Gledali... Obrazložili... Ocenili... :)

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Joker

MV5BNGVjNWI4ZGUtNzE0MS00YTJmLWE0ZDctN2ZiYTk2YmI3NTYyXkEyXkFqcGdeQXVyMTkxNjUyNQ@@._V1_SY1000_CR0,0,674,1000_AL_.jpg



Za razliku od tradicionalnih filmova o Betmenu gde je familija Vejn predstavljena kao skup požrtvovanih i moralnih dobrica, ovde je čuveni Tomas Vejn prepotentni i odbojni kreten sa gomilom protivnika među građanima Gotama. Valjda reditelji hoće da još više izblede granicu između zlikovca i heroja i pokažu nam da nije više sve tako crno belo ni u superhero univerzumu, već da ipak zavisi od ugla gledanja. Feniks naravno fenomenalan, mislim da su već rešili da mu daju oskara. Generalno ne volim superhero žanr, ali ovakav pristup mi se mnogo svideo i možda i počnem da ga pratim ako nastave u ovom trendu. Ocena: 9/10
 
Dobro se pokazao Feniks, narocito kroz ono sto se kroz njegovu psihu prolama i kako se uoblicuje sva drustvena dekadencija u jednom coveku kroz proces njegove transformacije...Moram da priznam da mi se od svega u filmu najvise svidelo dve stvari: muzika i njegova maska na samom kraju (one plave strelice gore-dole kod ociju su `hot as hell!`):lol: Takodje, ne znam koliko je izvorni autor stripa znao za stare francuske pesnike, konkretno Bodlera, ali kladio bih se da je delom odatle maznuo imidz strip-negativca: Bodler, pesnik identicnog propadanja i dekadencije XIX veka, sem svog remek-dela "Cvece zla", bio je prvi zapamceni, da tako kazem, panker u istoriji, jer je ostalo zabelezeno da je to prvi covek koji je zbog ludosti, inata ili jeda medju svojim savremenicima obojio svoju kosu u dotad nevidjenu i necuvenu boju: zelenu.;) Eto, ko nije znao,sad zna ko je pravi i izvorni Joker.:cool: tako su ga i dozivljavali, a poezija je svedocanstvo o tome, podjednako kako je ovaj film prvi koji je to isto vezano za psiholosku dinamiku Dzokera.

Ali ima jedna stvar: i onda i sad, znalo se KO je Bodler. Slavno prezime. U stripu, Dzoker je jeziva, anonimna pojava, svakidasnjeg imena Artur Flek... Vise narastajuci simbol (na ustrb coveka) nego covek. To inace ide uz dlaku knjizevnom pravcu samog pesnika Bodlera: simbolizmu! Ipak, Bodler opisuje ljudsko stanje i patnju u drustvenom propadanju, dok strip junak predstavlja alegoriju tog propadanja kroz ono Bajagino: vidi sta su mi uradili od pesme,mama..:confused:
Od njega ostade samo upecatljiv strip-karakter, amblem dekadencije. I da, postaje jasno da je Dzoker pravi `tata` Betmena; bez prvog ne bi bilo drugog...

