Književnost Igra - sastavi priču

  • Začetnik teme Začetnik teme Mika
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Boje ove jeseni nekoga zbunjuju, a drugome su jasne.
Čedo mamimo i tatino mirno spava u kolevci.
Mrak ne može da uplaši ni vevericu, ni miša, samo poneku kukavicu.
Kontinentalna kolizija egotripova čseta je, kako na forumu, tako i bilo gde.
Sadržaj ove crtice neće se ponoviti, sledeći put ću biti inspirisan.

- sova
- soko
- vrabac
- detlić
- šišarka
 
- sova
- soko
- vrabac
- detlić
- šišarka


Soko je leteo visoko. Visko iznad staklene šume. Od duginih listova nije se moglo videti karirano drveće. Na jednoj od veštačkih grana stajao je urbani robot vrabac i posmatrao detlićev loop. Kako je samo dosadno biti u softwerskoj petlji. Potom se okrenuo i dugo dugo posmtrao fraktale šišarke. Bila mu je fascinantnije od svega što se moglo naći u ovoj generičkoj šumi. Administrator Sova je poslala svima e-mail o prekidu servisa radi planiranog upgrade-a. Šteta za šišarku pomisli vrabac i tako mu svi memorisjskih bankova ako nije istina.. lepo mu se učinilo da mu se šišarka nasmejala.

Konj
Most
Vitez
Zmaj
Reka
Zagonetka
 
- sova
- soko
- vrabac
- detlić
- šišarka


Soko je leteo visoko. Visko iznad staklene šume. Od duginih listova nije se moglo videti karirano drveće. Na jednoj od veštačkih grana stajao je urbani robot vrabac i posmatrao detlićev loop. Kako je samo dosadno biti u softwerskoj petlji. Potom se okrenuo i dugo dugo posmtrao fraktale šišarke. Bila mu je fascinantnije od svega što se moglo naći u ovoj generičkoj šumi. Administrator Sova je poslala svima e-mail o prekidu servisa radi planiranog upgrade-a. Šteta za šišarku pomisli vrabac i tako mu svi memorisjskih bankova ako nije istina.. lepo mu se učinilo da mu se šišarka nasmejala.

Konj
Most
Vitez
Zmaj
Reka
Zagonetka
Baš dobro pišeš .Šteta što ne pišeš češće.
 
Konj
Most
Vitez
Zmaj
Reka
Zagonetka
------------------

Загонетка је како сам успела да упакујем
Све је ту, ништа се није осуло, исцурело, нестало.

Упакован је и онај мајски дан када смо пошли у обичну вожњу до шумарка који нам је надохват улице али никада нисмо ишли.
Уствари, само сам ја мислила да је то шумарак све док нисмо ушли.
Вожња је потрајала узаном стазом док нам је оклно шибље ударало и гребало шофершајбну.
У почетку ми је било забавно и смешно, али како смо улазили дубље у растиње, а могли смо ићи само напред, без окретања, неки немир ми је грчио стомак.

Ти, као прави витез, био си смирен, хладнокрван, покушавао си да ме опустиш својим хумором који је понекада био и црн, само теби смешан.
Знао си да не волим црни хумор али сам се смејала заједно са тобом.
Једва смо прешли дрвени мост, испод којег није протицала река, ни поток, нити је било воде.Мост је био на сувом, спајао је ивице дубоког јарка.

И даље си возио, сигуран и достојанствен. Ушли смо у срце шумице, постало је тамно.
Мислила сам да сањам. Никада не бих ни помислила да ту, у близини наше куће, постоји овако дубоко, мрачно и тајанствено место.
И, када сам мислила да нема краја, да смо се изгубили, изашли смо на чистину, свеже покошену ливаду, ушли у дан.
Невероватан осећај свему дао је филмски призор коњаника на коњу окићеном кићанкама док је на хоризониту пурпурна боја залазећег сунца изгледала као да помахнитали змај бљује ватру.

Драги читаоче, што би написао Гетсби, на теби је да процениш истинитост написаног.
Морам гасити рачунар и све јер овде грми и враћа ме у садашњост.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Боца
Време
брод
Балкански Танго
Рингишпил
 
