Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
krezava
klip
spoticati
spočitavati
spomenica

Sto godina ima baba. Napunila ih je još u septembru. Stooo godina. Ej!
Ali ipak... poslednjih godina ne zaboravlja da svaki dan iznese oficirsko odelo pokojnog muža sa sve spomenicama na provetravanje.
Klip vremena nek radi svoje ona se na njega neće spoticati dok je živa.
Još samo kad bi znala šta znači reč "spočitavati"... mogla bi da umre na miru. Ko prava baba.
Pa pravo kod dede. U beloj lanenoj haljini. nema veze što je krezava.

lilihip
ringišpil
sladoled
klovn
ljuljaška
 
lilihip
ringišpil
sladoled
klovn
ljuljaška

Dok je spokojno lizala sladoled od sočne vanile koja je lagano klizila niz njenu toplu ruku, pokušavala je da se seti kada je tačno shvatila da je potpuni stranac samoj sebi a da joj je stranac koga nije uopšte poznavala tako blizak i poznat. Kao kroz neki san nadirali su osećaji o već osećanom. Deja senti...kako je volela te osećaje, kao da je iznenada bačena u neki paralelni univerzum na tren u kome takodje živi neki svoj život. Kada bi samo mogla da skupi sve sebe rasute u milionima univerzuma i sklopi u jedinstvenu sebe. Kakva god da jeste. Zaokupljenost uma misterijama koje se ne daju rešiti prekinuo je iznenadni metalni zvuk: na ljuljašci do tada praznoj sedeo je klovn. Za razliku od inače smešnih i dobroćudnih klovnova (mada svi klovnovi imaju nečeg sablasnog u svojoj pojavi) ovaj je imao pogled od koje joj je neka ledena jeza prodrmala čitavo telo. Klovn je držao lilihip kojim je ispisivao neke čudne simbole u vazduhu.

I ako je intuitivno osetila da je najbolje da ode što pre ostala je gledajući ga. Klovn je imao prodorne smaragdne oči koje su pokazivale neku miloću na tren da bi se iznenada menjale i postajale ohole a tada se u njima se videla svetlucava staza preko koje bilo ispisano:

Welcome To My World...
And if you stay a while
I'll penetrate your soul
I'll bleed into your dreams
You'll want to lose control

Svet se okrenuo naglavačke a ona je bila na ringišpilu koji je bilo nemoguće zaustaviti, nemoguće, sve dok ne izgubi sebe u nekom drugom. Samo tako sebe možemo pronaći.

ogledalo
maestro
pero
staklena perla
oko
 
Poslednja izmena:
Demijan je izgubio jednu staklenu perlu. "Čime ću sad da se igram?!", zakmečao je u uvo maestru Hermanu. Hese je uperio treće oko pravo u ogledalo i piljeći izburgijao vrtlog naunutra, kao prozračni stakleno-aluminijumski durbin. Sa druge strane, mahnuo mu je Alisin portret.
- Hej, mala! Da se nije tu negde zagubila Demijanova perla? Mala, staklena, neophodna za igru?
- Taaaataaaaa! - dreknu malena pogledavši uvis, držeći dlanove oko usta. - Demijan je opet izgubio igraaaačkuuuu!
Čarls uze pero, umoči ga u mastilo i brzo napisa pismo Džejmsu: "Stari moj, Hermanov mali izgleda opet gubi stvari i kmeči. Ima li kod tvojih nekog viška staklenih perli?"
"Kakva je bila perla?", stiže mu ubrzo odgovor od Berija. "Uostalom, nije ni bitno. Tutls ima čitavu zalihu klikera. Poslaću mu jedan"
Staklena kugla je proletela kroz svemir, skrenuvši levo na dve zvezde pre Zemlje, uletela kroz prozor Čarlsove sobe pravo u Luisovu ruku koja ga je spustila u šape beloga zeca koji ga je odneo sve do onog hrasta, pa kroz rupu, pa dole, dole, dole, dole, dole, dole, dole, dooooooooooooooooooooooooooole, pa kroz vrata, pa do Alise, pa ga je Alisa čvrknula kroz levak ogledala pravo Demijanu u čelo, jer je Herman taman u tom trenutku otišao da zakuva kafu.
"Ne plači, sinak", tešio sekund kasnije zajapurenog Demijana koji je cvileo i trljao svežu čvorugu. "Vidi šta smo pronašli!"
"E sad je kasno!", dreknu razmaženu derle. "Neću više nikad da se igram staklenih perli!"


paradajz
tramvaj
kugla sladoleda
obična modrica
zamršeno
 
Poslednja izmena:
paradajz
tramvaj
kugla sladoleda
obična modrica
zamršeno

Zamršeno i teško je razumeti ljubav jer ljubav je teško opisati. Ljubav je teško opisati jer je ljubav neopisiva. Kako opisati nešto bestelesno telesnim? Jer bestelesno je večno a telo poput svih tela prolazi i umire. Paradajz struli, kugla sladoleda se istopi, obična modrica nestane..
. Posle ovakvog izlaganja složiće te se.. treba nekako udenuti reč "tramvaj" u celu ovu priču.. i autor bi trebao da se pomuči i malo preznoji da to i uradi.. ali nemojte mene pitati za reč "tramvaj" nego sanju*. Ona stalno izmišlja neke "podšklobučene" i "spočitavane" zadatke... Meni jedino što pada na pamet je.. "tramvaj zvani želja".. al dobro sad.

------------------
roršahov test
arhetipovi
pseudopsihologija
transakciona analiza
podeljena ličnost
 
Poslednja izmena:
roršahov test
arhetipovi
pseudopsihologija
transakciona analiza
podeljena ličnost


Anima se smrtno dosadjivala u svom stabilnom uredjenom svetu. Nešto je nedostajalo.
I ako je persona uporno tvrdila da je sve savršeno i baš kako treba da bude, osećaj je nije napuštao.

Personi je bilo lako - obična maska u spoljnem svetu, mada jako raskošna, koja je predstavljala Ego onakvim kakav je on želeo da bude. Ego je bio samozadovoljan i persona je znala da svoju ulogu igra odlično.Kakav je zaista bio, delimično su znale Anima i Senka, mada ni one ne u potpunosti.

Senka je posebno bila zarobljena i potisnuta u duboke dubine jer Ego nije želeo ni da čuje da on ima zapravo neke zle crte u sebi i da tu i tamo voli neke male perverzne igrarije. Ne on, tako uzvišen, moralan i bezgrešan. Senka se medjutim nije dala omestii pa je počinjala sa tihim, podmuklim šapatom baš u trenucima kada se Ego zadovoljno smeškao diveći se svojim dovitljivostima koje su vodile kratkotrajnom utoljavanju beskrajne gladi: "ako ne mogu slobodno da se izrazim, podrivaću ti temelje dok te ne urušim svog jer što sam više sputana to je veća snaga vulkana koji ispod huči" ponavljala je bez prestanka.