Napisao sam ranije u svom osvrtu na film da on ima vise potencijala u razmisljanju pri izlasku iz sale nego tokom gledanja....Tako mi se nametnula misao i o poreklu Betmena i onoga sto je njegov sustinski motiv. (Jerbo bez stripa "Betmen" nema ni Dzokera, sta je sad starije, kokos ili jaje!:)) Jedino sto mi je pritom moglo zasvetleti, kao onaj dzinovski svetleci znak Sismisa na nocnom nebu, jeste ideja o Tim Bartonovskom, ili pre receno izvorno gotsko-romanticarskom razumevanju (grotesknih) oprecnosti, odn. empatiji u sveljudskoj tragediji sudbinskih sukoba. Romanticari su krivili Boga za nevolju. Anticki tragedi - bogove i polubogove (mnozina=pra-superheroji?) ali isto tako i sudbinu... Kod Bodlera prvi put u istoriji, ali i kod Betmena i Jokera na filmu - to je drustvo u svojoj aspiraciji da zameni Boga! Drugim recima, sve sto je lose u njemu podjednako je `dobro`, jer je "Bog bezgresan". Romantican, osecajan covek (Bodler/Joker) zna koliko je ovo lazan Bog, i s indignacijom u sebe upija svo to zlo, da bi u nastavku iz toga pokusao da iznedri lepotu te spoznaje ("Cvece zla"). Ali ovo nije lepota koja ce spasiti svet, kao kod Dostojevskog, ona sama je preveliki teret, koji se slomio na ledjima i pesnika,kako istorija kaze, i strip-negativca. Potreban je pravi ljudski sens, pravo `oko` koje ce postati svesno ove tuzne `lepote` i pokusati da ucini sve da ona izgubi egzistencionalni ocaj. Ovo je bila ljudska ideja-vodilja Dostojevskog. I to se pojavljuje - Betmen. Neokaljana dusa deteta, koja nosi teret i etiketu siroceta (tragicarski `roditeljski greh` koji je ovde razresen ne na kraju vec u ne/svesnom pocetku) prometnuce se u super-heroja tuznom zaslugom Dzokera, ucinice sve u nastavku svog zivota da umanji, skloni, neutralise sve one cinioce koji su doveli do toga da Dzoker postane ono sto on jeste ! Da umanji mlevelacku silu dekadencije, kako bi svet postao svestan tako bliske, a tako daleke lepote kojom zraci i ka kojom tezi van sopstvene napadajuce izopacenosti. Brus Vejn je jedini koji je prepoznao trag empatije kojoj je Artur Flek zrtvujuci sebe zlu, otvorio vrata...S jedne strane vrata - Betman, s druge Joker.
 
Dobro se pokazao Feniks, narocito kroz ono sto se kroz njegovu psihu prolama i kako se uoblicuje sva drustvena dekadencija u jednom coveku kroz proces njegove transformacije...Moram da priznam da mi se od svega u filmu najvise svidelo dve stvari: muzika i njegova maska na samom kraju (one plave strelice gore-dole kod ociju su `hot as hell!`):lol: Takodje, ne znam koliko je izvorni autor stripa znao za stare francuske pesnike, konkretno Bodlera, ali kladio bih se da je delom odatle maznuo imidz strip-negativca: Bodler, pesnik identicnog propadanja i dekadencije XIX veka, sem svog remek-dela "Cvece zla", bio je prvi zapamceni, da tako kazem, panker u istoriji, jer je ostalo zabelezeno da je to prvi covek koji je zbog ludosti, inata ili jeda medju svojim savremenicima obojio svoju kosu u dotad nevidjenu i necuvenu boju: zelenu.;) Eto, ko nije znao,sad zna ko je pravi i izvorni Joker.:cool: tako su ga i dozivljavali, a poezija je svedocanstvo o tome, podjednako kako je ovaj film prvi koji je to isto vezano za psiholosku dinamiku Dzokera.

Ali ima jedna stvar: i onda i sad, znalo se KO je Bodler. Slavno prezime. U stripu, Dzoker je jeziva, anonimna pojava, svakidasnjeg imena Artur Flek... Vise narastajuci simbol (na ustrb coveka) nego covek. To inace ide uz dlaku knjizevnom pravcu samog pesnika Bodlera: simbolizmu! Ipak, Bodler opisuje ljudsko stanje i patnju u drustvenom propadanju, dok strip junak predstavlja alegoriju tog propadanja kroz ono Bajagino: vidi sta su mi uradili od pesme,mama..:confused:
Od njega ostade samo upecatljiv strip-karakter, amblem dekadencije. I da, postaje jasno da je Dzoker pravi `tata` Betmena; bez prvog ne bi bilo drugog...

