Hrvatske istorijske laži

1) “Pravoslavnih Hrvata” nema. Neki pop (raspop?) iz Bugarske vam je valjda “arhiepiskop”, ali onako u pokušaju, bez vernika.

Taj klošar, ološar, probisvijet i bitanga izbačen je iz bugarske crkve. U Zadru je na ulici prodavao sličice svetaca. Tamo ga je upoznao neki Ivica Matanović i proglasio ga svećenikom. Kasnije su se posvađali. Bugarin je uz par hrvatskih srbofoba osnovao "Hrvatsku pravoslavnu crkvu", ali ona nije jedina. Matanović je osnovao svoju "Hrvatsku pravoslavnu crkvu", ali je u međuvremenu umro. Postoji i treća "Hrvatska pravoslavna crkva", koju vodi neki Hrvat, Andrija Škulić koji tvrdi da je prešao na pravoslavlje. Međusobno su jedni druge optuživali da su lažni popovi i prevaranti. I bili su u pravu.
 
Kocovic je izjavio slijedece u svom intervjuu iz 1998 godine:

Kočović je uzeo premalu stopu rasta. Srbi su od 1931. do 1941. morali imati veću stopu rasta nego od 1921.-1931. i od 1948.-1953. Zašto? Zato što se tridesetih srpsko stanovništvo oporavilo od 1. svjetskog rata, a nakon 1948. su Srbi još uvijek desetkovani genocidom i nedostaje muškaraca.

Ako uzmemo istu stopu rasta kao 1948.-1953. nedostaje bar 500 000 Srba sa područja NDH. Ako uzmemo malo veću, što je realno, onda nedostaje 700-800 000.

Statistika se prema tome slaže sa izjavama i dokumentacijom Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika, komunista, samih logoraša, kao i sa onim najranijim istraživanjima iz 2. svjetskog rata kad je sve bilo svježe.

Naravno, imena ima manje od 100 000.

Svatko tko tvrdi da su ustaše ubile više od 700 000 Srba, mora objasniti gdje su onda imena još 600 000 ljudi?

Svatko tko tvrdi da su ustaše ubile manje od 700 000 Srba mora objasniti zašto se statistički izračuni u broj slažu da izjavama i dokumentima svih strana u 2. svjetskom ratu?

Možda pravu istinu nikad nećemo saznati. Moja je procjena 250 000 do 500 000 Srba, bliže gornjoj brojci.
 
1816. godine, advent nacionalizma vec je u jeku, popovi sire pjesme itd.
Књигу је написао Њемац професор Јохан Фридрих Ле Брет (https://de.wikipedia.org/wiki/Johann_Friedrich_LeBret) у 18-ом вјеку. 1816. у Пешти је само преведена и објављена. Дакле Срби немају везе с тим. По професору Јохану Фридриху Ле Брету Морлаци и Власи су називани и Србљима што и јесу били поријеклом.
 
Poslednja izmena:
Мало је глупо да те питам за презиме, али завршетци вић, или ца би могли указивати на озбиљнију везу са Србима од ић.
Prezime mi ne završava ni na vić ni na ca.
Bili kakvi završeci prezimena nisu ništa autohtono samo za Srbe, sve to se ima i kod drugih slavenskih naroda u većem ili manjem obujmu.
Što je najsmješnije to brdo kod Leskovca je dobilo ime po rodu koji se tamo doselio početkom 19.st. iz Stare Hercegovine i prije su imali drugo prezime ni slično kasnijem, ali eto, SANU tvrdi da moje stoljećima starije prezime potječe od mnogo mlađeg tek djelomično sličnog toponima. Cirkus od institucije.
Pri takvoj situaciji nije čudo da dosta Srba misli da sve što je kod drugih isto ili slično kao u Srbiji potječe od Srba iako je razlika u stoljećima koliko dugo ti prezimenjaci nose ta prezimena.
 
1) “Pravoslavnih Hrvata” nema. Neki pop (raspop?) iz Bugarske vam je valjda “arhiepiskop”, ali onako u pokušaju, bez vernika.

2) Kajkavci se pre prve polovine XIX veka nisu izjašnjavali kao Hrvati.

