Илирски покрет

[Лекизан]

Nisi mi uopšte odgovorio na pitanje - đe to Rešetar i Nodilo navode dubrovačke pisce koji svoj jezik naziv srpskim imenom, i koji su to pisci imenom i prezimenom? Imamo li koji primjer?

Они кажу да се у Дубровнику говори и пише србски, па нису онда дубровачки писци писали кинески, ко је други користио писмо тада изузев писаца, државне администрације и преписке властеле и владара.

Milan Rešetar, Najstariji dubrovački govor.
„Zato ja još uvijek tvrdim, kao što sam tvrdio pred pedeset godina da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu cijelom ni u jednom njegovom dijelu dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom nego uvijek samo hercegovačkim štokavsko-jekavskim. Ja ne idem dalje od toga naučnoga rezultata, a neću nikako da ulazim u, nažalost, obnovijeni spor o srpstvu ili hrvatstvu Dubrovnika, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa mi je zato Dubrovnik srpski i hrvatski. Ali ko dijeli srpstvo od hrvatstva mora priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek srpski."

Када будем нашао цео текст цитираћу још понешто из њега, не могу сада да га пронађем.

Pa sam si sebe porekao - "иако су га у то време звали разним именима". To je bio jedan jezik zvali ga srpskim, hravtskim, bosanskim, dalmatinskim, dubrovačkim ili nekim drugim imenom. A najčešće je nazivan slovinskim ili ilirskim imenom - ako ćemo da uzmemo taj kriterijum najrasprostranijeg i najčešćeg naziva - onda je to jedan od ova dva.
Naravno ad postoje više naroda koji govore jjedan jezik - koliko samo naroda govori engleskim ili šoanskim jezikom. A imamo i primjere da se jedan jezik naziva na različite nazive u određenim područjima.
Što se narečja tiče - narečje je narečje. Narečje nije jezik. Zna se šta je narečje, a zna se šta je jezik.

Нисам, у средњем веку где људи нису имали националну свест као данас су му давали различита имена али то је и даље један језик.
Колико је то народа у средњем веку говорило Енглеским и Шпанским језиком?
Географске одреднице не значе да језик није исти и то сам напоменуо раније.
Да штокавски је језик, а наречја су екакавско, јекавско и тд.

Primjera imenovanja jezika bosanskim imenom imamo u prošlosti. Čak i kod Dubrovčana. Gusala imamo na širokom prostoru i one nisu vezane za nacije. Naravno da imamo alku, uskoke i hajduke kod Hrvata? Tandoori ti je postavljao neke primjere.

Имамо, ево по Загорју шта раде само гуслају песме о борби са Турцима,краљевићу Марку и Косовском боју, престарчевићев циклус, има и пост старћевићев и постпавелићев омиљени.

 

[Slavan]

Ovo što si napisao nema veze sa istorijskom istinom. Nije tačno da su Dubrovčani u XIX vijeku postali najprije Srbi, a tek u XX vijeku Hrvati kako se može protumačiti iz ovoga što si napisao. Srpska svijest i srpske institucije u Dubrovniku se javljaju istovremeno sa hrvatskom sviješću i hrvatskim institucijama i to poslije hrvatsko-srpksog razlaza u Dalmaciji poslije 1878. godine. Do tada je u Dubrovniku preovladavala "slovinska" svijest. Nekih primjera srpske i hrvatske svijesti u Dubrovniku naravno možemo sresti i nešto ranije u XIX vijeku, međutim one tada nisu dominantne spram ove opšteslovenske (slovinske) svijesti, već su sporadične.

Gundulić njeguje "slovinstvo", a ne srpstvo. Gunduliću su srodnici i Srbi i Hrvati i Bugari i Poljaci i Rusi i svi Sloveni uopšte - sve je to njemu njegov narod.

"Suze, koje sroniše sijedi starci nad grobom Njegovijem, ulijevaju nam nade, da će zdrava svijest narodna doskora slaviti trijunfe nad nepravdom i obmanom, i da ce braća koja se još otuđuju od srpskog imena, uvidjeti namjere zavodnika, i pristati s nama u bratsko srpsko kolo", Dubrovnik, decembra 1900. - Srpska dubrovačka akademska omladina.


Eto, ja kažem da ovo što ti pišeš na ovaj način i u ovakvom kontekstu, ne bi li relativizovao srpski identitet i svest Dubrovčana u datom periodu nema veze sa istorijskom istinom.

Gundulićevo "slovinstvo", koje možda i nije ništa drugo, no srpstvo, najbolje opisaše oni koji mu podigoše spomenik, usred Dubrovnika, jer njihovo "slovinstvo" jeste bilo srpsko:

"Velikom pesniku Dubrovnika Dživu Gunduliću, spomenik je podignut 1892, na predlog Srpske dubrovačke omladine od 1880. Općinsko vijeće grada je predlog usvojilo i odlučilo da organizuje odbor za proslavu 300. godišnjice pesnikovog rođenja. U Odbor su ušli Srbi katolici i izrazite pristalice Jugoslavije: Medo Pucić, Pero Budmani, Ivo Kazančić, Mato Vodopić i Luko Zore."

"Srpstvo Dubrovnika je redovno imalo i panslovensku notu koja se tako jasno ističe u govora Srbina katolika Dr Vlaha Matijevića:

Kao što je pokojni Medo svojim plemenitim i patriotskim srcem ljubio sve Slovene, kao što je pjevao o slovenskoj složi, a ipak kao Dubrovčanin znao je da ne može da bude drugo osim Srbin, tako i dubrovačka omladina pruža ruku svim Slovenima, ali, ujedno ne zaboravlja nikad da je Srpske narodnosti, i da tu svoju narodnost ima da očuva!"

Ali da ostavimo patriotizam po strani, evo šta austrijski istoričar i statističar Karl von Czoernig, između ostalog, navodi gde se to govori srpski i gde žive Srbi, na prostoru Austrijskog carstva, kao i koliko ih ima. Po tim njegovim popisima i knjigama koje su objavljene u periodu od 1851. do 1857. vidi se i gde su Hrvati, i koliko ima i jednih i drugih.

Dakle, Hrvata ima 1 329 814, a Srba 1 427 788. I bez posebnog poznavanja nemačkog, može se videti da Hrvata nema u Dubrovniku (Ragusa), ali zato stoje sledeći podaci. Od ukupnog broja Srba ima:

U Dalmaciji ....................................................................378 676
Od toga: Morlaci (Morlaken) .............................. 143 780
Dubrovčani (Ragusaner) .................................... 45 834
Bokelji (Bocchesen) ......................................... 31 720
Stanovnici Dalmatinskog primorja i ostrva ........... 157 342

A ovde je odeljak u kome se takođe govori o jeziku u Dubrovniku, kao i u drugim krajevima u kojima se prepliću srpski i talijanski, ali hrvatskog nema.