Napisao sam ranije u svom osvrtu na film da on ima vise potencijala u razmisljanju pri izlasku iz sale nego tokom gledanja....Tako mi se nametnula misao i o poreklu Betmena i onoga sto je njegov sustinski motiv. (Jerbo bez stripa "Betmen" nema ni Dzokera, sta je sad starije, kokos ili jaje!:)) Jedino sto mi je pritom moglo zasvetleti, kao onaj dzinovski svetleci znak Sismisa na nocnom nebu, jeste ideja o Tim Bartonovskom, ili pre receno izvorno gotsko-romanticarskom razumevanju (grotesknih) oprecnosti, odn. empatiji u sveljudskoj tragediji sudbinskih sukoba. Romanticari su krivili Boga za nevolju. Anticki tragedi - bogove i polubogove (mnozina=pra-superheroji?) ali isto tako i sudbinu... Kod Bodlera prvi put u istoriji, ali i kod Betmena i Jokera na filmu - to je drustvo u svojoj aspiraciji da zameni Boga! Drugim recima, sve sto je lose u njemu podjednako je `dobro`, jer je "Bog bezgresan". Romantican, osecajan covek (Bodler/Joker) zna koliko je ovo lazan Bog, i s indignacijom u sebe upija svo to zlo, da bi u nastavku iz toga pokusao da iznedri lepotu te spoznaje ("Cvece zla"). Ali ovo nije lepota koja ce spasiti svet, kao kod Dostojevskog, ona sama je preveliki teret, koji se slomio na ledjima i pesnika,kako istorija kaze, i strip-negativca. Potreban je pravi ljudski sens, pravo `oko` koje ce postati svesno ove tuzne `lepote` i pokusati da ucini sve da ona izgubi egzistencionalni ocaj. Ovo je bila ljudska ideja-vodilja Dostojevskog. I to se pojavljuje - Betmen. Neokaljana dusa deteta, koja nosi teret i etiketu siroceta (tragicarski `roditeljski greh` koji je ovde razresen ne na kraju vec u ne/svesnom pocetku) prometnuce se u super-heroja tuznom zaslugom Dzokera, ucinice sve u nastavku svog zivota da umanji, skloni, neutralise sve one cinioce koji su doveli do toga da Dzoker postane ono sto on jeste ! Da umanji mlevelacku silu dekadencije, kako bi svet postao svestan tako bliske, a tako daleke lepote kojom zraci i ka kojom tezi van sopstvene napadajuce izopacenosti. Brus Vejn je jedini koji je prepoznao trag empatije kojoj je Artur Flek zrtvujuci sebe zlu, otvorio vrata...S jedne strane vrata - Betman, s druge Joker.
:bravo: Samo se nadam da je Artur Flek onaj Dzoker koga znamo kao Betmenovog arhineprijatelja posto postoje spekulacije da to nije slucaj, vec da je mozda samo inspirisao pravog Dzokera.
 
Pa, naravno da je on.:) neeeema drugoga.:cool:
U verziji Tima Bartona iz 1989. sam Dzoker/ Artur Flek biva ubica Vejnovih roditelja, kao mlad, perspektivan kriminalac, s prepoznatljivom linijom "da li si nekad plesao s djavolom na mesecini?" vec se vidi da nije obican, vec nadnaravan negativac, s pretnjom da postane veci od zivota. U novijoj verziji, sam Dzoker nije ubica Brusovih roditelja, vec neka bitanga pod uticajem Dzokera, ali to ne menja sustinu,jel da? Dzoker je nesvesni inspirator zlodela, okidac banalonosti zla mase (Hana Arent), pored (korumpiranog?:confused:) Tomasa Vejna, Brusovog oca, Dzoker je - duhovni otac Betmena.... ili stvoritelj `u duhu`. On je prekidac koji je iskljucio svetlo (korumpiranog,laznog) dana, kako bi svet osvanuo u noci nove spoznaje covekove istine...
 
