Илирски покрет

Idemo još jedared, Vuk 1856. nakon tzv. Bečkog dogovora kaže:



Inače ovo "svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali" je objašnjenje šta označava Vukov naslov rasprave Srbi, svi i svuda. I to tumačenje bi svaki Srbin trebalo iz opšte kulture da zna. Još jednom:

Srbi = svi Štokavci
svi = makar koje vjere bili
i svuda = i makar gdje stanovali.

Vukovo "po pravdi" znači "objektivno".

PS.

Uostalom, kome ja govorim:


Obaveštavam te i o tome da je rasprava Srbi svi i svuda izašla 1848. u Kovčežiću... i da se pomenom jednog ili drugog misli na isto. :kafa:

По правди се могу звати, и шта онда? Могу, али не морају, и не зову се, и шта ћемо сада?
Потонути у неке ирационалности.

И у праву си око "ковечежића", само је Срби сви и свуда писано још 1836.
 
нису аустријанци забрањивали ћирилицу без разлога, нити су комунисти форсирали латиницу у Србији и деловима где је ћирилица била културно наслеђе без разлога.

Da li bas Austrijanci? Imas li dokaz za to? Kad su Austrijanci ili Madjari zabranjivali cirilicu?

Ili je to mozda bilo ovo?

У једном од последњих својих написа о томе казао је г. Адам Прибићевић између осталог и ово: "У Хрватској испред 1914... Сваки Србин имао је право да свакој првостепеној власти обраћа се ћирилицом и мора на то добити решење на ћирилици. Мало их се тим правом служило. Да ли са "чојства и пристојности"? Којешта. Зар је чојство и пристојност одрицати се свог права? Од невоље, јер су Хрвати чиновници завлачили решавање тих ћириличких поднесака, а крајњи фанатици доносили и неправична решења: "Врак ти скелил матер влашку! Ја ти бум показал кај ти је та твоја ћирилица!" И тако су се уклањали штети, а уз то нису мрзили никакво писмо, ни турско, ни јеврејско, ни латиницу. С тога практичног разлога, нико од Срба у Загребу није имао фирму у ћирилици: ни трговци, занатлије, лекари, адвокати, инжињери, ни српске установе, изузевши "Српску банку", која је имала пара да мења разбијена прозорска стакла и молује зидове и фирму, замазане мастилом. Међутим, под Мађарима у Војводини, па чак и у Будимпешти, Срби су истицали фирме у ћирилици, а с пословних разлога стављали ћирилицу на своје фирме и Мађари, Јевреји, Немци и Словаци.

Колико пута су старчевићански студенти, у вестибулу Загребачког универзитета, разбили плочу Срп. Акад. Потпорног друштва, зато што су све објаве члановима на њој биле у ћирилици!" А кад им се дала прилика, Хрвати су је формално забрањивали. Та прилика је била дошла 1914. Са колико садистичког задовољства су Хрвати забранили тада ћирилицу у свим српским крајевима. Свака белешка ћирилицом могла је стати живота онога ко се њом послужио. Сам сам сведок тога жалосног стања. Чак су је забранили били и у окупираној Србији и Црној Гори, где су Хрвати водили код гувермана прву реч.

А шта су радили од 1941. до 1945. кад нигде није било више контроле ни кочења, једва треба истицати. Разуме се да је прва ствар забрана ћирилице. То је најомиљеније, стародревно средство Хрвата у борби против Срба. "Још месеца априла 1941. Министарство унутрашњих послова забранило је употребу ћирилице на територији НДХ у јавном и приватном животу.

Сви јавни натписи писани ћирилицом морали су бити уклоњени. Штовише и они са гробних споменика."

Због нестанака ћирилице, јављају се људи који желе да је заштите.

Time se trebaju baviti drzava, zakoni, najvise institucije, a ne neki pojedinci. Posebno ne priuceni pojedinci skloni sektasenju.
 
Pa ocigledno da je to onda vec izgubljena bitka. Isto kao sto cirilicu nijesu izbacili pojedinci, tako je sigurno nece ni vratiti. Cirilicu su kod Srba izbacili politika, drzava, zakoni, institucije... dakle oni koji su imali moc da to naprave.

Једино што је овде очигледно јесте да смо ми народ под окупацијом, и да су се неки унапред предали, следећи добру традицију книнских "ратника"...
 