Očigledno da i ovaj austrijski istoričar i statističar nema svest o "hrvatskoj svesti" u "slovinskom" Dubrovniku.

 

[Casino Royal]

"Suze, koje sroniše sijedi starci nad grobom Njegovijem, ulijevaju nam nade, da će zdrava svijest narodna doskora slaviti trijunfe nad nepravdom i obmanom, i da ce braća koja se još otuđuju od srpskog imena, uvidjeti namjere zavodnika, i pristati s nama u bratsko srpsko kolo", Dubrovnik, decembra 1900. - .

1900. godine u Dubrovniku narodnom voljom su na vlasti hrvatske stranke. Ovo napisano su riječi tada ubjedljive manjine dubrovčana i ne vidim kakve veze one imaju sa narodonosnom sviješću Dubrovčana recimo 1800., 1700. ili 1600. godine?

Eto, ja kažem da ovo što ti pišeš na ovaj način i u ovakvom kontekstu, ne bi li relativizovao srpski identitet i svest Dubrovčana u datom periodu nema veze sa istorijskom istinom.

Kao što rekoh o svijesti Dubrovčana 1900. godine govore rezultati izbora od prethodne 1899. godine. A o svijesti Dubrovčana u ranijim vremenima govore istorijski izvori iz tih epoha.

Gundulićevo "slovinstvo", koje možda i nije ništa drugo, no srpstvo, najbolje opisaše oni koji mu podigoše spomenik, usred Dubrovnika, jer njihovo "slovinstvo" jeste bilo srpsko:

"Velikom pesniku Dubrovnika Dživu Gunduliću, spomenik je podignut 1892, na predlog Srpske dubrovačke omladine od 1880. Općinsko vijeće grada je predlog usvojilo i odlučilo da organizuje odbor za proslavu 300. godišnjice pesnikovog rođenja. U Odbor su ušli Srbi katolici i izrazite pristalice Jugoslavije: Medo Pucić, Pero Budmani, Ivo Kazančić, Mato Vodopić i Luko Zore."

Slovinstvo nije isto što i srpstvo. To ono nije ni kod Gundulića. Pročitaj Gundulićevog "Osmana" - tamo Gundulić najviše piše o Poljacima i njihovom kralju Vladimiru koji je glavni lik tok djela - kakve veze ima "srpstvo" sa Poljacima i poljskim kraljem? A piše uopšte i o svim slovenskim, pa i ostalim evropskim hrišćanskim narodima koji se bore protiv inovjernih Osmanlija.

To podizanje Gundulićevog spomenika 1893. godine je inicirala tadašnja gradska autonomaško-srpska vlast, ali su tu svečanost bolje iskoristili Hrvati koji su takođe učestvovali u toj proslavi, o čemu nam svjedoče istorijski izvori.

"Srpstvo Dubrovnika je redovno imalo i panslovensku notu koja se tako jasno ističe u govora Srbina katolika Dr Vlaha Matijevića:

Kao što je pokojni Medo svojim plemenitim i patriotskim srcem ljubio sve Slovene, kao što je pjevao o slovenskoj složi, a ipak kao Dubrovčanin znao je da ne može da bude drugo osim Srbin, tako i dubrovačka omladina pruža ruku svim Slovenima, ali, ujedno ne zaboravlja nikad da je Srpske narodnosti, i da tu svoju narodnost ima da očuva!"

I kakav je ovo dokaz? To je kao da za nekih 100 godina uzmeš govor Andrije Mandića kao nesumnjiv dokaz da su recimo svi građani pravoslavne vjeroispovjesti 2012. godine u Crnoj Gori bili Srbi, iako znamo da nam rezultati popisa govore da to nije tačno. Kao što nam rezultati izbora u Dubrovniku iz 1899. godine svjedoče da se većina dubrovčana tada osjećala Hrvatima u nacionalnom smislu (iako tada ne i svi dubrovčani).

Ali da ostavimo patriotizam po strani, evo šta austrijski istoričar i statističar Karl von Czoernig, između ostalog, navodi gde se to govori srpski i gde žive Srbi, na prostoru Austrijskog carstva, kao i koliko ih ima. Po tim njegovim popisima i knjigama koje su objavljene u periodu od 1851. do 1857. vidi se i gde su Hrvati, i koliko ima i jednih i drugih.

Dakle, Hrvata ima 1 329 814, a Srba 1 427 788. I bez posebnog poznavanja nemačkog, može se videti da Hrvata nema u Dubrovniku (Ragusa), ali zato stoje sledeći podaci. Od ukupnog broja Srba ima:

U Dalmaciji ....................................................................378 676
Od toga: Morlaci (Morlaken) .............................. 143 780
Dubrovčani (Ragusaner) .................................... 45 834
Bokelji (Bocchesen) ......................................... 31 720
Stanovnici Dalmatinskog primorja i ostrva ........... 157 342

A ovde je odeljak u kome se takođe govori o jeziku u Dubrovniku, kao i u drugim krajevima u kojima se prepliću srpski i talijanski, ali hrvatskog nema.

Očigledno da i ovaj austrijski istoričar i statističar nema svest o "hrvatskoj svesti" u "slovinskom" Dubrovniku.

Ovo je gledište jednog stranca iz sredine XIX vijeka o identitetu Dubrovčana i rimokatoličkih Bokelja koje nisu korespondirale sa istinskim osjećajem ovih u tom periodu. To je kao da neki "naučnik" danas napiše da su svi Crnogorci 2012. godine Srbi i onda navede njihovu brojnost - to je naravno glupost. Mnogi načnici su tokom tog XIX vijeka zapravo slijedili gledišta tadašnjih slavista, među kojima i Vuka Karadžića, po kojima su svi štokavci na ovom našem jezičkom prostoru bili automatski Srbi, bez obzira na istinsku svijest tih stanovnika, koje su ovi ubrajali u Srbe.

 

[Sivonja]

Slovinstvo nije isto što i srpstvo. To ono nije ni kod Gundulića. Pročitaj Gundulićevog "Osmana" - tamo Gundulić najviše piše o Poljacima i njihovom kralju Vladimiru koji je glavni lik tok djela - kakve veze ima "srpstvo" sa Poljacima i poljskim kraljem? A piše uopšte i o svim slovenskim, pa i ostalim evropskim hrišćanskim narodima koji se bore protiv inovjernih Osmanlija
.

Kako objašnjavaš činjenicu da apsolutno ni Gundulić a tako nijedan drugi Dubrovčanin ne pominju nijednoga hrvatskog vladara niti opjevaju veličinu ili moć hrvatske države ?

Zar to ne svjedoči u prilog tome da su duhovno Dubrovčani tako i sudbinski bili povezani prije sa Srbima ili nekim drugim slovenskim narodom poput Poljaka roda Vladimira naliku potonjeg Sobijevskog dok se Hrvati pominju tek uzgredno uz učmali žal za ostalim Slovenima na primjer ?