Anima je sa druge strane, sva kapriciozna i divlja znala da dok se ona ne ukroti nema spokojnog Sopstva. Sopstvo je spavalo večnim snom od postanka sveta i veka.Spavalo jeste ali je neprekidno slalo signale u jednakim intervalima kroz tihi prazni univerzum. Ego je bio gluv da ih uopšte registruje a njegova rigidnost je ubijala svaki entuzijazam jer je predstavljala neosvojivu tvrdjavu.

Za razliku od njega Anima ih je osećala neprekidno i nemir je nije napuštao. Kada bi se suviše uznemirila pojavljivao se Ego i ubedjivao je da je sve dobro i da nema potrebe da razara svojim čežnjama tako lepo uobličen svet.
Taj tihi rat izmedju svih tih entiteta trajao je neprekidno eonima ali bi uvek posle malo koškanja bio uspostavljan prividni mir do sledeće prilike.
Sve dok jednog dana u mnoštvu raznih Animusa, Anima nije prepoznala svog. Bio je sve što ona nije bila i bila je sve što on nije bio.

Sopstvo se trznulo kroz san, svesno da je došlo do nekog sinhronog dogadjaja od velikog značaja. Da li će ova podvojena ličnost moći najzad da se probudi ili će nastaviti da se teši transakcionom analizom svoga bića? "To su samo igre koje igram, nekad sam ok ja a ti nisi, a nekada je obrnuto. Nekada smo svi ok ili nismo".

Otpočeo je krvavi rat izmedju Anime i Ega koji je dobio i podršku Superega: "Dobro je ono šta je moralno po našim merilima" čuli su se borbeni pokliči."Šta sopstvo koje spava večnim snom želi, nas ne zanima".

Anima je hitno zahtevala pomoć od Sopstva obavestivši ga da će njegov san trajati večno i da o budjenju može da sanja ukoliko sve arhetipove koliko ih je na broju ne urazumi.Ali svi su oni bili njegovi delovi i nije bilo moguće ugasiti napajanje jednom a dati ga drugom. Jedini način za njegovo budjenje je bila harmonija medju njima a o tome nije bilo ni govora.
Superego je gundjao i urlao da se ne mogu rušiti teškom mukom napravljeni mostovi zarad hira jedne Anime. "Gospodjice, gospodin Animus nalik tvom postoji na svakom koraku, sve je to opsena. Animus ko animus, kao da je bitno"
Ali bilo je bitno, jer to je bio njen Animus, onaj pravi, sa tačno odredjenim manama i vrlinama koje su se ukalapale sa njenim kao najsloženiji puzzle.
Buka je bila nesnosna i nije bilo izgleda da se ovo reši, ne ovog puta.
Sopstvo se opet uspavalo nastavljajući da šalje signale koji bude čežnje i nemir da nešto nije potpuno, da nešto nedostaje a koji razaraju svaki pokušaj uspostavljana spokojstva.
Anima je, zagledana u jednu mrlju od kafe nalik Rošarhovom testu znala da je ipak sreća i videti na tren uobličeno ono šta želimo.
U nekom drugom svetu,od miliona svetova gde susreće svog animusa, poklopiće se svi dogadjaji u prostoru i vremenu i sresti se u jednoj tački. Sinhronicitet će biti uspostavljen.
Do tada u časovima dokolice prebiraće pseudopsihologiju pokušavajući da shvati zašto je Ego tako primitivan i slep i kako mu najlakše skinuti Personu, osloboditi Senku od koje beži a ne može pobeći i poraziti ga.


med
eho
satenska rukavica
sinhronicitet
hypercube
 
Poslednja izmena:
med
eho
satenska rukavica
sinhronicitet
hypercube

Dobro nahranjeni Ego je zaspao na tren i usnio ružan san. Što je svetlost bivala jača u njemu, kao sinhronicitet, senka je sve bila duža i sloj po sloj ljuštila je oko sebe deo po deo dezintegrišući personu kao da je od luka. Animus je likovao od zadovoljstva. Jednom oslobođen.. poput bruta ubiće oca Ega i pustiti sve robove na slobodu. Superego je uzalud vrištao u pokušaju da probudi Ega iz smrtne opasnosti. To je najteža stvar koja bi mogla bilo kome od nas da se desi. Mir je očigledno bio narušen i obavestio je Bes da je počela odlučujuća bitka. Bitka za Sopstvo. U bitku za Sopstvo uključio se i prvi stepen svesti - Animalno sopstvo koga do sada niko nije pobedio i bitka je skoro bila izgubljena da na scenu nije stupio strašan junak zavni Mudrost.

- O Mudrosti, ti glupa ludo, ti si jadno biće, dođi i predaj mi se dobrovoljno da te mogu učiniti svojim slugom. Ti si slepo i naivno stvorenje i u mojim rukama si obična muva među prstima. Dakle predaj svoj mač i spasi sebi život. - reklo mu je Animalno sopstvo.

Mudrost je odbila da se pokori.. i borba je počela. Svakim udarcem Animalnog sopstva Mudrost je bivala sve sigurnija u obrani sve dok Animalno sopstvo nije skunulo svoju masku i Mudrost je poklekla od lepote lica Animalnog sopstva. Animalno sopstvo se hvalilo Istini - pogledaj Istino, šta sam napravio do tvoje Mudrosti. Nisam je ubio već je zarobio da mi bude robinja. Tama je pobedila i njene pristalice počele su da likuju i likovanje je odzvanjalo kao eho sve dok se u tom trenutku nije iz daljine začuo jedan divan glas, svetao i nežan kao med, koji je pevao jedu prelepu pesmu. Glas je bivao sve snažniji sve dok jedna junakinja nije dojahala u borbenu arenu koja je imala oblik hypercube-a i u lice Animalnom sopstvu bacila svoju svilenu rukavicu. Sedela je na belom konju koji je imao jedan rog i bila je neopisivo lepa, dugačka smeđa kosa i zelene oči, na glavi je nosila zlatnu draguljima ukrašenu krunu i bila je odevena u najlepšu svilenu odeću. Pevala je neku pesmu koju su svi odnekud slutili i od koje su duž leđa svih prlolazili neki žmarci jednog nikad doživljenog osećaja.

- Ja sam ta, pred čijom moći i snagom drhti ceo kosmos. Ja sam ta, pred kojom svako ma ko bio, saginje svoju glavu. Zemlja kojom ja gazim je mesto klanjanja za čovečanstvo. Ja sam ta koje sebi nema ravnog heroja, a heroji ove zemlje su sluge na mojoj kapiji. Ja sam ta, na čijoj vagi pravde su svi jednaki. Vladari sveta i prosjaci kod mene imaju jednaku vrednost. Ukratko, Ja sam Božiji mač moći i snage. Ja sam Ljubav prema Bogu i ceo kosmos drhti preda mnom!

Ego se uplaši od ove slike i probudi manji od makovog zrna.