Ne okupacijom, nego samookupacijom, sto je daleko gore. Kninski ratnici su bili pod Zadrom, Sinjom, Bihacom... Oko Knina gotovo da i nije bilo vojske, osim neki skrpljeni na brzinu, jedinica. A tradicija kninskih ratnika je da su brze i bolje od ijedne jedinice bivse JNA obavili zadatke i izbili na Zadar i Sibenik i Sinj. Kninski korpus je bio po popunjenosti medju prvim jedinicama JNA. Sta je dalje bilo znamo.
 
Da li bas Austrijanci? Imas li dokaz za to? Kad su Austrijanci ili Madjari zabranjivali cirilicu?

Аустроугарска
Законску одредбу против ћирилице још у Аустроугарској прво је донела Марија Терезија. Тада је бечки двор издао наредбу да се у српским школама уведе искључиво латиница. Царица Терезија је убрзо морала да повуче ту уредбу, јер се томе одлучно супротставила православна црква и српски народ. Одмах после ње и цар Фрањо Јосип I је донео сличну уредбу, али ју је и он још брже повукао због поновних жестоких протеста Срба.[1]
У време Првог светског рата ћирилица је била званично забрањена у Хрватској, БиХ, Црној Гори и у Србији од стране Аустроугарских власти у њиховој окупационој зони, а у школе су довођени учитељи из Аустроугарске (Хрвати и Бошњаци) да предају српској деци у школама искључиво на латиници.
http://sr.wikipedia.org/sr/Српска_ћирилица
 
Time se trebaju baviti drzava, zakoni, najvise institucije, a ne neki pojedinci. Posebno ne priuceni pojedinci skloni sektasenju.

Да, држава треба се бавити, али се држава не бави заштитом ћирилице. Слажем се да у вечини, ти који као покушавају да је заштите, раде тотално контрапродуктивно, ћирилице дају још више карактеристике патриотсог и традицијоналног писма, а не савременог и модерног, где без никакве логике латиница у Србији је савремена и модерна. Мени је жао да једно писмо нестане, и да није "моје" било би мио жао, али још више ме боли пошто је писмо којим су писали моји преци.
Неће се ћирилица спасити законима, спасиће се кад дете у 5ети разред неће прећи из ћирилице на латиницу зато што му друштво то представља као напредак. Шта се тачно деси у глави том детету, ја не знам. Нисам се школовао у Србији, ви који сте прешли у 12у годину да користите латиницу, волео би да ми објасните шта вас је на то навело ?
 
Зашто не бисмо погледали како то раде други?
Има ли још негде могућности и простора да неко, припадник неке нације, исказује однос према вредностима избором писма?
Наравно да нема, то је увод у поделу народа и језика, тако нешто је неприхватљиво у цивилизацији.

Ја не говорим да ли је нешто праведно или не, говорим само да, пошто се користе 2 писма у Србији, шта одређује да лик чији су преци писали ћирилицом, пређе на латиницу, а други такав исти лик, остане да пише као што су му писали отац и мајка. порбам да пронађем одговор на то питање. Одговор могу можда пронаћи у вредности који тај лик носи са собом, може и да буде и нешто друго. А поделе код Срба, осим писма има нажалост јако много.
 
Idemo još jedared, Vuk 1856. nakon tzv. Bečkog dogovora kaže:



Inače ovo "svi Štokavci makar koje vjere bili i makar gdje stanovali" je objašnjenje šta označava Vukov naslov rasprave Srbi, svi i svuda. I to tumačenje bi svaki Srbin trebalo iz opšte kulture da zna. Još jednom:

Srbi = svi Štokavci
svi = makar koje vjere bili
i svuda = i makar gdje stanovali.

Vukovo "po pravdi" znači "objektivno".

PS.

Uostalom, kome ja govorim:


Obaveštavam te i o tome da je rasprava Srbi svi i svuda izašla 1848. u Kovčežiću... i da se pomenom jednog ili drugog misli na isto. :kafa:

Висим да нико није успео да те контрира, тако да можемо закључити да :
1 штокавски = српски
2 Хрвати бирају српски језик као књижевни језик, због геополитичких разлога

и тако можемо завршити ову дискусију.
 