Ko se nije izjašnjavo ko Hrvati?
Kajkavci oko Zagreba, glavnog grada Hrvatske, od 16. stoljeća?
Pomognite ovom čovjeku...


.
 
Mislim na to što će se ponekad naći neko ko kaže „naravno da kada neko kaže jasenovački logor, uopšte ne misli na jasenovački logo, već to koristi samo kao simbolički naziv u kojem se podrazumeva i Gacko i Višegrad i Sremska Mitrovica i Jastrebarsko i Gospić i još gomila drugih stratišta“.

Što je najgore, čak i na ovom forumu je aktivno nekoliko forumaša koji doslovno neprikriveno tvrde upravo to.
Измишљаш.
Kočović je uzeo premalu stopu rasta. Srbi su od 1931. do 1941. morali imati veću stopu rasta nego od 1921.-1931. i od 1948.-1953. Zašto? Zato što se tridesetih srpsko stanovništvo oporavilo od 1. svjetskog rata, a nakon 1948. su Srbi još uvijek desetkovani genocidom i nedostaje muškaraca.

Ako uzmemo istu stopu rasta kao 1948.-1953. nedostaje bar 500 000 Srba sa područja NDH. Ako uzmemo malo veću, što je realno, onda nedostaje 700-800 000.
Ту хипотезу је заступао, да се крајем 1930их када су генерације рођене након великог рата достигле фертилну зрелост, десио демографски скок, у свом прорачуну Долфе Вогелник и итекако је разумна.
Но и да претпоставимо да смо имали сличан прираштај међу Србљем у периоду 1931-41 као у периоду 1921-31, Кочовићев (и Жерјавићев који барата са сличним прираштајем) прорачухн је неодржив. Да буде апсурдније, Срби су у периоду 1921-31 имали прираштај од 22,06% (на простоту БиХ и већи, 23,97%). И у периоду 1948-61. прираштај међу Србима бјеше изванредан. Истина није могуће тачно израчунати јер смо 1961.године имали нову нацију Југославена (317.000) но за 13 година 1948-61.године прираштај међу Србима бјеше не мањи од 24% (нагли пад прираштаја међу почиње након 1961.).
И сад пази, прираштај међу Србљем у периоду 1921-31. износи 22,06%, у периоду 1948-61. за 13 година 24%, а Кочовић код свог прорачунха узима у периоду 1931-41 прираштај међу Србима 10%. Апсолутно неодрживо што нам казује да је присезао и "фризирању" података.

Но све то је за другу тему (демографски губици и жртве рата), не за ову. Да се вратимо овој теми. Често имамо прилике прочитати од ликова из хрватског корпуса да је број жртава од 1,7 милион колико је Југославија приложила у раду репарационе комисије 1946.године немогућ.
И за ову (лажну) тврдњу заслуга има управо Кочовић који је управо то написао и у својоиј студији и изјавио у интервјуу листу Старт 1985.године
Kocovic.jpg

Рекавши да би се остварио број жртава од 1,7 милиона жене су морале 1930их повећати порођај за 50%.
Ову нетачност је лако доказати и може свако провјерити за буквално 3 минута.
Са потпуно истим прираштајем који је био у периоду 1921-31.године за ниво читаве Југославије који је износио 16,26% (и ако разумљиво додамо популацију Истре и 5 острва који су 1945. припали ФНРЈ, 350.000 душа), значи са потпуно истим прираштајем у периоду 1931-41 и расподијељеним на 7 година 1941-48, добићемо да су демографски губици за ниво читаве Југославије 2,64 милиона. Ако одбијемо демографске гуибитке по другим оснновама (миграције, умањени фертилитет и увећани морталитет због ратних околности) који по свим демографима износи око милион (веома реалан прорачун), добићемо да су жртве рата 1,6-1,7 милиона, односно веома близу бројке коју је Југославија приложила на Париској конференцији.
Ја не могу тврдити, нити то може било ко, да смо у периоду након 1931.године имали исти прираштај као 1921-31., могуће је био мањи, могуће је био како је то заступао Вогелник и већи, али неспорно је да су тврдње и Кочовића и из Хрватске да је приложени број жртава на париској конференцији немогућ, манипулације и лажи. Не само да је могућ, него и веома реалан.
 