----------------------------------
zen
lokvanj
buda
sveća
mirišljavi štapić
žaba
 
Poslednja izmena:
zen
lokvanj
buda
sveća
mirišljavi štapić
žaba

Ispijala je prvu jutarnju kafu u bašti svog omiljenog kafića iz čije tamne ali prijatne unutrašnosti je dopirala "Sometimes I'm Happy" i vrtela u rukama malog metalnog Budu. Vlasnik je na svakom stolu imao činijice sa raznim simobličnim predmetima očigledno verujući u njihovo duboko značenje.

Osećala se uskladjeno sa sobom posle dužeg perioda nekog nedokučivog nemira. Ništa je nije tištilo, ništa je nije činilo ushičenom i grozničavom, kao kada bi sa ludačkim sjajem u očima tragala za nečim ne znajući uopšte šta je iz dubina njene duše navodi na tu potragu. Mir i spokoj, sasvim fino uredjen život. Šta bi više od toga želela jedna normalna prosečna žena?

Ali ona nije bila prosečna ili nije bila normalna, jer jedan deo njenog bića bi se smirivao samo na tren a onda je nastavljao da unosi nemir i da pravi haos u njenoj glavi. Taj trenutni osećaj da je ništa ne uzbudjuje ali ništa i ne izaziva bol joj je potreban, pre svega da odmori od sebe takve, večno rastrzane.Imala je i sreće jer iz spoljneg sveta nije bilo naznaka da će se volšebno naći u posebnoj tački, a u sasvim običnoj uličici, parku ili vozu u tačno odredjeni sekund i ukrstiti sa nečijom tudjom putanjom.

Koliko malih dogadjaja mora da se desi i koliko raskrsnica na kojima odlučujemo gde ćemo krenuti da bi došli do te posebne tačke gde se dešava trenutak koji nas dramatično menja?

Tek zadovoljstvo samom sobom zbog uspostavljenog mira, baš tada je bilo prekinuto:"You're the darkest lady, I like the taste of your tongue". Jedino šta je uspela da vidi je bio muškarac koji je odlazio, a koji je sledeće sekunde nestao iza ugla, u ćorsokak uličicu gde je samo bila mala kuća koja je delovala napušteno, mada spolja i dalje očuvana i lepa.

Neki uzbudjujući strah naterao je da ostavi i kafu i Net King Cola i da pojuri za njim. Pred kućom koja je delovala kao da jedva primetno diše, razmišljala je šta da mu kaže i šta bi imala uopšte da mu govori, njemu nepoznatom koji je bespotrebno uznemirio. Ali za razliku od običnih uznemiravača sa istim otrcanim pričama, on nije bio kao drugi, bar ne u ovoj ulici na ovom mestu. On je tačno pritisnuo pravo dugme da ona poludi od znatiželje.

Otvorila je vrata polako, pokušavajući da spreči škripanje i upozoravanje da postoji ozbiljni uljez koji nema nameru da gvirne već da ogoli sve šta se ima ogoliti.Pločica na kojoj je pisalo zen paradoksi je zazvonila na tren.
Unutrašnjost je bila mnogo veća nego što se činilo spolja, kao da su u njoj prestajali da važe davno uspostavljeni zakoni fizike. Niz nepregledni beskrajni hodnik koji se račvao na desetine hodnika isijavala je topla crvena svetlost koja je dolazila od sveća po podu poredjanih na jednakom rastojanju.
Na svakih nekoliko metara bila su po neka vrata, različitih oblika i materijala. Mala drvena koja su bila odškrinuta, metalna i moderna kao u svemirskim brodovima, zakatančena za večnost, staklena u kojima je videla samo svoj odraz.
U nekima je bila lepa kao duša a u nekima je dobijala oblike gladnih zveri - njen Id, neosvešćena tama.

Tajanstvenog muškarca nije bilo, bar ne u jednom odredjenom obliku, on je bio sve od ovoga i ništa.Dobila je delove ili bar mogućnost da dodje do njih ako spozna kako, jer iza onih teško probojnih vrata, moraće da dopre sama.
"Što mi ovo uopšte treba", pitala se. Mirno je uživala u jutru koje miriše na harmoniju i mir a odjednom se našla u nemiru, onom istom od koga je bežala.
Iznenada ispred se stvorio hologram sa žabom na lokvanju: "Sve što ti ustvari želiš nalazi se sa druge strane straha" rekla je mirno i nestala.
U tom trenutku osetila je opijajući miris sandalovog drveta, nalik onim finim mirisnim štapićima, finim na tren, jer od njih je bolela glava nesnosno pa je prestala da ih koristi.
Miris je dolazio iz jedne od soba sa minijaturnim vratima kroz koja se jedva provukla klečeći na kolenima. Očigledno je to bio deo njega koji je mogla da spozna samo ako se pokori ......samoj sebi. : ))))))))
Soba je bila modro plava sa milionima sveltećih tačkica nalik zvezdanom nebu, svuda po zidovima, koje su isijavale prigušenu finu svetlost tek da se vide obrisi u njoj.
U sredini je bio okrugli krevet prekriven crnim satenom a pored presto na kome je sedeo on.
U glavi joj je zvonila poznata pesma:
will I always be here
Your favorite passion
Your favorite game
Your favorite mirror
Your favorite slave

Bila je rob svojih čežnji gde razum bitku gubi. Sa osmehom, jedva primetnim, mirno je dopustila da njegove tople ruke sputaju njene.



privlačenje
odbijanje
igra
pomućenje razuma
spoznaja
 
Poslednja izmena:
"Konflikt ambivalentnosti, iliti igra istovremenog privlačenja i odbijanja, ponekad dovodi do pomućenja razuma, a ponekad do spoznaje."
Rekavši to, Rade Stanojković iz Mrduše Donje zabi sekutiće u lepo osušenu mesnatu slaninicu, taman nakon saopštenja Državne zdravstvene komisije o kancerogenosti iste.
Pa nek ide život.

podrignuo
zanimljivost
prepelica
zanemarljiv
šrafovi
 
podrignuo
zanimljivost
prepelica
zanemarljiv
šrafovi

Znate ono kad kažu.. fali mu neki šraf.. Mislim jeste možda to zanemarljivo u odnosu da mu recimo fali čitava mašina (ne dao ti Bog) ali eto tako.. za mene je sasvim dovoljno da ovim čika doktorima predstavljam zanimljivost. Prošli put sam iza ove staklene neprobojne ćelije sprecijalno pravljene za mene morao da se astralno projektujem. Dok su gledali rezultate mene je sa stola gledala pečena prepelica. Mislim šta sam mogao. Kad su se okrenuli.. prepelice nije bilo a ja sam iza stakla sočno podrignuo. Sad kažu da će da rade nekakave dodatne testove. Šta ćeš.. nekom fale šrafovi a nekom prepelice.

