Borac za prava zivotinja
Legenda
- Poruka
- 51.038
Opa, opa ... bili ste produktivni, jer je na ovaj konkurs stiglo JEDANAEST priča!
Još malo, pa ćete se "navući" na horor. Autorima, pretpostavljam, nije bilo lako sa ovim žanrom.
Ukoliko budete raspoloženi, po završetku glasanja daću i svoje mišljenje o pričama.
Čitaocima savetujem da ugase svetla, stave slušalice i puste, uz čitanje nešto kao, npr, ovo:
Glasanje će trajati do 12.februara (petak), do 20h.
Pripremite se, krećemo!
- - - - - - - - - -
1.
IZGNANIK
Ja sam čovek bez imena, bez porodice, bez emocija, bez osmeha, bez potomstva, bez života. Umro sam kada sam imao 12 godina. Na moju veliku žalost, i posle smrti, nastavili su se košmari u kojima je opet preživljavam.
Kako bih olakšao dušu, ispričaću taj san koji me progoni od prvog dana mog dolaska u Had.
Rodjen sam u jednoj udaljenoj zemlji, na kojoj uspeva samo suva grabovina, duvan i sivi kamenjar. U tom kraju, ljudi su grubi i oštri, poput tla na kome žive. I pored te svoje grube spoljašnjosti, sećam se, bili su duševni, požrtvovani i vredni. Drugačiji, ne bi ni opstali na toj surovoj zemlji.
Škola je od mog sela bila udaljena nekoliko kilometara, i ja sam sa svojim društvom, svakodnevno prelazio taj kameni put. Nije mi bilo teško. Nisam se žalio, jer sam voleo školu i učenje mi je predstavljalo zadovoljstvo. Maštao sam o tome da postanem naučnik poput Isaka Njutna, Galileja ili nekog drugog o kome mi je otac govorio sa mnogo strasti . Od malih nogu me je učio da su veliki, samo oni ljudi koji svojim delom i naučnim otkrićima, doprinesu razvoju čovečanstva, i olakšaju život svim ljudima. On nije imao velike škole, ali se mudrošću i zdravom pameću izdvajao, i celo selo ga je smatralo za jednu vrstu duhovnog vodje.
Kada je deda napustio ovaj svet, plačući sam pitao oca zašto ljudi moraju umreti. On je odgovorio da je smrt sastavni deo naših života, da je ona prirodna pojava, ništa manje nego koliko i sam život i da u životu treba činiti samo dobra dela, kako bi se pred bogom mogli dostojanstveno i uzdignute glave predstaviti. Govorio mi je da po cenu sopstvenog života, drugima ne smem naneti nikakvo zlo i ja sam vrlo dobro razumeo njegove reči.
Jednog dana, vraćali smo se iz škole, i na putu ugledali grupu ljudi u crnim uniformama, koja nas je čekala. Kada smo prišli, jedan čovek, naš dragi komšija iz susednog sela, rekao je da stanemo, jer ima iznenadjenje za nas. Bio je to prijatelj moga oca A. i laknulo mi je kada sam ga prepoznao ispod čudne crne kape koju je nosio, jer sam se na momenat uplašio uniformisanih ljudi. On se osmehnuo i rekao da dodjemo u obližnji šumarak, jer su nam spremili lep ručak, pošto im je danas praznik. Krenuli smo za uniformisanom grupom. I, zaista, na jednoj divnoj livadi, u kotliću se krčkao paprikaš, od čijeg mirisa su se nozdrave širile, dok je naš gladni želudac vapio da ga okusi.
Seli smo na zemlju, a jedan vojnik nam je sipao paprikaš u tanjire. Bio je prelepog ukusa i uz smeh i šalu smo dovršili obrok. Zahvalili smo se i ja sam rekao da moramo ići jer će se naši kući brinuti, pošto je već kasno.
- Ne brinite ništa-, reče dragi komšija, -Neće se oni brinuti, oni su poklani-, hladnokrvno nastavi on.