Боца јамајканског рума лежала је у песку на плажи.
Ко зна одакле је стигла, моћан је океан, могао је донети са било ког дела хоризонта.
Врели сунчеви зраци почели су да сметају Лариси.
Устала је, смотала пешкир, и своје спортски грађено тело покренула жустрим кораком.
Није отишла далеко, само до дебелог хлада шумарка, десетак метара удаљеног.
Време је да прочитам његово писмо, помислила је.
Њен бивши момак није јој се јавио откад је маглу Београда заменила карипском плажом.
На пучини се појавила тачкица на хоризонту, која је расла и мењала облик док није схватила.
Острву се приближавао брод, и то не било какав. Био је то највећи крузер којег је икад видела.
Балкански Танго. Затрептала је збуњено, и протрљала очи. Није био сан. Брод се заиста тако зове.
Да, пише на енглеском језику, али...зашто би неко брод назвао тако?
Одустала је од намере да чита књигу, и кренула према пристаништу. Сетила се.
Њена најбоља пријатељица јавила је да долази, бродом необичног имена, а сада је знала и којег.
Знала је да са њом долази и нови момак, тако се похвалила.
Чула је да је неко зове, препознала глас, и окренула се са осмехом на уснама, који се одмах заледио.
Рингишпил на којем се као дете возила на вашару, не би могао да тако заврти небо и земљу, и састави их.
Пробудила се у болници, а доктор јој се осмехнуо и рекао "бићете добро, госпођице, само мала вртоглавица".
Ћутала је. Знала је да доктор греши. Ништа неће бити добро. Јер, са брода је, држећи за руку њену другарицу. сишао он.
Љубав њеног живота, која је престала да се јавља пре три месеца.

месец
сладолед
чежња
облаци
ноћ
 
Месец сјај и официр и девојка њена уста, усне његове беху њене али очи њене беху његове.
И чежња за времена лагодна кад смо она и ја на клупици јели сладолед.
Ноћ звали смо облаци и руменилом образима кишним капима на пољубцима.

Телефон
Факс
Голуб
Ревност
 
Телефон
Факс
Голуб
Ревност


Kosmos je nesmeteno eonima udisao i izdisao punim plucima svim svojim sazvezdjima nebulama zvezdanim patuljcima i dzinovima i crnim rupama.. Nista se pod milim Bogom nije menjalo nikad niti ce od kad je sveta i veka. Kad odjednom.. sasvim neocekivano zazvonio je telefon.

Cekaj malo autoru price iz igra sastsvi pricu. Kako sad telefon? Pa lepo.. telefon postoji u kosmosu i zazvonio je sta tu nije jasno? Pa nije.. ali... dobro sad. Ko je bio sa druge strane veze? Poslusaj pricu dalje ne budi nestrpljiv i ne prekidaj me sa glupim podpitanjima pa ces saznati. Ok. Dakle gde smo stali?

Halo? - javio se kosmos. Ko je to? Sa duge strane zice cuo se umislni zenski glas. Ovde je golub. Golub pismonosa. Zovem u vezi jednom pisma koje je vama bilo upuceno jos milijardama eona pre ali sam nazalost bio sprecen da dodjem pa zelim da se izvinem i da vam ako se slazete predloziim da vam procitam pismo jer ni sad necu stici skoro zbog obaveza.

Ss...slazem se. - Promumlja Kosmos vidno zbunjen razvojem dogadjaja a potom dodade. Mozda ste mogli faksom da posaljete sadrzaj?
Faks nam je u kvaru jos pre poceta racunanja vremena.. Pocecu sada sa citanjem.

Kosmose dragi,

Pisem ti u ime svih multiverzuma koji prozimaju tvoje nepostojano entropicno bice. Potrebna mi je sva tvoja pomoc. Ako bi bio ljubazan da kazes merkuru da okrene svoj retrogradni hod sad kad ulazim u predvorje venere. Ovaj kahmm ne znam kako da ti kazem.. Upoznao sam jednu devojku i ona mi znaci puno pa bi da sve protekne kako treba.. Cesto si znao puta da se urotis protiv mene a ja sam ti pruzao svu svoju revnost pa te molim ovaj put.. razmisli.. jednom se uroborise i korist mene. Bio bi ti zahvalan do groba. Poslacu ti osmeh.. a ako je on iz ciste ljubavi kao sto je ova moja.. onda neka s pravim izaziva zavist svih nebeskih bogova i ljudi. Hvala ti puno unapred.
Tvoj KNBP.
- Halo? Halo? Da li se čujemo? - reče Golub pismonoša.
- Da da.. čujemo se.. - reče zamišljeni kosmos.
- Hvala puno uštedeli ste mi puno truda.. zauvek sam zahvalan. Idem sad. - reče Golub i prekinu vezu.

Kosmos ostade zamisljen drzeci slusalicu na svojim kosmickim usima jos par trenutaka a potom prekinu vezu.

Kliker
Kabeza
Banda
Lepeza
Zatvor
 
Bili smo samo malena banda klinaca sa coska nase prašnjave ulice. Ipak, znali smo pravila, nismo dirali tudje niti dali svoje, nema veze da li je sve to bilo dok smo igrali klikera, dok smo se jurili igrajući lopova i zadnara pokušavajući da strpamo lopove u zatvor, ili dok smo u hladovini ispod ogromnih čempresa pili kabezu sanjajuci o ogromnoj, šarenoj lepezi sveta koji smo zeleli ali ga nikada nismo videli. Odrasli smo, i zaboravili na nasa pravila, ostavili smo srce u detinjstvu napustajući ono što zaista jesmo zarad onoga sto nam je trazio taj veliki, sareni svet. Voleo bih, i to mnogo, da nikada za njega ni čuli nismo.....