-------------------
ajgiruša
rčkanje
antropomorfološki
bedeker
mamaljuga
sangvično
 
Poslednja izmena:
- KHM, KHM, IZVIN'TE GOSPOJA, GDE SE OVDE NALAZI PUT ZA ĐORĐINCE?? - pitao je ON, antropomorfna personifikacija.
- Idi bre u peršun, znaš, živu si me isprepad'o... I nesum ti ja nikakva gospoja, nem'o se vređamo.
Razmotrio je poslednjeirečeno sa posebnom pozornošću. Vređanje. Šta je to rekao što je moglo da uvredi? Ah, da, nešto sa ženama i titulama labavo vezanim za godine ili tako nešto...
- IZVINI, ŽENSKA, GDE SE OVDE NALAZI PUT ZA ĐORĐINCE?- izgovorio je ne baš s preteranom dozom samoupozdanja.
- Ženska? Ti ćeš meni ženska? Čuj be, batke, nesum ti ja neka ajgirača da se s men tako rčkaš, ču li?
Opustio je donju vilicu. Oči nije razrogačio, ali su mu plavičaste zvezdice svetla duboko u dupljama za tren ugasle. Počešao se po glavi koščatim prstima. Stvorenje koje je stajalo na raskrsnici, pred njim, kao da se nakratko zbunilo, ali je otreslo glavom i progovorilo:
- A koje ti je to maskenbalisanje? Noć veštica, šta li? El to sad pa pada?
- VEŠTICE NISAM SRETAO NA POSLU VEĆ NEKOLIKO VEKOVA.- zbunio se. - IZVINITE, OVA MAPA JE IZGLEDA NEPOTPUNA. AKO BISTE MOGLI DA ME UPUTITE ZA ĐORĐINCE...
- Takoj reci be... Daj taj bedeker, da vidimo... Bre, ništa ti to ne valja! Aj sa mnom.
- ZA ĐORĐINCE?
- Da, otud sam.
Pozvao je Binkija zviždukom.
- Leleeee, kolki konj! A mnogo ubav. S konja li ćeš?
- S KONJA.- reče, prilagodivši se, konačno.
Ona naskoči na bicikl, pa pođoše makadamom, uporedo.
- Tuj ti je to, nema deset minuta.
- HVALA.
- A ti poslom ili turistički? Il kod rodbinu?
- POSLOM.
- Eeee... 'ebeš život kad u Đorđince moraš za pos'o. Al taki je život.
- NISAM KOMPETENTAN.
- Pa da, nesi, jel da jesi, ne bi u Đorđince iš'o za rabotu, kažem ja... Hahah, ne zameri mi, to ja onakoj malko te rčkam. Nesi ljut?
- ]NIKAD.
- Aaaa, toj ti je onaj, kako se ono vika... Sangvičan temperament, jel? Evo, tuj smo. Đurđinci.
- VRLO STE LJUBAZNI...- obazrivo je u glavi razmatrao nastavak - ...MLADA DAMO.
Očito je ovaj put potrefio, jer joj je lice ozario osmeh.
- Nesi ti tako loš. Ček da te počastim - 'oćeš mamaljigu? Imam u torbak, ček... Eve gu!
- NEKA, HVALA. NE JEDEM.
- Mamaljigu?
- UOPŠTE.
- Uopšte je ne voliš? Pa što be, mamaljiga je mama. Mnogo si mi ti fini, izgleda. A ja - ja je obožavam! - i tutnu poveći komad u usta. - Nema nifta ukufnije...
- NE BIH BAŠ PREPORUČIO PRIČANJE PUNIM USTIMA.
- A kof kofa refe da fi pofao...?
- JAGODINKA LAZAREVIĆ.
- Jafod... pa toj fam... kfff ... khhhh kfff kfhhhhh! - uspe da izgovori pre nego što se očajnički uhvati za grkljan.
- TI? PA DA, ONDA I NIJE VREDELO NE PREPORUČIVATI...
Jagodinka je uzaludno pokušavala da uhvati vazduh, udarala se po grudima, mlatarala rukama, gestikulacijom pokazivala strancu da zamahne šakom i lupi je po leđima.
A onda je on zamahnuo. Ne šakom. I ne po leđima.
Devojčino telo skljokalo se u prašinu raskrsnice, i iz njega se lagano uzdiže lelujavi duh.
- A be... pa toj si ti?
- JA. - odgovori prilika.
- Antropomorfična perfekcija?
- ANTROPOMORFNA PERSONIFIKACIJA, DA.
- Pa što mi ne reče ,aman?
- ZAR BI VREDELO?
Zamislila se na trenutak, a onda odmahnula glavom.
- Ne, ne bi.
- TAKO SAM I MISLIO.
- I sad... kude?
- VIDIŠ, I TU POSTOJI PROBLEM S BEDEKEROM...
- Jel? A da nabaviš nov, onda, neje ti palo na pamet?
- SVAKO U STVARI IDE TAMO GDE JE VEROVAO DA ĆE DA IDE. TO TI PIŠE U POSLEDNJEM STUPCU TABELE DESNO, VIDIŠ... IME I PREZIME, MESTO SMRTI, VREME SMRTI, ODREDIŠTE... KOD TEBE JE ODREDIŠTE PRAZNO.
- Nov bedeker da si uzmeš, kažem ja...
- OVO JE, VIDIŠ, POSEBNA SITUACIJA I ZATO MORAM DA TE PITAM SLEDEĆE... GDE SI VEROVALA DA ĆEŠ DA ODEŠ KAD UMREŠ?
- Iskrena da ti budem, nesum razmišljala o tem. Nekako sam, aj da kažemo, mislila da ću da živim več...
- O, NE...
- ... no.
U tom trenutku, ukočeno telo Jagodinke Lazarević naglo pocrvene, zatrese se, i ona u jednom snažnom zakašljavanju lansirnu čitav zalogaj kačamaka u vazduh.
A zatim je gravitacija odradila svoje.
- Pu, bem ti mamaljigu, kako ću ovakva na pos'o! - dreknu, pridižući se i istovremeno tarući rukavom lice. Onda poče lagano da otresa prašinu s odeće. Na momenat kao da se nečeg priseti, pa se osvrnu oko sebe... Ma je li to tu bio... Ko? Neko? Nije mogla da se seti.
Doterala je kosu, izvadila iz torbe ogledalce i proverila da li je sad sve u redu, a zatim se uputila u STR "Sve i svašta - ĐORĐINCE", sa samopouzdanjem velikim kao rupa u sećanju.