Висим да нико није успео да те контрира, тако да можемо закључити да :
1 штокавски = српски
2 Хрвати бирају српски језик као књижевни језик, због геополитичких разлога

и тако можемо завршити ову дискусију.

Ti tako olako pređe preko riječi Aleksandra Belića koji je 1927. godine napisao:

"U raspri koja se razvila u 19. veku oko toga tko su Hrvati a tko su Srbi neki naučnici (Miklošič, u jedno vreme Daničić i dr.) identificirali su čakavce s Hrvatima, a Srbe sa štokavcima. Ali se videlo da je to netačno, i da se imena Srbin, Hrvat i Slovenac ne poklapaju s dijalektima. Jer iako ima Srba samo štokavaca, a Slovenaca samo kajkavaca, Hrvata ima i štokavaca, i čakavaca, i kajkavaca."

Previđaš da je čak sam Vuk Karadžić za života modifikovao svoje shvatanje koje je iznio u članku "Srbi svi i svuda" 1836. godine da su svi štokavci Srbi, novim stavom u članku "Srbi i Hrvati" iz 1861. godine, gdje kaže:

„…Ikavci… za koje ja mislim da su negda bili Čakavci pak se posrbili poslije kad su Srbi iz Bosne i Hercegovine bježeći od Turaka navalili u njihove krajeve…".

Znači za Vuka Karadžića ikavci su izvorni Hrvati koji su se kasnije jezički posrbili, a kako je ikavica bila rasprostranjena u skoro čitavom Humu čak i istočno od Neretve, to su onda po Vuku Karadžiću izvorni Hrvati dopirali negdje do Stoca. Ipak po shvatanju onog vremena, koje je davno dokazano kao pogrešno, jezik je bio taj ključni i jedini činilac koji je određivao naciju. To što su po Vuku ikavci nekad bili čakavci (po njemu onda i Hrvati) u XIX vijeku više nema nikakav značaj, jer time što su tada bili štokavci (iako i dalje ikavci) znači da su govorili srpskim jezikom, a kako jezik određuje nacije - onda su po Vukovoj logici bili Srbi, bez obzira što su nekad bili čakavci (Hrvati).
I na čemu je to Vuk ogradio srpski jezik od hrvatskog? Na riječi "što" odnosno "šta" spram riječi "ča" (ili "ca"). I na još par sekundarnih osobina kao što je ta što na kraju slogova čakavci "o" pretvaraju u "l", na primjer mjesto "kotao, kazao, žeteoci" kažu "kotal, kazal, žetelci", a zanimljivo upotrebu slova "l" na kraju ličnih imena upravo srijećemo i u Hercegovini.

Evo šta je po Vuku bila pjesma koja nije pripadala našem jeziku, a koju je sam naveo kao primjer čakavštine u članku "Srbi svi i svuda" (i shodno tome nam je valjda potreban prevodilac da je razumijemo):

„Плач госпоје Кате жене госп. Николе Вусића у смрт сина свога Јачинта.“

„Може л' бити да зелени
И млад јавор цватућ вене?
Може бити, обој мени!
Јер усахну сада у мене,
И сад ми се искорени,
Несрићници обој мени!

Смрти отровна и немила,
Ради гриха на свит дана,
Ча[1] с' ми синка уморила,
Прем у исток липих дана?
И зач ми га искорени?
Несрићници обој мени!

Њега небо, земља и море,
Сва господа, људи и виле,
Њега поља, њега горе
Љубиле су и грлиле,
А ти ми га искорени,
Несрићници обој мени!

Цвит младости и исто цвитје
Од липоте у њем бише,
Дичаше се премалитје,
И усрид зиме њиме цватише,
А ти ми га искорени
Несрићници обој мени!

Ча ми из срца срце искиде,
Ча ми из душе душу измаче?
Сви уздишу ки ме виде,
Лебут цвили, слављу плаче,
Јер ми синка искорени!
Несрићници обој мени!“

http://sr.wikisource.org/wiki/%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B8_%D1%81%D0%B2%D0%B8_%D0%B8_%D1%81%D0%B2%D1%83%D0%B4%D0%B0

Obrati pažnju:

