Naravno da su ostoje Burgunđani ili pak Mlečani kao narodnosti. Mislim da ti nisi svjestan toga, ali u zapadnoj istoriografiji takve stvari se uopšte ne spore...
Постојали су али не као народности, нити данас Французи Бургунђане сматрају као неки посебан ентитет различит од њиховог, већ их само називају оним именом којим су се они и звали док су постојали, Бургунђани, ако ме схваташ.
Ne razumijes i palis se kao hepo kockica zato sto se vodis pretjeranom etnocentrickom sujetom. Termin "nazione" u starim dokumentima se vrlo cesto srece jer se vezuje isto tako za uzi regionalni identitet, tako da imamo primjere nazione di Catarro, nazione di Ragusa, nazione di Verona, itd. Zamisli da ne zivis u 21. vijeku. Gligor Stanojevic je podrobnije pisao o tome 1984. godine u jednom prikazu. Isti termin moze opet u 18. vijeku da oznacava odredjenu vjersku zajednicu. Sto se tice porijekla, napisao sam povise da se radi o etnickom konglomeratu. Pitanje o bastini je bespotrebno i konfuzno, mogu jedino da pripadaju svjetskoj bastini jer kad razgradis neciju lokalnu kulturu i bastinu bilo gdje na svijetu, ispada da je to uvijek nastavak neke ranije tradicije uz kalemljenje, opet, razlicitih elemenata i obrazaca. Ne vjerujem da postoji srpska ili hrvatska bastina, ali se moze govoriti o civilizacijskom kontekstu uopsteno. Dubrovcani prvenstveno pripadaju svjetskoj bastini, iako se mogu ovlas klasifikovati u okviru zapadnog rimokatolickog civilizacijskog kruga, etnicki su jako izmijesani (Srbi, Aromuni, Hrvati, Albanci, Vlasi, Talijani, Romi, Nijemci i mnogi drugi). Ovo je problematican pogled jer unutar navedenih 'entiteta' opet imamo antropoloski, tj. etnicki 'melting pot', sto je Radomir Rakic pokazao fino kad je 'secirao' Srbe do daske, jer ako mozemo govoriti iz tvoje vizure o Dubrovcanima kao porimokatolicenim Srbima, ali licemjerno izbjegavati cinjenicu da je taj Srbin kojih 500 ili 1000 (pa i mnogo vise) godina ranije bio nesto drugo, a postao je Srbin na isti nacin kao i ovaj u buducnosti Dubrovcanin ili, eventualno, Hrvat. To samo dokazuje da je etnicki identitet nesto doista nebitno i apsurdno kad se rado o proucavanju Covjeka, za koji se ljudi grcevito hvataju kao da je nesto pradato i konstantno. On se, doista, mijenja i podlozan je ogromnim, korjenitim promjenama u svim svojim vidovima.
Porijeklo njihovo, pa, definitivno ustanovljeno jer se ne moze smjestiti unutar nekog odredjenog vremenskog perioda - preci su im africki cobani i poljodjelci sve dok se ne dokaze suprotno, a mogu biti cak i vanzemaljci jer su to ipak bila gospoda za onovremenu ali i danasnju stoku.
Можда не разумем али чисто сумљам да сам сујетан.Не спорим ја да су ти регионални идентитети постојали тада, јер су се поједини људи тако изјашњавали, другима није ни било битно, да је тада била битна етничка припадност национализам би се тада и јавио, зато то изјашњавање и не значи ништа претерано већ порекло тих људи.А што се тога тиче тачно је да се ради о етничком конгломерату народа, али када један народ однесе превагу као што је то случај са Дубровником и угради добар део себе у културу истога како онда то назвати и шта ћемо са тим људима, да гледамо као да нису постојали.
Питање о баштини је јако битно јер дубровачка култура није заведена као светска баштина, а ево сведоци смо да у Дубровнику постоји само хрватска баштина тако се води и чак проширује, на све живо се лепе
кро етикете,ваљда да би показали континуитет са
кромањонцима као део европске културе шта ли.Па та дубровачка култура је неки наставак средњевековне србске културе, народа које се данас зове Срби и галами србским језиком, култура коју ми данас настављамо и продужавамо, како би требало да је сматрамо не знам, да је зовемо именом људи који су је касапили.
Pa istoriografije ostalih naroda koje spominješ, danas su se oslobodile tog nacional-romantičarskog pogleda na prošlost. Naravno da su u prošloti postojali i Kastiljanci, Burgunđani, Venecijanci, Bavarci itd. Kako možemo reći da postoje Španci ili Italijani u recimo XVI vijeku?
Istina sa današnje tačke gledišta poslije konstituisanja modernih nacija nije nenormalno reći da neki venecijanski pjesnik pripada italijanskoj kulturi. Ali kako možemo reći sa današnje tačke gledišta da neki dubrovački pjesnik pripada srpskoj kulturi, kad se Dubrovnik i dubrovčani danas nalaze u Hrvatskoj i smatraju se Hrvatima, a taj se taj pjesnik u svoje vrijeme nije osjećao Srbinom - po kom osnovu ga možemo smatrati Srbinom (ovo ne važi za dubrovčane koji su se u XIX vijeku jasno nacionalno osjećali Srbima)? Ne daje nam to za pravo ni prošlost ni sadašnjost?