Prezime mi ne završava ni na vić ni na ca.
Bili kakvi završeci prezimena nisu ništa autohtono samo za Srbe, sve to se ima i kod drugih slavenskih naroda u većem ili manjem obujmu.
Što je najsmješnije to brdo kod Leskovca je dobilo ime po rodu koji se tamo doselio početkom 19.st. iz Stare Hercegovine i prije su imali drugo prezime ni slično kasnijem, ali eto, SANU tvrdi da moje stoljećima starije prezime potječe od mnogo mlađeg tek djelomično sličnog toponima. Cirkus od institucije.
Pri takvoj situaciji nije čudo da dosta Srba misli da sve što je kod drugih isto ili slično kao u Srbiji potječe od Srba iako je razlika u stoljećima koliko dugo ti prezimenjaci nose ta prezimena.
Bez navođenja tog toponima svaka diskusija je izlišna.
 
Bez navođenja tog toponima svaka diskusija je izlišna.
Nije ni bila namjera diskusije, nego replika na pisanje jednog forumaša da su prezimena na Braču ista kao u Srbiji.

Iz znatiželje sam upisao svoje prezime na ćirilici, ne očekujući nešto naći, kad ono knjiga SANU iz 2016. tvrdi da je moje prezime porijeklom iz Srbije.
Ako su se uhvatili takve tvrdnje za prezime koje nosi oko 100 ljudi ukupno i starinom je zagrebačko, što ne bi tek za ostala.
80% Srba je stalno prezime dobilo od polovice 19.st. do početka 20.st., što znaći da su promijenili prezime barem 15 puta u vremenu u kojem su njihovi hrvatski prezimenjaci nosili to prezime.
To je kao da zavrtiš kolo s prezimenima i na kojem se zaustavi ti ih proglasiš tek tako za rodbinu.
 
Nije ni bila namjera diskusije, nego replika na pisanje jednog forumaša da su prezimena na Braču ista kao u Srbiji.

Iz znatiželje sam upisao svoje prezime na ćirilici, ne očekujući nešto naći, kad ono knjiga SANU iz 2016. tvrdi da je moje prezime porijeklom iz Srbije.
Ako su se uhvatili takve tvrdnje za prezime koje nosi oko 100 ljudi ukupno i starinom je zagrebačko, što ne bi tek za ostala.
80% Srba je stalno prezime dobilo od polovice 19.st. do početka 20.st., što znaći da su promijenili prezime barem 15 puta u vremenu u kojem su njihovi hrvatski prezimenjaci nosili to prezime.
To je kao da zavrtiš kolo s prezimenima i na kojem se zaustavi ti ih proglasiš tek tako za rodbinu.
Sve je moguće, pa to i da su na primer Stari Sloveni doneli to ime sa sobom pa po hristijanizaciji ono bilo potisnuto i postalo veoma retko.
 
Prezime mi ne završava ni na vić ni na ca.
Bili kakvi završeci prezimena nisu ništa autohtono samo za Srbe, sve to se ima i kod drugih slavenskih naroda u većem ili manjem obujmu.
Što je najsmješnije to brdo kod Leskovca je dobilo ime po rodu koji se tamo doselio početkom 19.st. iz Stare Hercegovine i prije su imali drugo prezime ni slično kasnijem, ali eto, SANU tvrdi da moje stoljećima starije prezime potječe od mnogo mlađeg tek djelomično sličnog toponima. Cirkus od institucije.
Pri takvoj situaciji nije čudo da dosta Srba misli da sve što je kod drugih isto ili slično kao u Srbiji potječe od Srba iako je razlika u stoljećima koliko dugo ti prezimenjaci nose ta prezimena.

Sasvim je logično da ukoliko pronađemo ista prezimena kod Hrvata i Srba prednost damo srpskom porijeklu.

Prvo, većina tih istih prezimena dolazi s područja srednjovjekovne srpske države, južne Dalmacije, Hercegovine i Crne (Huma, Zahumlja, Travunije i Duklje).