Misao
Lepota
San
Zora
Nemir
 
Pogled kroz prozor, ništa se ne vidi,
mrak i magla,
što u vazduhu, što u očima a najviše u mislima..

Sve deluje tako daleko, davno, nestvarno, skoro kao... bio jednom jedan...

Šta? Ko?

Ne znam.....nisam sigurna...
Koliko se sećam,
nosio je masku na licu i na srcu.
Igrao je, po ko zna koji put, svoju predstavu bez naslova, bez najave, podizanja zavesa, bez suflera,
bez dasaka koje bi zaškripale i probudile me ako sanjam,
sam scenarista, režiser i glumac...
a ja...
ni sada nisam sigurna,
da li sam bila deo predstave ili samo publika...
da li sam stvarno videla, čula, osetila, da li sam išta shvatila ili mi je pouka jednostavno izmakla, a možda sam i sve to i samo izmaštala...
Previše jako, upleli se u buket uvelih ruža sa kojih trnje skinuto nije, osećaji, želja i čežnja i ljubav...čudno....učinili da sve izgleda tako stvarno, uvukli me na čardak binu, da osetim dah, miris, dodir ruke koja krvari,
iz mene život izvuče i pred mene ga stavi,
izbrisa mi tlo pod nogama i pusti me da padam...

Predstavi je kraj...

Zavladala je tišina, izostao aplauz i poziv na bis...


Sutra
Poruka
Možda
Kompas
Laž
 
Sutra te necu prepoznati, mila moja.
Bices mi daleka, strana, lica izmenjenog prezirom.
Neces hteti da saslusas moje objasnjenje i nece te biti briga da li su pricce koje kruzze samo podla lazz.
Poruka u boci koju ce more da izbaci na obalu tvog mora docci ce prekasno.
Oluja ce se smiriti, ali ce pre toga porusiti stabla i pomesati putokaze do mog srca.
Možda je tako i bolje, recci ce drugi.
Ja znam da to nije taccno i da smo mi stvoreni jedno za drugo. Ali, covek snuje, a Bog odlucuje,
Kompas tvog srca pokazacce sever jednog dana. Uzalud. Neccu biti tamo. Neccu ni na jugu, istoku ni zapadu.
Necces me vise nikada pronacci, iako cu uvek biti u tvojoj blizini.
Laž ima kratke noge, kazzu ljudi. Tako je. Ali, brzza je od zeca. A ljubav je kornjaca.
Uvek stigne na cilj, pa ce i kod mene. Ti neces mahati zastavicom na kraju trke.
Nije vazno, jer cu te, na svoj poseban nacin, uvek voleti.

Nada.
Vera.
Ljubav.
Dobrota.
Razum.
 
Još pospana ulazim u autobus sedam na prvo prazno sedište, što je velika sreća, jer iako rano putnika ima.
Čujem žamor ostalih putnika.
Reči se mešaju sa pesmom koju čujem kod slušam radio preko slušalica.
Vozač naglo koči.
Neko je krenuo da pretrčava ulicu van pešačkog prelaza.
Još jedan početak dana.
Misli se roje
Hoće li se osmisliti zakon gde će svi na posao iči tek od 10h.

Lubenica
Nož
Sećanje
Varnice
Zvuk
 
Tišinu vrele, letnje noći narušava nesnosna buka vatrometa. Brz pogled s prozora i varnice koje se prosipaju ispod tamnog, nebeskog svoda,
ne ostavljaju nikakav utisak. Ravnodušnost igra svoj ples.
Na stolu par sveća dočarava tu igru praveći lelujave siluete po zidovima. Između njih tacna sa kriškama odavno isečene lubenice koja je sada sve, samo ne jestiva.
Za koga su te sveće, postavljen sto, miris parfema koji se gubi kroz otvoren prozor mešajući se sa mirisima leta? Za koga?