Evo ti jednog primjera - Monako i Malta, kao i Nica, Menton i Korzika su u doba nacionalnog romantizma u XIX vijeku smatrani od italijanskih nacionalista dijelom njihove nacije - da li danas Italijani nekog umjetnika sa Malte mogu opravdano smatrati dijelom svoje italijanske kulture? Da li mogu Grimaldijeve (dinastija koja vlada Monakom) koji dalekim porjeklom jesu plemićka kuća iz srednjovjekovne Đenove, smatrati italijanskom dinastijom i njih Italijanima, iako oni sebe danas smatraju u nacionalnom smislu Managaskima (Monačanima) i maternji jzik im je francuski? Mogu li recimo Napoleona koji je Korzikanac, smatrati Italijanom, ako se Napoleon nije osjećao Italijanom već Francuzom? Da li mogu na kraju krajeva Dubrovčane smatrati Italijanima, jer je u tom Dubrovniku službeni jezik bio latinski i italijanski, plemstvo je govorilo na tom jeziku, mnogi dubrovački stvaraoci su pisali na tom jeziku (recimo Ruđer Bošković), a do sredine XIV vijeka Sloveni čak nisu bili većina u tom gradu?
E ovo je to đe smo mi danas - mi prebrojavamo krvna zrnca i ljude svrstavamo tamo đe za života oni nisu bili. Identitet se vijekovima mijenjao i transformisao. Da li možemo reći za prvog predsjednika SAD Džordža Vašingtona da je Englez jer je engleskog porijekla - a ko tek zna kog su mu tačno bili porjekla dalji preci - danskog, angliskog, saskog, jitskog, negermanskog britonskog ili nekog drugog. E ako su mu dalji preci danskog porjekla, onda ima prava da ga baštine današnji Danci i njihova država, a Amerikanci su im ga ukrali - to je klasični rezon današnjih "patriota".
Naravno da su se na teritoriju Dubrovačke Republike useljavali u srednjem vijeku, pogotovo poslije Osmanskih pohoda Srblji i Vlasi o čemu postoje i dokumenti same Republike. Ali došavši u Dubroačku Republiku među mahom romansko (Latine) i već djelom slovensko stanovništvo i postavši njeni građani, ti Srblji i Vlasi (kojima o zna kakav je bio neki prethodni identitet njihovih predaka) će prihvatiti dubrovački identitet - oni više neće biti Srblji i Vlasi (a te seljačke mase uopšte i neće biti postojane u tim identitetima niti im je on bio tada nešto bitan), već će biti Dubrovčani. Oni neće imati svijest da su oni Srbi ili Vlasi i neće se tako osjećati.
Da li treba da Branislava Nušića baštini današnja Rumunija ili današnja Srbija? Nušić je nesumnjivo bio vlaškog porjekla. Ovo bi moglo da se protegne na čitav niz značajnih ljudi srpske istorije, nauke i kulture kad bi se oslanjali isključivo na neko pređašnje etničko porjeklo nekoga čovjeka, pri čemu je etničko porjeklo nekog pretka tog čovjeka moglo biti sasvim treće, četvrto itd.
Pa u srednjem vijeku (tačnije do pred njegov sami kraj) i nemamo Crnogorce, ni kao narodnost, ni kao regionalni identitet
.
Постојали су сви ови народи што си их набројао али се сматрају делом народа који их данас и изучава.Италијани изучавају и Млечане и Римљане као део своје културе и традиције, наравно за цара Августа кажу да је био римски цар, а не италијански, и ако данашњи Италијани мало шта имају заједничко са њим сем места пребивања.
Друга важна ствар је што на ту италијанску традицију нема других претендената, а овде на Балкану увек има по неколико јер још увек није разчишћено чије је шта, а тешко да би се Његош или Косовска битка могла завести као светска баштина већ баштина једног народа.
Мислим да Монако и Малта нису добар пример јер су настали политичким путем, а и минорних су размера у некој култури региона којем припадају.
За Наполеона се каже да је био италијанског порекла(ако је уопште био то сад чујем), али је француски цар и владар и припада француској култури, баш као што су Шандор Петефи и Сибињанин Јанко србског порекла али су себе уткали у мађарску културу, један песник други владар као и његов син Матија Корвин, примера је много.Исто важи и за Џорџа Вашингтона уз примедбу да је то ипак Америка а не Европа у којој су односи већ добрано дефинисани.
Руђер Бошковић ти је одличан пример, он је живео у времену када још увек национализам није постојао али је почео да се јавња у западним земљама.Он је себе називао Дубровчанином или Словеном и то тек када га је један Енглез спаковао у Италијане, па је овај реаговао и рекао да је Словен, а не Србин или Хрват,зашто?Па зато што трвења између Срба и Хрвата још увек нису дошла на дневни ред, она долазе тек касније.
Бранислав Нушић јесте влашког порекла али је србски писац и себе је недвосмислено изградио као Србина, и писањем а и начином живота.
За Црногорце си у праву, али поента је да онда на простору Зете имамо народ Васојевића,народ Дробњака,народ Цуца и тд. а сама констатација да су то све народи наводи да имају нешто јако мало заједничког или нимало међусобно,а ситуација није била таква.