Kako objašnjavaš činjenicu da dubrovački istoričar Mavro Orbin posvećuje pune 4 strane u opisu tako značajne, silovite hrvatske države i njenih vladara, dok Srbima i Bugarima, odnosno ostvarenjima ovih naroda posvećuje bezmalo cijelu knjigu "Krljavestvo Slovena" (Regnum Sclavorum) ?

Velika je glupost tvrditi da je Dubrovnik ikada bio izvorno hrvatski grad. On je jasno pohrvaćen tek u 20-om vijeku putem opako agresivne propagande Rimokatoličke crkve s začecima u Ilirskom pokretu i s druge strane inertnošću ili čak repulzivnošću Srpske pravoslavne crkve prema katolicima. Meni zaista nije jasno da neko normalan može dolaziti na Istoriju da se bruka sa tezom da je Dubrovnik hrvatski grad.
Ako bi se korektno odnosilo prema istorijskim činjenicama, onda bi Dubrovnik bio prvobitno romanski, zatim srpski od doseljavanja Srba na Balkan i vremenim migratornim posrbljavanjem koje je već u poznom srednjem vijeku dovršeno i najzad Dubrovnik postaje hrvatski grad tek putem jugoslovenstva na podlozi navodne sloge Srba i Hrvata (ustvari konfesionalne podjele u SHS), dok mimo njega to nikada ne bi postao.

 

[Sivonja]

Kako to "opet izmišljam"?



To je baš zanimljivo pitanje. Ni jedan jedini dubrovački renesansni dubrovački pisac ili pjesnik, jezik kojim je pisao nije nazvao srpskim imenom. Uglavnom su ga nazivali slovinski i ilirski, rijeđe bosanski, dubrovački, hrvatski, dalmatinski.

Ni meni nešto nije poznato da su Dubrovčani negdje krstili slovinski dalmatinskim.
Izgleda da opet izvrsno sofistički mešetariš pojmovima i riječima u klerikalno-jezuitskom maniru.
Uglavnom znam iz dokumenata da se dalmatski jezik romanske grupe nazivao lingua nostra.
Prema tome naziv dalmatinski ne može baš stati u red sinonima sa ilirskim, bosanskim, slovinskim i srpskim. Volio bih da me neko opovrgne ako pak griješim.

Ili će se možda opet naziv pojedinoga rječnika kompilacija širokih južnoslovenskih regiona ponuditi kao "odgovor" u prilog ovome.

 

[Лекизан]

Velika je glupost tvrditi da je Dubrovnik ikada bio izvorno hrvatski grad. On je jasno pohrvaćen tek u 20-om vijeku putem opako agresivne propagande Rimokatoličke crkve s začecima u Ilirskom pokretu i s druge strane inertnošću ili čak repulzivnošću Srpske pravoslavne crkve prema katolicima. Meni zaista nije jasno da neko normalan može dolaziti na Istoriju da se bruka sa tezom da je Dubrovnik hrvatski grad.
Ako bi se korektno odnosilo prema istorijskim činjenicama, onda bi Dubrovnik bio prvobitno romanski, zatim srpski od doseljavanja Srba na Balkan i vremenim migratornim posrbljavanjem koje je već u poznom srednjem vijeku dovršeno i najzad Dubrovnik postaje hrvatski grad tek putem jugoslovenstva na podlozi navodne sloge Srba i Hrvata (ustvari konfesionalne podjele u SHS), dok mimo njega to nikada ne bi postao.

Мислим да не тврди он да је Дубровник хрватски град већ покушава да "разводњи" ситуацију да тако кажем, час поједностављајући ствари час непотребно компликујући, избегавајући да то назове правим именом без обзира на варијације које се јављају, а касније на то може да надогради шта год хоће поготово што причамо о периоду од пре 1000 година, за који и иначе постоји мало података, а то је типичан поглед са данашње политичке прерасподеле снага.
А када неко тако почне да решава ствари неизбежно је да се судара сам са собом.
То "словинство" које за њега не значи никако србство, или само србство, данас би требало да буде и црногорство и бошњаштво и македонство што је само по себи нонсенс.
Треба да зна да Хрвати као ни било који други народ не могу да никну негде ни из чега, не помаже чак ни кад их вештачки телепортују данашњи квазиисторичари јер је потребно да произведу и неки континуитет па и ту долази до проблема, поготово што у складу са њиховом мегаломанијом никада нису задовољни па се све то мења у складу са потребама.Зато и не чуди што се тада мешају језици, народи, народности док све не буде личело на неку кашу из које ће да узимају ови "новокомпоновани" шта им треба.

 

[veseli dabar]

Kako objašnjavaš činjenicu da apsolutno ni Gundulić a tako nijedan drugi Dubrovčanin ne pominju nijednoga hrvatskog vladara niti opjevaju veličinu ili moć hrvatske države ?

Šta V.Menčetić slavi Duška Dugouška a ne Zrinjske i Hrvatsku? Zlatarić ne veliča Zrinskog kojemu prevodi na hrvatski?
Palmotić ne spominje od Hrvata bana Hrvoja? Vetranović ne spominje Krbavu i hrvatsku slavu? Sasin ne slavi pobjedu Hrvata i Tudeska nad Turcima i Vlasima kod Siska? Nalješković ne naziva Brtučevića slavom svih Hrvata? Koliko se međusobno hvale dubrovački i autori dalmatinskih otoka u poslanicama i ne spominju li se tamo hrvatski jezik i Hrvati?

Zar to ne svjedoči u prilog tome da su duhovno Dubrovčani tako i sudbinski bili povezani prije sa Srbima ili nekim drugim slovenskim narodom poput Poljaka roda Vladimira naliku potonjeg Sobijevskog dok se Hrvati pominju tek uzgredno uz učmali žal za ostalim Slovenima na primjer ?

Čovječe u Gundulićevo doba pripadnik srpske crkve nije smio prenoćiti u "srpskom" Dubrovniku. Hrvati barabanti su bili zaduženi da svetosavske šizmatike izbace i isteraju napolje van zidina preko noći. I tako Hrvati smiju noćiti u srpskom gradu a Srbi ne smiju noćiti u srpskom gradu zato što su - pripadnici srpske crkve tj. Srbi..

Kako objašnjavaš činjenicu da dubrovački istoričar Mavro Orbin posvećuje pune 4 strane u opisu tako značajne, silovite hrvatske države i njenih vladara, dok Srbima i Bugarima, odnosno ostvarenjima ovih naroda posvećuje bezmalo cijelu knjigu "Krljavestvo Slovena" (Regnum Sclavorum) ?

Možda što je hrv.kraljevstvo izgubilo neovisnost još 1100? Zato što je Nemanjićka Srbija dugo bila jedini susjed republici? Što iz 13.-15.stoljeća ima daleko više dokumenata i spomenika nego iz perioda 9-11.vijek kada je postojala neovisna hrv.država i njeni vladari?

