Gord čovek je zaslepljen

Nina

Veteran
Supermoderator
Poruka
400.200
Gordost je prvi među sedam smrtnih grehova. Čovek se uznosi, misli da je visoko, a baš zbog toga nisko pada, toliko nisko da ga to – u smrt vodi.
Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik, objavljen u Rusiji početkom 20. veka, gordost definiše kao lažno osećanje sopstvene nadmoći, ponos, nadmenost, oholost, što je u suprotnosti sa smirenošću, krotkošću. Iz toga ishodi zaključak da je gordost sazdana od laži, nepravednog odnosa prema sebi i okolini i od pristrasnosti.Sam takav odnos gordog čoveka, u izdvajanju – izdizanju sebe iznad drugih – remeti sklad među ljudima. Začetak je narušavanja poretka.
 
Želja da se predstavimo boljim

Patrijarh Pavle je govorio: „Gordost je želja da sebe predstavimo boljim nego što jesmo. (...) Svaki koji se podiže poniziće se, a koji se ponizi podignuće se. Bog se protivi gordima, a smirenima daje blagoslov.”

Pritom, pozivajući se na učenje jevanđelja, Njegova svetost je ukazivala: „Gordost je onaj greh koji je anđela pretvorio u đavola.” Od neizrecive lepote dolazi se do zastrašujuće rugobe. Takav „put” prešli su – pali anđeli. Takav pad imao je i glavni među palim anđelima, knez đavolji, Lucifer, koji se toliko pogordio da je poželeo da zauzme i sam presto Božji.

Prorok Isaija, opisujući njegov pad, piše: „Spusti se u pakao ponos tvoj, zveka psaltira tvojih; prostrti su podate moljci, a crvi su ti pokrivač. Kako pade s neba, zvezdo danice, kćeri zorina, kako se obori na zemlju koji si gazio narode. A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvezda Božijih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj na strani severnoj. Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se sa višnjim. A ti se u pakao svrže u dubinu grobnu.”

Lucifer nakon što je zbačen s neba postao je đavo, pod imenom satana (sotona), koji je personifikacija iskušenja i zla. Sam njegov naziv, na različitim jezicima, etimološki (hebr. satan – „neprijatelj” „protivnik”; arap. šejtan – „zalutao”, „udaljen”; uopšteni naziv za đavola) upućuje na to da je on – otpadnik, protivnik i neprijatelj ljudskog roda.

On nastoji da pridobije ljude. Ponajviše lažima i lukavstvom. Naš narod ne voli ni da ga pomene, ali ne spori njegovo postojanje, pa ga naziva – nepomenik.
Taj neprijatelj ljudskog roda stalno je prisutan među ljudima; oličenje je svega grešnog. On bi ljude da koristi za svoje nečasne i pogubne namere; zato ide na bezbožno iskušavanje, lukavo postupajući. A to čoveka, na kraju, pošto bude iskorišćen, vodi – u pogibelj. Zato čovek mora da bdi nad sobom. Prvo, da ima znanje (da zna šta je šta); drugo, da izabere put kojim će ići; i, treće, da bude spreman da na putu dobra istraje.
 
Za svakog čoveka najveća je bitka borba sa samim sobom.

Čovek je sklon grehu, i kao takav podložan napadu demona, koji se u ljudima nastanjuju, da bi čoveka iznutra rušili.
Oni obaraju duh, razaraju dušu, lome srce, zamračuju um i na nedelo navode. Oruđa i leka uvek ima, samo ako čovek hoće da se bori.
Gordost ishodi iz duhovne nedoraslosti i duhovne zapuštenosti. Sveti Jovan Lestvičnik to ovako objašnjava: „Početak gordosti je tamo gde se završava taština; sredinu predstavlja nipodaštavanje bližnjeg, bestidno razglašavanje vlastitih podviga, hvalisavost u srcu, mržnja prema prekoru; a kraj je odbacivanje Božje pomoći, uzdanje u svoje vlastite snage, demonska narav.”

Po njemu „gordost označava gubitak celokupnog duhovnog bogatstva, svega onog što se sa toliko znoja postiglo”.
Gordošću, zabludeli čovek, u toj svojoj nadmenoj želji da se uzdigne iznad drugih, poništava sebe.
Zapaža to Sveti Jovan Lestvičnik, pa kaže: „Gordost je krajnja beda duše koja u svome pomračenju misli da je bogata.
Ta pogana strast ne samo što nam ne dopušta da napredujemo, nego nas i sa postignute visine ruši. Gordost je nar, unutra gnjio, a spolja gladak i lep.”
 
Nadmenost i samoizolovanost

U pomenutom Velikom pravoslavnom bogoslovskom enciklopedijskom rečniku napominje se da gordost „protivreči Tvorcu, koji je stvorio sve ljude jednakima i koji ih je iskupio kroz Sina Svog Jedinorodnog, Gospoda Isusa Hrista”. Samim tim, gord čovek nije moralan čovek. Moral normira odnose u zajednici. A samoživi čovek, nadmenošću svojom, izopštava se iz zajednice.

Gord čovek nije dorastao ljubavi. On voli samo sebe, odnosno najviše sebe. Usled te samozaljubljenosti, on se samoizoluje. S takvim odnosom on ispušta duhovnu vertikalu, s Bogom, ali i kida niti horizontale, s bližnjima. U nadi da će ispraviti taj grozni (smrtni) greh, održava ga samo ljubav drugih. A onda, vremenom, zbog te samoizolovanosti, on i od bližnjih biva sve više odbacivan, i na kraju „otpada”.

Pošto niko nije samodovoljan, on, iako „otpao”, nastoji i iz tog donjeg sveta – kojekakvim prevarama – da pridobije sklone istom padu.
Pridružuju mu se samo oni koji, poput njega, otpadaju!
Gord čovek je zaslepljen čovek, on ne vidi dalje od sebe, iz svog ponora.
Dr Jovan Janjić
 
Gordost je prvi među sedam smrtnih grehova. Čovek se uznosi, misli da je visoko, a baš zbog toga nisko pada, toliko nisko da ga to – u smrt vodi.
Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik, objavljen u Rusiji početkom 20. veka, gordost definiše kao lažno osećanje sopstvene nadmoći, ponos, nadmenost, oholost, što je u suprotnosti sa smirenošću, krotkošću. Iz toga ishodi zaključak da je gordost sazdana od laži, nepravednog odnosa prema sebi i okolini i od pristrasnosti.Sam takav odnos gordog čoveka, u izdvajanju – izdizanju sebe iznad drugih – remeti sklad među ljudima. Začetak je narušavanja poretka.
Gordost je najgora osobina kod coveka.
 
Čovek se uznosi, misli da je visoko, a baš zbog toga nisko pada, toliko nisko da ga to – u smrt vodi.

Želja da se predstavimo boljim

Patrijarh Pavle je govorio: „Gordost je želja da sebe predstavimo boljim nego što jesmo. (...) Svaki koji se podiže poniziće se, a koji se ponizi podignuće se. Bog se protivi gordima, a smirenima daje blagoslov.”

Zivot nas vodi u smrt kakvi god da smo.

Sto se tice predstavljanja boljim - eno Fejsbuk, eno Insta, eno X - sve bolji od boljeg! Dzaba savet.
 

Back
Top