Čim je to izgovorio, izvadio je dugački bajonet, prišao mom drugu Milošu i bez reči mu prerezao grkljan. Krv je šikljala na sve strane i moja lice je bilo puno Miloševe krvi. Skamenio sam se i osetio kako gubim dah. Nisam mogao da dodjem do vazduha. Obuzeo me je paralizujući strah, ali sam jasno video kada je drugi uniformisani vojnik, prišao mojoj drugarici Jeleni, uzeo nož, prvo joj divljačkim potezima isekao kosu, a zatim joj svom snagom zario nož u srce. Ona je jaukala i vrištala, sve dok se nije ugušila u sopstvenoj krvi.
-Sve ćemo vas poklati, pogana kopilad- vrištao je Š., brat našeg komšije A.
Zatim je prišao najmlađem medju nama, Draganu, i udario ga sekirom po ledjima. Dragan nije ispustio ni glasa, a meni se učinilo da sam video kako njegova duša, napušta njegovo malo, napaćeno telo.
Komšija A. me je pogledao, nasmešio se i rekao: -Tebe ćemo za kraj momčino. Otac ti je molio za tvoj život, ali nije se molio ispravnom bogu. Zato ćeš i ti umreti!-
I, pored toga što sam iznutra već bio umro, nekako sam se pribrao i iskoristio trenutak nepažnje komšije A. koji je u tom momentu vikao na jednog svog vojnika, skočio mu na ledja i zabio nož duboko u grlo.
Poslednje čega se sećam, jeste zamah sekire jednog crnokošuljaša...
I, tako sam se našao u Hadu. Nisam poslušao očev savet i sada duša ne može da nadje mir. Lutam po podzemnom svetu, apsolutno sam. Nemam nikog, sve moje je nestalo, ali najstrašnije od svega jeste to što sam izgubio i sebe. Postao sam obična, prazna ljuštura. Jedino društvo su mi pacovi i psi. Sa njima delim svoje misli i ovo vreme nespokojstva i ličnog pakla.
I, nikada neću oprostiti sebi to što sam drugome čoveku naneo zlo. Bogovi mi i mogu jednog dana dati oprost, ali ja sebi neću nikada. Ko sam ja da sudim i presudjujem?
- - - - - - - - - -
2.
TEGOBA
Je l’ ovo to na šta sam se obavezao kad sam pred oltarom zaklinjao: „Na večnu ljubav, u životu i u smrti“? Srednjovečni muškarac, bez dece, ćopav, poslednjih dvadeset godina imam običaj da pred spavanje poljubim svoju dragu za laku noć. Više ni sam ne znam da li je to ljubav ili samo navika. Nikada u to nisam ni zalazio... Istina je, bojim se... Bojim se da bi kojekakvi majmunoliki djavolci, ona nezgodna pitanja koja obično pokrenu žene, mogli da mi se natovrzu na grbaču. Nagnut nad njenim umilnim izrazom lica, predjem rukom po mekanoj nadlaktici, prosikćem kroz zube: „Laku noć, draga“, a ona se samo promeškolji, nešto polusanjivo grokne i nastavi da spava čvrstim snom. Godine čine čuda, nisam više mlad i atraktivan kao nekad. Da menjam život kažeš? Lako je tebi... Mlad ili mlada si ti, čitaoče moj, ko god da si. Sedi zalisci, izbrazdano čelo, poslednja rupica na kajišu, a ponajpre prevelika malodušnost, sve mi to govori da ja u novim ljubavnim poglavljima nemam više šta tražiti. No, eto, kažu da i pasju guzicu ponekad obasja sunce, te se u jednoj oktobarskoj noći, kad vetrovi kroz odškrinute prozore zavijaju kao kurjaci, a kapljice kiše lepe na prozore, dogodi jedna čudnovata stvar. Neko oko ponoći tiho zakuca na vrata. Jednom-dvaput-triput...
