Gubitak motivacije povezan s prejakim nostalgijom

U cemu je kvaka?
Hvata li vas ponekad u dane s vecom kolicinom odmora i pasivnosti taj osjecaj prevelikih nostalgija i gubitaka motivacije?
Osjecate li se onda starijima nego sto jeste, utjece li to na pripremu za dane u kojima zaista znate da cete biti i aktivniji i biti pozitivniji?

ALEKSITIMIJA:

Psihološko stanje koje ne treba zanemariti!

 
Moguće

A eto, ja želim malo biti barem malo optimističniji
Moraš da filtriraš ono što unosiš u sebe. Recimo, ne čitaš i ne slušaš negativne, razočarane, ogorčene i pesimistične ljude koji svoj privatni otrov sipaju na sve oko sebe, obično zaogrnut nekim opštim stavom (npr. stanje u društvu, na planeti i slično) koji je navodno kriv za to što se osećaju onako kako se osećaju, a da bi i tebe uvukli u svoj bunar tame, da u njemu ne budu sami, već da imaju društvo sa kojim će se zajedno valjati u blatu samosažaljenja i ogorčenja. Takvi su svuda, online i offline, bauljaju kao zombiji i pokušavaju da zaraze i druge zombi virusom i otmu im svu radost života. Ne daj se! :D Bori se! :D

U vezi sa temom, čovek ima veliki broj emocija i raspoloženja i one se spontano smenjuju u njemu. Ne treba svemu pridavati preveliku važnost. Nekada smo raspoloženi, nekada nismo. Nekada smo motivisani, nekada nismo. Uhvate nas periodi nostalgije. Sve je to prirodno i normalno. :)
 
Moraš da filtriraš ono što unosiš u sebe. Recimo, ne čitaš i ne slušaš negativne, razočarane, ogorčene i pesimistične ljude koji svoj privatni otrov sipaju na sve oko sebe, obično zaogrnut nekim opštim stavom (npr. stanje u društvu, na planeti i slično) koji je navodno kriv za to što se osećaju onako kako se osećaju, a da bi i tebe uvukli u svoj bunar tame, da u njemu ne budu sami, već da imaju društvo sa kojim će se zajedno valjati u blatu samosažaljenja i ogorčenja. Takvi su svuda, online i offline, bauljaju kao zombiji i pokušavaju da zaraze i druge zombi virusom i otmu im svu radost života. Ne daj se! :D Bori se! :D

U vezi sa temom, čovek ima veliki broj emocija i raspoloženja i one se spontano smenjuju u njemu. Ne treba svemu pridavati preveliku važnost. Nekada smo raspoloženi, nekada nismo. Nekada smo motivisani, nekada nismo. Uhvate nas periodi nostalgije. Sve je to prirodno i normalno. :)
Da i onda cujes kako u razijenim zemljama obican covek moze da zivi normalno od svoje plate, recimo najobicnije cistacice. A kod nas je siromastvo ogromno, socijalne razlike ogromne (ne znam koje si ti godiste posto ti to ne vidis kao problem), primitivizam, i sve ostalo sto krasi siromasne zemlje.
A deo tog bunara o kome pricas si i ti, verovala ili ne, jer zivis ovde u ovom drustvu.
S jedne strane lepo zvuci tvoj stav, a s druge strane je zapravo malo nerealan.
Malo zvucis kao da zivis u tegli s poklopcem.
 
Da i onda cujes kako u razijenim zemljama obican covek moze da zivi normalno od svoje plate, recimo najobicnije cistacice. A kod nas je siromastvo ogromno, socijalne razlike ogromne (ne znam koje si ti godiste posto ti to ne vidis kao problem), primitivizam, i sve ostalo sto krasi siromasne zemlje.
A deo tog bunara o kome pricas si i ti, verovala ili ne, jer zivis ovde u ovom drustvu.
S jedne strane lepo zvuci tvoj stav, a s druge strane je zapravo malo nerealan.
Malo zvucis kao da zivis u tegli s poklopcem.

Ne znam ima li smisla odgovarati na ovaj post, jer ne znam jesi li:

1) politički aktivista kome je posao i zadatak da širi najgore priče o našoj zemlji

2) depresivna osoba, koja ne tretira svoju bolest, pa traži izgovore u okolini

3) preplavljena raznim rekla-kazala bajkama o "srećnim čistačicama sa Zapada koje žive sjajnim životom", previše pratiš medije koje su prepune crne hronike, senzacionalističkih "vesti" i drama, pa ti svet izgleda kao mnogo mračnije mesto nego što jeste

Ako je u pitanju prvi slučaj - onda nemamo šta razgovarati.

Ako je u pitanju drugi slučaj - depresija je ozbiljna bolest i ne leči se promenama u okruženju. Treba se obratiti stručnoj osobi za pomoć.

