Gledajte HRT1....

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
paja1408:
hrvatska i slovenija su od 1918.g. sve cinile da izadju iz jugoslavije i iz nje ponesu drzavnost !!!!! da bi to uspele tek na kraju veka,morale su se potpuno dodvoriti nemackoj prvenstveno.tako je nemacka preko nih ostvarila svoje ciljeve na balkanu,ALI sad ostaje da vidimo ZA KOJU CENU JE NEMACKA TO URADILA-CIME CE TO SLOVENIJA I HRVATSKA PLATITI USLUGU NEMCIMA ????????
Kliknite za proširenje...


A vi se udruzili sa "antikrist":evil:alijansom;Francuzi,Englezi i sateliti!!Poceli ste ww1 da se uvucete njima u gu...u.Ubijali i tlacili sve sto nije velikosrpsko,pa evo na sta ste dosli!Ma nema para kojim se mozete "oprati".A sad vas ostavili posr...!Ali ne brini takav sluga trebat ce opet!!!:cool:
 
udariga:
slushaj buraz,mnogo cu da se naljutim ako mi napokon nekazes
zasto su "srbi" u dubrovniku postali Hrvati.ko ih je bre naterao na to.

pa to valjda nije neko tesko pitanje..
Kliknite za proširenje...

Dubrovčani prije 700 odoše u Janjevo na Kosovo, i gle čuda oni se dan danas smatraju Hrvati.

Zašto nisu Srbi. U totalnom srpsko-albanskom okruženju oni se smatraju Hrvatima.

Došli iz srpskog Dubrovnika..Moš mislit..
 
kaai79:
Svi dubrovački pisci osećali su se Srbima, a najveći među njima Ivo Gundulić je u "Osmanu" od 11 000 stihova većinu posvetio Srbima u Srbiji, Makedoniji, Hercegovini i Bosni.

Danas, većina Srba zazire i od same pretpostavke da bi pripadnici slavne dubrovačke vlastele mogli biti Srbi i od toga da je Dubrovačka Republika bila jedna od srpskih srednjovekovnih država. Zbog toga je lako hrvatskoj državi da svojata celokupnu baštinu i Dubrovnika i Dubrovačke Republike. Time je, iz srpske književne krune, ukraden najvredniji dragulj. Da bi bio vraćen, srpske prosvetne i kulturne ustanove morale bi da otvore međunarodnu raspravu o tome. Dokaza za krađu srpskih intelektualnih dobara Dubrovnika ima na pretek.

Da ne govorimo o srpstvu u srednjem veku, jer ono, tada, nije bilo načeto hrvatskom indoktrinacijom. Osvrnućemo se samo na srpstvo Dubrovnika u 19. i u prvim decenijama 20. veka. Bilo je i te kako negovano. Tad su, pod srpskim imenom, cvetale privredne, društvene, prosvetne i kulturne organizacije u Dubrovniku i okolini.

1874. se u Dubrovniku osnivaju: Pevačko društvo "Sloga", Dubrovačko radničko društvo, Dubrovački glazbeni zbor, a 1887. i Zadruga Srpkinja Dubrovkinja. Zatim, slede: Srpska dubrovačka akademska omla-dina - 1900, "Srpska zora" - 1901, Gimnastičko - sokolsko društvo "Dušan Silni" - 1907. i Matica srpska - 1909. Ćirilična izdanja knjiga i novina, izdavana su u štamparijama Pretnera i Mate Gracića.

Jedan od najuglednijih novčanih zavoda u Dalmaciji, bila je Srpska štedionica u Dubrovniku, a važan doprinos privrednom razvoju Dubrovnika dolazio je iz Saveza srpskih zemljoradničkih zadruga. Najpoznatije srpske novine u Dubrovniku bile su "Dubrovnik". Ovaj srpski list pratio je, redovno, aktivnosti svih srpskih društava i ustanova. Posebno je, svake godine, prikazivao svetosavske proslave.