Maša rezigniranim pokretom ruke raspliće kosu prilazeći žustro stolu. Na jedan tren ostaje zagledana u sliku mrtve prirode koju je dekorisala vlastitim rukama.
Usne se izvijaju u ironičan osmeh, a onda se sobom razlegao glasan smeh. Da je neko naišao u tom trenutku bez dvojbe bi pomislio da je poluidela.
Ne, nije. Samo se smejala svojoj gluposti. Još uvek je umela dobro da se zabavi na sopstveni račun, pomislila je i sela na čelo stola nemarno prebacujući nogu preko noge. Svilena, večernja haljina boje crvenog vina, skliznuvši meko preko glatke, kao albaster bele kože, otkrila je duge, kao izvajane noge.
Povukla je rukama skute haljine, pokrivajući otkriveno kao da je neko mogao da je vidi. I opet se glasno nasmejala sopstvenom gestu i odustavši od skupljanja haljine, privukla je ka sebi tacnu sa lubenicom. Dugim prstima dohvatila je srebrni nož i dugo se poigravala njime prelazeći kažiprstom preko oštrog sečiva.

Zamišljena i miljama udaljena od same sebe, stola, mesta i trenutka, nije ni primetila tamnocrvenu kap koja se slila niz belinu dlana. Kap krvi se spustila na parče lubenice u koje je bila zagledana praveći tamniju mrlju na ružičastoj teksturi. Trgla se i posmatrajući kako iz male posekotine padaju kapljice krvi, pomislila je; - To sećanja traže način da izađu i pomešaju se sa zvukovima i mirisima leta. Dobro, neka isteku, neka i ona odu. Pomoći ću im.
Snažno je pritisnula posekotinu i mirno posmatrala kako sećanja kapaju i nestaju u ružičastim kriškama lubenice.

Noć je uveliko odmakla. Obrisi zore su stidljivo izvirivali sa istoka. Za Mašu noć nije nikud makla. Vreme je stalo. Stalo je i kapanje iz posekotine.
No život nije stao. On teče. Kapa. Sa njim će i Maša u neku novu noć, novo leto, novu priču...

Novembar
Kristal
Voda
Hleb
Golub
 
Novembar
Kristal
Voda
Hleb
Golub

Sve mi se čini da ne osećam vrh nosa, jezivo je hladno, a tek je pocetak Novembra. Dugo sam šetala pustim ulicama, dok mi je bol obuzimao one delove tela koji nisu bili skroz promrzli. Sad vidim kraj svog puta, "moj" kafić, znam da je unutra prijatno, a i dobro će mi doći neki topli napitak, ništa nisam jela jutros, a miris toplog hleba iz pekare preko puta uznemirava mi stomak. Ne mogu jesti kad sam ovako srušena, ali možda toplo čokolado može da ublaži potrebe koje moje telo ima, a mozak odbija.
Kad svućem vunenu kapu, kosa mi ispada iz neuredne pletenice u koju sam je uplela, puštam je, ne osećam ruke da bih se sad zanimavala s njom.

- Dobrodošla pametnice.

- Golub? Dobrodošao ti! Kada si se vratio? Jesi li bolje? Bože, koliko je prošlo?- neprestano brbljam, pitanja izleću iz mene kao metke.... iznenadjenje što ga vidim prenulo me iz sivilo u koje sam bila zapala, toliko da ne mogu da prestanem da pričam.

- De, tu sam sada...- osmehuje se, lice mu poprima onaj blagi izraz, oci svetlucaju... Da sam znao da će neko toliko da mi se obraduje, došao bih ranije.

Seli smo za sto kraj prozora, počela je da pada neka ledena sitna kiša. Kako bi voda dospela na prozorsko staklo, tako bi se stvorio mali kristal.

- Izgleda zima je došla ranije.- kaže, dok me gleda preko stola.

Sad kad je prošao onaj trenutak iznenadjenja, opet sam se vratila u ono moje raspoloženje.
Sad kad sopstvene demone mogu da vidim kod njega kao u ogledalu, dođe mi kao neka sigurna kuća u kojoj slobodno mogu da se osećam loše.

- Ožiljci blede. - nastavlja. Ali ne nestaju. Nastavljamo da živimo sa uspomenama, zašto moramo da živimo i sa ožiljcima?

- Znaš, neko mi je rekao, da je u redu da ne budem u redu. Nikome to ne dugujemo. Ne treba da sastavljamo svoje krhotine ako to ne želimo, ako je to u taj tren previše za nas. Ne moramo da budemo snažni, hrabri, puni nade - ništa od tih sranja.

Konobar stoji zbunjen kraj našeg stola dok čeka da naručimo, pokušava da se osmehne, ali radi to nekako s osećanjem krivice.

- Gorka kafa za gorkog čoveka. - kaže Golub
- I ja ću isto.- progovorim tiho.