samopouzdanje
amnezija
postuhmno
rečitost
klikeri
 
Poslednja izmena:
samopouzdanje
amnezija
posthumno
rečitost
klikeri

Još sat vremena, rekoše mi, pa nastavljam dalje.
Kao što je i očekivano, tih poslednjih sat vremena pred zauvek potrošiću na posmatranje sopstvene sahrane.
Smešno mi je što zapravo pada kiša i to težak pljusak kao u najgorim holivudskim klišeima. Mislim, nije kao da sam ikad imala nešto protiv holivuda i njegovih klišea. Samo mi cela ova atmosfera, posmatrana iz sadašnje ptičje perspektive, deluje potpuno besmisleno.
Ipak, pažljivo sve posmatram.
Tu je moja porodica, drugari, sve regularno. Većina je propisno uplakana mada ima i propisno nezainteresovanih. Nije kao da je i bitno kako se ljudi ponašaju. Da sam se išta pitala sahrane ne bi ni bilo. Uvek su mi sahrane bile besmislene.
Al, eto, nisam očekivala da će Sofija doći. Među gomilom ljudi koji su mi verovatno bili rodbina il već neki drugi ljudi kojih se očigledno ne sećam, stajala je ona, malo po strani, glave uvučene duboko u plavi šal koji je jednom davno kad smo se šetale gradom kupila onako usput. Taman sam htela da joj predložim da krenemo kući kad sam se setila da sam zapravo mrtva i da me ne bi čula i da ne idem više "kući". Čudan osećaj, zaostali impuls u umrtvljenom mozgu. Nasmejah se sama sebi. Napokon sahrana na kojoj mogu i da se smejem.
Ono zbog čega mi je u tom trenutku bilo onako iz daleka, prigušeno, teško, jeste što mi se učinilo da joj je moja smrt teško pala. Nikad joj nisam videla takav izraz lica. Nekako bolno tup, a opet na neuhvatljive momente uzbuđen, napet, usredsređen. Možda se trudila da ne zaplače? Opet sam se nasmejala onako sama u razređeni vazduh nad pogrebom. Očne jabučice su počele da joj se vlaže, caklile su se kao.. kao neki klikeri, onako providni sa divnom plavom šarom u sredini. Hah, klikeri. Nema razloga zašto bi mi rečitost naprasno postala vrlina ovako posthumno, kad sam već bila nerečita tokom života. Ne znam čak ni da li sam reč "posthumno" pravilno upotrebila u prošloj rečenici. Nego...
Ne želim da zaplače. Iz nekog razloga znam da ako joj vidim suze, izgubiću samopouzdanje, zaboraviću na svojih sat vremena i samo ću ih pustiti da me vode tamo gde god se vode umrli. Još neko vreme se borila sa sobom, na licu su joj se prepirala meni nepojmljiva osećanja. Pop je nešto pričao, kiša je i dalje pljuštala a tu i tamo se čuo poneki šapat među prisutnima. Ona je spustila glavu i u svojoj tišini zaplakala. Znam da su i njoj sahrane bile besmislene. Znam da su i njoj bili smešni holivudski klišei. Plavetnilo šala oko njenog vrata poprimalo je tamniju boju.
Meni lično sve je preselo. Dok sam se okretala onima koji su bili spremni da me vode i dok sam sa nemom radošću iščekivala blaženstvo obećane amnezije, zahvaljivala sam svemiru što je ovo poslednja sahrana kojoj ću ikad prisustvovati.



stablo
parametar
poškropiti
sastavljen
rastavljen
 
Poslednja izmena:
stablo
parametar
poškropiti
sastavljen
rastavljen

Poput hiljadugodišnjeg drveta puštah korenje svog stabla duboko u zemlju. I bio sam zadovoljan. Iz zemlje sam napravljen.. (govorio sam) u zemlju ću se i vratiti. I nisam razmišljao mnogo. Za mene - bilo je dosta da ponekad sleti neka ptica na moje grane i ispriča mi o svojim utiscima van šume.. Taj parametar je bio sasvim dovoljan. No nikada nisam poželeo da se pomerim. Ovde sam imao sve što sam hteo...

Moje vene su bile poškropljene najfinijim čajevima a godine nizale sloj po sloj moje raspucale kore pretvarajući ih u neprobojni oklop optočen godovima moje duboko ukopane sigurnosti. Bio sam zadovoljan. Ni najteža zima nije mi mogla ništa jer sam znao da posle nje dolazi proleće i da ću opet moći da opustim svoje lišće da trepere na raznobojnom povetarcu..

Priznajem, oduvek sam voleo tu eteričnu vrstu baleta. Vetar - simpatična budala - je oduvek iz nekog samo njemu poznatog razloga izvodio nikad ponovljene vratolomije da me usreći dok sam ja aplaudirao svojim listovima radosno priznavajući da bez njega sve bi bilo daleko dosadnije.

No godine su prolazile i jednog dana svi vetrovi su stali. Niko iz šume nije znao šta se desilo, čule su se razne glasine ali vetrova jednostavno više nije bilo. Moje grane su tugovale a cveće je odbijalo da postane plod..
Ptice više nisu sletale na mene i ja reših da pođem u potragu za mojim prijateljem vetrom. S obzirom na korenje nisam mogao mnogo da se pomeram i zato počeh da puštam grane u visinu.

Više se i ne sećam kad je i kako to bilo. Znam samo da sam rastao i rastao i rastao, da sam bio rastavljen i ponovo sastavljen na najsitiniji hlorofil u meni ali da vetra nije bilo. Sve dok... nisam probio nebo i krošnjama dotakao mirnu površinu van zemlje. Tada su sazreli svi moji cvetovi i mesto plodova rodile se zvezde iz kojih je padala srebrna kiša kroz koju je radosno jurio stakleni šareni vetar.

------------------
strpljenje
mudrac
eliksir
zadatak
duševna sreća
 
Zadao Konj Na Belom Princu sam sebi zadatak da pronađe eliksir za duševnu sreću, pa pođe na Mont Konjerest da pronađe mudraca koji je, kažu, upućen u tajne spravljanja dotičnog eliksira.
Kad, u podnožju Mont Konjeresta - kolona Konja Na Belim Prinčevima koju su, biće, ovde došli s jednakim naumom.
Ovaj naš, zaovupričuglavnojunačni Konj, nemajući strpljenja, dohvati mitraljez i pokoka prethodnike, a zatim se pope na vrh planine.
- Um caruje, mitraljez konje valja - reče mudrac, pružajući mu epruvetu s eliksirom.
- A šta radi eliksir? - upita Konj.
- Obezbeđuje neprestanu napunjenost mitraljeza. - mirno odgovori mudrac.
- To je tako neoriginalno. - razočarano će At, u pozni sat.
Mudrac samo slegnu ramenima.
- Tja. A kad je sreća bila u originalnosti.
A zatim stavi sluške na uši, i nastavi sa slušanjem svog omiljenog albuma.


Naum
originalne
upućen
kolona
klackalica
 
Poslednja izmena:
Naum
originalne
upućen
kolona
klackalica

Na tramvajskoj stanici primio sam nagradu za životno delo. Neki me huligan udario posred lica originalnom replikom baptističke Biblije. Izbio mi tri zuba, ali nisam to želeo shvatiti kao iznimno nasilan čin, nego, kako rekoh, kao nagradu za životno delo. Kakvo delo - takva nagrada, zar ne?

Jedna bakica pokušala me odvesti lekaru, ali hodala je uz ovaj olujni vetar tako sporo da smo se na VMA pojavili tek nakon tri godine - ja sam se u međuvremenu oženio, kupio auto i počeo odgajati decu, a nesretna starica je, čekajući u koloni da me prime, umrla. Ali na VMA su se poneli superiorno i profesionalno. Upućen sam kući posle svega nekoliko minuta, čim su mi zašili ranu, pa me naručili za vađenje konaca na prvi od Tri kralja. Nema šta, u ovoj državi ipak neke ustanove funkcionišu, zar ne?