Ako je u pitanju treći slučaj - onda možeš i sama sebi pomoći. :) Prestani da na neko vreme pratiš medije i društvene mreže, da čitaš i slušaš bajke naše dijaspore, koja većinom jedva preživljava po inostranstvu, a hvale svojim nekadašnjim sugrađanima su im jedina uteha, probaj da nađeš neku lepotu u malim stvarima, koje su stalno tu i za koje ti ne treba NOVAC, koje se ne kupuju, primeti dobrotu u ljudima čak i kad je najsitnija, vrati SVETLOST u svoj život. Ne dopusti da te pojede mrak, jer tako ne pomažeš ni sebi ni drugima.

Mrak opčinjava i stvara iluziju čoveku da nešto "radi" na rešavanju problema, jer brine, pesimističan je i namrgođen, ali zapravo sve što čini je da zagorčava život i sebi i drugima. Svaka akcija je bolja od pasivnosti, neka je i kap u moru, čovek uvek može učiniti NEŠTO da makar malo olakša nekome (ili sebi) život. Ali ne može rešiti probleme celog sveta i na svojim leđima nositi patnje cele planete.

Više vredi najbanalnija sitnica - pomoći starom čoveku da pređe ulicu ili mu poneti torbu - nego sve žalbe, kukanja i plakanja po internetu o tome kako je situacija (u zemlji, svetu) grozna. Ovo drugo ne vredi ni koliko kamičak na seoskom putu.
 
Moraš da filtriraš ono što unosiš u sebe. Recimo, ne čitaš i ne slušaš negativne, razočarane, ogorčene i pesimistične ljude koji svoj privatni otrov sipaju na sve oko sebe, obično zaogrnut nekim opštim stavom (npr. stanje u društvu, na planeti i slično) koji je navodno kriv za to što se osećaju onako kako se osećaju, a da bi i tebe uvukli u svoj bunar tame, da u njemu ne budu sami, već da imaju društvo sa kojim će se zajedno valjati u blatu samosažaljenja i ogorčenja. Takvi su svuda, online i offline, bauljaju kao zombiji i pokušavaju da zaraze i druge zombi virusom i otmu im svu radost života. Ne daj se! :D Bori se! :D

U vezi sa temom, čovek ima veliki broj emocija i raspoloženja i one se spontano smenjuju u njemu. Ne treba svemu pridavati preveliku važnost. Nekada smo raspoloženi, nekada nismo. Nekada smo motivisani, nekada nismo. Uhvate nas periodi nostalgije. Sve je to prirodno i normalno. :)
Dobra ideja

Žalosno je da neki hrane svoj ego na tuđim nevoljama i problemima
 
Ne znam ima li smisla odgovarati na ovaj post, jer ne znam jesi li:

1) politički aktivista kome je posao i zadatak da širi najgore priče o našoj zemlji

2) depresivna osoba, koja ne tretira svoju bolest, pa traži izgovore u okolini

3) preplavljena raznim rekla-kazala bajkama o "srećnim čistačicama sa Zapada koje žive sjajnim životom", previše pratiš medije koje su prepune crne hronike, senzacionalističkih "vesti" i drama, pa ti svet izgleda kao mnogo mračnije mesto nego što jeste

Ako je u pitanju prvi slučaj - onda nemamo šta razgovarati.

Ako je u pitanju drugi slučaj - depresija je ozbiljna bolest i ne leči se promenama u okruženju. Treba se obratiti stručnoj osobi za pomoć.

Ako je u pitanju treći slučaj - onda možeš i sama sebi pomoći. :) Prestani da na neko vreme pratiš medije i društvene mreže, da čitaš i slušaš bajke naše dijaspore, koja većinom jedva preživljava po inostranstvu, a hvale svojim nekadašnjim sugrađanima su im jedina uteha, probaj da nađeš neku lepotu u malim stvarima, koje su stalno tu i za koje ti ne treba NOVAC, koje se ne kupuju, primeti dobrotu u ljudima čak i kad je najsitnija, vrati SVETLOST u svoj život. Ne dopusti da te pojede mrak, jer tako ne pomažeš ni sebi ni drugima.

Mrak opčinjava i stvara iluziju čoveku da nešto "radi" na rešavanju problema, jer brine, pesimističan je i namrgođen, ali zapravo sve što čini je da zagorčava život i sebi i drugima. Svaka akcija je bolja od pasivnosti, neka je i kap u moru, čovek uvek može učiniti NEŠTO da makar malo olakša nekome (ili sebi) život. Ali ne može rešiti probleme celog sveta i na svojim leđima nositi patnje cele planete.

Više vredi najbanalnija sitnica - pomoći starom čoveku da pređe ulicu ili mu poneti torbu - nego sve žalbe, kukanja i plakanja po internetu o tome kako je situacija (u zemlji, svetu) grozna. Ovo drugo ne vredi ni koliko kamičak na seoskom putu.
Poznata mi ova retorika i gotovo sam ubedjena da imas manje godina od mene i da jednostano ne razumes o cemu ja pricam.
Nedostaje mi sloboda kretanja, govora, zivota koji je nekad bio u Beogradu.
Sve i da ja imam to o cemu govorim, drugi nemaju i to se oseca i preplavljuje i dovodi do kolektivnog osecaja teskobe.
I nemoj meni tu light pricu da prosipas.
Ne moram ja da citam i slusam nista pa da vidim da je ovde zivot postao vise nego ugusen.
 

Back
Top