Velika je glupost tvrditi da je Dubrovnik ikada bio izvorno hrvatski grad. On je jasno pohrvaćen tek u 20-om vijeku putem opako agresivne propagande Rimokatoličke crkve s začecima u Ilirskom pokretu i s druge strane inertnošću ili čak repulzivnošću Srpske pravoslavne crkve prema katolicima. Meni zaista nije jasno da neko normalan može dolaziti na Istoriju da se bruka sa tezom da je Dubrovnik hrvatski grad.
Ako bi se korektno odnosilo prema istorijskim činjenicama, onda bi Dubrovnik bio prvobitno romanski, zatim srpski od doseljavanja Srba na Balkan i vremenim migratornim posrbljavanjem koje je već u poznom srednjem vijeku dovršeno i najzad Dubrovnik postaje hrvatski grad tek putem jugoslovenstva na podlozi navodne sloge Srba i Hrvata (ustvari konfesionalne podjele u SHS), dok mimo njega to nikada ne bi postao.

Dubrovnik nikada nije bio srpski grad. Dubrovačni su prezirali svetosavce naročito brđane. Jaketa Palmotić ih smatra poluživotinjama koje su ružne ko međedi i koje su genetski razbojnici. Tako opisuje svetosavce iz planinskog zaleđa Dubrovnika.

 

[Лекизан]

Dubrovnik nikada nije bio srpski grad. Dubrovačni su prezirali svetosavce naročito brđane. Jaketa Palmotić ih smatra poluživotinjama koje su ružne ko međedi i koje su genetski razbojnici. Tako opisuje svetosavce iz planinskog zaleđa Dubrovnika.

Дубровник је био град Срба католика, ајд сад натраг на ново пројектовање.
На ово остало нека ти одговори прозвани колега да не изигравам баш ја дрвеног адвоката.

 

[Slavan]

1900. godine u Dubrovniku narodnom voljom su na vlasti hrvatske stranke. Ovo napisano su riječi tada ubjedljive manjine dubrovčana i ne vidim kakve veze one imaju sa narodonosnom sviješću Dubrovčana recimo 1800., 1700. ili 1600. godine?

Ne vidiš, jer ne čitaš pažljivo šta pišem ili ne želiš da vidiš.
Tebi je ta 1900. posebno bitna da bi relativizovao neke stvari, kao što sam već naveo? Ti navodiš kako su tada na vlasti hrvatske stranke, ali ne navodiš kako je bilo pre toga, jer ti tako odgovara. A ti sam znaš zašto.

Kao što rekoh o svijesti Dubrovčana 1900. godine govore rezultati izbora od prethodne 1899. godine. A o svijesti Dubrovčana u ranijim vremenima govore istorijski izvori iz tih epoha.

"Ranija vremena" su širok pojam kojim lepo može da se manipuliše, što ti i činiš.

Oj Casino, rezultati izbora ne služe da bi se utvrđivala nacionalna svest. Ja sam mislio da znaš da za to služe popisi.

A kao što ne reče, govore izbori od pre 1900. godine o svesti Dubrovčana? Kad se već služiš tom "metodologijom" za utvrđivanje nacionalne svesti...

G. Jerko Pavelić (član Frankove stranke prava) drži, da je srpska sviest stvar odgoja i da bi se dalo, uz druge škole, pretvoriti tu sviest u hrvatsku, isto tako i ime i organizaciju. Mi držimo, da nije moguće 650.000 Srba u Hrvatskoj, koji imadu jaku sviest i tradiciju i sveze sa suplemenicima u Bosni, Ugarskoj, Srbiji i Dalmaciji, u bilo koliko vremena na silu ’preodgojiti‘ u Hrvate. Na silu velimo jer Srbi danas ne bi se dali milom ’preodgojiti‘.

M. Gross, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906-1907

Slovinstvo nije isto što i srpstvo. To ono nije ni kod Gundulića. Pročitaj Gundulićevog "Osmana" - tamo Gundulić najviše piše o Poljacima i njihovom kralju Vladimiru koji je glavni lik tok djela - kakve veze ima "srpstvo" sa Poljacima i poljskim kraljem? A piše uopšte i o svim slovenskim, pa i ostalim evropskim hrišćanskim narodima koji se bore protiv inovjernih Osmanlija.

To ne možeš eksplicitno da tvrdiš, jer slovinstvo nekada može biti sinonim za srpstvo.

Gundulićev "Osman" se i čita i analizira u prvom razredu srednje škole, te sam ga davno pročitao i proučio. A tvoju "analizu" ne bih detaljnije komentarisao, samo bih mogao da je preporučim kao ideološki podobnu za program izučavanja Gundulićevog dela za srednje škole u Hrvatskoj. Tamo nema gotovo ni S od Srba, a i kod tebe su Srbi i "srpske teme" svrstane u "pod razno".

To podizanje Gundulićevog spomenika 1893. godine je inicirala tadašnja gradska autonomaško-srpska vlast, ali su tu svečanost bolje iskoristili Hrvati koji su takođe učestvovali u toj proslavi, o čemu nam svjedoče istorijski izvori.

Dakle, na osnovu izbora, kao metodologije kojom se ti služiš za utvrđivanje nacionalne svesti, možemo da zaključimo kako su 1893. Hrvati " tada ubedljiva manjina Dubrovčana", ali će se 1900. ta situacija promeniti.

No, ovim si samo potvrdio ono što ja govorim i što jeste poenta, a to je da pre nego što su Dubrovčani postali Hrvati (naravno, nije to bilo preko noći), imali su srpsku nacionalnu svest. I hvala ti na tome.

I kakav je ovo dokaz? To je kao da za nekih 100 godina uzmeš govor Andrije Mandića kao nesumnjiv dokaz da su recimo svi građani pravoslavne vjeroispovjesti 2012. godine u Crnoj Gori bili Srbi, iako znamo da nam rezultati popisa govore da to nije tačno. Kao što nam rezultati izbora u Dubrovniku iz 1899. godine svjedoče da se većina dubrovčana tada osjećala Hrvatima u nacionalnom smislu (iako tada ne i svi dubrovčani).

Ovo je gledište jednog stranca iz sredine XIX vijeka o identitetu Dubrovčana i rimokatoličkih Bokelja koje nisu korespondirale sa istinskim osjećajem ovih u tom periodu. To je kao da neki "naučnik" danas napiše da su svi Crnogorci 2012. godine Srbi i onda navede njihovu brojnost - to je naravno glupost. Mnogi načnici su tokom tog XIX vijeka zapravo slijedili gledišta tadašnjih slavista, među kojima i Vuka Karadžića, po kojima su svi štokavci na ovom našem jezičkom prostoru bili automatski Srbi, bez obzira na istinsku svijest tih stanovnika, koje su ovi ubrajali u Srbe.