Na um mi pade da je život stalna klackalica. Hoću reći, život nosi svoje i nema nam druge - živeti je imperativ, a umreti teški aorist, jedan od onih arhaizama koji se povlače po pljesnivim zakutcima obraslima mahovinom, koje više retko ko nalazi, a i gade se ljudima - ti arhaizmi - tako su sluzavi, obli i anaerobni, kao nedajbože, ali o tome ne, radije ne, ne, ne...

zamišljen
superglog
kulisa
tonac
vibrirajući
 
Gospodina Vlada Tepeša, koji već vekovima živi povučeno i u skladu s ljudskim okolišem hraneći se u nezvaničnoj menzi zavoda za transfuziju krvi, je - javljeno je putem svih raspoloživih medija - tokom prethodne noći ugrizao radioaktivni pauk, što je Vlada iznenadilo te je koraknuo unazad udarivši dupetom u iglu injekcije s rastvorom kriptonita. Gospodin Vlad Tepeš, govorile su spikerke i spikeri i pisali novinari, više nije Drakula, nego Superdrakula, što će ga, moguće je, podstaći da se vrati starom načinu života, to jest, kidnapovanju devica i transformisanju istih u svoje vampirske drolje.
Siniša Mali, ton majstor na televiziji "Aleksandar Veliki", zurio je, zamišljen, u dekolte voditeljke Simonide Puhalo dok je, poput svih ostalih, ponavljala vest. Ni za šta na svetu ne bi dozvolio da se nekakvi starački očnjaci zabiju u te jedre brežuljke radosti i pretvore nju, njegovu čednu Simonidicu, u nešto razvratno i krvožedno. Ali, kako pobediti Super Drakulu? Dumao je, dumao, dumao, i izdumao let za Bugarsku i kupovinu 24 stana u jednoj naizgled običnoj stambenoj zgradi. Kažemo "naizgled", jer je zgradu, u stvari, odlikovala unikatnost lokacije: tačno pred njom se, naime, nalazilo najstarije stablo gloga na svetu.
"Super Drakula se uništava superglogom, super-udarcem pravo kroz super-srce", razmišljao je Siniša Mali, "a ako najstariji glog na svetu nije superglog, onda ima da ga napravim na super!".
Odlučivši tako, on iz svakog stana uperi na pomenuto drvo po jedan laserski zrak iz "uradi sam" lego Zvezda Smrti, čije je reaktore prethodno napunio mešavinom rastvora olova, kriptonita, i izmeta radioaktivnog pauka. Zraci se u tren sunovratiše kroz otvorene prozore pravo u nesrećni glog, vibrirajući i proizvodeći pritom zvuk nalik udaru metalne šipke po žici dalekovoda. Drvo se zatrese, izraste naglo dodatni metar u širinu i dva u visinu, a zatim zasvetle fluorescentno zelenim sjajem. Tonac pritrča sa sekirčetom, čvrsto rešen da otfikari jednu od nižih grana i od nje napravi kolac. No, tek što je zamahnuo, napikirana grana se savi i zgrabi ga za grkljan, stežući ga sve jače, sve do pucanja četvrtog i petog vratnog pršljena, a zatim ga zavitla prema zgradi, pravo na terasu jednog od ranije pomenuta dvadesetčetiri stana.
...
"Gospodaru, gospodaru!", vikao je Voo Lin, dalji potomak Mao Ce Tunga, inače kafe kuvarica u kantini televizije "Aleksandar Veliki", trčeći kroz glavni studio . "Izgubili smo tonca! Pogibe čovek, sad javiše".
Zastao je zbunjen na sredini prostora, jer je poznato gospodarovo dahtanje čuo, ali ga nije video. Smirio se, skoncentrisao, i shvatio da zvuk dolazi iza kulisa. Prilazio je oprezno, govoreći jasno i razgovetno.
"Gospodaru Aleksandre Veliki... Stradao nam Sinđica... Otišao u Bugarsku po superglog kako bi spasao naše device od potencijalne navale krvožednog i devicogladnog vekovima neupokojenog Vlada Tepeša ali mu se plan izjalovio. Za ljubav naroda, Gospodaru, javite se!"
Iza pet metara visokog kartonskog modela Beograđanke, pomoli se krupna gospodareva figura. Košulja mu beše razdrljena, kosa raščupana, bujne usne umazane karminom. Levom rukom je vezivao kravatu, dok je desnom navlačio pantalone i zakopčavao šlic. Iza njega se pojavi zajapurena i razdrljena prilika Simonide Puhalo, koja je užurbano nameštala suknju.
"Ništa nema da brineš", odgovorio je Gospodar glasom koji je ulivao samopouzdanje. "Supergospodar će se pobrinuti za bezbednost svih nevinih u našoj zemlji!"

kravata
bugarska
razgovetno
krvožedno
preinačiti
 
Poslednja izmena:
kravata
bugarska
razgovetno
krvožedno
preinačiti

Prvo je nacrtao krug. A onda u njemu pentagram. Po pentagramu je prosuo kosti zaklanih ptica i krv od mladog jarca... A onda otvorio prašnjavu crnu knjigu ukoričenu ljudskom kožom i krvožedno počeo da peva mantru za prizivanje demona. Još odavno je naučio kako da razgovetno izgovara reči unazad. Prvo je počeo tiho a onda sve jače. A onda se pojavilo to... Prvo je izgledalo poput crnjeg crnila. Poput rupe koja je u noći bila tamnija od noći. A onda se rupa preinačila u obris. A onda se počeo neki iznenadni hladan i razjaren vetar i nebo je brujalo i piskalo u isto vreme. Imao je osećaj da ga neko gleda sa očima vilinog konjica. Hiljade očiju iz jednog oka posmatralo ga je i osetio je kako iz njega lagano curi energija. Posle svakog ovakvog rituala padao bi oslabljen i bledunjav. No nije imao izbora. Njegovo unutarnje ropstvo je to od njega tražilo. Tutnjava se smiri i kada mu se oči privikoše na tamnilo crnje od mraka ugledao je ispred sebe Siluetu.

Silueta je nosila kao krv crvenu haljinu.. sa jednom crnom (bugarskom) ružom prepunom bodlji uvijenom preko vitko izvajanog tela. Duga crna kosa završavala se u ravni sedefnih dugačkih oštrih noktiju.. iz kojih je zadovoljno vrištao greh. Jedan njen pogled je bio dovoljan da mu se učini da je kravata oko njegovog grla počela sama da se steže...

- Krona mi... ! uzviknu zapanjen. - To nije demon kojeg sam želeo da prizovem... - a potom mu reči zagrcaše u grlu.. i on osta bez glasa.

Silueta se nasmeši, a potom veštim prstima poče da obmotava dugačku satensku traku oko njene ruke...

