pa ima neke, uslovno receno, slicnosti;
recimo Pavelicev teatralni pokusaj bijega
ili Ljoticeve dirljive pisanije nekim khmmm...ovaj svestenicima...
ili Drazin "kostunica pristup" (realno je obratno to je zapravo "drazin pristup") situaciji
ili Titova evidentna sklonost Chivasu...i Drugaricama, Gospojama...vise manje svemu u suknji...
ili cinjenica da je Rankovic naebo ni krvin, ni duzan...itd.
i tako...
al to su ti sve ono, opca mjesta - Ivanhoe, War of Roses (ovo sam Martin kaze)
problem je sto istorijski likovi imaju itekakvu motivaciju i u medjusobnoj su sprezi
sto se da prilicno jasno pratiti
dok su Martinovi likovi na nivou zivahnog krokija;
koji ne zna kud udara jer mu, prosto, nije dat konopcic za koji bi se drzao...
takva je i radnja; odlicni primjer je radnja oko Greyjoya - cijele familije
koja za sada nikakvu znacajnu ulogu, osim da poveca broj stranica
i moguci autoru izivljavanje kojekakvih fantazija, nema
zato i kazem da je sve skupa bukvalno tv serija
i to ona njacrnja tipa Losta; ono, gledas zilion epizoda da bi
te na kraju zaebali...
cak i gledalac Rose Salvahe
ima vecu satisfakciju od toga;
jesu se uzeli na kraju, jesu
s druge strane imas recimo Simonsa ili Herberta kao primjer pisaca
(ima ih jos kamaru, al aj ovi su mi prvi pali na pamet)
ciji su likovi odlicno gradjeni - mahom imaju tu intrigantnu, mucnu proslost,
turbulentnu sadasnjost i neizvjesnu buducnost
navela sam namjerno njih dvojicu jer su drasticno razliciti
Simonsovi likovi imaju cvrsto korjenje u relanosti, kakva god bila
dok su Herbertovi likovi teatralniji, vise nekako...operetski
ali i jedni i drugi su realniji nego sto ce Martinovi ikad biti
iako senzacionalisticke skalamerije
koja ne sluzi nicemu osim da gledaoca povremeno natjera da povrati nema
pminjem ovo posto kad Martina hvale uglavnom se fataju za taj krv, gnoj i izbljuvci momenat