Неопходно је разликовати „стварни“, употребни језик од стандардног, званичног. Стандардни језик постоји док постоји подржавајућа политичка структура, док употребни језик од таквих структура (условно) не зависи. Стандардни језик је уско везан за политичке и етничке прилике, док употребни језик није; иако се не може спорити њихов међусобни утицај.
Најречитији пример за ово је јужнословенски језички простор: од Црног мора на истоку до Алпа на западу и од јужне Мађарске на северу до северне Грчке на југу. На том простору постоји седам стандардних језика (бугарски, македонски, српски, црногорски, босански или бошњачки, хрватски и словеначки) и један некада стандардни (српскохрватски) а данас, са становишта подржавања политичких структура -- мртви језик. Са друге стране, постоји један једини дијалекатски континуум: померајући се од истока према западу и од севера према југу Балкана -- између два суседна места се неће пронаћи до те мере значајна дијалекатска разлика да би се та два места могла дефинисати као насеобине у којима се користе различити језици.
Стандардни бугарски језик је заснован на источним дијалектима бугарског језичког простора, док је стандардни српски језик заснован на западним дијалектима српског језика. Говорници западних бугарских дијалеката и говорници источних српских дијалеката de facto говоре истим језиком и међу њима не постоји готово ни најмање неразумевање. За разлику од њих, иако се начелно могу разумети, говорници ова два стандардна језика имаће поприлично тешкоћа у споразумевању. Иако су у питању знатно мањи простори, слична је ствар и са разликом између хрватског језика и словеначког језика, али и, сваког понаособ, бугарског и српског језика према македонском језику.
Ствари постају знатно бизарније када се упореде чак и стандарди четири званична језика настала на основу, данас мртвог, српскохрватског језика. Чак и између стандарда српског, црногорског, босанског или бошњачког и хрватског језика не постоје разлике које би их лингвистички одвојиле у различите језике. Ипак, политички и етнички осећај говорника тих језика је такав да се они поистовећују само са нормом језика свог етницитета, односно државе.
Зато је битно схватити да је стандардни језик политичка а не лингвистичка категорија, док се лингвисти баве особинама и стандардног и употребног језика.

http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%88%D0%B5%D0%B7%D0%B8%D0%BA

E sad da te pitam - da li je veća razlika između južno-čakavskog i njemu susjednog štokavskog mlađeg ikavskog dijalekta, ili je veća razlika štokavskog mlađeg ikavskog od štokavskog šumadijsko-vojvođanskog dijalekta?
 
Ja samo uživam čitajući kako lijepo figura silna hrvatska latinica na Krstarici. :heart:

Уживај онда.
pokatolicavanje.jpg
 
Ti tako olako pređe preko riječi Aleksandra Belića koji je 1927. godine napisao:

"U raspri koja se razvila u 19. veku oko toga tko su Hrvati a tko su Srbi neki naučnici (Miklošič, u jedno vreme Daničić i dr.) identificirali su čakavce s Hrvatima, a Srbe sa štokavcima. Ali se videlo da je to netačno, i da se imena Srbin, Hrvat i Slovenac ne poklapaju s dijalektima. Jer iako ima Srba samo štokavaca, a Slovenaca samo kajkavaca, Hrvata ima i štokavaca, i čakavaca, i kajkavaca."

Previđaš da je čak sam Vuk Karadžić za života modifikovao svoje shvatanje koje je iznio u članku "Srbi svi i svuda" 1836. godine da su svi štokavci Srbi, novim stavom u članku "Srbi i Hrvati" iz 1861. godine, gdje kaže:

„…Ikavci… za koje ja mislim da su negda bili Čakavci pak se posrbili poslije kad su Srbi iz Bosne i Hercegovine bježeći od Turaka navalili u njihove krajeve…".

Znači za Vuka Karadžića ikavci su izvorni Hrvati koji su se kasnije jezički posrbili, a kako je ikavica bila rasprostranjena u skoro čitavom Humu čak i istočno od Neretve, to su onda po Vuku Karadžiću izvorni Hrvati dopirali negdje do Stoca. Ipak po shvatanju onog vremena, koje je davno dokazano kao pogrešno, jezik je bio taj ključni i jedini činilac koji je određivao naciju. To što su po Vuku ikavci nekad bili čakavci (po njemu onda i Hrvati) u XIX vijeku više nema nikakav značaj, jer time što su tada bili štokavci (iako i dalje ikavci) znači da su govorili srpskim jezikom, a kako jezik određuje nacije - onda su po Vukovoj logici bili Srbi, bez obzira što su nekad bili čakavci (Hrvati).
I na čemu je to Vuk ogradio srpski jezik od hrvatskog? Na riječi "što" odnosno "šta" spram riječi "ča" (ili "ca"). I na još par sekundarnih osobina kao što je ta što na kraju slogova čakavci "o" pretvaraju u "l", na primjer mjesto "kotao, kazao, žeteoci" kažu "kotal, kazal, žetelci", a zanimljivo upotrebu slova "l" na kraju ličnih imena upravo srijećemo i u Hercegovini.

