Krajem 19. veka umetnici koji su se inspirisali impresionističkim teorijama, počeli su da odbacuju mnoge principe tog pokreta. Najznačajniji umetnici među njima su bili: Pol Sezan, Pol Gogen i Vinsent Van Gog. Ova tri pionira moderne umetnosti bili su začetnici najvažnijih umetničkih izraza ili pravaca dvadesetog veka. Grupa ovih revolucionara dobila je naziv „postimpresionisti“, prilično nejasan termin koji bukvalno znači „oni koji slede iza impresionista“ i koji ne opisuje dalekosežne ciljeve ovih umetnika. Najbitiniji među njihovim ciljevima su bili:
povratak strukturalnoj organizaciji pikturalne forme,
naglašavanje dekorativne organizacije kompozicije u cilju celokupnog jedinstva i
više ili manje svesno preterivanje izgleda prirode radi prezentacije emocionalnog odnosa prema modelu.
Može se reći da Sezanovo delo predstavlja prvi od ovih ciljeva, Gogenovo drugi, a Van Gogovo treći. Međutim, svaki od njih je u svom načinu izražavanja imao određenih primesa navedenih odlika ostale dvojice slikara. Te sličnosti su bile razlog da ih se svrsta u jednu posebnu grupu, iako za razliku od impresionista imaju, svaki za sebe, veoma naglašen lični izraz i samostalno su težili svaki svome cilju.
Paul Cezzane,Paul Gauguin,Vincent van Gogh,Henri de Toulouse Lautrec,Odilon Redon , Žorž Sera-pointilizam i mnogi drugi slikari
Ipak, Sezan zauzima dominantno mesto u postimpresionističkom pokretu. Na način koji je bio suprotan slučajnoj organizaciji kompozicije i formama kratkog daha impresionista, Sezan je gledao na umetničko delo u smislu međusobnih odnosa celine i njenih delova. Iako bi ga se prije moglo nazvati analitičarem stvarnosti nego njenim prepisivačem, Sezan ide dalje od čistog analiziranja. Stvarnost po njemu nije bila objekat u prirodi iz kojeg bi crpio inspiraciju, nego je predstavljala zbir svih kreativnih zaključaka do kojih je dolazio u procesu stvaranja. Realnost je shvatao ne kao izraz koji potiče od izgleda prirode, nego kao rezultat njene transformacije koju vrši umetnik. Stoga, iako je Sezan počinjao od prirode (kao što je tada bilo uobičajeno), u isto vreme je bio i prvi umetnik koji je smatrao da je pikturalna forma bitnija od prirodne forme objekata i modela.