--------------------------------
more
paluba
tri želje
riba
kovčeg sa tajnom
boca sa porukom
 
Poslednja izmena:
more
paluba
tri želje
riba
kovčeg sa tajnom
boca sa porukom

Nije da nije volela more, već je uvek osećala kao da ono previše obećava.
Kao mala, sedela bi na plaži i udisala slane izdisaje, zatvarala oči i sanjala o pričama koje je slušala, o svetlucavo-plavim pogledima sa palube svog broda na kom je plovila sa ljudima kojima je pripadala. Zamišljala bi putovanja, u glavi bi povlačila linije stena u daljini i bojila odsjaje krljušti najšarenijih riba i trava sa dna mora. Usred nekog talasa zapazila bi bocu s porukom. U poruci bila je mapa neotkrivenog ostrva i to je bio početak nove avanture. Na novootkrivenom ostrvu gde je raslo bodljikavo drveće na kom su živeli majmuni duge žute dlake i oštrih zuba koje su čuvali divlji pirati razdrljenih, prljavih grudi i pocepanih pantalona, porazivši ih sve, duboko u tamnoj pećini našla bi kovčeg sa tajnom i ta tajna značila je novu zagonetku i novu igru.
Za nju, iza horizonta gde su se dva plavetnila spajala, sve je bilo moguće.
I zato je izbegavala da odlazi na plažu. Previše lako se prepuštala svojim mislenim igrarijama.
Sada je, međutim, bila zrela osamnaestogodišnjakinja i jednog sunčanog dana kada nije imala obaveza dopustila je sebi da se spusti do plaže uopšte i ne razmišljajući o nekadašnjem ustezanju zbog svojih maštanja. Davno ih je prerasla. Želela je da legne na pesak i da uživa u suncu.
Čim je stigla na plažu, rasprostrla se i pustila vreme da prelazi preko jednoličnog šuštanja talasa.
U jednom momentu, doduše, uspavljujući šuštaj uznemirilo je neodređeno pljuskanje. Pridigla se i otvorila oči, lica vrućeg od sunca. Protrljala je kapke kako bi istisnula besmislenu sliku koja je očigledno pripadala snu u koji je počela da tone. Međutim, ništa se nije menjalo.
U plićaku, tačno pred njom, ležala je devojka. Iza nje, klizeći kroz vodu, svetlucala se krljušt.
Pridigla se i sporim koracima, petama odgurujući pesak, prišla devojci, devojci-ribi? Sireni? Nije tačno znala. A nekako joj i nije bilo bitno.
Čučnula je i zagledala se u njene staklaste oči. Jedno vreme su se posmatrale, devojka-riba ne trepćući, kao da je pokušavala nešto da prepozna. Najednom se trgla, kao da se prisetila.
,,Ispuniću ti tri želje", izgovorila je devojka-riba sporo, širom otvarajući usta.
Tri želje? Devojka se nasmejala. Nije bila čak ni iznenađena izgovorenim rečima. Naravno da će joj ispuniti tri želje.
I dalje je posmatrala njene netrepćuće oči, u njima kao tražeći odgovor. Devojka-riba je čekala.
,,Vodi me." Izgovori najzad.
Na nepromenjen nemi pogled odgovorila je: ,,Vodi me sa sobom."
Učinilo joj se da je primetila osmeh na tankim usnama ribe-devojke. Pre nego što je mogla dalje da promisli o tome, osetila je vlažne ruke kako se obavijaju oko njenog vrata i kad se celim telom našla u vodi guleći stomak o peščano dno, dugačak, vitak riblji rep obavio joj se oko nogu. Vrlo brzo otisnule su se u dubinu. Iznenađujuće, nijednom nije osetila potrebu da udahne vazduh sa površine za sve vreme koje je provela pod morem sa ribom-devojkom, njihajući se zajedno s njom, u istom ritmu, istom snagom se probijajući kroz vodenu masu.
Izgubila je pojam o vremenu. More je postajalo sve tamnije.
Pitala se da li će napokon uspeti da pređe tu daleku liniju u kojoj se spajaju dva plavetnila?


Sadržaj
Planeta
Visoko
Sabijanje
Razdražljivo
 
Poslednja izmena:
- Visoko iznad planeta, vakuum sabija sadržaj zvuka u ništavilo. I onda, kada bi kometa udarila u mesec, mi to svakako ne bismo čuli kao što čujemo eksploziju prilikom razaranja regrutacionog centra ISIS-a. - objašnjavao je tonac režiseru postapokaliptičnog filma u nastajanju.
Ovaj razdražljivo zgužva list scenarija, psujući u sebi i postapokaliptiku, i tonca, i vakuum, i sabijanje.

postapokaliptično
centar
objašnjavati
psovka
mišolovka
 
postapokaliptično
centar
objašnjavati
psovka
mišolovka

- Dobrooooo paziću preko ulice, ne birnite - doviknu Sara i zalupi vratima a potom se brzim i sitnim koracima spusti niz stepenice na ulicu.. U postapokaliptičnom scenariju ulice išla je cik cak po njenoj praznoj sredini i šutirala stvari na koje je nailazila i gledala kako se one lome niz ulicu. To ju je strahovito zabavljalo. Inače joj je stalno bilo dosadno. Sarin problem je bio taj da nije imala sa kime da se igra. Skrenuvši iza ugla na jednoj raskrsnici koja je vodila do centra ispred nje se stvori miš. Sara napravi balon pomou njene žvake koji potom puče. Miš se nije pomerao.

- Skloni se sa ulice ti odvratni stvoru vidiš da si mi stao na put. - reče ona pokušavajući da nametne autoritet veće na početku.
- Cijuuu - pogleda je miš pokušavajući da joj stavi do znanja da je razumeo da mu ona nešto priča ali da ne razume njen jezik.
- Ne želim se sa tobom objašnjavati, ako se ne skloniš moraću sama da te primoram na to a to nikako ne želiš. Nisi svestan sa kim se upuštaš u frku - nastavi uporna Sara.
- Ciju ciju? - miš je imao volju da stupi u kontakt ali avaj i dalje ništa nije shvatao.
- Dakle tako, ti si jedan bezobrazni i nevaspitani miš. A meni je tata rekao da se sa bezobraznim osobama moraš suočiti. - reče Sara preteći a onda iz plišane suknjice sa tregerima izvadi mini blaster i uperi u miša
- Ovo je poslednja šansa! Ako se ne udaljiš dok izbrojim do tri pucaću u tebe.. ! - Sara napravi dramsku pauzu od par sekundi a onda iz nje izlete sočna psovka i poče da odbrojava - jedan... dvaaaaaaaaaa.. TRI!
- Ciju? - Pogleda je molećivo miš.. ne sluteći u kakvoj se neprilici našao..
- KZZZZT! KZZZZZZT! - Sara upuca miša blasterom i miš se prevrnu i leže mrtav na ulicu.. Sara ga zaobiđe i nastavi da zviždi i šutira konzerve po ulici.

Ujutru je došao kamion tegljač zvani mišolovka da odnese ogromno telo miša koje je zakrčilo ulicu.

