sudu na osnovu koje sam pomilovan dvije godine. Nevjerovatan talenat za pisanje je to.
Nevjerovatan.
Moram ti nešto reći. U odnosu na sve ostalo u životu - ljudskost, ponašanje, talenat za pisanje, slikanje
- u odnosu na sve to Lauševiću je, čini mi se, najgore išla gluma. Vjerujete li mi?', smiješi se nekadašnji
zatvorenik, za koga je Žarko Laušević na jednom mestu napisao:
'Način na koji Nikola gleda na ljude posle gubitka sina navodi te na pogrešnu pomisao da on gotovo mrzi
tuđu sreću, mir i decu.
Zapravo on saoseća vrlo sa nesrećom, sa tuđim jadima i kao da mu jedini prijatelji mogu postati njemu
slični gubitnici.
Kao da su srećni ljudi neke druge rase, njemu toliko strane, dok njegovoj mogu pripasti samo odabrano
nesrećni, beskrajno tužni kakav je i on postao'.
To piše u Lauševićevoj knjizi 'Godina prođe, dan nikad'.
'To su moje riječi', upada Nikola.
'Jednom mi se požalio:
"Moj Nikola, ovo vrijeme nikako ne ide, nikad godina da prođe."
"Žaro, bogami, kažem mu ja, godina prođe, ali dan nikada'...
Nikola Kaluđerović bio je cimer Žarka Lauševića u zatvoru, a ljubav prema slavnom glumcu nikada nije krio.
Glumac Žarko Laušević, preminuo je pre pet dana, 15. novembra u 63. godini, a njegov privatni život je bio pravi film,
pošto je bio osuđen za dvostruko ubistvo u Podgorici.
O danima koje je proveo u zatvoru napisao je knjigu, a jedan od glavnih likova bio je Nikola Kaluđerović, koji mu je
bio cimer u ćeliji i koji je iza rešetaka bio zbog krvne osvete.
Nikola Kaluđerović, najpoznatiji crnogorski osvetnik robijao je jer je osvetio ubistvo sina jedinca Željka.
Kaluđerović je preminuo pre tri godine u 82. godini, ali je neposredno pred smrt opisao kako je izgledalo deliti ćeliju
sa Lauševićem 1993. godine u Spužu. Te 1993. godine tu se dodiruju dva Cetinjanina, dvoje nekadašnjih komšija,
dvoje dvostrukih ubica.
Jedan novinar "Nedeljnika" posetio je Kaluđerovića pre par godina u Crnoj Gori, malo pre njegove smrti i tada je
detaljno opisao njegovu odluku da se osveti, kao i zatvorske dane, četiri i po godine, koje je proveo zajedno u ćeliji
sa Žarkom.
Žarko Laušević dolazi u Nikolinu ćeliju, L-2.
Lauševići su živeli stotinak metara od Kaluđerovića na Cetinju. Žarko i Nikolin ubijeni sin Željko znali su se
i družili kao deca, dok Žarko '74. godine nije pošao za Titograd.
'Žaro i ja smo zajedno bili u zatvoru četiri i po godine.
Nevjerovatno smo bili bliski. Ne mogu ti to opisat'.
Nijesam imao ni braće sa kojima sam bio tako blizak.
Ne znam da li je više volio on mene ili ja njega.
Ipak, činjelo mi se da me nije mogao više voljet' nego ja njega.
To je strašno, nevjerovatno, neopisivo.
Pa, ja sam Žara čuvao i pazio da ne pogriješi, ne napravi grešku', priča Nikola i nastavlja:
"Žarko mi je govorio - od ovoga što sam učinio, Nikola, ne može gore.
Može, može, Žaro, uvijek može gore.
Kako ne može.
A kako ne može Žaro?!"
Pitam Nikolu što misli o Lauševićevom zločinu.
Kaže: "Žarko, ipak, usred Crne Gore, nije trebao reći - kakva je ovo galama - i tome slično.
Veliku je grešku tu napravio.
Veliku.
Ipak, prije ću to oprostiti nego kada je, nakon toga, njegov brat Mili rekao tim momcima: 'Znate li vi ko smo mi?'
To još više iritira Crnogorce.
Nijesu to trebali da kažu.
Ne!
Ne bi se stočili, ne bi imali konflikt da nije bilo pitanja - znate li vi ko smo mi.
Što ima veze ko smo mi, a ko ste vi. Ko smo to mi, a ko ste to vi?! Što to znači?!" - viče Nikola, podiže glas,
planuo je kao da sam ja to njemu rekao.
"Žao mi je i jedne i druge. To je velika tragedija" - tišim glasom nastavlja.
'Žaro je strašno patio', nadovezuje se 'ja sam bio utjeha, u njegovoj patnji. Govorio sam mu - desi se to...
i ja sam ubio nevinog čovjeka. Kad se jednom desi, kasno je za svaku priču'.
Na zidu iznad fotelje sinova slika.
Sasvim slučajno, pitam o njoj.
Kao iz topa:
'To je Žarova', kaže.
Kako Žarkova, pa ne liči na Žarka, odgovaram.
'Ma ne, to je moj sin na njoj, nego je Lauš slikao. Žaro ga je naslikao da ja ne vidim.
Kako je iskoristio vrijeme, bogami, ne znam. Dok smo ležali u krevetima, dok neko čita, neko piše,
tako je on crtao da ja ne vidim. Prije toga sam mu dao sinovu fotografiju, ali ne za crtanje, nego za
vazda. To je kada je imao 21 godinu, od 23 su ga ubili, priča Nikola, i dodaje - pa znaš li ti da je Žaro
pisao molbu sudu na osnovu koje sam pomilovan dvije godine. Nevjerovatan talenat za pisanje je to.
Nevjerovatan.
Moram ti nešto reći. U odnosu na sve ostalo u životu - ljudskost, ponašanje, talenat za pisanje, slikanje
- u odnosu na sve to Lauševiću je, čini mi se, najgore išla gluma. Vjerujete li mi?', smiješi se nekadašnji
zatvorenik, za koga je Žarko Laušević na jednom mestu napisao:
'Način na koji Nikola gleda na ljude posle gubitka sina navodi te na pogrešnu pomisao da on gotovo mrzi
tuđu sreću, mir i decu.
Zapravo on saoseća vrlo sa nesrećom, sa tuđim jadima i kao da mu jedini prijatelji mogu postati njemu
slični gubitnici.
Kao da su srećni ljudi neke druge rase, njemu toliko strane, dok njegovoj mogu pripasti samo odabrano
nesrećni, beskrajno tužni kakav je i on postao'.
To piše u Lauševićevoj knjizi 'Godina prođe, dan nikad'.
'To su moje riječi', upada Nikola.
'Jednom mi se požalio:
"Moj Nikola, ovo vrijeme nikako ne ide, nikad godina da prođe."
"Žaro, bogami, kažem mu ja, godina prođe, ali dan nikada'...
