Nema stresa, nema bijesa – mi smo narod sa nebesa
05. 04. 2018. 15:10 AUTOR: RADE LIKIĆ
http://mojahercegovina.com/nema-stresa-nema-bijesa-mi-smo-narod-sa-nebesa/
Koje godine je to bilo, ne mogu se tačno sjetiti. Negdje početkom vijeka. U Ljubinju, u biblioteci, predavanje o porijeklu srpskih porodica, držao jedan osebujan lik. Jedan od vrlih učenika i apostola srpskog autohtono istorijskog proroka Jovana Deretića, čovjeka kome se nije sviđala istorija vlastitoga naroda pa mu je on prosto i jednostavno izmislio novu. Okupilo se dosta svijeta. Neki ga sa zanimanjem slušali, neki mu se smijali, a neki bili tu jer su morali po zadatku, pa tom skupu prisustvovali samo forme radi. Tvrdio je on, kako sam ga ja shvatio, da su svi Srbi porijeklom negdje iz Zagorja, što će reći iz okoline Kalinovika. Tvrdio je i da nam je neko lažirao istoriju, najvjerovatnije negdje u podrumima Vatikana i po bečko-berlinskim dvorovima, gdje još i danas orgijaju duhovi koje Gavrilov “automatik” nije sve egzorcirao i koji još sanjaju snove o germanskim imperijama koje se protežu daleko na istok.
Pravo da vam kažem, nije mi izgledao baš normalan. Imao je poput ostalih autohtonista čudne facijalne ekspresije, koje su prosto vapile za nekim vidom psiho terapije, ili je možda to bila posljedica njegovog slijepog vjerovanja u ono što nam je pričao. Prodavao je, po dosta skupoj cijeni i neke svoje debele knjižurine, za koje je tvrdio da su napisane “zgusnutim misaonim stilom”. Na pitanje o istorijskim izvorima za svoje iznesene stavove odgovarao je da ih ima, ali da neće da ih otkriva kako ih ne bi uništili i diskreditovali istoričari bečko-berlinske škole. Stigao je i da se posvađa sa jednim starijim gospodinom, komunističkih ideoloških ubjeđenja, jer je nešto i komuniste napadao. Na tom urnebesnom dogođaju sjedio sam sa mojim prijateljem koji se preziva Turanjanin. Mi smo mu se najviše smijali, i često nam je bilo neprijatno zbog toga, jer je ovaj u nas zbog toga stano pogledivao.
Kada je počeo da govori o porijeklu ljubinjskih porodica, kao za inat prvo je pomenuo Turanjane i rekao da prema njegovim pouzdanim saznanjima oni potiču od kneza Miroslava, nekadašnjeg vladara Huma, po čijoj narudžbi je napisano znamenito Miroslavljevo Jevanđelje. Moj se prijatelj ironično smješkao, glumeći da me gleda sa neke visine. To je trajalo samo trenutak, jer se uvaženi predavač dotakao i mojih Likića i ustvrdio, pazite sad, da od nas potiču slavni Nemanjići. E tada sam se ja ironično smješkao, gledajući prijatelja sa visine.
Šaputali smo da su se, izgleda, zbog predanja o srodstvu a ne zbog toga da se uzimamo “među se”, naši pra pra pradjedovi, prije nekih 250-300 godina, koliko sežu u daljinu naša porodična predanja, skumili.
Međutim, prošlo je desetak godina, ovaj prijatelj i ja se u sklopu srpskog DNK projekta testirali, te ustanovili da od našeg srodstva nema ništa, a Boga mi teško da će išta biti i od našeg porijekla od svetorodne dinastije. Ali u svemu tome najurnebesnije je bilo što se testirao i taj predavač koji nam je skrenuo pažnju na naše slavno porijeklo. On je tada tvrdio da potiče od junačkih Cerovića. Valjda mu imponovalo da bude srodnik senatora i vojvode Novice što namjesti pogibiju silnom Smail-agi Čengiću. Međutim, od toga ne bi ništa. Cerovići i njima srodni drobnjački rodovi pripadaše nekom skandinavskom vikinškom haplotipu, zalutalom u durmitorske vrleti, nekada kada se Normani iskrcaše na obale Albanije, a ovaj skriboman, tako da ga nazovem, dobi neki egzotičan rezultat. I tako, čovjek koji je trud uložio da sazna porijeklo drugih porodica, promaši porijeklo sopstvene. Mogu misliti, kako mu je teško bilo. I vjerovatno, poput svih pravih autohtonista, odbaci činjenice i optuži izvjesnu beogradsku laborataoriju da su se u redove njihovih biologa i genetičara infiltrirali pripadnici bečko-berlinske istorijske škole i agenti Vatikana, te lažirali njegov uzorak.
Umalo zaboravih da napomenem, posle tog davnašnjeg predavanja, u nekom od ljubinjskih kafića, sjedili smo sa jednim našim dobro obavještenim drugarom, koji se predavača sjećao još iz sarajevskih studentskih domova. Ispriča nam tada drugar da se pred njim nije svašta govorilo jer su kružile priče da je svoje uši stavio u “službu”. E upravo klica onog što se dešava danas sa ovom povampirenom autohtonističkom epidemijom novih i urnebesnih tumačenja istorije vjerovatno se i zametla u tajnim podrumima ko zna kojih tajnih službi, jer kako drukčije objasniti da se, na tako jedan sofisticiran i dobro organizovan način, takvim tumačenjima udara na same temelje moderne srpske nacije.
