GODIŠNJICA KRVAVE KOZARAČKE EPOPEJE Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru Njemaca i ustaša (FOTO, VIDEO)

комшија

Stara legenda
Poruka
96.548
https://srpskainfo.com/godisnjica-k...aslo-se-na-udaru-njemaca-i-ustasa-foto-video/

GODIŠNJICA KRVAVE KOZARAČKE EPOPEJE Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru Njemaca i ustaša (FOTO, VIDEO)


Kozara1.jpg



Autor: Srna 10.06.2019. 13:05

Na današnji dan 1942. godine njemački vojnici i ustaše napali su narod Kozare, počinivši jedan od najvećih ratnih zločina na prostorima bivše Јugoslavije u Drugom svjetskom ratu – srpsko stanovništvo je ubijano i raseljeno, a poseban zločin počinjen je nad djecom.

Ofanziva Nijemaca i ustaških jedinica, oko 40.000 vojnika, zatvorila je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti.

567508


Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru nacističkih snaga, a branilo ih je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Ipak, Kozarčani su izdržali 50 dana teških borbi – poginulo je oko 1.700 partizana, ali je na nekim mjestima obruč probijen i spaseno je oko 15.000 civila.

mrakovica.jpg

Foto: Nacionalni park Kozara

Nijemci i ustaše spalili su i opljačkali sva srpska sela, pobili dio stanovništva, uključujući ranjenike, a oko 60.000 civila otjerali u logore, mahom u Јasenovac.
Agresorske snage sačinjavali su dijelovi Treće njemačke divizije, kao i glavnina Prvog zbora, odnosno korpusa ustaške Nezavisne Države Hrvatske NDH.
Najužasnija je sudbina srpske djece sa Kozare – neka su pobijena pred svojim kućama zajedno sa cijelim porodicama, a neka sa odvojena od roditelja i završila u logorima za djecu u NDH.
Majke su odvajane od djece i upućivane na rad u Njemačku u nacističke logore, a mališani prebacivani u posebne logore gdje su mnogi poumirali od gladi i tifusa.
lg.php

Mnogi mališani su dodijeljeni porodicama u NDH – neki su nakon rata tražili svoju pravu rodbinu, a neki zauvijek ostali nesvjesni svog porijekla jer su bili suviše mali da bi zapamtili ili su im porodice pobijene.

U spasavanju srpske djece iz ustaških logora naročito se istakla Diana Budisavljević, koja se bavila humanitarnim radom u Zagrebu.
Ona je uspjela da hiljade srpskih mališana skloni iz Јasenovca, Siska i drugih logora.
Diana je u svom dnevniku svjedočila o užasima kroz koji su ta djeca prošla u ustaškim kazamatima. Ustaške snage su imale namjeru da neke mališane, kojima su pobile porodice, odgoje kao ustaše.

U Staroj Gradiški, jednom od logora u koji su dovođena srpska djeca, Diana Budisavljević srela se sa zloglasnim ubicom Maksom Luburićem, koji je bio bijesan što mora da pusti kozarske mališane.

jasenovac-foto-arhivska-fotografija.jpg

Foto: arhivska fotografija

Prema svjedočenju Budisavljevićeve, Luburić, jedan od najvećih ustaških zločinaca, rekao je da ima “dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi, te da treba brinuti za njih, a ne za pravoslavnu djecu”.
Istorijski izvori navode da je najmanje 5.000 mališana sa Kozare poumiralo od bolesti i gladi ili ubijeno u Јasenovcu i okolnim mjestima.
Ostali su stradali po drugim ustaškim stratištima ili su internirani u neke porodice.

Stradanje naroda Kozare, koje je počelo 10. juna 1942. godine, zauvijek je izmijenilo domografsku strukturu tog područja. Bio je to genocid ustaša i Nijemaca nad srpskim stanovništvom i pokušaj njegovog zatiranja.

Kozarska epopeja jedna je od najkrvavijih na ovim prostorima tokom vlasti nacista i ustaša. Cijeli narod bio je meta napada i uništenja, ali je opstao zahvaljujući otporu i želji za slobodom.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Bivsa logorašica Zora Delić, posle rata nastavnica, je sredinom osamdesetih u gradiću Jastrebarsko kod Zagreba povodom Dana pionira održala predavanje o zatočenistvu u nekadašnjem dečjem logoru Jastrebarsko. Njeno predavanje na tom skupu je pretočeno u knjigu pod nazivom "Djetinjstvo moje ukradeno".

