Grgur Ninski kao borac za hrvatstvo
Grgur Ninski jedan je od omiljenih mitskih likova hrvatske historiografije od sredine XIX stoljeća, kao svećenik koji se navodno borio za uvođenje hrvatskog jezika u crkveno bogoslužje, a od sredine XX stoljeća tome je dodan i otpor mrskom okupatoru i petokolonašima kojih je, eto, izgleda bilo i u 10. stoljeću, kad je on živio. No, nema stvarnih dokaza da je to bio cilj Grgurove borbe,. On je je prije svega nastojao osigurati status među dalmatinskim biskupijama, što mu na koncu nije uspjelo. Iako je navodno imao snažnu podršku svojeg suvremenika kralja Tomislava, ni on ga nije podržao na crkvenom saboru u Splitu, kad je i on prednost dao povijesnom pravu salonitanske crkve, a ninska biskupija je ukinuta.
Iako nacionalistički obojana historiografija taj događaj tumači kao povijesni poraz, istina je posve suprotna - to je jedan je od kamenova temeljaca za kasnije povezivanje hrvatskih zemalja. Naime, biskupi su proširili svoju nadležnost izvan dalmatinskih gradova na širu okolicu naseljenu uglavnom slavenskim življem, a Tomislav i njegovi nasljednici polako, ali sigurno, jačali su svoju vlast i na nekadašnje rimske gradove na obali. Državotovornu ulogu je, dakle, ponovno osigurao Tomislav, a ne Grgur.
Grgura se često stavlja u istu ravninu s neretvanskim i omiškim gusarima, koji su bili kao nekakvi prototipovi partizanskih diverzanata, iako je jasno da je to njima bio samo značajan element nacionalnog gospodarstva. Veneciju se pak opravdano proziva zbog osvajačkih težnji, pa i nevjerojatno podlih poteza, kao kad su križarima prijevoz do Carigrada i Svete zemje naplatili osvajanjem i pljačkom kršćanskog Zadra. No, gledano s povijesne distance, serenissima Venecija je presudno zaslužna za očuvanje hrvatstva, jer bi Dalmacija bez njenog angažmana sasvim sigurno ostala dijelom turskog vilajeta, da ne govorimo što bi bilo od renesanse u Dalmaciji.
Bosna šaptom pade i mit o posljednjoj bosanskoj kraljici
Bošnjački historiografi danas imaju istu potrebu kakvu su do ne tako davno imali i hrvatski - da pisanjem popularne kvazipovijesti daju podršku jačanju nacionalnih osjećaja. Razdoblje takozvanih 'narodnih vladara' dakako, u tome ima posebnu ulogu. Već smo rekli da hrvatski nacionalno obojani povjesničari svoje nadahnuće crpe iz 177 godina nezavisnog hrvatskog kraljevstva (925-1102.), srpski iz 129 godina kraljevstva (1217-1346.) plus još 25 godina carstva, dok je bosanskim dovoljno i 86 godina (1371-1463) kraljevstva.
Jedan od stupova tog pristupa bošnjačkih povjesničara je dokazivanje da ti vladari nisu bili ni Srbi ni Hrvati, ni katolici ni pravoslavci, već da su uglavnom pripadali neovisnoj bosanskoj crkvi, izgrađenoj na bogumilskoj herezi, a da većina bosanskih muslimana potječe od tih bogumila, koji su navodno predstavljali većinu tadašnjeg stanovništva.
Pop Bogumil živio je u X stoljeću u Makedoniji, a do početkom 13. stoljeća razni kršćanski heretički pokreti pod raznim imenima raširili su se po cijeloj Europi i većinom su ugušeni u krvi. U srednjevjekovnoj Bosni ostaci tog pokreta preživjeli su znatno dulje nego u recimo Francuskoj, ali i tu su se morali skrivati. Mađarskom kralju gušenje hereze bio je idealan povod za pokušaje učvršćivanja bosanskog vazalskog odnosa, a bosanski vladari morali su javno izricati podložnost papi čak i kad su u potaji zadržavali odnose s hereticima.
No, ti heretici, odnosno krstjani, kako su sebe sami nazivali, često su bili fanatičniji kršćani od onih koji su izricali odanost katoličkoj ili pak pravoslavnoj crkvi (u istočnoj Hercegovini i dijelovima istočne Bosne). Reći da su baš oni bili ti koji su najspremnije prihvatili islam, čini se kao historiografsko poduzetništvo za koje barem za sada nema nikakvog dokaza.
Bosna šaptom pade, uzdah je koji se čuje već stoljećima i kojim se izražava nevjerica pred činjenicom da Europa 1463. prstom nije mrdnula da joj stvarno pomogne. No, vremenska crta pokazuje drugačije: Turci su u posjede bosanskog kralja prvi put upali gotovo osam desetljeća prije toga, a teritorij koji danas podrazumijevamo pod BiH padao je još više od stoljeća - i to sve samo ne šaptom. Banja Luka je pod kontrolom Hrvata i Mađara ostala još 65 godina, Bihać 129 godina. Bosna je dakle padala dulje no što je prije toga postojalo bosansko kraljevstvo!
Zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević prvi je koji je primio krunu od pape, od kojeg se najviše nadao da će primiti pomoć. 1459. oženio je 12-godišnju Jelenu, kćerku srpskog despota Lazara Brankovića, koja mu je u naslijeđe donijela srpsku despotovinom (koju ne treba izjednačavati sa Srbijom), za što je zatražio i dobio dozvolu od ugarskog kralja Matije Korvina, kojemu je bio vazalski podređen. Srpska dinastija je pred Turcima bili očajna, pa su ovim brakom pokušali naći i osigurati barem nekakvu pomoć.