Drugo, migracije su u 90 posto slučajeve išle u smjeru zapada. Daleko rjeđe se selilo iz Hrvatske u Srbiju, nego obrnuto. Hrvatska je stalno naseljavanja iz Bosne, Hercegovine, Crne Gore, pa čak i Srbije. U Srbiju se iz Hrvatske vrlo rijetko dolazilo, uglavnom nakon 1945.

Koliki ignorant moraš biti da bi negirao nešto toliko očigledno?

Ako pogledamo situaciju prije velikih seljenja iz sela u grad, prije nekih sedamdesetak godina, vidimo da su stotine prezimena zastupljene po najzabitijim selima Crne Gore, zatim ih se može pratiti do Hercegovine, Bosne, Dalmatinske Zagore, pa do Zadra i eventualno nešto manje na zapad.

Treće, 99 posto tih istih prezimena Srba i Hrvata ne nalazimo u čisto hrvatskim poput Istre, Kvarnera ili Hrvatskog Zagorja. Ono što je povijesno izvorni hrvatski prostor, tamo gdje je dinarski antropološki tip manje zastupljen, tamo gdje se govori kajkavskim i čakavskim, tamo gdje ne dominira I2a genetika, tamo nema tih istih prezimena Srba i Hrvata ili ih ima zanemarivo malo.

Četvrto, Srba je daleko više nego Hrvata. Čak i danas, nakon svih genocida i ratova, a pogotovo nekad. Teško da je daleko malobrojniji narod imao više prezimena od brojnijeg naroda, pa mu ih još "posuđivao".

Prema tome, sa sigurnošću možemo zaključiti da većina zajedničkih prezimena Srba i Hrvata ima srpsko porijeklo.

U manjem broju slučajeva prezimena su mogla nastati neovisno jedna od dugih. Npr. ako je netko bio sin kovača, bio je Kovačević kod Srba, a možda neovisno o Srbima i kod Hrvata, mada bi ipak duhu hrvatskog bliže bilo Kovačić.

U još manjem broju slučajeva, radi se o hrvatskim prezimena, odnosno Hrvatima koji su otišli u Srbiju i s vremenom se asimilirali. To se dešavalo nakon drugog svjetskog rata kada su pripadnici vojske i administracije hrvatskog porijekla došli u Beograd i druge srpske gradove. Najpoznatiji su primjeri prezimena Brnabić i Tuđman koja danas nose i Srbi, a izvorno su hrvatska (mada su Brnabići možda iz BiH došli na Krk, a prezime Tuđman ima daleko neslavensko porijeklo).
 
Poslednja izmena:
Sasvim je logično da ukoliko pronađemo ista prezimena kod Hrvata i Srba prednost damo srpskom porijeklu.

Prvo, većina tih istih prezimena dolazi s područja srednjovjekovne srpske države, južne Dalmacije, Hercegovine i Crne (Huma, Zahumlja, Travunije i Duklje).

Drugo, migracije su u 90 posto slučajeve išle u smjeru zapada. Daleko rjeđe se selilo iz Hrvatske u Srbiju, nego obrnuto. Hrvatska je stalno naseljavanja iz Bosne, Hercegovine, Crne Gore, pa čak i Srbije. U Srbiju se iz Hrvatske vrlo rijetko dolazilo, uglavnom nakon 1945.

Koliki ignorant moraš biti da bi negirao nešto toliko očigledno?

Ako pogledamo situaciju prije velikih seljenja iz sela u grad, prije nekih sedamdesetak godina, vidimo da su stotine prezimena zastupljene po najzabitijim selima Crne Gore, zatim ih se može pratiti do Hercegovine, Bosne, Dalmatinske Zagore, pa do Zadra i eventualno nešto manje na zapad.

Treće, 99 posto tih istih prezimena Srba i Hrvata ne nalazimo u čisto hrvatskim poput Istre, Kvarnera ili Hrvatskog Zagorja. Ono što je povijesno izvorni hrvatski prostor, tamo gdje je dinarski antropološki tip manje zastupljen, tamo gdje se govori kajkavskim i čakavskim, tamo gdje ne dominira I2a genetika, tamo nema tih istih prezimena Srba i Hrvata ili ih ima zanemarivo malo.

