Jungova sića o Bogu
Boga psihološki možemo da pojimo kao vrhovni vodeći princip. Ipak, kad formulišemo tu – ili bilo koju drugu – tvrdnju, moramo da budemo načisto da je to uvek naša formulacija, ono što mi kažemo ili shvatamo, naš utisak, slika koju mi slikamo.
Ako bi, recimo, trebalo da naslikate sliku nekog pejzaža, nikada ne biste poverovali da je vaša slika sam taj pejzaž; ona prikazuje samo to kako vi pojmite taj pejzaž. Slikate sliku kako najbolje umete, ali ona verovatno nikada neće biti lepa kao sam pejzaž. Možda ćete u nju uneti i nešto čega u pejzažu nema, ili izostaviti nešto drugo; u svakom slučaju, nikada ne biste napravili grešku da pomešate to dvoje. Ipak, kada formulišemo neki iskaz u vezi s Bogom, svi pretpostavljamo da on jeste Bog. Ustvrdim li, na primer, da je Bog predstava ili kompleks velikog emocionalnog intenziteta, ili pak vrhovni vodeći princip, psihološki princip, svi odmah prasnu: dr Jung kaže da Bog nije ništa drugo do to. A to zapravo čini teolog koji kaže da Bog može da bude samo dobar. On ček nema ni predstavu koliko su blasfermične njegove reči. Kako zna da Bog može da bude samo dobar? Govoreći tako on Bogu otima polovinu sveta. Kako da Bog bude sve ako mu on odriče mogućnost da bude i zao? Ljudi greše kako pretpostavljaju da Bog nije ništa drugo do ideja o njemu, a On se, izgleda, nikad ne buni. Nikad ne kaže: „Pa ovo je prava pravcata budalaština!“ Kad neko kaže da je Bog Đavo, nema nikog ko bi ga na mestu zgromio; taj može da nastavi da živi srećno i zadovoljno kao i pre. Jedna osoba će reći da je Bog mrtav a druga da je živ i zdrav, ali to ne čini nikakvu razliku. Pod pretpostavkom da nešto tako apsolutno nezamislivo kao što je Bog postoji, to nužno mora biti izvan našeg domašaja; u protivnom, ne bismo ni baratali idejom o Bogu. Mora biti nešto što prevazilazi naše mentalne sposobnosti. Prema tome, kad ulažemo mentalni napor da formulišemo neku ideju o Bogu, sasvim je očigledno da je predstava koju tada stvaramo sačinjena našim vlastitim sredstvima, od našeg vlastitog materijala, te da je reč o jednoj krajnje ograničenoj perspektivi: naš um, naime, svakako nije u stanju da pojmi činjenicu kao što je ona koju bi predstavljao Bog.
Štaviše, naš eventualni doživljaj nečeg što nam je potpuno nedokučivo može se sastojati samo od određenih učinaka koji dolaze do izražaja u našoj psihologiji; ne raspolažemo nikakvim drugim materijalom na osnovu kojeg bismo mogli da sudimo. Naše vlastite okolnosti ograničavaju naš čak i u okviru našeg psihološkog iskustva. Znate, kada moje reči izazovu u nekoj osobi određenu reakciju, ispravan zaključak bi bio: dr Jung mi je rekao to-i-to, a ja sam reagovao ta-ko-i-tako. Ta osoba će se sa svojom reakcijom poistovetiti samo u veoma negativnom ili veoma zlovoljnom raspoloženju. U slučaju negativne reakcije smatraće me prav im pravcatim vragom, možda i najokrutnijim vragom, ali to samo ukoliko nije u stanju da shvati opravdanost onoga što sam rekao ili ne želi da vidi da je takva reakcija posledica njenog karaktera.
Jungov roletkoster , samo jedna krivina , samo jedan uspon i samo mali spust, ali kao što smo vezani i sigurni u vagonu na šinama , tako i ovde , u ovom zrnu peska Jungove misli, možemo samo da okolo o zaobilazno diskutiramo, ili pustiti mozak sam i samo da razmišlja , a to je i jedna od poenti Junga , na njegovim predavanjima, naterati publikum da razmišlja.