Dživo Gundulić (portret nepoznatog autora, iz Gradskog muzeja u Dubrovniku) napisao je najlepše srpske stihove o slobodi "daru kom sva blaga višnji Bog nam dao"

Gradić Cavtat, nedaleko od Dubrovnika, nije zaostajao u negovanju srpskih kulturnih i prosvetnih ustanova. Cavtaćani su osnovali srpsko muzičko društvo "Zahumlje". Srbi Cavtata su 1904. pokrenuli borbu protiv hrvatskih pravaša, predlažući da se ovoj stranci suprotstave, zajedno, Srbi i Hrvati. Cavtat je srpskoj, kasnije, i jugoslovenskoj kulturi dao: Valtazara Bogišića, Luku Zorea, LJudevita Vuličevića, Vlaha Bukovca, Franu Supila i druge. Bez obzira na to što je većina Dubrovčana bila katoličke veroispovesti, niko od njih nije dovodio u sumnju svoju pripadnost srpskom narodu. Najslavniji Dubrovčani su ostavljali pismene tragove o svojoj narodnosti, posebno u književnim delima. Tako je član jedne od najuglednijih dubrovačkih porodica Luka P. Primojević, 1514. moleći Senat da mu doz-voli otvaranje štamparije, obaveštavao da će u njoj štampati srpskom azbukom, onakvom kakvu upotrebljavaju srpski kaluđeri i onakvom kakvom se štampaju knjige u štampariji Crnojevića.

Hrvatska, "vrlo daleka zemlja"

Mavro Orbin piše o Vojvodstvu Svetog Save u Bosni, a za Hrvatsku kaže da je "vrlo daleka zemlja", posvećujući joj samo desetak redova. Ivo (Dživo) Gundulić, pored nekoliko stihova posvećenih Hrvatskoj, u "Osmanu" sve ostale, a ima ih 11 000, posvećuje Srbima u Srbiji, Makedoniji, Hercegovini i Bosni.

Dubrovački poslanik u Parizu Antun Sorgo-Sorkočević (1775 - 1841) štampao je u Parizu brošuru: "Postanak i propast Republike Dubrovačke", u kojoj je predložio da se ujedine, u jednu državu, Dubrovnik, Boka Kotorska, Crna Gora i Srbija. Brošura je bila zabranjena u Austriji.

Pesnik Dubrovnika Medo Pucić rekao je da je "Srpska vila nadahnjivala dubrovačke pjesnike", a sam je napisao pesmu "Srpskoj zemlji staroj" - 1848. U to vreme je i Georgije Nikolajević javno rekao da Dubrovčani govore "srpskim, hercegovačkim narečjem".

Pesnik slobode i lepote

Velikom pesniku Dubrovnika Dživu Gunduliću, spomenik je podignut 1892, na predlog Srpske dubrovačke omladine od 1880. Općinsko vijeće grada je predlog usvojilo i odlučilo da organizuje odbor za proslavu 300. godišnjice pesnikovog rođenja. U Odbor su ušli Srbi katolici i izrazite pristalice Jugoslavije: Medo Pucić, Pero Budmani, Ivo Kazančić, Mato Vodopić i Luko Zore. Odbor je, 15. avgusta 1892, uputio pismo sledeće sadržine Jovanu Ristiću, namesniku kralja Aleksandra Obrenovića:

"Nama Srbima ponos ispunjava grudi, kad god pomenemo naš stari i tolikom slavom ovenčani Dubrovnik. Nekada beše ovaj naš grad prvi među našim gradovima: i prosvetom i trgovinom i politikom i bogatstvom, ali najviše svojim pesništvom. I mnogo veći narodi nisu, u ono vreme, imali grada koji bi se merio s Dubrovnikom. On ne samo sebi, svom narodu, nego svetu - dade nekoliko veličina naučničkih. Ali sve to nije pronelo toliko slavu njegovu, kao što ga uzdignuše sinovi njegovi, poznati u našoj književnosti po imenu: dubrovački pesnici.

Čitavo kolo pesnika dade nam taj naš proslavljeni grad; njihova imena svetle svetlošću jarkom, koja se ne tuli i koja se neće ugasiti, dok je u životu i jednoga Srbina. Prva zvezda na ovom svetlom nebu jeste Gundulić, koji ugleda sveta pre trista godina, i čiju tristogodišnjicu svečano proslavismo i mi u Beogradu, pri kraju 1887.