Stjepan Tomašević se pak u to ime polakomio i zbog toga razvrgnuo zaruke s kćerkom moćnog talijanskog velikaša, no uskoro više nije mogao pomoći ni sam sebi. Ni dva mjeseca poslije vjenčanja, Turci su do kraja pregazili Srbiju. Stjepan Tomašević je tako u 4 godine izgubio dva kraljevstva, 1463. Turci su zakotrljali glavu bosanskog kralja podno Ključa.
Malodobna Jelena, koja je u povijest ušla kao kraljica Mara ili Marija, zapravo je prava zadnja bosanska kraljica, a ne Stjepanova pomajka, blažena kraljica Katarina, koju Hrvati posebno štuju, a potjecala je od hrvatskih i srpskih velikaša. Sudbine su im dijametralno suprotne. Katarina je umrla u Rimu, pod papinom skrbi, a Mara je na koncu otišla živjeti kod svoje tetke Mare Branković - koja je bila omiljena žena turskog sultana Mehmeda II - te tamo i umrla.
Guske u magli i jugoslavenske zablude
Nakon katastrofalnih poraza ugarsko-hrvatske vojske protiv Turaka, Hrvatska se našla pred vratima nove asocijacije. Neki će možda reći da su to prve one poslovične hrvatske guske u magli, ali sa suprotne strane te magle prijetnja je bila posve jasno i nedvojbeno strašna - Turci su privilegije ostavljali samo onim velikašima koji bi s njima od početka surađivali i prešli na islam, ostalima bi se zakotrljale glave. To je vjerojatno i okolnost u kojoj je hrvatskom plemstvu bio potreban dokument kao što je Pacta conventa.
Činjenicom da je ugarski kralj poginuo bez nasljednika objašnjavali su svoje pravo da održe kontinuitet, te da ponovno sebi biraju drugog kralja, a taj drugi bio je austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški, koji im je bio spreman na papiru zagarantirati njihova prava. No, nada da će dobiti pomoć kojom će se ostvariti rekonkvista protiv muslimanskih osvajača, nalik onoj koja je 30-ak godina prije toga dovršena u Španjolskoj, znamo, nikad nije u potpunosti realizirana.
1526., kao i 1102. Hrvati su ostali bez vladajuće dinastije, a suočeni s pogibelji kojoj nisu bili dorasli, nijedan velikaš nije bio sposoban istaknuti vlastite pretenzije. Bilo je to pitanje preživljavanja, ne pitanje nacionalnog izbora. Dakako, Habsburzi su imali svoje vlastite interese, a hrvatski i mađarski velikaši nisu uspijevali ostvariti ono što im je bilo obećavano. No, tek stoljeće i pol kasnije, nevješto vođen pokret kojem su se na čelo stavili Zrinski i Frankopan zapravo je definitivno označio kraj 'narodne vlasti'.
Njih dvojica nisu u Beč otišli kao guske u magli već kao ovce na klanje, znajući da zapravo nemaju izbora, da se nemaju gdje sakriti nakon što je postalo jasno da im ni osmanlije neće pružiti zaštitu. Nakon njihovog pogubljenja 1671., njihova imanja razdijeljena su plemićima koji uglavnom nisu bili hrvatskog porijekla, čime je opasno ugrožen hrvatski kontinuitet o kojem toliko govorimo. Sintagma o guskama u magli skovana je 1918., jer je dio Hrvata doista vjerovao da je jugoslavenska ideja okvir za rješavanje nacionalnog pitanja. No, ponovno, stvarnog izbora i mogućnosti suprotstavljanja ujedinjenju - nije bilo.
Povijesno gledano, nema te hrvatske zablude koja se može usporediti s onom da će Europa pod Hitlerovom vlašću biti onaj okvir u kojem će Hrvatska dobiti zasluženu afirmaciju
XIX stoljeće razdoblje je buđenja nacionalne svijesti u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Uz nemogućnost korištenja hrvatskog imena, hrvatski prvaci izlaz prvo nalaze u romantičarskim ilirskim, a kasnije i u jugoslavenskim idejama, pri čemu je već obnovljena srpska država za sebe tražila ulogu južnoslavenskog Pijemonta. Padom austrougarske monarhije ipak se ponovno osjećala potreba za stvaranjem legalnog okvira za južnoslavensko ujedinjenje, pa je na zgarištu austrougarske imperije stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca. Potrajala je samo mjesec dana i naravno, priznala ju je samo Kraljevina Srbija.
Upozorenja onih realnijih da Hrvati ponovno izdaju vlastite interese, dakako, nisu mogla ništa promijeniti, jer izbor zapravo nije ni postojao. A odluke hrvatskog sabora bile su samo pokušaj stvaranja pravno-političkog okvira kojim se ponovno utvrđuje - kontinuitet hrvatskog političkog bića. Unatoč javno proklamiranim stavovima američkog predsjednika Wilsona o nacionalnom samopredjeljenju, samostalna hrvatska država u tom trenutku nije imala nikakve šanse.
Zabluda da će Kraljevina SHS i srpska dinastija na njenom čelu za Hrvate biti drugačija od mađarske ili austrijske dinastije nije bila dugog vijeka, jer se Hrvatska sve do stvaranja kratkotrajne Banovine Hrvatske, politički, kulturno i demografski nije nalazila u ništa boljem položaju nego krajem XIX stoljeća.
)
