Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Utulio je cigaru. Zvezda u ocima osmehom probudila je nadu...Mesec,kao putnik-namernik veceras je bio tako nisko...Ogroman ulazio je kroz otvoren prozor sobe i prosuo srebrnasti potok po razbacanoj hartiji. Veceras je budio aveti proslosti, svojom svetloscu dopratio je i pisca koji je tu nekada ziveo...
lopov
zito
konfuzija
lek
ulje
kredenac
 
Na starom kredencu stajao je lek koji više nikome nije bio potreban. Gledala sam čas u njega, čas na sto sa uljem, kandilom, žitom, vinom..Sve sam spremila, sve je bilo tu. Stojeći izmedju leka i kandila, učinilo mi se kao da lelujam izmedju života i smrti. Lopov koji je ukrao njen osmeh, ne sačekavši da još jedna konfuzija prodje, plašio me svojom blizinom i moći. Izranjao je iz rumenila vina njegov ružan lik i cerio mi se u oči. Kako i ne bi ? Bio je brži i jači od mene.

- dete,
- igra,
- pesma,
- sunce,
- mačka;
 
Pored prasnjavog puta, chuchala je, velikih, tamnih ociju ozbiljna devojcica, i sljapkala rukama po raskvasenoj zemlji, praveci kolacice u obliku sunca. Tako je fine oblike pravila svojom igrom, da je jedna siva macka zastala pored nje, i krajnje joj zainteresovano posmatrala pokrete. Dete, kome je moglo biti izmedju 2 i 3 godine, nije ni primetilo zivotinju, zaneseno svojom mastom, vec je nastavilo da gradi ceo jedan svemir od blata. Trgla ga je tek pesma majke, sto je dopirala kroz otvoren prozor kuhinje. Devojcica je, smeseci se pogledala majku, koja joj je uzvratila pevuseci sledecu strofu, setajuci ocima sa devojcice na testo koje je mesila, i nazad. Sa vremena na vreme, po neku rec bi naglasavala komicnim mimikama, sto je izazivalo glasan smeh detetov. Bile su jedna dusa, ta dva tela, malo i veliko, sjedinjena samo njima znanim jezikom, u samo svom
svemiru...

plavo,
zid,
tigar,
trag,
secanje.
 
stara kapela uvek je privlacila radoznale umove iz oblasti alhemije, sirom sveta. zasto? to mogu jos samo reci najstariji zitelji sela, jer opatica retko govori o takvim temama. na ulazu hodocasnik se susrece sa upadljivom statuom demona koji nalik tigru zverski iskace upolje, pritom stezuci u narucju zlatnu zdelu. plavi svod posut zvezdama krasi uvek osencenu i volsebnu kupolu nad mestom gde se seku drugi brod i transept. a potom - cudesni i nikad potpuno desifrovani vizigotski zid sa urezanim drevnim runama iz, cini se, predhriscanskog galskog perioda. toliko mocnih i jakih tragova ostavlja ovo mesto. toliko slika koje aludiraju na tako bitne i velike cinjenice iz zaboravljene proslosti. kapela, sagledana iz pravog ugla, predstavlja jedno zapisano secanje paroha koga su ubili i ciji su opus oskrnavili koljaci iz vecnog grada. no secanje tu ne lezi ni zbog cega, pazljivo negovano i cuvano od strane inicirane brace. ono ceka, ceka pravog coveka, cistog srca, jednog i jedinog viteza koji je u stanju da sve desifruje i uspesno okonca zivotnu potragu za koju su mnogi ranije dali zivote. ren le shato ne spava...


dubine
soko
vestica
okretati
turbulencija
crni savez
 
Kaa:
…Ponekad sanjam tvoje snove…O krilima koja te nose preko pustosi betona i asfalta...o knjizi,o kojoj si mi pricala,onoj s koricama ispletenim od pruca divlje narandze u kojoj su svi odgovori…
…Ponekad sanjam tebe i sitne bore koje uokviruju ti oci i usne,kad se smejes , a koje starost nikada nece uciniti ruznim…
Ponekad ne zelim da se probudim…

Opet ga nema....


4_9_7%5B1%5D.gif
 
Ploveći nebom osećao se moćnim sokolom, sretan što je tako daleko od njega, dole, u dubinama ostavio vešticu. Više mu ne može nauditi. Slobodnim srcem i lakim krilima pravio je krugove po nebu, igrao se oblacima. Uživao je u svojim okretima, poniranjima i padovima. Ponovnim usponima. Uživao je u slobodi a sunce mu se činilo sasvim blizu, Tu, odmah do njega. Ljubio je njegove zrake kao put do ljubavi i topline, neželeći da spusti pogled. Znao je da ona, kao mala crna, zloslutna tačka njegove prošlosti, motri svaki njegov pokret.
Nevera je pravila crni savez sa oblacima koji on, opijen srećom, nije mogao videti. Uleteo je u turbulenciju, naivnog i nespremnog srca da se brani.
Veštica je podrugljivo gledala mrtvo telo slomljenih krila ispred svojih nogu.

- nos,
- jesen,
- prag,
- slutnje,
- novosti;
 
Bosim nogama hodamo po prasnjavom betonu,osecajuci pod tabanima svaki opali list...Vratili smo se...
Dok stojimo pred pragom zgrade ljustis mi sa nosa poslednje komadice stare koze - za to vreme bezuspesno pokusavam da ti vidim oci,zasticene tamnim staklima i od sunca izbledelim pramenovima kose...Nervozna si, pesak i obalu smo zamenili usijanim asfaltom i belim nebom grada...
Gledam vecernje nebo sa terase,dok ti cutke sedis u polumraku i cistis pesak i so iz skoljki, koje sam ti izronio...Dugi vretenasti oblaci slikaju svojim crvenilom slutnju jeseni,poput tvojih sve hladnijih usana, sa kojih svakog casa ocekujem novost, nezeljenu i tuznu ...

