HLEB OD MOLERA I STRAH OD AFRODITE

A dao si mi toliko mnogo i toliko uzeo, sebicnjace! Ja vise nikad nisam pozelela da se sa nekim penjem na breskvu. Nijedna vocka nije bila dovoljno visoka da se sa nje vidi citav svet.

Obigravala sam oko stabala, izvijala se medj' krosnje, avaj!, nije tu bilo nikakve radosti. Nije bilo ni tebe, ni bilo kog drugog da me razume kad sam najsrecnija. A pokusala sam, veruj da jesam. Smestala sam razne muskarce medju rasade, probala ih, mirisala i brala. Ucila ih da "zivot gledaju iz raznih uglova"- nista.


...nisu umeli da nadju put do mene...
 
Ustupio mi je svoj prostor - svoju teritoriju, obeleženu mošusnim mirisima i kubističkim znakovim... i dvorac, čvrsto utemeljen na četiri kreposna stuba i sa veličanstvenom kulom sa čije se visine lakše dopire do neba, i sa koje - se vidi bezbrižna igra leptira ... a strah..ovi ... izdaja ... lagani pad ... ili

Ne možete biti očajni ako se nečim bavite.

Oh, zašto mi ovako nešto nije palo na pamet ranije? Pa, valjda zato što ništa ne dođe pre nego što mu je vreme, odzvanjale su mi u ušima divne Hofnerove reči. Stvarno, neke stvari se ne mogu znati, neke se ne mogu videti dok je čovek u punoj snazi. I, sad sam znala, i sve sam videla jasno, i sve sam osećala. Iz nekog razloga, bila sam uverena da mi se u poslednje vreme sve stvari događaju u pravom trenutku. Ups! Sve? Pa, sve.
 
...mnogo godina kasnije, pukim slučajem ili zahvaljujući mojoj podsvesti, ući u moj život. Ona će tada već biti potpukovnikovica, žena zamenika komandanta lokalnog garnizona.
U to vreme sam već bio objavio nekoliko priča u studentskim i još nekim žutim listovima, s nesvakidašnjom tematikom iz svakidašnjeg palanačkog života. U jednoj se pojavljuje strastvena, oblaporna plavuša istog imena kao i potpukovnikova, sada već b. žena ( b - skr. od bivša ), čije se ime najviše povlači na žvrljotinama zidova varoških javnih zgrada. Priča je nekako stigla do potpukovnika, i on je rešio da se obračuna s piskaralom koji mu je nasrnuo na čast žene, iako me ni on ni njegova bivša žena nisu lično znali ( kada sam joj, u vreme naše zajedničke veze s molerom, prišao u parku, plavuša me je prekinula već posle druge rečenice i udaljila se ).
Pošto nije bio glup da me direktno optuži da blatim ličnost njegove b. supruge ( samim tim i njegovu, je l'), potpukovnik je u priči pronašao rečenicu koja mu se učinila politički vrlo opasna. Ona glasi:
"...Ona sa barutom u zadnjici
Ona sa strukom perunike,
Ona sa psećom balom u rašljama..."
Bilo je dovoljno da potpukovnik ovu rečenicu poluglasno komentariše za večerom ( u separeu oficirskog kluba s damama sumnjivog morala ), a već sutradan je zasedao jednopartijski komitet, jedina i svemoguća vlast, i opalio po priči i njenom autoru iz svih topova:
- Autor ( "nazovi pisac" ) zlonamerno i iskrivljeno slika našu stvarnost, što se može i očekivati od nekog ( koji vuče korene ) iz porodice poznate po antirežimskom delovanju ( aluzija na strica i ujaka ).
Tvrdnej su, de facto, bile tačne. Čak i ona koja se tiče iskrivljivanja i zlonamernog slikanja stvarnosti. Zaista se u to vreme u varošici, i u poslednjoj krčmetini, onoj u kojoj se beli dan ne vidi kroz prozorska stakla popljuvana groznim izlučevinama, nije mogla naći zadnjica kakvu sam opisao. Mogla je čitava varošica da se raspada od prljavštine, ali su njena guza i njena ustašca morale da blistaju kao ikone u crkvi.
Međutim, u moju odbranu je ustala kritika, stidljivo ali uporno tvrdeći da se sumnjiva rečenica potpuno uklapa u atmosferu priče i da joj se s pripovedačkog stanovišta nema šta zameriti: logično je da u zapuštenoj krčmetini neki smrdljivi gost prospe šaku baruta po stolici na koju se upravo spušta neoprezna ženska guza. Još logičnije je da usred terevenke, oblokana ženska usta počnu da balave.
Kad je zamenik garnizona uvideo da mi tako ništa ne može, odnosno da me niko ne osuđuje, dao je mig svojim vernim kerovima i kerušama da laju na mene. Čim se pojavim u varošici.
Sutradan sam krenuo na put.
Drugarima sam ostavio da ubede potpukovnika da je književnost obična fantazija koja ne zaslužuje ozbiljnu pažnju.
 
Sve. Baš sve. Stvoritelj je sjedinio i ujedinio u jednom biću. Estetu i maskarada, klovna i naučnika, mučitelja i isceljitelja, racionalistu i maštara ...

Trebalo je stići starim drumom duž klisure, zaobilazeći strme, stare planine do začarane trošne potočare. Šta ljude vuče u tu vukoyebinu na drugom kraju sveta? Nada? Očekivana svetlost? Igra sreće i bola? Ili ples anđela o kojoj ljudi ispredaju legende o iznenadnom isceljenju duše? Sa kakvim i kojim duhom kreću na put u nepoznato?

Iluminacija će oplemeniti plemenite ili će još više okovati tamom zle?