Evo šta je po Vuku bila pjesma koja nije pripadala našem jeziku, a koju je sam naveo kao primjer čakavštine u članku "Srbi svi i svuda" (i shodno tome nam je valjda potreban prevodilac da je razumijemo):

„Плач госпоје Кате жене госп. Николе Вусића у смрт сина свога Јачинта.“

„Може л' бити да зелени
И млад јавор цватућ вене?
Може бити, обој мени!
Јер усахну сада у мене,
И сад ми се искорени,
Несрићници обој мени!

Смрти отровна и немила,
Ради гриха на свит дана,
Ча[1] с' ми синка уморила,
Прем у исток липих дана?
И зач ми га искорени?
Несрићници обој мени!

Њега небо, земља и море,
Сва господа, људи и виле,
Њега поља, њега горе
Љубиле су и грлиле,
А ти ми га искорени,
Несрићници обој мени!

Цвит младости и исто цвитје
Од липоте у њем бише,
Дичаше се премалитје,
И усрид зиме њиме цватише,
А ти ми га искорени
Несрићници обој мени!

Ча ми из срца срце искиде,
Ча ми из душе душу измаче?
Сви уздишу ки ме виде,
Лебут цвили, слављу плаче,
Јер ми синка искорени!
Несрићници обој мени!“


Ja kao sumadinac, nemam problema da razumem danasnji stokavski ikavski, a cakavski stvarno mi ne ide iz prve.
 
Casino, opet si krenuo sa manipulacijama.

Hajde da vidimo u čemu se te manipulacije ogledaju :)

Da, imamo Hrvate koje govore cajkavski i stokavski i kakavski.

Kaže Srbin, poznati lingvista Aleksandar Belić.

Pitanje, je, da li je stokavica autohtona kod Hrvata, a odgovor dajes posle,

Ne dajem odgovor ja, već Vuk Karadžić - ja čak uopšte i ne kažem da je Vuk Karadžić ovdje u pravu.

Sto bi znacilo da su Hrvati cakavci delom postali Hrvati stokavci, zato sto su primili jezik koji je bio jezik Srba. Sto je najlogicnije.

Kako možeš ovo da tvrdiš? Odakle uopšte znamo kakvim su jezikom govorili Srbi i Hrvati kada su došli na Balkan vjerovatno u VII vijeku? Mi pojma nemamo kakvim su oni tada jezikom govporili, u kom broju su došli i koga i kom broju su ovdje zatekli. I to ne da pojma nemamo o tome ja i ti, već ni mnogo učeniji ljudi koji se upravo bave tim pitanjima.

Cakavski se deli isto na ikavicu i ekavicu najvise, a juzno cakavski jeste ikavski.
Stokavski se deli na ikavicu, jekavicu i ekavicu

Tačno. Čitao si ono o neprekinutom lingvističkom kontinuumu od istoka ka zapadu među Slovenima na Balkanu - ne postoje dva susjedna mjesta gdje je postojala oštra razlika među južnoslovenskim govornicima u ranom srednjem vijeku, da bi mogli da kažemo - evo je, tu je granica između dva jezika između ova dva mjesta. Standardizacijom jezika, danas normalno, takve granice postoje. Jedino je postojala granica tuž Šare i Timoka koja je donekle razdjelila istočne od zapadnih južnoslovenskih govora, pojačanim prisustvom neslovenskog elementa u toj zoni.

Ali prvo ide podela stokavski cakavski, pa tek unutar tog jezika, podele na jekavicu ikavicu ekavicu

Na osnovu čega ta podjela postoji - na osnovu toga što neko kaže "ča", a drugi "šta"? Pa i Bugari kažu "šta", Rusi isto, pa ne vidim da je jezik Srba, Bugara i Rusa jedan jezik?