Ja nikad ne bih uzeo govor Andrije Mandića kao dokaz i ovo je jedna naopaka hipotetičnost koju ti pretpostavljaš meni, a zapravo govoriš o sebi. To što sam ja citirao nekog ko govori o situaciji u Dubrovniku u datom periodu je ilustracija nečeg drugog, a takođe objašnjava slovinstvo i panslovenstvo Srba Dubrovčana, jer su oni svi bili pristalice te ideje. A uz to sam naveo i popis.

Sad si se potpuno izblamirao, jer kad tebi odgovara, onda se služiš rezultatima političkih izbora da govoriš o "nacionalnoj svesti", a na drugom mestu uzimaš popis, iz istih razloga. Dvostruki kriterijumi, nedoslednost... Znaš, dobar diskutant, forumaš nije samo onaj koji će braniti svoj stav do kraja, koristeći različite kriterijume za potvrdu onoga što piše, samo da bi ostao pri svome i da se ne bi "predao".

Ne treba meni nikakav Mandić, ni ova DPSDP-ovska bagra da bih znao ko sam i ko su mi bili preci. Uostalom, imam ja Njegoša. Pa samo njega da "uzmem", kako ti reče, dovoljno mi je.

Ali jasno mi je... ima ona narodna: "Ne laje pas sela radi, nego sebe radi."

 

[Casino Royal]

Tebi je ta 1900. posebno bitna da bi relativizovao neke stvari, kao što sam već naveo? Ti navodiš kako su tada na vlasti hrvatske stranke, ali ne navodiš kako je bilo pre toga, jer ti tako odgovara. A ti sam znaš zašto.

Što bi mi meni ta 1900. godina bila nešto posebno bitna? Spomenuo sam je jer si citirao proglas Srpske akademse omladine Dubrovnika iz te godine.

"Ranija vremena" su širok pojam kojim lepo može da se manipuliše, što ti i činiš.

Tako je, samo si ti taj koji manipuliše izjednačujući "srpstvo" i "slovinstvo" u Dubrovniku.

Oj Casino, rezultati izbora ne služe da bi se utvrđivala nacionalna svest. Ja sam mislio da znaš da za to služe popisi.

Za Dubrovnik nam jedino izbori mogu služiti za utvrđivanje nacionalne svijesti - valjda znaš da se u Austro-Ugarskoj na popisima utvrđivala samo vjerska pripadnost?

A kao što ne reče, govore izbori od pre 1900. godine o svesti Dubrovčana? Kad se već služiš tom "metodologijom" za utvrđivanje nacionalne svesti...

Pa od 1890-1899. godine na vlasti u Dubrovniku je autonomaško-srpska koalicija. Prije toga na vlasti je bila Narodna stranka. Međutim valjda si upoznat sa tadašnjim načinom izbora u Dubrovniku? Pretpostavljam da znaš da su plemstvo i bogatiji građani birali 2/3 gradskih odbornika, a mnogobrojni puk tek 1/3. Puk nikad nije većinski birao autonomaše i srbokatolike - oni su birani zahvaljujući glasovima prva dva staleža, ali je i to kratko trajalo (svega 9 godina; 1890-1899).

G. Jerko Pavelić (član Frankove stranke prava) drži, da je srpska sviest stvar odgoja i da bi se dalo, uz druge škole, pretvoriti tu sviest u hrvatsku, isto tako i ime i organizaciju. Mi držimo, da nije moguće 650.000 Srba u Hrvatskoj, koji imadu jaku sviest i tradiciju i sveze sa suplemenicima u Bosni, Ugarskoj, Srbiji i Dalmaciji, u bilo koliko vremena na silu ’preodgojiti‘ u Hrvate. Na silu velimo jer Srbi danas ne bi se dali milom ’preodgojiti‘.

M. Gross, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906-1907

Kakve veze ovo ima sa temom?

To ne možeš eksplicitno da tvrdiš, jer slovinstvo nekada može biti sinonim za srpstvo.

Na osnovu čega to tvrdiš? Daj primjer đe je slovinstvo eksplicitno sinonim isključivo srpstva?

Gundulićev "Osman" se i čita i analizira u prvom razredu srednje škole, te sam ga davno pročitao i proučio. A tvoju "analizu" ne bih detaljnije komentarisao, samo bih mogao da je preporučim kao ideološki podobnu za program izučavanja Gundulićevog dela za srednje škole u Hrvatskoj. Tamo nema gotovo ni S od Srba, a i kod tebe su Srbi i "srpske teme" svrstane u "pod razno".

Ili nisi čitao Osmana, ili se praviš lud? Evo ti Osmana: http://www.scribd.com/doc/33833375/Ep-Osman-Ivan-Gundulic

Dakle, na osnovu izbora, kao metodologije kojom se ti služiš za utvrđivanje nacionalne svesti, možemo da zaključimo kako su 1893. Hrvati " tada ubedljiva manjina Dubrovčana", ali će se 1900. ta situacija promeniti.

Ne možemo utvrditi to što ti kažeš jer sam ti već rekao kakav je bio način izbora tada u Dubrovniku, a i da te podsjetim da je te izbore 1893. godine bojkotovala najjača hrvatska Narodna stranka. Tako da autonomašima i srbokatolicima uz bojkot narodnjaka i takav izborni zakon i nije bilo teško tada odnijeti pobjedu.

No, ovim si samo potvrdio ono što ja govorim i što jeste poenta, a to je da pre nego što su Dubrovčani postali Hrvati (naravno, nije to bilo preko noći), imali su srpsku nacionalnu svest. I hvala ti na tome.

Ne bih rekao da sam to potvrdio. Dubrovčani većinski ni 1893. godine nisu imali srpsku nacionalnu svijest o čemu svjedoče upravo istorijka svjedočanstva o proslavi podizanja Gundulićevog spomenika. Prije pojave srpske i hravstke nacionalne svijesti u Dubrovniku, Dubrovčani su imali samo slovinsku narodonosnu svijest, uz regionalnu dalmatinsku i svoju lokalnu dubrovačku, koja je za vrijeme samostalne Republike bila izrazito jaka.

Ja nikad ne bih uzeo govor Andrije Mandića kao dokaz i ovo je jedna naopaka hipotetičnost koju ti pretpostavljaš meni, a zapravo govoriš o sebi. To što sam ja citirao nekog ko govori o situaciji u Dubrovniku u datom periodu je ilustracija nečeg drugog, a takođe objašnjava slovinstvo i panslovenstvo Srba Dubrovčana, jer su oni svi bili pristalice te ideje. A uz to sam naveo i popis.