Pamuk
Cigareta
Crveno
Durenje
Blef
 
Lišće je padalo sa grana.
Povremeno, takvom silinom, nošeno vetrom, da je podsećalo na vejavicu.
Pod nogama je stvorilo prekrivač mekan kao pamuk i nežan poput leptirovih krila.
Cigareta je nešto što bi mi sad doro došlo, pomislio je usamljeni putnik.
Nikave koristi od te misli nije mogao dobiti, jer ne podnosi duvan.
A ni alkohol. A tako bi se radio napio. Ali ne onako kafanski, tužno sa dozom očaja.
Više bi mu prijalo da se opusti i odveže čvor u mislima.
Oštar zvuk prekinuo je njegovo sanjarenje. Nije primetio kad je napustio veliki park.
Crveno svetlo, semafor i pešački prelaz nisu mu bili ni na kraj pameti.
Psovke i uvrede uplašenog vozača koji ga je umalo pregazio nije shvatio ozbiljno.
Kad si u svom svetu, onda si siguran i zaštićen od reći, ljudskog prezira i zlobe.
Durenje princeze na zrnu graška, moralisanje drvenih advokata, pametovanje generala posle bitke.
Dobro poznat spisak, a toliko smešan u ovom trenutku. Razgovor sa prijateljem pomaže.
Tako je rešenje došlo samo od sebe. Čovek kojeg zna od detinjstva dočekao ga je čutke.
Blef koji je poslao celom svetu kamenim izrazom lica savršeno je radio, osim za njega.
Vikinški ratnik riđe brade slušao je bez reči. A onda je on počeo da priča, tiho i bez pokreta ruku.
Istina koja se prosula po stolu, kao kafa iz prevrnute šolje, nije mogla da se opere.
Svi smo samo ljudi. Svi plačemo. Svi se borimo na svoj način.
Zlo nikada ne pobeđuje, iako je najcrnje pred svitanje.

Sneg
Staza
Planina
Omorika
Vuk
 
Poslednja izmena:
Štap kao jedini oslonac, dok pogledom prožimam sliku prostranog pejzaža pred sobom. Stojim negde, ni sam tačno ne znam gde.
Predamnom se prostire planina. Pod skijama škripi sneg. Nema staze koju mogu da pratim. Šuma sa leve strane je jedini orjentir u beloj pustinji. Moj cilj je daleko iza nje, kao i od veličanstvenih vrhova.
Lep je ovo dan. Vazduh je bistar i svež. Sneg je svuda oko mene, ništa mi vise od toga ne treba. Napor ne osećam, jer imam čemu da se divim!
Bližim se šumi, dok upijam svaki zvuk i sjaj netaknutih, poleglih pahulja pred sobom.
Bože, kako si sve stvorio i stopio prekrasno!
Dočekuje me svečano, okačeno inje. Na svakoj grančici posebno, svako svojim sjajem sija.
Na kraju šume je stara  omorika. Uspravno nad drvećem stoji, kao da im je dadilja.
Stani! Čekaj!
Daleko iza mene nesto se čuje.
Poslednje što želim da čujem je taj zvuk! Okrećem se pažljivo, polako...da, to je  vuk!
Hiljade misli u sekundi. Od toga dominiraju bitne za spasavanje i preživljavanje - naći zaklon, sakriti se i moliti Boga da me nije video!
- Padina ispod omorike će da posluži ako legnem na nju. -
Drvo me zaklanja. Gvirim i posmatram - kuda se kreće, sta će sledeće da se desi?
Govorim sebi da panici mesta nema, da moram da ostanem smiren. Moram da ostanem pribran.
Posmatram i dalje.
Sreća mi se izgleda osmehnula - deluje nezainteresovano! Vraća se u šumu.
Osećam trunku olakšanja. Znam da to nije kraj - već šansa.
Ustajem pažljivo i krećem da se spuštam ka prvom selu.
Više ne mislim na lepotu oko sebe. Često se osvrćem. Užurbano pazim kuda idem skijama i jedino o čemu razmisljam je on.
- Da li me je ipak video? Da li će dovesti čopor? Da li ih ima jos u okolini?... -
Osvrćem se, nema ih...
Znam da je selo blizu, jer se predamnom pojavila  staza. Još samo jedno skretanje i biću na sigurnom!
Uspeo sam! Ovoga puta.
Nikada više sam u nepoznato neću ići.
Danas jesam promašio cilj, al je najbitnije da sam ostao zdrav i živ!


More
Limun
Brod
Narod
 Galeb
 
More Sojo ne ori kamenjar?! Reče neki prolaznik pokazujući kažiprstom svoje znojno čelo.
Orem, orem, pa ću da zasadim limun. Hej, stranče vidiš onaj brod sa kontajnerima limuna i
banana, narod željan u ovoj krizi. Eno pobiše se, neki od rane zore čekaju. Takva gužva nije bila kad
je Titin Galeb dolazio u luku.

Svinjokolja
Ponedeljak
Potkova
Sandale
Šaran
 
Svinjokolja
Ponedeljak
Potkova
Sandale
Šaran
----------------------------
Prosto sam kao dete, jede mu se sladoled kojeg nema, dosadno mu, igralo bi se a društvo kod bake na selu.
Tako sam večeras odlučila da napišem par rečenica na zadate reči koje me delimično asociraju na određene događaje.
Hoću a neće mi se...