Pogledah Dzokera. Necu mnogo da davim, film je odlican reprezent postmoderne tumacio to neko ovako ili onako to je cinjenica.. Meni se svideo, al da je najbolji film druge decenije 21. veka - nije. Prvi koji mi pada na pamet da je bolji je The Hateful Eight... Ovaj drugi Tarantinov sto sam skoro gledao, najnoviji, mi je nekako lepsi i drazi od Dzokera, mada je Dzoker objektivno bolji... Mozda nije bolje odglumljen i reziran, ali je bolja prica, i to mnogo bolja..

Generalno su poruke sveprisutne, aktuelne, drustveno angazovane... Bolesna majka koja je unistila svoje dete koje je jos bolesnije, covek na margini, odbacenost iz drustva, retardirani medijski likovi i samozivi politicari... ali i manjkavosti americkog zdravstvenog sistema..

Svidja mi se sto film nikako nije predvidiv... Ipak nije on taj koji je ubio politicara, mada se zato ubistvo De Nira moglo ocekivati... Ona mosa sa scenom iz wc-a vraca gledaocu sve sa kamatom kada ubija onog lika makazama, majku jastukom, itd... Tako da nam nisu ostali duzni... Posebno mi se svidelo oko one devojke kako je sve iskonstruisao u svojoj glavi... Jer bilo mi je malo cudno da ja ne mogu da nadjem devojku, a takav ludak moze hahaha :D

Ocena tanka 9-ka ako uopste moze tako da se kaze :lol:
 
Poslednja izmena:
Одгледао Терминатора - мрачну судбину. Ово је филм који се многима није свидео и многима се неће свидети, али мени је пријао. У првој половини имамо само женске главне ликове, и генерално је доста обојен феминизмом...то је ваљда сад мода. Али мени то не смета. У другом делу се појављује Шварценегер који јако умешно драмски осликава "остарелог" Терминатора и његову унутрашњу трансформацију у односу на време кад је био зли убица ( филм као да се надовезује на Т1 ). Док рецимо сам крај асоцира на крај Т2.
 
Terminator: Dark Fate - 8/10

Dobar. Umetnicko delo za Genisys reboot. Morali su da naprave novi reboot da se iskupe za onu bruku.

Mackenzie Davis odlicna kao i uvek. Sad vec ima ozbiljno SF iskustvo San Junipero, Blade Runner, Terminator...
Meksikanka moze da prodje, mada je dosadilo vise to guranje manjina u prvi plan.
Linda i Arnold se dobro drze za svoje godine.
Jos malo i nece ni trebati vise glumci. Od one uvodne scene su mogli da naprave ceo film.

Zabavna akcija, generalno je sve vec vidjeno, ali je dobar za opustanje u bioskopu vikendom. :D
 
War of the worlds (4/5)
Прве две епизоде и више него задовољан.
Серија има динамику,довољну дозу непредвидљивости да тражимо још.Зар то и није смисао серије?
Комбинација искуства и младости у сваком смислу, добра стара прича причана на један нови европски начин.
273998.1024x576.jpg
 
Napisao sam ranije u svom osvrtu na film da on ima vise potencijala u razmisljanju pri izlasku iz sale nego tokom gledanja....

не бих рекао да се редитељ Џокера водио Бодлером (или бодлеровском) поетском визијом. пре је хтео да прикаже једну сурову и свеобухватну слику савременог друштва као Cloacaе Maximae. и ту је био прилично поштен, јер никога није штедео- ни самодовољну, себичну, неморалну и потпуно отуђену елиту, која уз привилегије не жели никакву одговорност према широј заједници (што је српска, а и светска, публика, видели смо, дочекала са оргазмичним овацијама и сузама). нити је штедео плебс (народ добри и честити), који је приказао као разуларену руљу, лишену сваког и најмањег осећаја емпатије. која у својој мржњи кидише на све што се пред њом испречи. и која, у финалној сцени, за свог вођу непогрешиво бира (извикује) најгорег од свих- једног потпуно поремећеног болесника и злочинца. Џокер је тако постао слика (гротескна карикатура) свих народних вођа у историји света, и њиховог успона на крилима револуције- од Робеспјера и Дантона, до Лењина, Стаљина, Хитлера..