„Neko kuca, draga“. „Pobogu čoveče, idi vidi ko je“ kroz polusan reče moja mladost. „Idi ti, j*ebem ti ja mater“ pomislih, a opet ne usudih se da izreknem naglas. Poslušno kao kuče, sa izvesnim naporom se pridignem, mehanički navučem papuče, te sporim koracima odšepam do vrata. Otvorim i povučem ka sebi ovu staru, rupičastu cvileću orahovinu, kad imam šta zapaziti: mlado devojče. Njen pogled kroz duguljaste trepavice na kojima su visile kišne kapi, tako umilni, prostreli me do same nutrine duše. „Dobro veče, malo sam se zagubila, mračno je...“. „Dobro veče maco, dobro ti meni došla“ pomislih, a opet ne rekoh. Ona rospija u krevetu sve vidi i čuje. „Izvolite, udjite, nemojte stajati tu na kiši“. Devojka nesigurno zakorači napred, suptilno osmotri preparirane trofeje fazana u predsoblju, onda ovlaš baci pogled na moje još uvek muške hrapave dlanove i snažne podlaktice. „Svidjam joj se“ pomislih. „Šta tražite ovako kasno?“. „Krenula u posetu drugarici, ona stanuje ovde negde, Njutnova 34...“. „Drago dete, Njutnova 34 je suviše daleko odavde, ostani ovde makar dok ne stane kiša. Raskomoti se, skuvaću ti čaj.“ Odmah, bez negodovanja i premišljanja, razveza svoj kišni mantil i hitro mi ga predade u ruke. „Koketno, koketno“ opet u meni usplamtela duša govori. Kako njeno vitko delo, nabujale grudi i glatka koža odaju utisak večne mladosti, besmrtnosti, one duboko zatrpane iluzije koju polusvesni pothranjujemo junačenjem, manikirima i pedikirima, botoksima, neodgovornošću i lenjošću. Posmatrao sam je neprimereno mojim godinama, pohotljivim očima, od glave do pete, a zatim direkt u oči, ne sklanjajući pogled, pokazujući svoju mušku energiju koja vri u ovoj usahloj ljušturi. Iznureno, bacila se na fotelju i oslonila obraz na pesnicu. Otišao sam do kuhinje, što je moguće stasitije i bez hramanja kako ne bi primetila moju manu, a zatim skuvao čaj. I dok sam se vraćao u dnevnu sobu, spuštajući šolju na sto, ugledah moju dragu kako davi devojku kojoj su oči pomodrele, a vene na podočnjacima pucale od pritiska snažnih ruku. Bio sam zaprepašćen prizorom, a onda, za tren u ogledalu koje je stajalo sa leve strane, spazih sebe i svoje debele prste obavijene oko devojčinog pocrvenelog vrata, kako oštro i sadistički osluškujem njene poslednje teške izdisaje, neko čudno krljkljanje iz njenih pluća, i njene ruke stegnute oko mojih u pokušaju samoodbrane, a opet nekako blage i molećive kao da su vapile za još malo života. Zatim njeno telo popusti, a ramena se naglo ukočiše i oklembesiše...
Čaj se još hladio dok sam njeno obesno telo, zadržano u svojoj mladalačkoj lepoti, odvukao za noge i dodelio joj počasno mesto u kući iza šupljih, prljavocrvenih cigala i vično zamalterisao. Zatim se naglo okrenuh i istrčah napolje.
„Kada ćeš prestati više da me proganjaš!!“ vikao sam iz sveg glasa dok sam nabacivao još jedan kamen na dragin grob u dvorištu, nadajući se da ce ovaj put biti dovoljno težak da je spreči da opet ustane i gnjavi me.
Znam da u svojoj izopačenosti uvek izaberem pogrešan put, i da ćete me proklinjati iza ledja kao što to uvek radite. Medjutim, ova priča će samo potvrdjivati vaša glupa gledišta, a zidovi ovog pakla će, na taj način, svakim danom biti sve više hermetički zatvoreni.
