Slažem se za Turneju i Šišanje.
Tu Karaulu je režirao Grlić, a koliko znam on je Hrvat, ili se bar tako predstavlja. U tom filmu glumi nekoliko dokazanih srbomrzaca koji se time diče, ali nisu gadljivi na pare kada treba da se snima u srpskoj produkciji. Tu, pre svega mislim na Emira Hadžihafizbegovića, nekadašnjeg ministra kulture u Sarajevu, koji se u svakom javnom obraćanju, obruši na četnike- zločince, a poseban fetiš mu je pljuvanje po Kusturici. Njegova mržnja je patološka. Ceo taj film ima jednu romantičnu notu, nekako je veseo, čedan, nežan, prikazuje odnose u bivšoj državi na jedan romantičarski način i sve je to u redu. Međutim, Dalmatinac-Hrvat je jedno zlatno biće, koje bi svaka majka, ali i žena poželela, odgovoran, vredan, sposoban, odvažan, lep itd. Ostali karakteri su manje ili više u redu, ali onda dođemo do Sergeja Trifunovića koji glumi Srbina, i koji na najgori način utera onu stvar svom pretpostavljenom, i svaki gledalac mora da se zgrozi niskošću tog čina. E, sad pošto u filmu nema klanja i ubijanja, Srbin je morao na drugi način da pokaže svoju niskost, pa se sad moja primedba može činiti i prestrogom, ali eto, ja postavljam pitanje Zašto je baš Srbin ispao najveće ***** u filmu? Slučajno?
Za Šišanje se ne bih ponavljao, mučno mi je i da se setim tih mazohističkih sat i po, a Turneja je, istina, malo pljucnula i na Hrvate, ali je od Muslimana napravila jedno božanstvo koje nije uspela ni Anđelina Džoli, dok je Srbe kroz razne monologe i dijaloge vinula na pijedestzal zločinačke misli i dela.