Vojvođanski svinjokolji, nekada uobičajeni za dan Republike, odavno se dešavaju poslednjeg vikenda u Novembru.
Nije to više onaj svinjokolj kada se pre svitanja potpaljuje vatra ispod kazana da se zagraje voda dok se uz viku, dozivanje i galamu ispija prva jutarnja kafa uz domaću rakijicu.

Mi, deca, radovali smo se svinjokolju a ustvari bilo nam je žao i pokrivali smo se jorganom po glavi da ne čujemo poslednji ropac zaklane životinje.

Komšije, kumovi, domaći, svi su tu, uz smeh u šalu se nadmudruju, često onako 'ko će kome ako ne svoj svome'.
Moj otac, na svinjokoljima uvek glavni jer je bio samouki vrstan majstor za sve svinjokoljske đakonije.

Sve je umeo, baš sve, jedino nije umeo da pokaže emocije prema svojoj deci.
Bio je vredan, radan, pošten. Večito zaposlen, nije umeo ili vrag bi ga znao zašto, nikada nas nije pomazio ili se poigrao sa nama spuštajući se na nivo deteta.
Ne samo on, i očevi mojih drugarica ponašali su se na sličan način. Gorštaci, duše ograđene kineskim zidom!
Kada je zašao u neke godine, omekšao je. Tiha, pomalo romatična duša,počeo je da piše pesme.
Držala sam ga za ruku kada se rastajao sa dušom.
Onda, i sada, savest mi kao crv burgija po mozgu i podriva večitu dilemu da li sam mu ikada kazala koliko ga volim a znam da je to dobro znao.

Nema više svinjokolja, nema oca, nema ljudi koje sam volela.

Sutra je Ponedeljak. Šaran isečen u potkove, usoljen onako kako volim, sutra će biti spremljen.

Kosa vlažna, namotana na viklere, stavke iz rokovnika štiklirane, Dvestadojka na istoj frekfenciji, Bajaga k'o nekad;

'Nije lako među milionima
Naći idealan par
Kol’ko voleli smo se ona i ja
To je bila dobra stvar

Napravi joj sandale
Od sunčevih zraka
Da joj dušu osvetle
I štite od mraka.'

Mrkli mrak,
kiša ceo dan rominja. Duga je noć.



-------------------------------------
Budućnost
Nostalgija
Muzika
Jutro
Prošlost
 
Budućnost je neizbežna!
Reski glas koji je grmeo sa zvučnika TV prijemnika probio je zid tišine.
Darko je sedeo lica zagnjurenog u dlanove i dremao u fotelji.
Iznenadio ga je EPP program koji je uvek, ko zna zašto, glasniji od ostatka programa.
Ko je ta budala što grmi o neizbežnom? Šta je neizbežno, osim mesta na koje svi idemo?
Odakle ljudima ideja da sutra uopšte postoji? Hiljade misli, poput roja besnih pčela, zujalo je ljutito.
A onda muk. Slučajni pritisak daljinskog upravljača doneo je malo tišine, na nekoliko trenutaka.
A onda se zaćula posznata pesma iz prošlosti.
Nostalgija za boljim danima, žal za mladošču, melanholija, tuga, šta li je - tek, osetio je suze na obrazima.
Mušlarci ne plaču, Darko, govorio mu je otac. Majka nije govorila, već mu se smejala kada je plakao.
Smeh je lek, čuo je od starih ljudi mnogo puta. Nije se često smejao, ali je pronašao rešenje.
Muzika je bila spas u škripcu između jave i sna, konopac preko ponor na čijem dnu je tutnjala planinska reka.
Leteo je među oblascima, kopao dublje od najboljeg rudara, u potrazi za skrivenim blagom.
Upravljao je kosmičkim brodom kroz hiladu galaksija, pa jahao konje kroz livade sve do nepreglednih šuma.
Darko je u tim šumama nalazio skloniše. Dugo je to trajalo. Predugo.
Jutro tog dana nije se razlikovalo od bilo kog drugog, na prvi pogled.
Ustao je u uobičajeno vreme, doručkovao, otišao u šetnju, popio kafu u lokalnom kafiču.
Spremao se za posao, nesvestan da je počeo da se presvlači dva sata ranije.
Kada je to shvatio, seo je i uključio TV prijemnik...i tako proveo neko vreme do sadašnjeg trenutka.
Sada. Samo to je važno. Zdrav sam, Bogu hvala, pomislio je Darko.
Imam krov nad glavom, imam posao kojim hleb zarađujem. Mnogi me ne vole, ali mi više nisu važni.
Ta poslednja misao mu je, oštrija od vrha strele, razbila oklop oko duše u paramparčad.
Prošlost je ono što nam treba, ali samo kao uspomena. I ne svakog dana. Neka bude u nekim ladicama.
U nekom skrivenom kutku uma. Kad zatreba, neka od tih ladica će lako biti otvorena. Kao opomena, ništa više.
A do tada, život treba živeti. Sada. Ovde. Hrabro. Čestito. Ljudski.
To je jedino važno.