Još malo, pa ćete se "navući" na horor. Autorima, pretpostavljam, nije bilo lako sa ovim žanrom.
Ukoliko budete raspoloženi, po završetku glasanja daću i svoje mišljenje o pričama.
Čitaocima savetujem da ugase svetla, stave slušalice i puste, uz čitanje nešto kao, npr, ovo:
Glasanje će trajati do 12.februara (petak), do 20h.
Pripremite se, krećemo!
- - - - - - - - - -
1.
IZGNANIK
Ja sam čovek bez imena, bez porodice, bez emocija, bez osmeha, bez potomstva, bez života. Umro sam kada sam imao 12 godina. Na moju veliku žalost, i posle smrti, nastavili su se košmari u kojima je opet preživljavam.
Kako bih olakšao dušu, ispričaću taj san koji me progoni od prvog dana mog dolaska u Had.
Rodjen sam u jednoj udaljenoj zemlji, na kojoj uspeva samo suva grabovina, duvan i sivi kamenjar. U tom kraju, ljudi su grubi i oštri, poput tla na kome žive. I pored te svoje grube spoljašnjosti, sećam se, bili su duševni, požrtvovani i vredni. Drugačiji, ne bi ni opstali na toj surovoj zemlji.
Škola je od mog sela bila udaljena nekoliko kilometara, i ja sam sa svojim društvom, svakodnevno prelazio taj kameni put. Nije mi bilo teško. Nisam se žalio, jer sam voleo školu i učenje mi je predstavljalo zadovoljstvo. Maštao sam o tome da postanem naučnik poput Isaka Njutna, Galileja ili nekog drugog o kome mi je otac govorio sa mnogo strasti . Od malih nogu me je učio da su veliki, samo oni ljudi koji svojim delom i naučnim otkrićima, doprinesu razvoju čovečanstva, i olakšaju život svim ljudima. On nije imao velike škole, ali se mudrošću i zdravom pameću izdvajao, i celo selo ga je smatralo za jednu vrstu duhovnog vodje.
Kada je deda napustio ovaj svet, plačući sam pitao oca zašto ljudi moraju umreti. On je odgovorio da je smrt sastavni deo naših života, da je ona prirodna pojava, ništa manje nego koliko i sam život i da u životu treba činiti samo dobra dela, kako bi se pred bogom mogli dostojanstveno i uzdignute glave predstaviti. Govorio mi je da po cenu sopstvenog života, drugima ne smem naneti nikakvo zlo i ja sam vrlo dobro razumeo njegove reči.
Jednog dana, vraćali smo se iz škole, i na putu ugledali grupu ljudi u crnim uniformama, koja nas je čekala. Kada smo prišli, jedan čovek, naš dragi komšija iz susednog sela, rekao je da stanemo, jer ima iznenadjenje za nas. Bio je to prijatelj moga oca A. i laknulo mi je kada sam ga prepoznao ispod čudne crne kape koju je nosio, jer sam se na momenat uplašio uniformisanih ljudi. On se osmehnuo i rekao da dodjemo u obližnji šumarak, jer su nam spremili lep ručak, pošto im je danas praznik. Krenuli smo za uniformisanom grupom. I, zaista, na jednoj divnoj livadi, u kotliću se krčkao paprikaš, od čijeg mirisa su se nozdrave širile, dok je naš gladni želudac vapio da ga okusi.
Seli smo na zemlju, a jedan vojnik nam je sipao paprikaš u tanjire. Bio je prelepog ukusa i uz smeh i šalu smo dovršili obrok. Zahvalili smo se i ja sam rekao da moramo ići jer će se naši kući brinuti, pošto je već kasno.
- Ne brinite ništa-, reče dragi komšija, -Neće se oni brinuti, oni su poklani-, hladnokrvno nastavi on.