Kraj leta
Odrazi u vodi
Ulicne lampe
Odluka
Mladez na grudima
 
Slan vazduh donosi mirise sto nagovestavaju kraj leta. Blagi, predvecernji vetric se poigrava mojom loknom, dok od nekud dopiru tonovi neke lagane, sveze melodije. Sedim na obali i proucavam svoj odraz u vodi. Razmisljam kako sve lepse izgleda u vodi, i kako leto uvek brzo prodje...a,onda, kad su vec pocele da se pale prve ulicne lampe, stvorio si se ti kraj mene, i nacrtao osmeh mom vodenom odrazu. Pitala bih te gde si se skrivao sve ove godine od mene, al, mozda bih zvucala prekorno, pa se uzdrzah...zelim da zvucim samo onako kako se osecam, prosto, srecno, sanjivo, tako nekako...Brtela sa haljine se pomera u jednom trenu, i otkriva mladez na grudima...polako vracas brtelu na svoje mesto, i sapuces mi neke lude reci, od kojih sklapam oci, i predajem ti sve svoje. Odluka jeseni da me rastuzi udavila se u vodi, duboko ispod mojih stopala...

ime
gospodar
daljina
list
svetlost
 
Opet je zaboravio na jednu reč. Znam, počeće da me mrzi zbog toga. Daljine su u pitanju. Reč koja razdvaja, udaljuje ljude....Reč koja znači i rastanak, a rastanke niko ne voli.
Ćutao je samo i gledao u mene. Da li je želeo ili je očekivao da ja budem hrabra za oboje, i da je ja izgovorim ? Kako, kad mi noge drhte od straha, dok u sebi priželjkujem nož kojim bi ovu mučnu tamu presekla. Nisam borac, ni ratnik u duši. Ne zanima ne novac, zlato, ta lažna sreća. Zar ne razume da ga previše volim i da ne mogu reći tek tako - kraj, idi..... Još uvek sam ga gledala u oči, drhtala i čekala. Ne, nisam borac, ni ratnik u duši. Ćutanje je, kažu, znak odobravanja. Samo je skrenuo pogled i otišao. Daljine su ga mamile, više i jače od mene. Ni kapu nije stigao da ponese. Ostala sam sama, stisnute pesnice bez noža.

- novac,
- moć,
- džip,
- ljubav,
- muzika;
 
Muzika je muklim basovima potresala moje telo dok sam zubima skidao povesku sa bicepsa i pustao da kontrakcije umornog srca povedu mutnu tecnost kroz vene...
Na vec istupljenom vrhu igle presijavala se kap krvi...posmatrao sam je...zatim bacio u kontejner...Tada me je stiglo...
Okrutna i sebicna ljubavnica mi je bezbrojnim poljupcima palila svaku celiju tela...Muzika dobi boju ...Noc poce da mi sapuce....
Teturajuci se izadjoh iz baste...Parking.
Stajao je tu - srebrni,novi Mamonov idol - simbol moci i novca...sa tri sloja voska...
Spustih uzavrelo celo na hladan metal haube dzipa...Opet zvuci - psovke...Digoh pogled - na prednjem sedistu njih dvoje...po petnaestak godina...zlatni lanci,vristeca sminka,privremene tetovaze...Slika ljubavi u ovoj noci...
On izadje,dok ona ostade da zainteresovano posmatra...Usta su mu se pomerala tako brzo da nisam stizao da registrujem reci...bio je tako mlad...prisao mi je preblizu - pokusah samo da rukom usporim te pokrete usta,da ga razumem - ali on pade kao pokosen...nisam to zeleo...
Prisao sam njoj - nije se pomerala,niti pokusavala da sakrije svoju nagost...a onda sam prepoznao sjaj u tim velikim ocima i pomilovao je po mekom obrazu,kao mladju sestru...
Pazljivo prekoracih preko njegovog tela...Tama me je cekala,a vec suvise zla sam ostavio iza sebe...

Usijanje
Silicijum
Botoks
Laz
Grb Srbije
Ulica
 
Išla sam nepoznatom ulicom i prebirala po glavi svoje probleme i muke. Ostale prolaznike nisam ni primetila. Nema potrebe, isti su kao i ja. Htela sam kući, samo što pre sa ovog usijanog asfalta. Ali ova gradska vrelina usporavala je moju želju. Učinila me je, za vraga, nekako mlitavom, nemoćnom. Teško sam hodala, noge nekako krte, slabe. Atrofične. Bože, šta li bi lekari rekli za ovaj osećaj. Nedostatak kalcijuma, silicijuma..ili čega već u kostima. Hm...možda, požutela krštenica? U tim mislima isprečilo se ispred mene neko šareno čudo iznad kog je pisalo " Grb Srbije". Zastala sam. Moje lice bilo je u šoku, kao pod dejstvom botoksa. Nemo kao maska, ukočeno od laži. Gledala sam u špansku krunu i nemačke orliće i nikako ih nisam mogla povezati sa natpisom. Svašta.

- Diznilend,
- zemlja,
- patuljci,
- autobus,
- ponos;
 
Koracao je tromo, dok je pod njegovim nesigurnim koracima zemlja tiho pucketala...Vreli vazduh je pekao ispucale usne..
Uprkos tome, osetio je srecu priblizavajuci se stanici...Odjednom, svet je bio Diznilend ...a ljudi su poput razigranih patuljaka zurno ulazili u autobus..
Bio je ponosan na svoju odluku...

-vino
-ruke
-glad
-koraci
-muzika
-lakoća
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top