Četvrto, Srba je daleko više nego Hrvata. Čak i danas, nakon svih genocida i ratova, a pogotovo nekad. Teško da je daleko malobrojniji narod imao više prezimena od brojnijeg naroda, pa mu ih još "posuđivao".

Prema tome, sa sigurnošću možemo zaključiti da većina zajedničkih prezimena Srba i Hrvata ima srpsko porijeklo.

U manjem broju slučajeva prezimena su mogla nastati neovisno jedna od dugih. Npr. ako je netko bio sin kovača, bio je Kovačević kod Srba, a možda neovisno o Srbima i kod Hrvata, mada bi ipak duhu hrvatskog bliže bilo Kovačić.

U još manjem broju slučajeva, radi se o hrvatskim prezimena, odnosno Hrvatima koji su otišli u Srbiju i s vremenom se asimilirali. To se dešavalo nakon drugog svjetskog rata kada su pripadnici vojske i administracije hrvatskog porijekla došli u Beograd i druge srpske gradove. Najpoznatiji su primjeri prezimena Brnabić i Tuđman koja danas nose i Srbi, a izvorno su hrvatska (mada su Brnabići možda iz BiH došli na Krk, a prezime Tuđman ima daleko neslavensko porijeklo).
Koja prezimena iz srednjovjekovne srpske države? Srbi dobili prezimena pred 20.st.
 
Измишљаш.

Sram te bilo, ali stvarno. Staviću te na ignor jer si postao nešto baš vanredno bezobrazan u zadnje vreme.

Pisali su ovde, više puta, ne jednom i živce vadili svakom normalnom čoveku, pišući da Jasenovac uopšte ne znači Jasenovac, već cela NDH. I da zato kad svako govori o Jasenovcu, da upravo na to misli.

To sto nisam eksplicitno naveo o kome se radi jeste zato što pod broj jedan nisam očekivao da će iko normalan zaboraviti šta se pisalo i pod broj dva neću da pominjem nadimke nekih forumaša, pa da me ovde neko optuži da namerno uvlačim druge i podsticem nekakve svadje.
 
Koja prezimena iz srednjovjekovne srpske države? Srbi dobili prezimena pred 20.st.
Netačno, svodi se na to da su se prezimena (tj patronimik) menjala iz generacije u generaciju: u istočnoj Srbiji je tek posle Drugog svetskog rata ukinut običaj da se deci daju prezimena po ocu ili dedi, po nekad i po babi ukoliko bi očeva majka ostala udovica veoma mlada pa se ne bi preudala zbog dece - to je bila ogromna lična žrtva u vremena kad se živelo od teškog poljskog rada.
 
Netačno, svodi se na to da su se prezimena (tj patronimik) menjala iz generacije u generaciju: u istočnoj Srbiji je tek posle Drugog svetskog rata ukinut običaj da se deci daju prezimena po ocu ili dedi, po nekad i po babi ukoliko bi očeva majka ostala udovica veoma mlada pa se ne bi preudala zbog dece - to je bila ogromna lična žrtva u vremena kad se živelo od teškog poljskog rada.
Nisam ni napisao da Srbi nisu imali prezime, nego da nisu imali stalno, više je bio nadimak.
 
Nisam ni napisao da Srbi nisu imali prezime, nego da nisu imali stalno, više je bio nadimak.
Ниси пажљиво читао Шимуновића, тј. јеси али си се превише примио на његове глупости о немању презимена код Срба „до јуче” и о тисућљетним презименима у Хрвата. Погледај мало пажљивије кад покушава објаснити зашто Срби често користе надимке умјесто имена па наводи пуна имена као примјере, више од пола тих наведених Срба (које наводи именом и презименом!) су умрли проје времена за које какадемик Шимуновић тврди да су се тек појавила презимена у Срба. Успут, у његовом „знанственом” писанију о хрватским презименима, чешће помиње Србе него Хрвате, јер му свака друга реченица почиње или завршава са „за разлику од Срба”, „а не као код Срба”, „док је код Срба” и сл. па је више него очигледно шта је био циљ тих писанија.
 