у том зверињаку од града не живе људи. ту скоро да и нема човека. један једини истински племенит лик је, гле чуда, кепец. једини за кога се може рећи- ecce homo, и није сасвим homo. он је толика мањина у свету, да је и физички смањен. нико на њега не обраћа пажњу (чак ни биоскопска публика. па ни филмска критика). он је предмет свеопште спрдње и злостављања. њему се сви смеју (чак и Артур). а тај патуљак је утвари једини човек у целом том театру моралних наказа.

филм је у целости један левичарски политички манифест. иначе је предуг и досадан, на моменте бизаран, без развијених ликова, без радње, са осредњом глумом, где се Феникс све време кревељи, немоћан да свом карактеру да неке дубље димензије. овај филм уствари и није Џокер, него прича о једном поремећеном јаднику који, суочен са проблемима, бежи у свет маште и цртаних јунака, и поистовећује се са Џокером из стрипова о Бетмену.

од 1 до 10, оцена- 5
 
Dobro si primetio. Postoji hijatus, ocekivanjem publike izpunjen jaz, ali sa bitnim osecajem praznine izmedju ovog Dzokera i ranijeg AKCIONOG (anti)heroja...;)
Film zeli da navede na pomisao da sve ludosti koje ce ovaj lik pociniti u buducnosti on zaista i uciniti ovako koncipiran. Ali realnost je jedno, a strip drugo. To se zaista cini nemogucim, cak i za svet onako prikazan u filmu, s velikim udelom, da tako kazem, vanfilmske realnosti... Ostaje samo gola vera da ce to na kraju biti Dzoker Hit Ledzera, ali zaista se to sve cini kao mrka kapa. :p Dokazano je da je kokos starija od jajeta. Pa gde je tu onda Betmen,sta li u ovakvom filmskom svetu njemu ostaje da cini,kukali mu...parents.:sad2::lol:! Nedostaje osa plemenitosti, tako nad-objektivna, a toliko vitalna za bezvremenost price o strip-herojima...
Mozda ne moze Sve da stane pod krilo sismisa, ali sva toplina stripovskih karaktera i njihovi odnosi staju pod dzinovsko krilo ove vertikale, koja je ovde marginalizovana, upravo u svrhu pretvaranja filma u dramu, ili dramatizacije, impregnacije karaktera zvanog Dzoker. Time se, istina, dospelo do iscrtavanja mnogih dubljih laguma oko kojih se savremena kinematografija vrti kao maca oko kobasice (s manjim ili vecim uspehom, valjda i sama strahujuci od temelja, srzi savremenog bivstvovanja), dok - od istoga - holivudska stripomanija bezi kao djavo od krsta.:) No, Stendal je govorio da je umetnost divna laz. Pitanje je sta ostaje od corbe `divnoga` kad mu se doda gorki biber jalove stvarnosti kao u ovom filmu. Mozda istoriografija, kako bi to Milan St.Protic opisao? ;)

"Mali covek" ,i bukvalno - (`patuljak`) i u prenesenom smislu - proleter, ziv stvor, ovde se ne dozivljava kao bice po sebi, vec je portretisan iz ugla glavnog antiheroja. :cool: On u pocetku biva `dodirivan` opaskama u prolazu, s modom grubosti, a finalno - razumevanjem, empatijom za "postojanost i nekorozivnost", kojoj su nekriticki otvorena vrata. U oba slucaja sluzi kao dodatni Objekat za portetisanje glavnog idejnog subjekta.:) To je, sustinski, onaj pravi `ples na mesecini s djavolom`.;)
 
