Dobro se pokazao Feniks, narocito kroz ono sto se kroz njegovu psihu prolama i kako se uoblicuje sva drustvena dekadencija u jednom coveku kroz proces njegove transformacije...Moram da priznam da mi se od svega u filmu najvise svidelo dve stvari: muzika i njegova maska na samom kraju (one plave strelice gore-dole kod ociju su `hot as hell!`)

Takodje, ne znam koliko je izvorni autor stripa znao za stare francuske pesnike, konkretno Bodlera, ali kladio bih se da je delom odatle maznuo imidz strip-negativca: Bodler, pesnik identicnog propadanja i dekadencije XIX veka, sem svog remek-dela "Cvece zla", bio je prvi zapamceni, da tako kazem, panker u istoriji, jer je ostalo zabelezeno da je to prvi covek koji je zbog ludosti, inata ili jeda medju svojim savremenicima obojio svoju kosu u dotad nevidjenu i necuvenu boju: zelenu.

Eto, ko nije znao,sad zna ko je pravi i izvorni Joker.

tako su ga i dozivljavali, a poezija je svedocanstvo o tome, podjednako kako je ovaj film prvi koji je to isto vezano za psiholosku dinamiku Dzokera.
Ali ima jedna stvar: i onda i sad, znalo se KO je Bodler. Slavno prezime. U stripu, Dzoker je jeziva, anonimna pojava, svakidasnjeg imena Artur Flek... Vise narastajuci simbol (na ustrb coveka) nego covek. To inace ide uz dlaku knjizevnom pravcu samog pesnika Bodlera: simbolizmu! Ipak, Bodler opisuje ljudsko stanje i patnju u drustvenom propadanju, dok strip junak predstavlja alegoriju tog propadanja kroz ono Bajagino: vidi sta su mi uradili od pesme,mama..

Od njega ostade samo upecatljiv strip-karakter, amblem dekadencije. I da, postaje jasno da je Dzoker pravi `tata` Betmena; bez prvog ne bi bilo drugog...
Napisao sam ranije u svom osvrtu na film da on ima vise potencijala u razmisljanju pri izlasku iz sale nego tokom gledanja....Tako mi se nametnula misao i o poreklu Betmena i onoga sto je njegov sustinski motiv. (Jerbo bez stripa "Betmen" nema ni Dzokera, sta je sad starije, kokos ili jaje!

) Jedino sto mi je pritom moglo zasvetleti, kao onaj dzinovski svetleci znak Sismisa na nocnom nebu, jeste ideja o Tim Bartonovskom, ili pre receno izvorno gotsko-romanticarskom razumevanju (grotesknih) oprecnosti, odn. empatiji u sveljudskoj tragediji sudbinskih sukoba. Romanticari su krivili Boga za nevolju. Anticki tragedi - bogove i polubogove (mnozina=pra-superheroji?) ali isto tako i sudbinu... Kod Bodlera prvi put u istoriji, ali i kod Betmena i Jokera na filmu - to je drustvo u svojoj aspiraciji da zameni Boga! Drugim recima, sve sto je lose u njemu podjednako je `dobro`, jer je "Bog bezgresan". Romantican, osecajan covek (Bodler/Joker) zna koliko je ovo lazan Bog, i s indignacijom u sebe upija svo to zlo, da bi u nastavku iz toga pokusao da iznedri lepotu te spoznaje ("Cvece zla"). Ali ovo nije lepota koja ce spasiti svet, kao kod Dostojevskog, ona sama je preveliki teret, koji se slomio na ledjima i pesnika,kako istorija kaze, i strip-negativca. Potreban je pravi ljudski sens, pravo `oko` koje ce postati svesno ove tuzne `lepote` i pokusati da ucini sve da ona izgubi egzistencionalni ocaj. Ovo je bila ljudska ideja-vodilja Dostojevskog. I to se pojavljuje - Betmen. Neokaljana dusa deteta, koja nosi teret i etiketu siroceta (tragicarski `roditeljski greh` koji je ovde razresen ne na kraju vec u ne/svesnom pocetku) prometnuce se u super-heroja tuznom zaslugom Dzokera, ucinice sve u nastavku svog zivota da umanji, skloni, neutralise sve one cinioce koji su doveli do toga da Dzoker postane ono sto on jeste ! Da umanji mlevelacku silu dekadencije, kako bi svet postao svestan tako bliske, a tako daleke lepote kojom zraci i ka kojom tezi van sopstvene napadajuce izopacenosti. Brus Vejn je jedini koji je prepoznao trag empatije kojoj je Artur Flek zrtvujuci sebe zlu, otvorio vrata...S jedne strane vrata - Betman, s druge Joker.