Ниси пажљиво читао Шимуновића, тј. јеси али си се превише примио на његове глупости о немању презимена код Срба „до јуче” и о тисућљетним презименима у Хрвата. Погледај мало пажљивије кад покушава објаснити зашто Срби често користе надимке умјесто имена па наводи пуна имена као примјере, више од пола тих наведених Срба (које наводи именом и презименом!) су умрли проје времена за које какадемик Шимуновић тврди да су се тек појавила презимена у Срба. Успут, у његовом „знанственом” писанију о хрватским презименима, чешће помиње Србе него Хрвате, јер му свака друга реченица почиње или завршава са „за разлику од Срба”, „а не као код Срба”, „док је код Срба” и сл. па је више него очигледно шта је био циљ тих писанија.
Nisam ga čitao. Ako ti se da, napiši ukratko što je to napisao u vezi nadimaka
 
Nisam ga čitao. Ako ti se da, napiši ukratko što je to napisao u vezi nadimaka
Основна теза је да су Срби презимена добили колико јуче, пред ХХ стољеће, наравно, за разлику од Хрвата који су међу првима имали презимена. Слиједе „доказни примјери”, у оквиру којих се помиње и тако честа употреба надимка као имена (не Лазар Костић него Лаза Костић, не Бранислав него Брана итд.) Наравно, није му падало ни на крај памети да помене и хрватску верзију замјене имена надимком (Арсеније – Арсен, Григорије – Григор, Стојан – Стојко, Миладин – Дадо...) јер она има сасвим очигледан контекст...
Нађи то на нету ако те занима, имаш и цијеле књиге, а имаш и његове интервјуе као неку скраћену форму.
 
Taj klošar, ološar, probisvijet i bitanga izbačen je iz bugarske crkve. U Zadru je na ulici prodavao sličice svetaca. Tamo ga je upoznao neki Ivica Matanović i proglasio ga svećenikom. Kasnije su se posvađali. Bugarin je uz par hrvatskih srbofoba osnovao "Hrvatsku pravoslavnu crkvu", ali ona nije jedina. Matanović je osnovao svoju "Hrvatsku pravoslavnu crkvu", ali je u međuvremenu umro. Postoji i treća "Hrvatska pravoslavna crkva", koju vodi neki Hrvat, Andrija Škulić koji tvrdi da je prešao na pravoslavlje. Međusobno su jedni druge optuživali da su lažni popovi i prevaranti. I bili su u pravu.
Личе на екипу из Црногорске православне цркве.
 
Sram te bilo, ali stvarno. Staviću te na ignor jer si postao nešto baš vanredno bezobrazan u zadnje vreme.

Pisali su ovde, više puta, ne jednom i živce vadili svakom normalnom čoveku, pišući da Jasenovac uopšte ne znači Jasenovac, već cela NDH. I da zato kad svako govori o Jasenovcu, da upravo na to misli.

To sto nisam eksplicitno naveo o kome se radi jeste zato što pod broj jedan nisam očekivao da će iko normalan zaboraviti šta se pisalo i pod broj dva neću da pominjem nadimke nekih forumaša, pa da me ovde neko optuži da namerno uvlačim druge i podsticem nekakve svadje.
Писало се Славене али у контексту твоје констатације да људи не схватају да је немогуће да је само у Јасеновцу убијено толико људи (700.000).
Чисто због расправе, ја сам тад рекла да је Јасеновац био само један од логора из система али један од најозлоглашенијих и да се симболички читав низа стратишта подводи под име једног и да нико не мисли да је у самом Јасеновцу побијен тај број људи већ на бројним стратиштима, а чак многи и на кућним праговима.
Рецимо, на листи имена се не налази моја чукунбаба која је убијена дословно на кућном прагу 1942.,а ни ујак моје баке ког су усташе стрељале 1941.
Те 1941. је стрељано питај Бога колико Срба у Барањи, а те 1942. прабаба ми је убијена у масовном покољу. Дакле ни једно, ни друго нису једини убијени, а да нису на списку.
 
