Nekada davno, političari su bili ozbiljni ljudi. Možda kvarni, ali ozbiljni. Imali su manire, retoriku, znali su da bar deluju kao da im je stalo do nečeg višeg od rijalitija. Bilo je uvažavanja i poštovanja.
Ali onda su shvatili nešto jednostavno i genijalno: da je najlakši način da kontrolišeš narod taj da ga držiš neprekidno zabavljenim.
Daj mu igre, skandale, rijaliti, senzaciju i prestaće da razmišlja o ozbiljnim stvarima.
Godine su prolazile, i narod se polako "prilagodio". Ozbiljne teme su postale dosadne, razmišljanje naporno, a pažnja se merila sekundama. I tako je polusvet, taj veseli, neobuzdani deo društva koji je nekada bio samo publika, postao većina.
I kao što to priroda nalaže, većina je na izborima počela da bira sebi slične.
Više im nisu trebali političari sa vizijom, nego neko "iz naroda", neko ko priča njihovim jezikom, svađa se na Tviteru, vređa protivnike i pravi cirkus. I eto, pojavio se Tramp. Savršen proizvod sopstvenog naroda. Idol polusveta i bahatosti, izabran da vodi najmoćniju državu sveta.
To je trenutak kada zabava pojede politiku i kad rijaliti postane državna forma. I kao u filmu Idiocracy, evolucija ne ide uvek napred. Nekad krene u rikverc, samo što se to ne primeti odmah, jer svi navijaju, smeju se i lajkuju.