To nije zvanični državni popis Austrijske carevine - to je kao da sada objaviš rezultate popisa stanovništva Crne Gore koji nije zvaničan već je viđenje nekog privatnog lica. Niko tada dubrovčane nije pitao na popisu kako se nacionalno osjećaju. Jednostavno su iskorištene brojke i interpretirano sopstveno viđenje nacionalnnog osjećanja dubrovčana koje nije odgovaralo stanju na terenu jer 1851-57. dubrovčni nemaju većinski ni srpsku ni hrvatsku svijest, već slovinsku.

Sad si se potpuno izblamirao, jer kad tebi odgovara, onda se služiš rezultatima političkih izbora da govoriš o "nacionalnoj svesti", a na drugom mestu uzimaš popis, iz istih razloga. Dvostruki kriterijumi, nedoslednost... Znaš, dobar diskutant, forumaš nije samo onaj koji će braniti svoj stav do kraja, koristeći različite kriterijume za potvrdu onoga što piše, samo da bi ostao pri svome i da se ne bi "predao".

Opet te podjećam da ovo što si ti objavio nije zvanični državni popis, već interpretacija popisa određenog čovjeka. Ono što je zaista moglo koliko-toliko da nam pruži sliku o nacionalnom osjećanju dubrovčana, i to tek poslije 1879. godine, to su rezultati izbora, a i njih moramo uzimati sa oprezom s obzirom na tadašnji izborni zakon.

 

[Slavan]

Što bi mi meni ta 1900. godina bila nešto posebno bitna? Spomenuo sam je jer si citirao proglas Srpske akademse omladine Dubrovnika iz te godine.

To ti najbolje znaš, ali sigurno ti je bitna, čim si baš nju izdvojio. Za sve postoji neki razlog.

Tako je, samo si ti taj koji manipuliše izjednačujući "srpstvo" i "slovinstvo" u Dubrovniku.

Ja bih se ipak zadržao kod "ranijih vremena". Veoma širok pojam. Neodređen.

Za Dubrovnik nam jedino izbori mogu služiti za utvrđivanje nacionalne svijesti - valjda znaš da se u Austro-Ugarskoj na popisima utvrđivala samo vjerska pripadnost?

Ovo je popis iz Austrijskog carstva, a ne iz Austrougarske, to jasno piše u popisu. Opet nisi bio pažljiv na času. Nisam znao da je "Srbin" verska pripadnost, a tako stoji u navedenom popisu. Šta ćemo sad sa tim?

A pošto si se dotakao Crne Gore, kada bismo za stotinu godina videli, na osnovu "izborne volje", mogli bismo da zaključimo da većina građana Crne Gore govori crnogorski, jer tako odlučiše ovi što su na vlasti, iako znamo da je istina suprotna i da na osnovu popisa većina stanovnika govori srpski, ubrajajući tu i nacionalne Crnogorce. Eto, po tvojoj "metodologiji", došli bismo do netačnog zaključka.

a od 1890-1899. godine na vlasti u Dubrovniku je autonomaško-srpska koalicija. Prije toga na vlasti je bila Narodna stranka. Međutim valjda si upoznat sa tadašnjim načinom izbora u Dubrovniku? Pretpostavljam da znaš da su plemstvo i bogatiji građani birali 2/3 gradskih odbornika, a mnogobrojni puk tek 1/3. Puk nikad nije većinski birao autonomaše i srbokatolike - oni su birani zahvaljujući glasovima prva dva staleža, ali je i to kratko trajalo (svega 9 godina; 1890-1899).

Da, da i baš zato su rezultati izbora još nepouzdaniji za dokazivanje onoga što želiš dokazati.

ps. Jel se "srbokatolici" piše ovako, malim početnim slovom?

Kakve veze ovo ima sa temom?

Na osnovu čega to tvrdiš? Daj primjer đe je slovinstvo eksplicitno sinonim isključivo srpstva?

Da li sam rekao "isključivo"?

Ili nisi čitao Osmana, ili se praviš lud? Evo ti Osmana: http://www.scribd.com/doc/33833375/Ep-Osman-Ivan-Gundulic

Hvala na linku, ali ne znam čemu to?! Imam knjigu kod kuće.

Ne možemo utvrditi to što ti kažeš jer sam ti već rekao kakav je bio način izbora tada u Dubrovniku, a i da te podsjetim da je te izbore 1893. godine bojkotovala najjača hrvatska Narodna stranka. Tako da autonomašima i srbokatolicima uz bojkot narodnjaka i takav izborni zakon i nije bilo teško tada odnijeti pobjedu.

A šta onda ti utvrđuješ, možeš li mi objasniti?

Izraz "srbokatolici" osim što je neprimeren i uvredljiv, nije ni ispravan, ali jeste tendenciozan. Kako ne postoje "srbopravoslavni", tako ne postoje ni "srbokatolici", osim kod šovinista, uglavnom hrvatskih, a ja hoću da verujem da ne spadaš u tu skupinu.

Ne bih rekao da sam to potvrdio. Dubrovčani većinski ni 1893. godine nisu imali srpsku nacionalnu svijest o čemu svjedoče upravo istorijka svjedočanstva o proslavi podizanja Gundulićevog spomenika. Prije pojave srpske i hravstke nacionalne svijesti u Dubrovniku, Dubrovčani su imali samo slovinsku narodonosnu svijest, uz regionalnu dalmatinsku i svoju lokalnu dubrovačku, koja je za vrijeme samostalne Republike bila izrazito jaka.

A ja bih baš rekao da si to potvrdio. Verovatno nesvesno.

To nije zvanični državni popis Austrijske carevine - to je kao da sada objaviš rezultate popisa stanovništva Crne Gore koji nije zvaničan već je viđenje nekog privatnog lica. Niko tada dubrovčane nije pitao na popisu kako se nacionalno osjećaju. Jednostavno su iskorištene brojke i interpretirano sopstveno viđenje nacionalnnog osjećanja dubrovčana koje nije odgovaralo stanju na terenu jer 1851-57. dubrovčni nemaju većinski ni srpsku ni hrvatsku svijest, već slovinsku.

Opet te podjećam da ovo što si ti objavio nije zvanični državni popis, već interpretacija popisa određenog čovjeka. Ono što je zaista moglo koliko-toliko da nam pruži sliku o nacionalnom osjećanju dubrovčana, i to tek poslije 1879. godine, to su rezultati izbora, a i njih moramo uzimati sa oprezom s obzirom na tadašnji izborni zakon.

Verovatno je ovaj popisivač bio srbofil, je li? Šta misliš zašto je, ako je to njegovo lično "viđenje", on svrstao Dubrovčane u Srbe?
Imaš li neki dokaz za ovo što govoriš, kojim bi mogao da pobiješ rezultate ovog popisa?

 

[Casino Royal]

Ovo je popis iz Austrijskog carstva, a ne iz Austrougarske, to jasno piše u popisu. Opet nisi bio pažljiv na času. Nisam znao da je "Srbin" verska pripadnost, a tako stoji u navedenom popisu. Šta ćemo sad sa tim?