Falsifikovanje teksta pisma bosanskog bana Stjepana II Kotromanića radi kroatizacije bosanskog jezika.

Tvrdi se da je ban Stjepan II 1347. godine, kada je odlučio stati u dogovor s Rimokatoličkom crkvom i prihvatiti franjevce, postavio kao jedan od uslova (da spreči latinsko bogosluženje) da budu iskusni u veronauci i ne bez znanja hrvatskog jezika. Lat. navodni original in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros.
Ovaj falsifikat toliko se raširio da je čak dospeo i do velikog Radoslava Katičića, koji u 31. fusnoti dela Novi jezikoslovni ogledi iz 1992. godine njega navodi:

Pogledajte prilog 1427230
Pogledajte prilog 1427231Pogledajte prilog 1427232

Originalni problem je napravio Šime Ljubić koji je, štaviše, isprva izvor dobro objavio, kao lingue sclavice, a kasnije (!) u Ogledalu književne povijesti jugoslavenske 1865. godine kao lingue croatice. U izvorniku stoji, dakle „slovenski jezik“, kako se i u svakom primeru priređivanja ovog dokumenta objavljuje.

Nedavno je Neven Isailović i lično potvrdio šta zaista stoji u originalnom dokumetu. Str. 246 i 11. fusnota njegove doktorske disertacije:

Pogledajte prilog 1427236

https://nardus.mpn.gov.rs/handle/123456789/3333?locale-attribute=sr_RS

Ovaj falsifikat, iako svako ko zna elementarne stvari o srednjovekovnoj bosanskoj istoriji zna vrlo dobro da je potpuno nezamisivo da hrvatski lingvonim bude ovde upotrebljen, poslužio hrvatskim romantičarima i ideolozima da projektuju hrvatsku naciju na području Bosne u srednjovekovno razdoblje. Odnosno, njegova uloga je bila da bude svojevrsni odgovor tj. kontrateža autentičnom dokumentu bana Stjepana II iz 1333. u kojem bosanski jezik naziva srpskim imenom u dogovoru sa Dubrovčanima (četiri akta, dva na latinskom, a dva an srpskom; срьпсцие).

Šime Ljubić je u II tomu Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenstva i Mletačke republike iz 1870. godine kada je priredio sve ove izvore, ispravno objavio citat:

Listine1.jpg
Listine2.jpg
Listine3.jpg


listinedvica.jpg

https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=i&id=214326

Problem je došao iz jednog ranijeg dela, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske I iz 1864. godine.

Croatice.jpg


Simeljub.jpg

Ljubime.jpg


Radoslav Katičić ne može imati izgovor posle 150 godina. Neshvatljivo je koliko se ovaj lažan citat proširio svuda u hrvatskim (i to legitimnim) naučnim krugovima.
 
НЕПОСТОЈЕЋИ ВЛАДАРИ КОД ХРВАТА
По питању Хрвата, и њихове тисућлетне историје, поставио бих питанја :
1. Где су хрватски књажеви и жупани сахрањени?
2. Где су гробови и маузолеји хрватских краљева?
3. Где су повеље хрватских краљева?
4. Где је ковани новац и где су печати хрватских краљева (које иначе имају, сви, њима суседни народи)?
5. Где су рудници хрватских краљева?
6. Где су дипломатска писма хрватских краљева?
7. Где су дворци хрватских краљева?
8. Где су задужбине (цркве и манастири) хрватских краљева?
9. Где су било какви помени и докази у Риму или Цариграду о крунисању хрватских краљева (који узгред постоје за све владаре њима суседних народа)?
10. Где је народна епика о хрватским краљевима (читај: у хрватском народу уопште ни не постоји народна епика средњег века)?
P.S.У Дубровнику, Задру, Сплиту и Загребу имају документа страних средњовековних владара (Млечана, Срба, Немаца, Грка, Мађара, Бугара, Турака, и сл.),само нема (апсолутно нигде) хрватских жупана и краљева.Наравно, запитаћете се, како је то уопште могуће?
Ово је свакако питање и за званичну српску (германофилну) историографију, прожету са бројним аутошовинистичким елементима.
Петар Б. Богуновић
 

Back
Top