---------------------------------------
mrtve ptice
otrov
kavez
pauk
leptir
ljubav
 
- Eh, šta je ljubav - guknuo je golub kanarincu koji ga je slušao na pola uva, jer je bio zauzet pomnim posmatranjem zalutalog leptira kako obleće oko kaveza. - Jutros sam baš gledao, tamo, na grani bukve, kako se kraj duplje Pere detlića matori gavran pola sata ljubio sa njegovom ženom.
- Štaaaaaaaaaaa? - zgroženo će detlić, koji je ama baš tad, nesrećnom igrom sudbine, proleteo iznad prozora sa čijeg je simsa golub komunicirao sa zatočenom pticom.
- Đubre jedno matoro, on sa mojom ženom! - dreknuo je, a zatim odleteo do bukve, zakačio se nogama za stablo i stao divljački da udara o njega kljunom.
Larve, insekti, stonoge, crvi, pauci - sve što je mililo ispod kore promililo je napolje da vidi šta se to, kog đavola, dešava.
- Traži se matori gavran, živ ili mrtav! Bolje ovo drugo! Vrstu onoga ko mi glavu tog mamlaza doturi na tacni, zauvek ću izbaciti iz jelovnika!
Razmile se hiljadu nožica tuda-svuda, uz bukvu, niz bukvu, po travi, kroz krošnju i pukotine, i ne prođe mnogo, a na zemlju silovito tresnu telesina ogromne, crne, mrtve ptice.
- Upotrebio sam svoj najjači otrov - pohvalio se pauk Milorad, i tutnuo detliću na potpisivanje ugovor o nenapadanju na neodređeno vreme.
Tek što je turio potpis, nesrećnog Peru dograbi za glavudžu osam oštrih kandži. Začu se lepet krila i zacrni mu se pred očima.
- Zlotvore! Krvniče! - vrištala je kroz suze vrana Melanija, grabeći uvis. - Sad kad te tresnem o odžak, ima da te razbucam ko dete zvečku!
- Melanija! Razumi me... Čast sam spašavao, i tvoju i svoju! Golub je video tvoga muža kako se pola sata ljubio s mojom ženom!
- Muči, dušmanine! - urlala je - Nije se on ljubio sa tvojom, nego sa svojom ženom! Sa mnom je jutros bio na grani!
- Pa tako sam i rekao - skrušeno će golub, doletevši na krov, pod odžak.
Detlić razrogači oči u panici.
- Nisi bre! Nisi! rekao si da se ljubio sa mojom ž...
No, beše kasno.
Melanija se zaletala nanovo i nanovo, treskajući Perino telo o oštar ćošak dimnjaka, sve dok joj se noge nisu sasvim obojile u crveno.

skrušeno
stonoge
dimnjak
neodređeno
tresnuti
 
Poslednja izmena:
skrušeno
stonoge
dimnjak
neodređeno
tresnuti

Biti deda mraz u novoj 2087 godini je najusraniji posao na svetu. Dimnjaci su zbog energetske efikasnosti postali jako uzani a dim više nije dim od zapaljivih prirodnih materijala kao što je drvo več od višestrukih atomskih submodifikacija prirodnih elementa koju daju maksimalnu enegretsku isplativost. Posle trećeg svetskog rata koji je usledio 2017 godine, 70 godina je rasla evolucija tehnologije kako da iz ničega izvučete najviše moguće. Tako su i od mene napravili deda mraza. I očekuju da da za jednu noć obiđem sve stambene ćelije ove "made in japan" 3d isprintane polimer-zgrade. Kako da ne... pa nisam ja stonoga ili hobotnica. Žao mi je jedino veštačke dece. Pored njih se uvek nekako osetim skrušeno. Ipak su njima laboratorija i otac i majka. Njima niko nikad ništa za novu godinu ne donese. Ništa, večeras idem pravo tamo u kartonski blok gde se nalaze svi sugorati pa ću probati da se nekako zavučem u taj usrani uzani dimnjak samo se nadam da neću opet tresnuti kad budem izlazio u prostoriju. Nekad je bilo kamina a sad prave otvore na plafonima koji su softwerski regulisani i neodređene su sekvence kad će senzor da se uključi i vi da tresnete. Makar ću da ih obradujem. Nosim im nove maske - šablone za inkubatore sa preinstaliranim slikama pre rata. Da deca rastu uz neke lepe slike u tim njihovim staklenim kavezima-folderima. Eh, nekad je sve bilo drugačije.. kad zagrizeš jabuku.. pa izađe crv.. popiješ ljutu a ona puna pesticida.. danas je sve tako sterilno. Pa..

Srećna vam nova 2087 sterilna nova godina! U to ime živeli..! - reče android naginjući flašu rakije sa etiketom Šljivovica 2008 god. Made in Serbia.

-----------------------------
dosada
opsada
posada
odzada
dopasa
otpada
 
Poslednja izmena:
Već tri meseca, oko zamka opsada.
I jedne i druge pritisnula dosada.
U jarku na brodovima kunja izmorena posada.
Kralj se skinuo dopasa, pa nudi kraljici odzada.
- Ma makar sutra izginuli, ta varijanta otpada.

(pet reči, konju na belom princu, pet :) )

katran
kraljica
viljamovka
preobraziti
izburgijati
 
katran
kraljica
viljamovka
preobraziti
izburgijati

Moj pradeda je sve započeo a onda preneo na dedu.. deda je naučio mog oca i ja sam se našao tu po prirodnom sledu gogađaja. Kako je sve počelo ne znam ali osećam da sam stigo blizu. Nešto se menja. U nešto će se sve ovo kopanje preobraziti. Četri generacije kopaju duboko u zemlju i izgleda da ću ja biti taj koji će biti poslednji. Pitate me kako to znam? Udario sam o gvozdena vrata optočena draguljima. Samo jedan safir koji sam izvadio nožem vredi koliko sve moje imanje. Šta li se tek nalazi iza ovih vrata? Ali izburgijaću ja i to.
Danas sam poneo dinamit. Moram da pazim da mi se ne uruši tunel. Staviću ga taman koliko da raznese bravu.. Tako. KLIK! BUM!
KAH KAH... Biću miran dok se dim ne raziđe. Tren dva.. Ma ulazim unutra.

- Dobro nam došao junače, jesi li za pogaču med i rakiju? - dočeka me mlada devojka sa kikama u narodnoj nošnji..

Zbunjen tresnu onu rakiju i rekoh - Viljamovka?

Devojka se osmehnu i klimnu glavom.
- I mi ovde pod zemljim imamo voće - reče - samo nam kraljica ne da ga od njega pravimo rakiju. Napravi se godišnje jedan litar koliko za nezvane goste.
- Nezvane goste? - rekoh i namrštih se? Ne misliš valjda na mene..
Devojka se opet umilno osmehnu i klimnu glavom... a potom iskočiše nekakve spodobe i poliše me katranom i uvaljaše u perje.. Sad me vezanog na ražnju nose kraljici da odluči šta će samnom. Svake godine sve je manje vrata zbog ovakvih kao što sam ja. Ili moj pradeda. Ko će ga znati.

------------------

beli orao
manitu
krdo bizona
hijena
prerija
vatrena voda
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top