Čim je to izgovorio, izvadio je dugački bajonet, prišao mom drugu Milošu i bez reči mu prerezao grkljan. Krv je šikljala na sve strane i moja lice je bilo puno Miloševe krvi. Skamenio sam se i osetio kako gubim dah. Nisam mogao da dodjem do vazduha. Obuzeo me je paralizujući strah, ali sam jasno video kada je drugi uniformisani vojnik, prišao mojoj drugarici Jeleni, uzeo nož, prvo joj divljačkim potezima isekao kosu, a zatim joj svom snagom zario nož u srce. Ona je jaukala i vrištala, sve dok se nije ugušila u sopstvenoj krvi.
-Sve ćemo vas poklati, pogana kopilad- vrištao je Š., brat našeg komšije A.
Zatim je prišao najmlađem medju nama, Draganu, i udario ga sekirom po ledjima. Dragan nije ispustio ni glasa, a meni se učinilo da sam video kako njegova duša, napušta njegovo malo, napaćeno telo.
Komšija A. me je pogledao, nasmešio se i rekao: -Tebe ćemo za kraj momčino. Otac ti je molio za tvoj život, ali nije se molio ispravnom bogu. Zato ćeš i ti umreti!-
I, pored toga što sam iznutra već bio umro, nekako sam se pribrao i iskoristio trenutak nepažnje komšije A. koji je u tom momentu vikao na jednog svog vojnika, skočio mu na ledja i zabio nož duboko u grlo.
Poslednje čega se sećam, jeste zamah sekire jednog crnokošuljaša...
I, tako sam se našao u Hadu. Nisam poslušao očev savet i sada duša ne može da nadje mir. Lutam po podzemnom svetu, apsolutno sam. Nemam nikog, sve moje je nestalo, ali najstrašnije od svega jeste to što sam izgubio i sebe. Postao sam obična, prazna ljuštura. Jedino društvo su mi pacovi i psi. Sa njima delim svoje misli i ovo vreme nespokojstva i ličnog pakla.
I, nikada neću oprostiti sebi to što sam drugome čoveku naneo zlo. Bogovi mi i mogu jednog dana dati oprost, ali ja sebi neću nikada. Ko sam ja da sudim i presudjujem?
- - - - - - - - - -
2.
TEGOBA
Je l’ ovo to na šta sam se obavezao kad sam pred oltarom zaklinjao: „Na večnu ljubav, u životu i u smrti“? Srednjovečni muškarac, bez dece, ćopav, poslednjih dvadeset godina imam običaj da pred spavanje poljubim svoju dragu za laku noć. Više ni sam ne znam da li je to ljubav ili samo navika. Nikada u to nisam ni zalazio... Istina je, bojim se... Bojim se da bi kojekakvi majmunoliki djavolci, ona nezgodna pitanja koja obično pokrenu žene, mogli da mi se natovrzu na grbaču. Nagnut nad njenim umilnim izrazom lica, predjem rukom po mekanoj nadlaktici, prosikćem kroz zube: „Laku noć, draga“, a ona se samo promeškolji, nešto polusanjivo grokne i nastavi da spava čvrstim snom. Godine čine čuda, nisam više mlad i atraktivan kao nekad. Da menjam život kažeš? Lako je tebi... Mlad ili mlada si ti, čitaoče moj, ko god da si. Sedi zalisci, izbrazdano čelo, poslednja rupica na kajišu, a ponajpre prevelika malodušnost, sve mi to govori da ja u novim ljubavnim poglavljima nemam više šta tražiti. No, eto, kažu da i pasju guzicu ponekad obasja sunce, te se u jednoj oktobarskoj noći, kad vetrovi kroz odškrinute prozore zavijaju kao kurjaci, a kapljice kiše lepe na prozore, dogodi jedna čudnovata stvar. Neko oko ponoći tiho zakuca na vrata. Jednom-dvaput-triput...