I naravno da nisu razlike samo u ca i sto i u o-l na kraju reci, i to dobro znas.

Sve ih je pobrojao Vuk u svom članku "Srbi svi i svuda", čak nam je tamo kao primjer postavio jedan za nas tuđi i "nerazumljiv" govor i jednu tuđu i "nerazumljivu" pjesmu - evo ti linka da se uvjeriš:

 
Poslednja izmena:
Prije par mjeseci ste govorili različito. Kada je Rumunjska spominjala svoju zajednicu u Srbiji. :)

I sada govorimo isto kao i pre, to Kosntantin zaista priča za sebe, onako proizvoljno i bez veze.
Rumunija ima svoju zajednicu u Srbiji, priznatu naravno. Vlasi su takođe priznati. Samo što rumunski nacionalisti, a to nije ništa novo, prisvajaju sve balkanske vlaške narode.

Vatikan jest bio neprijatelj Hrvatima, slažem se. Pa preko Talijanaša i katoličke crkve su kočili hrvatski preporod, pogotovo u Dalmaciji, na otocima i Istri.

A ovo da smo se izgradili na štetu vašeg naroda, samo ću reći da ste vi puuuno više na štetu bugarskog, i teritorijalno i populacijski. Niš je treći po redu grad u Srbiji. Budite malo realni i bez mitova, iako to ne očekujem baš od vas, pogotovo na krstarici.

Te "mitove" o formiranju savremene srpske nacije uz neko bitnije učešće bugarskog elementa, možeš da vežeš mački o rep i deo su iste ideologije kao i ustaške, samo sa druge, bugarske strane, zato među nekim Hrvatima nailaze na posebno "razumevanje". U oba svetska rata, i tokom cele svoje istorije, počevši od tog prvobitnog bugarskog neslovenskog naroda, oni su grabili, osvajali i okupirali naše etničke prostore. A u I i II sv. ratu su počinili stravične zločine na području jugoistočne Srbije, od Niša, kojeg pominješ, pa prema bugarskoj granici, zabranjujući srpski jezik u školama, ubijajući sveštenike, menjajući prezimena ljudima - vršili su nasilnu bugarizaciju, koja uglavnom nija uspela na području Srbije, ali jeste u današnjoj Bugarskoj, gde Srba nema.

Ovaj tvoj primer promene prezimena sa -OV na -OVIĆ / -EV na -EVIĆ je čista zamena teza. Upravo je suprotno. Jedan primer među poznatima je, recimo, naš pevač Vlado Georgiev, čiji se deda prezivao Đorđević (rođen u Dimitovgradu), pa su mu bugarski fašisti promenili prezime za vreme okupacije.

Ako je to za tebe "realno" i ako podržavaš takve stvari, onda je jasno u čemu je stvar.

Narodnosni elementi Bunjevaca (Dalmacija, Hercegovina) i Šokaca (Slavonija), tj. katoličkih Raca, skupno govoreći (Raci = Rašani = Srbi), po svemu su bliži Srbima, nego Hrvatima, sem po veri. Potvrda toga jesu današnji Bunjevci u Srbiji, dok su u Hrvatskoj u potpunosti asimilovani u Hrvate, kao i svi Srbi katolici, naročito nakon Prvog hrvatskog katoličkog sastanka 1900. koji predstavlja začetak Hrvatskog katoličkog pokreta, koji će promovisati politički katolicizam u Hrvatskoj, te će svi katolički Srbi postati "politički Hrvati".

Dolazi do pojave. Dubrovčani su štokavci Hrvati. Ako mogu Nišlije biti Srbi, Dubrovčani ITEKAKO mogu biti Hrvati. Ali vi Srbi, kao i uvijek, ne važe ista mjerila za Hrvate i Srbe. Srbi su najčistiji narod

Da, mogu, jer danas to i jesu. Svako može biti bilo šta. Dubrovčani istorijski nikada nisu imali hrvatski identitet, niti svest, a razlog je jednostavan - nemaju hrvatsko etničko poreklo i vrlo su udaljeni od Hrvata u svakom smislu, tj. nisu znali ni za H od Hrvata (i bukvalno, to su za njih bili 'Rvati). Tek krajem XIX, a uglavnom u XX veku nameće im se hrvatska svest i ime, uz pomoć rimokatoličkog klera, koji je sprovodio već više puta pominjanu Bečko-Vatikansku politiku i ideologiju.