Dobro si primetio. Postoji hijatus, ocekivanjem publike izpunjen jaz, ali sa bitnim osecajem praznine izmedju ovog Dzokera i ranijeg AKCIONOG (anti)heroja...;)
Film zeli da navede na pomisao da sve ludosti koje ce ovaj lik pociniti u buducnosti on zaista i uciniti ovako koncipiran. Ali realnost je jedno, a strip drugo. To se zaista cini nemogucim, cak i za svet onako prikazan u filmu, s velikim udelom, da tako kazem, vanfilmske realnosti... Ostaje samo gola vera da ce to na kraju biti Dzoker Hit Ledzera, ali zaista se to sve cini kao mrka kapa. :p Dokazano je da je kokos starija od jajeta. Pa gde je tu onda Betmen,sta li u ovakvom filmskom svetu njemu ostaje da cini,kukali mu...parents.:sad2::lol:! Nedostaje osa plemenitosti, tako nad-objektivna, a toliko vitalna za bezvremenost price o strip-herojima...
Mozda ne moze Sve da stane pod krilo sismisa, ali sva toplina stripovskih karaktera i njihovi odnosi staju pod dzinovsko krilo ove vertikale, koja je ovde marginalizovana, upravo u svrhu pretvaranja filma u dramu, ili dramatizacije, impregnacije karaktera zvanog Dzoker. Time se, istina, dospelo do iscrtavanja mnogih dubljih laguma oko kojih se savremena kinematografija vrti kao maca oko kobasice (s manjim ili vecim uspehom, valjda i sama strahujuci od temelja, srzi savremenog bivstvovanja), dok - od istoga - holivudska stripomanija bezi kao djavo od krsta.:) No, Stendal je govorio da je umetnost divna laz. Pitanje je sta ostaje od corbe `divnoga` kad mu se doda gorki biber jalove stvarnosti kao u ovom filmu. Mozda istoriografija, kako bi to Milan St.Protic opisao? ;)

бесмислено је да један лик из ултимативне фантазије настојиш да оживиш и учиниш стварним, сликајући причу бојама документарног (да не кажем социјалног) реализма. ту онда нешто неће бити уверљиво- или тај лик, или његова филмска реалност. тако је Џокер као архетипски антихерој жртвован зарад редитељевог настојања да сними један друштевно ангажован филм по укусу савременог левичарског Холивуда. зато и кажем да Артур није Џокер, Артур је лик који је утриповао да је Џокер. можда кад се ствари поставе на такав начин, схвати се сва трагика поремећености главног јунака, где он губи не само разум и достојанство, него и властити идентитет. негација личности у њему је потпуна.

"Mali covek" ,i bukvalno - (`patuljak`) i u prenesenom smislu - proleter, ziv stvor, ovde se ne dozivljava kao bice po sebi, vec je portretisan iz ugla glavnog antiheroja. :cool: On u pocetku biva `dodirivan` opaskama u prolazu, s modom grubosti, a finalno - razumevanjem, empatijom za "postojanost i nekorozivnost", kojoj su nekriticki otvorena vrata. U oba slucaja sluzi kao dodatni Objekat za portetisanje glavnog idejnog subjekta.:) To je, sustinski, onaj pravi `ples na mesecini s djavolom`.;)

да, то си лепо описао. и ја сам то тако доживео :D
с тим што патуљак није само мали човек, жив створ. он је човек са великим Ч. он је порука да људско биће може бити жртва, а не претворити се у Артура. тај пољубац ''ђавола'', колико је признање његовој честитости, истовремено је и израз наклоности (али и физичке и сваке друге надмоћи) према једном инфантилном створењу. а инфантилна створења нико не узима за озбиљно. као ни вредности у које они верују. ни филмски јунаци, ни редитељ. ни публика.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top