Evo da ti pojasnim. Prilikom popisa u Austrijskoj carevini 1857. godine popisivač nije popisivao nacionalnu ili etničku pripadnost određene osobe, niti njegov maternji jezik:

"The 1857 census lists the name and birth date of each person residing in a household, as well as information regarding their marital status, occupation, and religious affiliation. The relationship (e.g. spouse, son, mother, uncle) between the head of household and family members residing in the same household is often listed next to each name."

http://www.czechfamilytree.com/census.htm

Evo kako je tada izgledao popisni obrazac:

http://www.czechfamilytree.com/1857census.htm

Evo ti malo dodatnih informacija o tom popisu:

http://www.geografija.hr/clanci/1258/popis-stanovnistva-1857-godine

Jel se "srbokatolici" piše ovako, malim početnim slovom?

Da, piše se malim slovom. Riječ je o žargonskom imenu političke grupacije u Dubrovniku krajem XIX vijeka. Inače njihova nacionalna pripadnost se piše naravno velikim slovom i to samo kao Srbi, dok im je vjeroispovjest rimokatolička. Evo i danas u Crnoj Gori imamo Bošnjačku stranku, pa kada mislimo na članove i glasače te stranke pišeemo "bošnjaci" (zamisli da "depeesovci" pišemo velikim slovom), a kada mislimo na njihovu nacionlnu pripadnost onda pišemo "Bošnjaci", pri čemu "Bošnjaka" ima i u drugim političkim partijama, a političkih "bošnjaka" samo u Bošnjačkoj stranci.

A šta onda ti utvrđuješ, možeš li mi objasniti?

Mogu. Tadašnji izbori nam mogu poprilično pomoći da djelimično utvrdimo nacionalno osjećanje dubrovčana krajem XIX vijeka. Naravno, već sam rekao da pri tome moramo biti oprezni zbog izbornog zakona.

Verovatno je ovaj popisivač bio srbofil, je li? Šta misliš zašto je, ako je to njegovo lično "viđenje", on svrstao Dubrovčane u Srbe?
Imaš li neki dokaz za ovo što govoriš, kojim bi mogao da pobiješ rezultate ovog popisa?

Ovaj čovjek nije bio nikakav popisivač, već je zvanične rezultate popisa koji se tiče nacionalne struture i maternjeg jezika (koji se nisu utvrđivali popisom) interpretirao na osnovu svog viđenja, pri čemu se očito oslonio na stavove tadašnjih pojedinih slavista koji su smatrali da su svi štokavci Srbi, pa je tako i on sam odredio nacionalnost i maternji jezik dubrovčana. To nisu uradili sami dubrovčani, što sam jasno predočio, a iz istorijskih izvora znamo da gro dubrovčana 1857. godine nije imao ni srpsku ni hrvatsku nacionalnu svijest.

 

[Ateist]

Tzv. srpski jezik izmislio je Vuk Karadžić, točnije hrvatski je proglasio srpskim. Na sličan su način izmišljeni i tzv. bosanski i tzv. crnogorski jezik. Sve je to hrvatski jezik. Pojam srpski jezik se nikada u povijesti ne koristi prije Karadžića, pojam crnogorski jezik se nikada ne koristi do prije par godina, a pojam bosanski jezik se pojavljuje samo kao alternativno ime za hrvatski jezik (po regiji Bosni; kao i dalmatinski, slavonski, istarski, lički itd.).

 

[Sivonja]

Tzv. srpski jezik izmislio je Vuk Karadžić, točnije hrvatski je proglasio srpskim. Na sličan su način izmišljeni i tzv. bosanski i tzv. crnogorski jezik. Sve je to hrvatski jezik. Pojam srpski jezik se nikada u povijesti ne koristi prije Karadžića, pojam crnogorski jezik se nikada ne koristi do prije par godina, a pojam bosanski jezik se pojavljuje samo kao alternativno ime za hrvatski jezik (po regiji Bosni; kao i dalmatinski, slavonski, istarski, lički itd.).

Ne postoji niti jedan relevantan pomen hrvatskoga jezika u Dubrovniku niti dubrovački govor istočnohercegovačkoga dijalekta spada u hrvatski jezik onoga vremena. Svi pomeni koje si citirao (oko desetak njih, Vetranovića, Zlatarića, itd) odnose se na obraćanja samih Dubrovčana personama i subjektima van samoga Dubrovnika. Pritom posvete i poetska nadahnuća u kojima se spominje ime "hrvatskoga jezika" nemaju nikakvu naučnu težinu. Smiješni ste s takvom skorojevićkom diletantskom "argumentacijom" i služite za cirkus svakome ko se ozbiljnije razumije u lingvistiku.
Slavistika je davno dala posljednju riječ na tu tematiku dok su i sami Hrvati nezadojeni šovinizmom poput današnjih rado priznavali da dubrovački govor po svojoj tipologiji spada u čistu varijantu srpskoga jezika i srpske književnosti.

Nema tu ni "h" hrvatskoga jezika, niti "b" od barbanata ponajmanje hrvatskih poslušnički dovezenih u nesmunjivo nehrvatski grad. To su sve konstrukcije hrvatskih šovinista zaogrnutih plaštom kvazi-intelektualizma koje u srži krije antisrpstvo. Dubrovnik je bio, jeste i biće srpski grad, mada je privremeno odmenut od matice !

 

[Ateist]

Ne postoji niti jedan relevantan pomen hrvatskoga jezika u Dubrovniku niti dubrovački govor istočnohercegovačkoga dijalekta spada u hrvatski jezik onoga vremena. Svi pomeni koje si citirao (oko desetak njih, Vetranovića, Zlatarića, itd) odnose se na obraćanja samih Dubrovčana personama i subjektima van samoga Dubrovnika. Pritom posvete i poetska nadahnuća u kojima se spominje ime "hrvatskoga jezika" nemaju nikakvu naučnu težinu. Smiješni ste s takvom skorojevićkom diletantskom "argumentacijom" i služite za cirkus svakome ko se ozbiljnije razumije u lingvistiku.
Slavistika je davno dala posljednju riječ na tu tematiku dok su i sami Hrvati nezadojeni šovinizmom poput današnjih rado priznavali da dubrovački govor po svojoj tipologiji spada u čistu varijnatu srpskoga jezika.

Nema tu ni "h" hrvatskoga jezika, niti "b" od barbanata ponajmanje hrvatskih poslušnički dovezenih u nesmunjivo nehrvatski grad. To su sve konstrukcije hrvatskih šovinista zaogrnutih plaštom kvazi-intelektualizma koje u srži krije antisrpstvo. Dubrovnik je bio, jeste i biće srpski grad privremeno odmenut od matice !