Rođen od Srbina vlastelina, odnegovan u slobodi i bogatstvu, Gundulić se posveti nauci. Iz mladačke duše njegove počeše se odlegati pesma u stihovima, najsavršenijim onog vremena. Njegov pesnički rad beše obilat, ali se izdvajahu najznatnija i najslavnija dva dela: "Dubravka" i "Osman". U prvom slavi slobodu svog milog Dubrovnika; u "Osmanu" peva pobednu pesmu krsta nad polumesecom i proriče bolju budućnost svom srpskom narodu."

Kako je to uvek bivalo, na ovu srpsku proslavu stigao je austrij-ski cenzor, koji je, iz svečanih govora, izbacivao sve ono što je govorilo o srpstvu Dubrovčana i srpskim dinastijama. Austrijskom cenzoru pomagali su članovi hrvatske Partije prava, prethodnici ideologije ustaša iz Drugog svetskog rata. Oni su ometali proslavu.

Paljenje srpskih zastava

Obračun sa srpstvom u Dubrovniku, uz progone Srba Dubrovčana, počeo je posle atentata pripadnika pokreta "Mlade Bosne" na prestolonaslednika Austrougarske Franca Ferdinanda, u Sarajevu 1914. godine. Desila se "Kristalna noć" u Dubrovniku, pre one u Nemačkoj i posle zagrebačkog juriša na Srbe i njihovu imovinu 1902. godine. Srbi u Dubrovniku bili su u životnoj opasnosti. Hrvatski jurišnici, na čelu sa Nikšom Svilokosim, uništavali su sve što je bilo srpsko u Dubrovniku: škole, novine, društva, stanove, privredne objekte i drugo. Palili su srpske zastave i lomili srpske simbole. U prostorijama "Dušana Silnog", polomili su celokupni nameštaj.

Dva dana kasnije, 16. jula 1914, uhapšen je pesnik Ivo Vojnović, pisac drame "Smrt majke Jugovića". Oteran je u Šibenik i tamo zatvoren sa Srbinom Onisimom Popovićem. Popović je u Šibeniku obešen. Za nesreću, dve decenije kasnije, 1941, hrvatski vojnici će raščerečiti Onisimovog sina Miju. Ivo Vojnović je umro u Beogradu 1929. godine i ispraćen je u Dubrovnik, kao cenjeni srpski knez.

Jedan od poslednjih dubrovačkih gospara Luko Bonić Bono umro je 14. februara 1940. u Dubrovniku. Sah-ranjen je na Lapadu, pored braće Pucića. Srpska građan-ska muzika Dubrovnika odsvirala je: "Hej, trubaču s bojne Drine". Venac Srpskog kulturnog kluba iz Beograda, nosio je Srbin Dubrovčanin Rafo Marić.

I tako, sem srpskog naroda, nema nijednog drugog koji bi se odricao kulturnog blaga svojih predaka. No, ni Srbi to više neće činiti; njihove buduće generacije. Bilo bi suludo da se odriču takvog kulturnog blaga, kakvog su Dubrovčani podarili svome rodu.


--------------------------------------------------------------------------------

Nikša Gradi

DUBROVNIK

putniku koji mu dohodi u posjete

Slavnog grada iz ulice stare
Iz daleka, putniče, kad dođe,
Nemoj pazit na današnje kvare,
Misli samo na sjaj koji prođe.

Puk mu jadan, sve dušmanske dare,
Poput hljeba spasonosnog glođe,
A ne vidi da dušmani šare
Da ga svaka sreća mimoiđe.

Groblje pusto, on ti kaže sada
Veljih ljudi, i poštene suze
Malog broja pri općemu sramu.

Al se sjeti da se mačeš hramu
Gde mah, za čas, ludilo preuze
A kroz suze da prodire nada

(kada je 29. jula 1893. otvaran spomenik Gunduliću u Dubrovniku - venac cveća iz svih slovenskih krajeva poslao je kralj Aleksandar Obrenović - hrvatski pravaši, predvođeni Frankom, želeli su da iskoriste tu proslavu, pa je Franko čak i održao govor u kome je rekao kako je došao da zauzme Dubrovnik.
Zapaljena rulja pravaši, prethodnica ustaša, paradirala je dubrovačkim ulicama, derući se: "Srbe na štrik!", ali, kako je Srba došlo u ogromnom broju, frankovci nisu uspeli da zauzmu Dubrovnik, a ulični rat izbegnut je zahvaljujući tome što srpske delegacije nisu odgovorile na proustaške provokacije. Tom prilikom spevan je ovaj sonet, objavljen u srpskom listu "Dubrovnik")
Kliknite za proširenje...