Odlomak iz knjige:

"Bila sam jedna od djevojčica sa brojem oko vrata, jedno od 23 000 kozaračke djece razvejane po ustaškim logorima.
Rodila sam se u selu Kruhari. Pravoslavnu crkvu u kojoj sam krštena ustaše su zapalile 1941. Zbog toga ne znam tačno datum rođenja.
Veliko imanje otac nije mogao sam da obrađuje pa je uzimao nadničare. Među njima je bio Omer Alagić, siromašan seljak kome je moj otac pomogao da prehrani mnogobrojnu djecu. Niko drugi nego taj Omer odveo je mog oca na streljanje. Nakon što je ubio mog oca, Omer se vratio natrag, zapalio našu kuću i štalu u kojoj je majka muzla krave. Nas petoro djece gledali smo kako nam majka gori.
U Kruharima na proplanku zvanom Šušnjar, gdje se nekad nalazila naša kuća i imanje, danas je spomen groblje 5500 žrtava ustaškog terora. Među njima su i moj otac, majka, djed, baba, stričevi.
Zastrašeni krvavim prizorom moje sestre i brat danima nismo smjeli da se približimo našem spaljenom ognjištu. Odjeveni u dronjke, prljavi i vašljivi skrivali smo se po okolnim šumarcima.
Početkom oktobra 1941 ustaše su počele da prekrštavaju srpsku djecu. Hvatali su nas kao što šinteri love pse lutalice. Uhvatili su i nas. Kad su sakupili dosta djece došao je katolički sveštenik. Učio nas je molitvu : "Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh Sveti Petre". Jedan ustaša se drao da će biti zaklan svako ko ne bude znao molitvu prije nego što ga sveštenik pokrsti. Sveštenik je išao od jednog do drugog djeteta, sačekao bi da svako izmoli naučenu molitvu, a zatim bi ih škropio svetom vodom i stavljao u usta svetu hostiju. Moja najstarija sestra Nevenka nam je rekla da ni za živu glavu ne smijemo progutati ono što nam sveštenik stavlja u usta.
Moje pokršenje je bilo drugačije nego kod ostale djece. Bila sam najmlađa u grupi i nisam uspjela naučiti molitvu. Kad je došao red na mene ja sam šutjela. Odjednom iznad mene se nadvio ustaša. U ruci je držao nož i brzim pokretom zasjekao mi je kožu na grkljanu. Vidjevši da će me zaklati, Nevenka mi je počela govoriti molitvu - Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh Sveti Petre", a ja sam kroz plač dok mi je tekla krv sa ranjenog vrata izgovarala :
-mog gi, moj gi, moj peveliki gi seti epte
Bila sam dijete i morala sam moliti za svoj preveliki grijeh onima čije su ruke bile krvave do lakata. Lik ustaše sa nožem mi se duboko urezao u pamćenje. I danas na vratu imam ožiljak od noža."
 
Poslednja izmena:
Iz autobiografske knjige "Sjećanja" Meše Selimovića:

"Užasan genocid koji su ustaše počele da sprovode protiv Srba u Bosni i Hercegovini, nečuveni zločini na koje se uho teško moglo naviknuti jer takvo masovno varvarstvo nije bilo poznato u istoriji, stradanje čitavih srpskih krajeva, zatiranje svega živog, sve je to natjerivalo čovjeka da se odredi, ili da se suprostavi ili da se demorališe. Za mene je to bilo pitanje humaniteta: da nisam prišao revoluciji, da se nisam suprostavio zločinima, nikad više ne bih mogao sebe da poštujem. A živjeti bez samopoštovanja nije lako."
 
Poslednja izmena:
STOJANKA MAJKA KNEZOPOLJKA - SKENDER KULENOVIC


Skender Kulenovic


(1910. - 1978.)