Ja sam iz Dubrovnika (da se pohvalim). Ne postoji nikakav relevantan spomen srpskog jezika bilo gdje (ne samo u Dubrovniku) prije Vuka Karadžića. Tzv. srpski jezik izmislio je Vuk Karadžić, napisao mu i prvi rječnik i prvi pravopis i prvu slovnicu. Hrvatski je proglasio srpskim. Dubrovnik je najveći hrvatski znamen i u njemu se nikad (kao ni bilo gdje drugo) ne spominje srpski jezik. Sam srpski jezik ne postoji, riječ je o izmišljotini Vuka Karadžića.

 

[Sivonja]

@Ateist

Navedi mi ime jednoga Dubrovčanina koji se osjećao Hrvatom do 1836. godine povoja Ilirskoga pokreta !

 

[Sivonja]

Ja sam iz Dubrovnika (da se pohvalim). Ne postoji nikakav relevantan spomen srpskog jezika bilo gdje (ne samo u Dubrovniku) prije Vuka Karadžića. Tzv. srpski jezik izmislio je Vuk Karadžić, napisao mu i prvi rječnik i prvi pravopis i prvu slovnicu. Hrvatski je proglasio srpskim. Dubrovnik je najveći hrvatski znamen i u njemu se nikad (kao ni bilo gdje drugo) ne spominje srpski jezik. Sam srpski jezik ne postoji, riječ je o izmišljotini Vuka Karadžića.

To samo po sebi ništa ne znači. Možeš biti odakle god hoćeš što ne mora nužno značiti da imaš viši koeficijent inteligencije. S druge strane možeš biti isprana mozga (što je očito iz priloženog) pod uticajem hrvatskoga "domoljubnog" šovinizma u nastojanju zatiranja svih tragova nepodudaranja sa zvaničnom trenutnom državnom ideologijom.

 

[Ateist]

Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.

Ruđer Bošković isto u pismima sestri piše kako nije zaboravio hrvatski jezik.

Sam srpski jezik ne postoji, riječ je o izmišljotini Vuka Karadžića. Navedi jedan spomen pojma srpski jezik prije Vuka. Vuk je napisao tzv. srpskom jeziku i prvi pravopis i prvu slovnicu i prvi rječnik. Vuk je izmislio tzv. srpski jezik.

 

[nenad1978]

Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.

Ruđer Bošković isto u pismima sestri piše kako nije zaboravio hrvatski jezik.

Sam srpski jezik ne postoji, riječ je o izmišljotini Vuka Karadžića. Navedi jedan spomen pojma srpski jezik prije Vuka. Vuk je napisao tzv. srpskom jeziku i prvi pravopis i prvu slovnicu i prvi rječnik. Vuk je izmislio tzv. srpski jezik.

Nemojte da ste smešni. To je jedan jezik. Tako se npr u današnje vreme radja crnogorski jezik, kada bi se Šumadija otcepila od Srbije nastao bi šumadijski jezik. Narodi balkana su mnogo smešni, šta fali Austrijancima što koriste nemački jezik, normalno je samo dodati pridev koji označava lokalne karakteristike dijalekta kao što Austrijanci vole da svoj jezik nazivaju austrijsko-nemački jezik ili Amerikanci američko-ngleski u odnosu na onaj Britaniji britansko-engleski.

 

[Sivonja]

Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.

Ruđer Bošković isto u pismima sestri piše kako nije zaboravio hrvatski jezik.

Sam srpski jezik ne postoji, riječ je o izmišljotini Vuka Karadžića. Navedi jedan spomen pojma srpski jezik prije Vuka. Vuk je napisao tzv. srpskom jeziku i prvi pravopis i prvu slovnicu i prvi rječnik. Vuk je izmislio tzv. srpski jezik.

Dokaz koliko ti je post besmislen je i to što sam bez ikakvog posebnog udubljivanja u opus svakog od autora pojedinačno, lako uočio one koji jednostavno u ovaj niz ne spadaju niti su se osjećali Hrvatima niti su pisali hrvatski, a koje si ti neopravadno stavio u isti. Vrhunac je budalaština o Boškoviću koju neću ni komentarisati jer o njemu znam dosta a ovaj falsifikat vjerovatno spada u one neuspjelije mlađeg datuma.

Ovlaš gledajući, možeš komotno uvrstiti Marulića, Hanibala Lucića i ostatak čakavačkih hvarskih i otočkih stvaralaca (o kojima je bilo riječi) u dijapazon hrvatske književnosti. Ostalo joj jezički ne pripada. Napisani ostatak predstavlja običan diletantizam i eklekticizam koji ne izmamljuje ništa drugo sem podsmjeha.

 

[Ateist]

Jedan spomen pojma srpski jezik prije Vuka bilo gdje? Nema nijednog, tzv. srpski jezik izmislio je Vuk Karadžić.

 

[Sivonja]

Nemojte da ste smešni. To je jedan jezik. Tako se npr u današnje vreme radja crnogorski jezik, kada bi se Šumadija otcepila od Srbije nastao bi šumadijski jezik. Narodi balkana su mnogo smešni, šta fali Austrijancima što koriste nemački jezik, normalno je samo dodati pridev koji označava lokalne karakteristike dijalekta kao što Austrijanci vole da svoj jezik nazivaju austrijsko-nemački jezik ili Amerikanci američko-ngleski u odnosu na onaj Britaniji britansko-engleski.

Ne, ne polako. Nemoj se miješati u ono što ne razumiješ. Ne radi se ni u kom slučaju, ni u ludilu, o književnosti jednog istoga naroda u ovom nizu autora koje je gornji sagovornik naveo. Ipak, sačekaćemo nastavak njegovog izlaganja koje odskače po sročenoj razboritosti.

 

[Sivonja]

Si grida e proclama l' infrascritto tenore in lingua serviana
per maggior intelligenza d' ognuno.

U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik.

 

[nenad1978]

@Ateist

Navedi mi ime jednoga Dubrovčanina koji se osjećao Hrvatom do 1836. godine povoja Ilirskoga pokreta !

Dubrovnik nije imao veze ni sa Hrvatima, ni sa Srbima nikada u istoriji.
Sve je počelo sa stvaranjem srpske države Kneževine Srbije jer je tada Srbija zacrtala svoje granice koje su vremenom mogle samo da se prirodno proširuju na okolne teritorije a ne da se traži nešto hiljadama kilometrima daleko. Dubrovnik se tako našao u tom proširenju Hrvatske u okviru Austrougarske. Srbija je jedino mogla da prisajedini Vojvodinu. Šteta što nije opstao kao današnji Monako.

 

[Sivonja]

Dubrovnik nije imao veze ni sa Hrvatima, ni sa Srbima nikada u istoriji.

Vrati se osnovnu školu, pa obnovi gradivo odakle su bili "ekonomski savjetnici" države Nemanjića, kao i prvi trgovci pri kopovima rude gvožđa, bakra i zlata doseljeni u Novom Brdu i sl...