U Martu ove godine sam bila na koncertu HIM - a u Becu, i za Bravo sam napisala reportazu koju oni nisu objavili. But, nema veze, jer sam se super zabavila pisajuci je. Prijateljica i ja smo je zajednickim snagama krpile, i na kraju dobile ovo:
HIM - Vienna, Gasometer, 11.Mart 2008.
Cini se da je finski "love metal" bend HIM jos jednom uspio napraviti odlicnu atmosferu i opravdati ocekivanja svoje vjerne publike s kojom je sve vrijeme koncerta razmjenjivao pozitivnu energiju. Za sve ljubitelje HIM-ovog karakteristicnog zvuka i ovaj koncert je bio prava poslastica.
Kao "aperitiv" publiku je svojom zestokom muzikom zagrijao bend Paradise Lost ( ciji je fan i sam Ville Valo). Predgrupa je imala solidan nastup, ali, naravno, vecina publike je bila nestrpljiva u iscekivanju glavnih zvijezda veceri.
Konacno, nakon pola sata svirke starih goticara na scenu je izasla zeljno ocekivana HIM petorka, bubnjar Gas, klavijaturist Burton, basista Mige, gitarista Linde i pjevac Ville. Momci su nastup zapoceli hiticnom pjesmom "Passion’s Killing Floor", na koju se nadovezala jednako energicna "Wings Of A Butterfly". Spoj ovih dviju pjesama zapalio je fitilj nabujalih emocija i nagovjestio odlican nastavak koncerta.
Ville je opet stabilno i u mjestu pridrzavao mikrofon, iako je ovaj put, kako je sam izjavio, bio trijezan ( izgleda da je njegova odluka da prekine sa nezdravim nacinom zivota zaista cvrsta - mada, cigareta je i dalje tu
). Ipak, neke svoje osobine Ville, na srecu, ne mijenja, te je i ovaj put svojom harizmom i spontanoscu sarmirao publiku, a pogotovo zanesene djevojcice koje su se medju prvim redovima tiskale, pokusavajuci uhvatiti pogled ovog samozatajnog princa tame.
Naravno, nije samo Ville pobrao komplimente i ceznjive poglede, i ostali momci iz grupe su imali svoje momente paznje.
Kako je koncert odmicao, atmosfera se sve vise zagrijavala kako uz nezaobilazne stare hitove poput "Join me", "Poison Girl", "Wicked Game", tako i uz nove kao sto su "Kiss Of Dawn", "Bleed Well"...Vecina pjesama je imala improvizovani intro koji je unosio svjezinu i dodatno uzbudjenje, te je podsjecao one u transu i nevjerici da su ipak na zivoj svirci. Posljednja pjesma, balada, "The Funeral Of Hearts" bila je najemotivnija nota veceri koja je dostojno stavila tacku na cijeli dogadjaj. Petnaest pjesama, koliko su momci odsvirali u sat i po, za najvjernije fanove bilo je nedovoljno, tim prije sto nije odsviran bis, iako je Ville prije posljednje pjesme rekao da su ograniceni vremenom, jer putuju za Prag (u kojem zavrsava njihova zimska turneja),te dodao u svom stilu da je bitan kvalitet,a ne kvantitet.
Da je bilo kvaliteta - bilo je,ali ne bismo se zalili da je bilo i repete.
Iako je pisana za Bravo, vi zamislite da sam je vama pisala, koji volite ovu grupu, jer zapravo i jesam, mada to ne bi u tom slucaju zvucalo ovako, pomalo ustogljeno
.
Ja se nadam da sam uspjela da prenesem bar dio te odlicne atmosfere koju ova petorka
, zahvaljujuci svom carobnom i jedinstvenom zacinu, zna odlicno da napravi!