Gundulićevom "Osmanu" su glavni junaci Poljaci i Turci. U jednom pjevanju govori o se o junacima i velikanima srpske povijesti.

Zato je on Srbin?? Mažuranić je pisao o Crnoj Gori, pa je li zbog toga Crnogorac ?
 
udariga:
to je ono lipo misto di zive kroatizirani slovenci.
Kliknite za proširenje...

:roll: viĐ runjoglavog $eljobera....:dash:

alo sad ću ja da ti kažem...dok su se tvoji gologuzi i obrezani preci verali po onom kršu ....Varaždin je bio glavni grad Hrvatske....:idea:

:arrow:
Grad uz obalu rijeke Drave, središte Varaždinske županije, grad baroka, cvijeća i bicikla!
Varaždin (njemački: Warasdin, mađarski: Varasd, latinski: Varasdinum) se prvi puta spominje 1181. godine i to navodno u predmetu svađe oko nekih imanja, zbog čega je ova godina iznimno važna između ostalog i kao korijen poznatog stereotipa da su zagorci svadljivi i riječ na z koja asocira na produženje ljudske vrste. 1209. godine, kralj Andrija II. dodjeljuje mu povelju slobodnog i kraljevskog grada i to kao prvom gradu u Hrvatskoj. Za vrijeme kralja Žigmunda došao je pod vlast grofova Aktivna SlikaCeljskih, a opet ga je osvojio Matija Korvin ( inspiracija za poznati blockbuster Underworld, molim lijepo). U 16. stoljeću grad je dobio Ivan Ungnad, što puno ljudi zaboravlja , ali isključivo zbog teško izgovorljivog prezimena, a 1585. godine pak Tomo grof Erdödy. Od 1756. do 1776. godine sjedište je generalata i glavni grad Hrvatske. Naime 1756. godine kraljica Marija Terezija osnovala je prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, čije je središte bilo u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. je preseljeno u Zagreb. Legenda kaže da je za sve kriv jedan poljodjelac, koji je pak rekao da je za sve kriv gemišt, odnosno kombinacija 2 decilitra bijelog vina i 1 decilitra vode s tendencijom smanjenja količine vode, što je pak opet važno kao korijen poznatog stereotipa da su zagorci «veseli» i riječ na z koja asocira na produženje ljudske vrste. Varaždin je dakle od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske, zbog čega su u njemu građene brojne palače i javne zgrade koje mu daju obilježje baroknog grada (Palača Prassinsky – Sermage, Palača Drašković, Palača Patačić, Palača Patačić-Puttar, Palača Zakmardy, Palača Herczer, itd.). Aktivna Slika
S obzirom da je te godine izgorio skoro do temelja, ( kažu da je naše gradsko groblje, drugo po ljepoti u Europi), titulu glavnog grada dobiva grad Zagreb, osniva se Pravni fakultet, pa tako sve do danas mladi studenti varaždinci, migriraju iz obiteljskog gnijezda, upoznavajući čudesne dimenzije računanja plinske potrošnje, ekonomične raspodjele džeparca, odnosno čari neobuzdanog samostalnog života, Bogu Hvala. Oni koji pak odluče (a malo je takvih) ostati u obiteljskom gnijezdu, imaju na pregršt opcija (Viša tekstilna, Viša geotehnička, Viša prometna škola, Fakultet organizacije i informatike, Geotehnički fakultet, itd.), a njima se već godinama priključuju i mladi migranti iz drugih dijelova Hrvatske, u zadnje vrijeme najviše iz Dalmacije. Ako vam otkrijem zanimljivu činjenicu da je u hrvatski književni jezik riječ pospan došla iz kajkavskog dijalekta onda to ni nije tako čudno.

a ti i dalje cmizdri ....to Livno-Duvno je selendra u BiH i ima veze sa Hrvatskom koliko i ja sa Uzbekistanom:hahaha:
 
kyo.:

:roll: viĐ runjoglavog $eljobera....:dash:

alo sad ću ja da ti kažem...dok su se tvoji gologuzi i obrezani preci verali po onom kršu ....Varaždin je bio glavni grad Hrvatske....:idea:

:arrow:
Grad uz obalu rijeke Drave, središte Varaždinske županije, grad baroka, cvijeća i bicikla!
Varaždin (njemački: Warasdin, mađarski: Varasd, latinski: Varasdinum) se prvi puta spominje 1181. godine i to navodno u predmetu svađe oko nekih imanja, zbog čega je ova godina iznimno važna između ostalog i kao korijen poznatog stereotipa da su zagorci svadljivi i riječ na z koja asocira na produženje ljudske vrste. 1209. godine, kralj Andrija II. dodjeljuje mu povelju slobodnog i kraljevskog grada i to kao prvom gradu u Hrvatskoj. Za vrijeme kralja Žigmunda došao je pod vlast grofova Aktivna SlikaCeljskih, a opet ga je osvojio Matija Korvin ( inspiracija za poznati blockbuster Underworld, molim lijepo). U 16. stoljeću grad je dobio Ivan Ungnad, što puno ljudi zaboravlja , ali isključivo zbog teško izgovorljivog prezimena, a 1585. godine pak Tomo grof Erdödy. Od 1756. do 1776. godine sjedište je generalata i glavni grad Hrvatske. Naime 1756. godine kraljica Marija Terezija osnovala je prvu modernu hrvatsku vladu, Hrvatsko kraljevsko vijeće, čije je središte bilo u Varaždinu, a nakon velikog varaždinskog požara 1776. je preseljeno u Zagreb. Legenda kaže da je za sve kriv jedan poljodjelac, koji je pak rekao da je za sve kriv gemišt, odnosno kombinacija 2 decilitra bijelog vina i 1 decilitra vode s tendencijom smanjenja količine vode, što je pak opet važno kao korijen poznatog stereotipa da su zagorci «veseli» i riječ na z koja asocira na produženje ljudske vrste. Varaždin je dakle od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske, zbog čega su u njemu građene brojne palače i javne zgrade koje mu daju obilježje baroknog grada (Palača Prassinsky – Sermage, Palača Drašković, Palača Patačić, Palača Patačić-Puttar, Palača Zakmardy, Palača Herczer, itd.). Aktivna Slika
S obzirom da je te godine izgorio skoro do temelja, ( kažu da je naše gradsko groblje, drugo po ljepoti u Europi), titulu glavnog grada dobiva grad Zagreb, osniva se Pravni fakultet, pa tako sve do danas mladi studenti varaždinci, migriraju iz obiteljskog gnijezda, upoznavajući čudesne dimenzije računanja plinske potrošnje, ekonomične raspodjele džeparca, odnosno čari neobuzdanog samostalnog života, Bogu Hvala. Oni koji pak odluče (a malo je takvih) ostati u obiteljskom gnijezdu, imaju na pregršt opcija (Viša tekstilna, Viša geotehnička, Viša prometna škola, Fakultet organizacije i informatike, Geotehnički fakultet, itd.), a njima se već godinama priključuju i mladi migranti iz drugih dijelova Hrvatske, u zadnje vrijeme najviše iz Dalmacije. Ako vam otkrijem zanimljivu činjenicu da je u hrvatski književni jezik riječ pospan došla iz kajkavskog dijalekta onda to ni nije tako čudno.

a ti i dalje cmizdri ....to Livno-Duvno je selendra u BiH i ima veze sa Hrvatskom koliko i ja sa Uzbekistanom:hahaha:
Kliknite za proširenje...

kad je kralj tomislav izpijao rujno vino po duvnu i livnu,varazdin nije ni postoja.i ako,onda kao neka madjarska selendra...:mrgreen:
 
ljubo_001:
Pitao je Zapadni susjed od koje do koje godine je Dubrovnik bio u sastavu Srbije! :rtfm:

HALO!!!!!

Kakvo je to ignoriranje. Nek neko odgovori, jer i mene zanima! :mrgreen:
Kliknite za proširenje...

nacekat ces se:Dkao sto vidis,ja vec dva dana trazim neki VALIDAN I ARGUMENTIRAN dokaz tvrdnji da u Hrv ima vise Fasista,a sve sto sam dobio je veleuman komentar Misona da u njegovoj zgradi nema fasista:hahaha::hahaha::hahaha:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top