"Ima stvari koje se nikad i ni po koju cenu ne smeju uraditi. Prva je među njima da se SVOJ i SVOJE (čovek, rođak, prijatelj, istomišljenik, uverenje) ne smeju izdati, NIKADA. Tvrdi se da izdajnika uvek stiže pakao, i to ne onaj posle smrti, on stiže pa stiže, nego još u ovom životu, tu najpre: najgori od svih paklova, onaj sopstvene savesti."
 
Sve. Baš sve. Stvoritelj je sjedinio i ujedninio u jenom biću. Estetu i maskarada, klovna i naučnika, mučitelje i iscelitelja, racionalistu i maštara ...

Nesaglediva i neuhvativa snaga dubokog i pouzdanog glasa, prožima kičmeni stub, koštanu srž, obrušava se kao lednik, kao lava, obavija kao vetar, kao svetlost, ... urezuje duboke useke i kanjone, dubi jezera i mora, prostire pašnjake, izdiže planine ... i pušta... da reka sama potekne, da gejzir eksplodira! Rezbari kao vekovna erozija - ostavljanjući nepregledne pejzaže.
 
Ili je sve, baš sve - farsa. U njegovoj glavi...u našim glavama: potkrepljena aplauzima mnogobrojne publike, odabranih poklonika, malobrojnih neprijatelja, nedostojnih zavidnika ...a život ... uskovitlan niz pokušaja i pogrešaka ... svojevoljno oblikovanje krugova, spirala, putića, skala ... plesači okretnih i smotanih igara ... čitaoci nerazumljivih signala ...Sklapa se kao beskrajni vitraž raznobojnih stakala, u krugovima, u spiralama, isprepletan putićima, spojen kaskadama ... a ljubav... ona sve nosi, sve veruje, svemu se nada ...
 
Spokojno ušuškana na glomaznom kanabetu, obasjana titravom svetlošću sveće, posmatra svoju staru fotogafiju. Pogled joj je odlutao sa fotografije do ugla u kom stoji izrezbarena drvena piramida, draga uspomena sa jednog putovanja. Koliko je vremena prošlo, i šta je sve prošlo kroz to vreme, na momente kao da je sve bilo u davnoj prošlosti - ne za vreme njenog života, i ne u njenom životu ... odjednom kao da se sve odigralo nedavno, u trenutku, sažeto u galeriji slika ...ali ne, slike izranjaju iz sećanja formirajući cikluse, i opet odnekud izviru nepoznati predeli NJENOG života. Ne, nemoguće da sam JA tad bila tamo, možda sam sanjala, a san je bio tako dubok, proživljen, živ ... da li sam luda, polako ... koliko sam mostova, samo mostova prešla ... sećam se kamenog mosta, sećam se i male bistre rečice, ali ne znam gde je taj most,... i neki drveni, klimav, bojala sam se dok sam prelazila preko njega, sećam se da sam bila sa nekim, opet preznina, sa kim, gde,... u svakom gradu ih ima po nekoliko ...a ljubavi, a strasti, ... ludilo. Možda, nesvesno, živimo više života, možda su neki oblici naših života osnovni, a neki dugi sporedni ... i te sporedne ne proživimo pravom snagom, a ofrlje, ne pridajući značaj trenutku ... a posle, da li sam bila tamo, ili sanjala, da li me se seća, da sam tad rekla, da sam to uradila, da, da.
 
Rodjen los

Mog'o sam da budem dobar sin
Ali ne znam sad sta bih sa tim
A ovako rodjen sam los
Da bih rek'o bejbi daj mi jos!

Rodjen los
Rodjen los

Ceo zivot sam ziveo tako
Mog'o je da me voli ili mrzi svako

Rodjen los
Rodjen los

Bio sam mlad bio sam besan
Cinilo se da je zivot tesan

Rodjen los
Rodjen los

Rodjen los
Rodjen los
Rodjen los
Rodjen los

6.gif





 
Lazes

Lazes zlato, lazes duso, lazes vjestice
Lazes tvojim slatkim jezikom ***** svetice
Medeno sve mednije
Kobno, ko sto niko nikog lagao nije

Postoji milion nacina da te ostavim
Ali ne postoji ni jedan da te prebolim
Ja sam crn sedef za tvoje uho
Ja sam lutak od marcipana duso

O, bice mi zao
Bice meni zao, zao
Uzece je drugi, uzece je
Moja biti nece

Lazes zlato, lazes duso, lazes vjestice
Lazes tvojim slatkim jezikom ***** svetice
"Pjevaj, duga je iznad tebe
Pjevaj, bog je danas na tvojoj strani golube"

:P

 
U mislima pokušava da oživi sebe iz perioda kada je nastala fotografija koju je držala u ruci,...ali ne uspešno. Da li je moguće da se toliko promenila? ... Ne, nisu u pitanju godine, ni bore - nema ih ni sada, već svetlost, svetlost koja se igra na njenom licu, aura koja titra u vazduhu, i sam oblik lica je drugačiji. ...Uzima album, posmatra sebe kroz prohujalo vreme, toliko je različita - da li je moguće da je na tim slikama u stvari zaustavljeno celokupno njeno emotivno stanje tog trenutka, ... tužna, dosađuje se, radoznala, stidljiva, nadmena ... pozira, kao gleda u daljinu - tu je kao prazna. Setila se jedne večeri dok se spremala za novi susret; oblači se, šminka se, ogleda se u hodniku, lepa je, i posle nekoliko pređenih koraka kroz sobu, NE, nije to to, ogleda se u sobi - užas na šta ličim, presvlači se, drnda kosu, briše karmin ... smiri se, smiri se, aura - aura je bitna.
 

Back
Top