ZOVE NA OSVETU TRAZECI SINOVE SRDJANA,
MRDJANA I MLADJENA STO POGINUSE U FASISTICKOJ OFANZIVI

Svatri ste mi na sisi capcala - joj, blagodatno
sunce knespoljsko! -
svetrojici povijala nozice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ...
Joooj,
Srdjane,
Mrdjane,
Mladjene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saca teska,
silovita,
sto ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struce djeteline knespoljske,
sto procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilica u mom mlijeku,
joj, Srdjane-Ðurdevdane,
joj, Mrdjane-Mitrovdane,
joj, Mladjene-Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srdjane,
Mrdjane,
Mladjene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puske prve,
tri suze moje zadnje:
Hoce majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- sto Knespolje izrovase pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
vec petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po ljesevima cepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
zalosna majka Stojanka,
sto vas je zimus pratila u akciju,
posvunoc cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mecave,
hoce majka da vas izljubi ledene:
Zasuci rukav, Srdjane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miski mladez - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrdjane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kursum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mladjene,
tebe bi majka ponajlakse poznala:
cetiri ocnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
sto vas majka junackom snagom nasisa,
sto vas buna kursumskom sarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas placu
vode mljecanicke,
ili gracanicke,
ili mostanicke,
ili vas rastacu
bljuvci zutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim zicama
kraj dubicke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knespolje pogledajte:
Je li ovo juceranje Knespolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosacke druzine povijene?
Pod kojom kruskom uzrelom
ceka
kosce jarne, uganule
i zetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog zita
i velika zdjela kisela mlijeka?


A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju psenice bremene,
sljive savke uplavile
od slacina,
pa se lijepo, od tezina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate kosnice,
cekaju, rano moja, da se oznoje
orne muske misice...
Al zalud, zalud cekaju!
Djeco moja
vi cete Stojanki majci oprostiti
sto ce vas majka mrtve razalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu druzicu,
a strica vam Radoja
odveli su u zicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto lezi Knespolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritisce
suncano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pcele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele
pa glavom o zatvorena vrata tuce
i beuce,
ko u grobu...


Nije ovo, djeco, Knespolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li ce ove godine kositi?
Ko li ce djevojke prositi?
Ko li ce rakije peci?
Ko li ce slanine sjeci?
Aj, zar ce se ovi nerasti nesiti,
zar ce se nasom pogacom rumenom
- crvena kad nikne iz nasih kostiju-
zar ce se nasom pogacom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar ce skotske laloke pogane
nasim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar ce nasom rakijom prvenom
salovita svoja zdrijela palucati?!
I zar ce njihove sape cupave
sto su se u nasoj krvi kupale
nevjestama sto su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije nase samrti,
zar ce im se sito-pjano stucati?!
Aj, ko ce ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko ce ih zatrti,
ko ce okajati
moga Srdjana,
moga Mrdjana,
moga Mladjena? ...

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mladjena,
s daleka li se vidis
i dalje li se cujes!
Vjerovat ne moze majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina sto im djeca nasa sudise,
kad oci uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptice prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje dzinove
u pletenice zelene savila,
pa cutis nad Knespoljem
i obrve teske sastavljas
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
mijesas svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srdjana,
okaj mi sina Mrdjana,
okaj mi sina Mladjena:
Kise je zeljno sveto Ilinje,
a Knespolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
cujes li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mladjen cesto pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene ce okajat pomajka Kozara,
mene ce okajat pramajka Rusija,
nece, majko, dugo potrajat,
cuce se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose ocinje,
vec samo cujem: uka pocinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve covjek do covjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
sto su ti mrcevnom kosom igrali
vjecine vjecina, -
u jedan tresak i rsak slozila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrce Srdjana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kursuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog rsuma,
toliko mrgodnih namice Mrdjana!
Tresak i rsak zemlju premecu
pa sijevci, sejo, nebom prelijecu
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu stociju,
sto majcinu,
sto djeciju,
(i kraviju,
i ovciju!)
po zbjegovima sto potece s ociju,

sto potece i u tebe utece, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijece Mladjena!...
O, nije, sejo, ovo rosa ocinja,
dva Ilinja sto oci moje opcinja,
vec pred tom vojskom eno covjeka,
za celo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oci su mu - evandelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od prede vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smijesi se, sve mu igra brk,
sto bi se njime Mladen salio
da bi ga jednom vidjet volio
vec. da je njegovo odavde do mora!
Cujes li, sele Kozaro,
cujes li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplici mrke pletenice,
pustaj nam dzinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri nase vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate psenice,
zemlju nasu
pognoje!