Noć.
Zora.
Podne.
Vrabac.
Golub.
 
Budućnost je neizbežna!
Reski glas koji je grmeo sa zvučnika TV prijemnika probio je zid tišine.
Darko je sedeo lica zagnjurenog u dlanove i dremao u fotelji.
Iznenadio ga je EPP program koji je uvek, ko zna zašto, glasniji od ostatka programa.
Ko je ta budala što grmi o neizbežnom? Šta je neizbežno, osim mesta na koje svi idemo?
Odakle ljudima ideja da sutra uopšte postoji? Hiljade misli, poput roja besnih pčela, zujalo je ljutito.
A onda muk. Slučajni pritisak daljinskog upravljača doneo je malo tišine, na nekoliko trenutaka.
A onda se zaćula posznata pesma iz prošlosti.
Nostalgija za boljim danima, žal za mladošču, melanholija, tuga, šta li je - tek, osetio je suze na obrazima.
Mušlarci ne plaču, Darko, govorio mu je otac. Majka nije govorila, već mu se smejala kada je plakao.
Smeh je lek, čuo je od starih ljudi mnogo puta. Nije se često smejao, ali je pronašao rešenje.
Muzika je bila spas u škripcu između jave i sna, konopac preko ponor na čijem dnu je tutnjala planinska reka.
Leteo je među oblascima, kopao dublje od najboljeg rudara, u potrazi za skrivenim blagom.
Upravljao je kosmičkim brodom kroz hiladu galaksija, pa jahao konje kroz livade sve do nepreglednih šuma.
Darko je u tim šumama nalazio skloniše. Dugo je to trajalo. Predugo.
Jutro tog dana nije se razlikovalo od bilo kog drugog, na prvi pogled.
Ustao je u uobičajeno vreme, doručkovao, otišao u šetnju, popio kafu u lokalnom kafiču.
Spremao se za posao, nesvestan da je počeo da se presvlači dva sata ranije.
Kada je to shvatio, seo je i uključio TV prijemnik...i tako proveo neko vreme do sadašnjeg trenutka.
Sada. Samo to je važno. Zdrav sam, Bogu hvala, pomislio je Darko.
Imam krov nad glavom, imam posao kojim hleb zarađujem. Mnogi me ne vole, ali mi više nisu važni.
Ta poslednja misao mu je, oštrija od vrha strele, razbila oklop oko duše u paramparčad.
Prošlost je ono što nam treba, ali samo kao uspomena. I ne svakog dana. Neka bude u nekim ladicama.
U nekom skrivenom kutku uma. Kad zatreba, neka od tih ladica će lako biti otvorena. Kao opomena, ništa više.
A do tada, život treba živeti. Sada. Ovde. Hrabro. Čestito. Ljudski.
To je jedino važno.


Noć.
Zora.
Podne.
Vrabac.
Golub.

Vrata Luciferova - deo prvi.

PROLOG


Noc. Magla, kazu, i nije, nije se mogla da vidi, pokosena trava, gde je, ljudi su govorili, lezala ona.
Ratoborac, po tami toj, zar je mogucno nosih, polozih, pred njom sav taj, venac na grobu je stajao. Vrane, letale su hladnim vazduhom iz zemlje dopirale srzi nekada davne ruke njene sada su, kao i kako mrtve hvatale iz zemlje njega.

Zombalisticna apokalipticna vratolomnosat.

Poglavlje ustanaka.
Broj 1 PROLOG.
Pocetak harema - harizmaticna opcinjenost Olujiende.


Zora, mora on poci do priobalne kuce pre nego sto i rosa ispari.
Puska sa ramena i lagodan hod, zureci polako nikada ne kasni, ucen je vec.
Dva metka je ispalio, usukao jednome glavu kroz obarac.

Kalediopskopska opatija.
Broj 2 Prolog.

Citaoce neka mesta su suvise zla da bi postojala. Neki gradovi su suvise zli da bi trpeli.
Bangok je jedno od takvih mesta. Pre Bangoka, nasmejao bih se jednoj takvoj zamisli. Pre Bangoka nisam verovao u zlo.




POGLAVLJE POCETAKA

1.
Golub je leteo sa vrabcem u podne
 
Vrata Luciferova - deo prvi.