Veliki, slavni, stari Dubrovčani na čelu sa Držićem, Gundulićem i Boškovićem, koje morate da svojatate kako biste "dokazali" "hrvatstvo" Dubrovčana, ostaju večita bolna uspomena i kompleks koji je prerastao u veoma negativne emocije (da ne kažem mržnju) koja je kulminirala sa ustaškom ideologijom, koja je nedvojbeno bila mržnja u svome najgorem obliku.

Naravno, tako i vaša projekcija o srpskim "mitovima" i da "svi beže od nas", jeste samo u vašoj kolektivnoj nacionalnoj svesti. Jeste, vi bežite od nas, jer bežite od sebe, bežite od istine koja vas podseća na ono što jeste deo vašeg identiteta i vaše prošlosti. I zato imate na jednoj kolektivnoj razini takav stav prema Srbima. I zato smo vam mi "krivi" jer vas samim svojim postojanjem podsećamo na to. Ne samo ova trojica velikana, već svi oni slavni Dubrovčani koji su ostavili toliko ispisanih stranica svome srpskom rodu i o svome srpskom poreklu, koje i danas možete iščitavati, jer ih ima po Dubrovačkom i ostalim arhivima (ali ne želite). Ali ono što ne možete, jeste da ne možete uništiti sve te dokaze o srpstvu velikih Vojnovića - Iva, konta dubrovačkog, a kneza užičkog, najvećeg pisca "hrvatske" moderne, čiji posmrtni ostaci počivaju na dubrovačkom Mihajlu (gle, kavog "hrvatskog" imena) i njegovog brata Luja, koji je ostavio pisane dokaze o pohrvaćivanju Dubrovnika, i oca Konstantina; i dum Ivana Stojanovića, Valtazara Bogišića, Matije Bana, Ljudevita Vuličevića, Marka Cara, Vida Vukasovića Vuletića, Marka Murata, Meda Pucića, Milana Rešetara itd.

Eto, oni podsećaju današnje Dubrovčane-Hrvate ko su im bili preci, i to je ono što boli sve vas i zbog čega "bežite" od nas, a ustvari od sebe.

A što se tiče srpskih mitova, to je tačno. Srbi veoma vole mitove, jer su narod koji ima bogatu istoriju, kulturu i tradiciju, pa može i da stvara, neguje, pa čak i da izmišlja mitove.
Za razliku od nas, neki izmišljaju ili krivotvore "povijest", pa do mitova nisu mogli ni stići.
 
Poslednja izmena:
Аустроугарска
Законску одредбу против ћирилице још у Аустроугарској прво је донела Марија Терезија. Тада је бечки двор издао наредбу да се у српским школама уведе искључиво латиница. Царица Терезија је убрзо морала да повуче ту уредбу, јер се томе одлучно супротставила православна црква и српски народ. Одмах после ње и цар Фрањо Јосип I је донео сличну уредбу, али ју је и он још брже повукао због поновних жестоких протеста Срба.[1]

Marija Terezija je vladala sto godina prije Austro-Ugarske? Volio bi znati dje je tacno ta zakonska odredba o zabrani cirilice?? Meni je poznato da su cirilicu zabranjivali Hrvati ili su pokusavali da je zabrane posredstvom drugih.

Prvi zakonski akt prve nezavisne hrvatske drzave poslije iljadu godina je bila zabrana cirilice u aprilu 1941.
 
Ovo je pogrešan primer na tako mnogo razina da ne treba trošiti vreme na komentar.

Ne zelim mu odgovoriti, jer znam da zna da je cakavski iz Splita cakavski koje je imao jako puno uticaja od stokavskog, posto odma iza Splita ili Zadra se govori stokavski. Cakavski sa severnog jadrana je zato bolji primer cakavskog, sa manje spoljnih uticaja. I ponovo postavljam link, pa ko zeli da cuje cakavski :

I posle, neka dalje govore da su stokavski srpski i stokavski hrvatski 2 odvojena jezika, a da stokavski-kajkavski i cajkavski su samo narecija jednog jezika. Prelazi svaku granicu razuma, i sto vise zele te ubediti u suprotno, sto vise dokazuju koliko su izgubljeni.
 

Back
Top