Nisam rađala a nisam ni trudna, no okružena sam trudnicama i mladim majkama, prijateljice, kolegice... pa tako i stalno slušam o njihovim iskustvima.
Ono što me ne prestaje čuditi je to, da iako žene rađaju otkad je sveta i veka i uglavnom sve imaju majku koja ih je rodila, dakle prošla kroz to iskustvo - svejedno svaka nova trudnica ispočetka otkriva toplu vodu, u prevodu - najbitnije stvari im nitko ne kaže na trudničkim tečajevima, ni u knjigama, ni u rađaoni.
Npr. ne nauče ih kako pravilno disati pa se (primer 1) mojoj prijateljici u rađaoni sestre u prolazu smiju i komentiraju naglas kako krivo diše - i odu dalje bez da je upute. Ili u vezi dojenja (primer 2) koje se nigde ne spominje osim kao preporuka, ali ne i tehnika, stvara se mit kako je to vrlo lagano i prirodno, a skoro svaka se požalila da nije išlo, da im nitko nije rekao neke stvari, da je u početku vrlo bolno, teško i neugodno i da ih po 2 dana, osim što im gurnu bebu na grudi, nitko nije uputio, sve dok se dojke nisu upalile ili se dete moralo dohranjivati. A čim se uvela dohrana, dete odbija sisu i ode dojenje u vetar. Ima tu još svega, od toga da su prema trudnicama najgrublje medicinske sestre, iako su same žene i većina ih je rodila, pa bi mogle imati i malo razumevanja.
Na jednu pozitivnu priču čujem barem 5-6 ovakvih, gde baš žene koje su i puno čitale i išle na tečajeve i na vežbe za trudnice na kraju se spotakle na stvari koje bi valjda trebale biti prve i najvažnije da ih se uputi, te je sam porod i period nakon njega, koji bi trebao biti jedno intimno i sretno iskustvo ispao traumatičan.
Gde dolazi do kratkog spoja?
(pitam ja, nadajući se da će kod mene jednog dana sve ići po ps-u)