Da se ne lažemo. Mi kao narod nismo prosvjećeni. Naš obrazovni sistem je slab, još izmučeni ratovima, nemaštinom, psihički oboljeli od budalaština koje nas bombarduju sa medija, lak smo plijen onih centara moći koji nas pokušavaju denacifikovati. A kako je to najlakše učiniti? Pa rušeći ono što nas čini modernom nacijom, a to je Srpska Pravoslavna Crkva i srednjevijekovna dinastija Nemanjića, koji su bili katalizatori srpske nacionalne revolucije i obnove državnosti u 19. vijeku. Na koji način? Pa tako što je sveštenstvo i klir sačuvalo njegujući kult Nemanjića sjećanje na neku staru državu, pa je na njenim porušenim temeljima nikla nova. I upravo autohtonisti u svome djelanju optužuju Nemanjiće da su svrgli za tuđi račun neke imaginarne srpske careve koji su vladali većim djelom svijeta, a sve uz pomoć srpsko judejske pravoslavne crkve koja je zatrla staru srpsku vjeru.
Našem narodu, koji je jedva sastavio dvije ili tri generacije elementarno polu pismenih predaka, sve redom, siromašnih i polugladnih kmetova, lijepo je čuti da su, iako o svom porijeklu ne znaju gotovo ništa dalje od 200-250 godina, potomci nekoga slavnoga naroda iz praistorije, koji je dao na stotine junaka. Iako većina pobornika autohtonističke teorije jednostavno ne zna računati vrijeme, ne zna najvažnije događaje nacionalne istorije, oni uzimaju sebi za pravo da metanišu o skrivenoj i zabranjenoj srpskoj istoriji.
Ne znaju ni pet ili šest vlastitih predaka unazad, a znaju da su se na Termopilima borili njihovi preci, i da je stotine Deretića, Denda, Likića… marširalo u rimskim legijama od Judeja do Hadrijanovog zida. Kad ih pitaš da nabroje Nemanjiće, što bi trebalo da bude elementarni dio opšteg obrazovanja, oni odmahnu rukom i postave ti pitanje “A šta je bilo prije?”.
Kada im podastreš istorijske, lingvističke pa i genetske dokaze u prilog istinitosti slovenskih seoba u 6. ili 7. vijeku, oni će vas optužiti da ste američki agent, jer, iako obavezno seljačkog porijekla, njima je nekako seljački da budu potomci necivilizovanih varvara pristiglih odnekud iza Karpata. Oni će vam kazati da je Seoba Slovena bio tehnički nemoguć poduhvat, a tvrdiće da su mnogo dužom i opasnijom rutom na isti način sa Kavkaza u 11. vijeku pristigli Albanci. Zasipaće vas mantrom da u Rusiji djeca u školi uče da su Rusi došli sa Balkana, iako je to budalaština i notorna laž. Svaki pokušaj suvisle rasprave, na osnovu činjenica sa njima je nemoguć. Zato sa njima i ne treba raspravljati, jer će vas svojom zasljepljenošću spustit na svoj nivo neprosvijećene svijesti i tu, na domaćem terenu, deklasirati vas. Njih treba ignorisati ili se sa njima sprdati, a svu energiju uložiti u obrazovanje budućih generacija.
Još nešto karakteristično ima u vezi autohtonista – oni nisu samo srpski fenomen. To se slobodno može nazvati jednim opštim balkanskim ludilom. Kod Srba je još situacija i dobra, tu se ti paraziti nisu uvukli u zvanične obrazovne insitucije. Istina, u naše institucije uvukla se isto tako opasna drugosrbijanska klika, ali to je druga priča. Kod drugih naroda oni su mejnstrim pravac. Autohtonisti postoje među svim balkanskim narodima i ujedinjeni su čvrčće nego ijedna Jugoslavija, u ubjeđenosti da im je neko lažirao istoriju. Njihovi stavovi gotovo su isti, čak se međusobno još i dobro slažu.
U posljednje vrijeme medijsku pažnju dobio je neki Goran Šarić, izvjesni katolički teolog i naučnik, čiji nijedan naučni rad nije dostupan javnosti i koji, kao Hrvat, Srbima objašnjava da su narod nebeski i najstariji. Bojim se da mi ta njegova objašnjenja liče na sindrom skuvane žabe i da nam svojom pričom o autohtonosti, sa posebnim osvrtom na haplogrupu I2a, hoće na koncu da proda staru priču Ante Starčevića o Srbima kao Hrvatima. Šarić se posebno okomio na Društvo srpskih rodoslovaca “Poreklo” i njihov Srpski DNK projekat, koji se smatra u naučnim krugovima za jedan od najboljih takvih projekata u Evropi. Zašto mu je “Poreklo” cilj stalnih napada? Zato što je uspjelo oboriti mnoge antisrpske istorijske normative, recimo onaj o vlaškom porijeklu Srba koje je srbizovala Srpska Pravoslavna Crkva.
Takođe, razbijen je mit o hrvatskom porijeklu Vojislava Šešelja, jer su genetski rezultati pokazali da su u Popovo Polje vojvodini preci stigli iz Nikšića. Takođe, oborena je šiptarska teorija o porijeklu Karađorđevića koji su ispali nosioci haplogrupe I2a. Na Albanskom DNK projektu, oni rijetki Albanci koji ispadnu nosioci ove haplogrupe, ne žele da im ime bude javno objavljeno u Projektu jer smatraju da je ta haplogrupa srpska. Zalud sva postignuća Društva “Poreklo”, zalud što su se potrudili i teškom mukom sakupili sredstava za besplatno testiranje skoro 500 hercegovačkih Srba, i u Hercegovini će se naći onih koji će se pridružiti napadima na ovo Društvo i beslovesno lutati bespućima autohtonističkih imaginarnih teorija i pijano ponavljati mantre tipa:
Nema stresa
nema bijesa
mi smo narod
sa nebesa