PROLOG


Noc. Magla, kazu, i nije, nije se mogla da vidi, pokosena trava, gde je, ljudi su govorili, lezala ona.
Ratoborac, po tami toj, zar je mogucno nosih, polozih, pred njom sav taj, venac na grobu je stajao. Vrane, letale su hladnim vazduhom iz zemlje dopirale srzi nekada davne ruke njene sada su, kao i kako mrtve hvatale iz zemlje njega.

Zombalisticna apokalipticna vratolomnosat.

Poglavlje ustanaka.
Broj 1 PROLOG.
Pocetak harema - harizmaticna opcinjenost Olujiende.


Zora, mora on poci do priobalne kuce pre nego sto i rosa ispari.
Puska sa ramena i lagodan hod, zureci polako nikada ne kasni, ucen je vec.
Dva metka je ispalio, usukao jednome glavu kroz obarac.

Kalediopskopska opatija.
Broj 2 Prolog.

Citaoce neka mesta su suvise zla da bi postojala. Neki gradovi su suvise zli da bi trpeli.
Bangok je jedno od takvih mesta. Pre Bangoka, nasmejao bih se jednoj takvoj zamisli. Pre Bangoka nisam verovao u zlo.




POGLAVLJE POCETAKA

1.
Golub je leteo sa vrabcem u podne
Magla
Trava
Harem
Puška
Zlo


Prvi put sam istinski osetio rečenicu "izgubiti tlo pod nogama". Za trenutak nisam znao gde se nalazim, prostor mi je stran, zabrinuo sam se. Međutim sekund nakon toga ugledao sam poznate rukohvate troseda, shvatio da sam u dnevnoj sobi i osetio neverovatno olakšanje. Odlično. Sešćemo tu, nasloniti glavu na jastuke, upakovane k'o svilene bombone. Oko mene crvene, narandžaste, tirkizne šare uvlače me u sebe, vode me svojim putićima kroz lavirinte. Zatvaram oči na trenutak i dišem. Lepo je. Malo mi zuji u ušima. Da li da gledam film, kako iskoristiti ovo raspoloženje? I ovako mi je dosadno. Otvaram krmeljive oči, jesam li odspavao? Trljam kapke da rasteram maglu, izlaze šare beskrajne šare i magla dobija boje.
Jedan oblačasti pramen magle istiskuje devojku. Napeto sam iznenađen, nemam snage ni volje da ustanem. Pogled mi klizi po njenim nogama, tako se glatko kreće, koža joj deluje mekano, svilenije od jastuka. Sanjao sam jednom devojku sličnu njoj, u snu sam i ja bio žena, sećam se zainteresovane začuđenosti ujutru kad nisam uspevao da se otresem realističnog osećaja naših usmina koje se pronalaze i gube, gube i pronalaze. Sećam se da sam tad odlučio da prestanem da gledam porniće. Nekako nisam smeo dublje da zalazim u taj trip. Umesto toga prešao sam na travu. I eto ti je sad, moja devojka iz sna.
Počela je da se gubi, slabije sam osećao njeno prisustvo i to me je rastužilo. Ponovo sam zatvorio oči i pustio da me vozi, pomislio sam sutra imam slobodan dan, mogu još da duvam, seckam, rolam, miris baruta i paljevine, iščekujem, pucanj, trzaj i dim, puška se puši, dim cigarete, ipak nije bio džoint, razočarenje, splašnjavanje, njen izraz lica, go sam, klindavo visim, osećaj mlohavosti, njene oči, ustajem i odlazim do vecea, neizdržljivost se rastapa u beloj svetlosti koja se odbija o pločice, krive pločice, voda otiče, dobar pad, odličan majstor, samo mu stalno "vire donja leđa", majčin glas, svi ste vi isti, sultani u haremu, taj film nećeš gledati, dabogda mu se ne digao sa onom njegovom, jesam li impotentan? srećo šta ti je, umoran sam umoran sam umoran sam.

Ispred mene pepeljara, bol u kapcima dok se podižu, promaja u čelu. Već je svanulo. Uočavam tri opuška, ne sećam se trećeg. Pitam se na trenutak i više sam žedan nego radoznao, ustajem. Nešto mi je poznato dok gledam pločice iznad sudopere, neki osećaj me vuče ali ne umem da krenem na tu stranu, i ostajem da stojim u kuhinji. Voda. Brate, koje zlo mi je spakovao juče. Možda da vidim da uzimam od nekog drugog. Valjalo bi počistiti. Imam slobodan dan. Provetriću malo. Možda bih mogao i Sandru da pozovem, da vidim šta radi. A možda i da ne menjam lika. Kad malo bolje razmislim, zapravo se osećam vrlo, vrlo odmorno.


Smiraj
Tesno
Glaukom
Predstava
Slamanje
 

Back
Top