Cujes li, sele vesela,
cujes tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
siri jele,
zelena sele,
prosipaj celicne pcele
niz zemlju nasu
na krvavu pasu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
jos bih tri Mladjena,
i tri bih Mrdjana,
i tri bih Srdjana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake zilice
srkni jeda mamena
pa ga uzdi na ognjene nozdrve
u tri ziva plamena,
u tri ziva Mladjena,
u tri ziva Mrdjana,
u tri ziva Srdjana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam doso da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulista
pbsasne,
i da pogasne
ognjista
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca ce mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer ce ovdje, gdje je samrt vrsaj zavrgla,
i vrsuci krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci nasoj do grla -
zemlja ce nam u sunce prociktati!


Skender Kulenovic

OCVALE PRIMULE

I

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.
Skrivene i njezne, za suncem se zute.
Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute
skora isceznuca s dolaskom vrelina.

Kao da su mrtve. Ali one cute
u srcima zutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svjezina,
al primule meke i titrave sute.

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u caskama bijelim procvalih ponoci,
zaplakase oci skrivenih primula:

u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetise da ce skoro proci
i da ce ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetise dragost mekih milovanja,
ali kcerke zute napustene cvatu.
Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

Nalise se oci zutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.
Cekaju ga pune rascvalih ceznuca
s cevrmama tankim prezutoga zlata.

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane ceznjom vruceg povinuca
njih opaja miris iz njegove duse.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,
i zasjase caske jagorcika jarih.
On snazno mirise, iskri se i zari
i, niz tkiva noci, sve nize i nize

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize
i zitkoga soka sto ga vracar stari
za primule zute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se dize.

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
cekaju ga da se opet mrtav spusti.

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praske
na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
sto raskrise caske s prsta ti i peta.

I, sad, kada cutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teske dlane vrele,
i kad zitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toci sokovine zrele,

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko tece u primule zute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim ceznjom jedrih zetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

Zita su visoka, plava i preplava.
Niz medje mirisu sunca ivancica.
O ocvale kcerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duse,
sad bih imo brata da uz mene luta

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.


:rida:
 
Где год су били комунисти тамо је српски народ страдао, дал од њих самих дал од Немаца или усташа...углавном, свако њихово деловање било је погубно за српски народ и они су на то и рачунали...навијање за усташке злочине над Србима или намерно изазивање немачких репресалија радило је праву ствар за развој револуције...

Најтежи је, данас већ познати пример где злочинца Темпа брине да ће усташе престати да кољу Србе...чак је то записао у својим мемоарима...

Kada je 12. avgusta 1941. Svetozar Vukmanović Tempo dobio pismo Đure Pucara o pokolju 650 ljudi, žena i dece u okolini Prijedora, posle čega se očekivalo da će Nemci uzeti Srbe u zaštitu i ukinuti ustašku vlast, on je odgovorio:

Mnogo više me je zabrinula vijest da su okupatori išli na ukidanje ustaške vlasti u Prijedoru i da je čitavu vlast u gradu preuzela regularna vojska NDH. Ukoliko okupator počne stvarati stanje u kome će se prema Srbima primenjivati neki pravedniji zakoni, to može da pokoleba veliki dio seljačkih masa i da ugrozi razvoj oružane borbe."

(Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, strana 210.)

Гори злотвори од самог окупатора, а готово раме уз раме са браћом усташама...
 
Poslednja izmena:
Ако мислиш на комунисте они и нису бранили народ, Козара је зато страдала.
Разумео бих да не знам истину и да не знам да је свака породица имала понеког у партизанима. Козара је страдала зато што је огромна војна сила величине армије, укључујући и две четничке јединице нападала голорук народ. Дакле, мркоњићки четници нису заштитили народ већ су одговорни за покољ, то нека знају сви они који ходочасвују по Мањачи где је овај крволок сахрањен.

Uro%C5%A1_Drenovi%C4%87.jpg
 
Четници нису учествовали у нападу на Козару то су послератне измишљотине.
И шта кажеш народ подиже споменик и одаје пошту свом кољачу јединствен случај у историји.
Ко каже да су учествовали, они су јајарили около, хватали људе и продавали их усташама и швабама.
 
Ти си написао да су нападали заједно са окупатором народ.
И после им тај исти народ подигне споменик а титоисте тамо не смеш да поменеш!!
Нисам. Написао сам нешто друго а ти то очигледно не можеш да схватиш. Осим тога, четнике још увек не смеш да поменеш на Козари.
 

Back
Top