„Neko kuca, draga“. „Pobogu čoveče, idi vidi ko je“ kroz polusan reče moja mladost. „Idi ti, j*ebem ti ja mater“ pomislih, a opet ne usudih se da izreknem naglas. Poslušno kao kuče, sa izvesnim naporom se pridignem, mehanički navučem papuče, te sporim koracima odšepam do vrata. Otvorim i povučem ka sebi ovu staru, rupičastu cvileću orahovinu, kad imam šta zapaziti: mlado devojče. Njen pogled kroz duguljaste trepavice na kojima su visile kišne kapi, tako umilni, prostreli me do same nutrine duše. „Dobro veče, malo sam se zagubila, mračno je...“. „Dobro veče maco, dobro ti meni došla“ pomislih, a opet ne rekoh. Ona rospija u krevetu sve vidi i čuje. „Izvolite, udjite, nemojte stajati tu na kiši“. Devojka nesigurno zakorači napred, suptilno osmotri preparirane trofeje fazana u predsoblju, onda ovlaš baci pogled na moje još uvek muške hrapave dlanove i snažne podlaktice. „Svidjam joj se“ pomislih. „Šta tražite ovako kasno?“. „Krenula u posetu drugarici, ona stanuje ovde negde, Njutnova 34...“. „Drago dete, Njutnova 34 je suviše daleko odavde, ostani ovde makar dok ne stane kiša. Raskomoti se, skuvaću ti čaj.“ Odmah, bez negodovanja i premišljanja, razveza svoj kišni mantil i hitro mi ga predade u ruke. „Koketno, koketno“ opet u meni usplamtela duša govori. Kako njeno vitko delo, nabujale grudi i glatka koža odaju utisak večne mladosti, besmrtnosti, one duboko zatrpane iluzije koju polusvesni pothranjujemo junačenjem, manikirima i pedikirima, botoksima, neodgovornošću i lenjošću. Posmatrao sam je neprimereno mojim godinama, pohotljivim očima, od glave do pete, a zatim direkt u oči, ne sklanjajući pogled, pokazujući svoju mušku energiju koja vri u ovoj usahloj ljušturi. Iznureno, bacila se na fotelju i oslonila obraz na pesnicu. Otišao sam do kuhinje, što je moguće stasitije i bez hramanja kako ne bi primetila moju manu, a zatim skuvao čaj. I dok sam se vraćao u dnevnu sobu, spuštajući šolju na sto, ugledah moju dragu kako davi devojku kojoj su oči pomodrele, a vene na podočnjacima pucale od pritiska snažnih ruku. Bio sam zaprepašćen prizorom, a onda, za tren u ogledalu koje je stajalo sa leve strane, spazih sebe i svoje debele prste obavijene oko devojčinog pocrvenelog vrata, kako oštro i sadistički osluškujem njene poslednje teške izdisaje, neko čudno krljkljanje iz njenih pluća, i njene ruke stegnute oko mojih u pokušaju samoodbrane, a opet nekako blage i molećive kao da su vapile za još malo života. Zatim njeno telo popusti, a ramena se naglo ukočiše i oklembesiše...
Čaj se još hladio dok sam njeno obesno telo, zadržano u svojoj mladalačkoj lepoti, odvukao za noge i dodelio joj počasno mesto u kući iza šupljih, prljavocrvenih cigala i vično zamalterisao. Zatim se naglo okrenuh i istrčah napolje.
„Kada ćeš prestati više da me proganjaš!!“ vikao sam iz sveg glasa dok sam nabacivao još jedan kamen na dragin grob u dvorištu, nadajući se da ce ovaj put biti dovoljno težak da je spreči da opet ustane i gnjavi me.
Znam da u svojoj izopačenosti uvek izaberem pogrešan put, i da ćete me proklinjati iza ledja kao što to uvek radite. Medjutim, ova priča će samo potvrdjivati vaša glupa gledišta, a zidovi ovog pakla će, na taj način, svakim danom biti sve više hermetički zatvoreni.