Frojd, Jung, Adler, From... - ko je (više) u pravu?

EGZISTENCIJALNA PSIHOLOGIJA

Prvih godina poslije završetka drugog svjetskog rata, najprije u Evropi a ubrzo zatim i u SAD, na sebe je skrenuo pažnju popularni pokret poznat pod imenom egzistencijalizam. Pokret je izrastao iz francuskog Pokreta otpora njemačkoj okupaciji, a njegova dva najistaknutija predstavnika bili su Žan Pol Sartr i Alber Kami. Sartr je bio briljantni diplomac Sorbone, koji će kasnije postati priznati filozof, pisac i politički novinar. Kami, rodom iz Alžira, proslavio se kao romansijer i esejista. Obojici je bila dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, mada je Sartr odbio da je primi. Kamijev život tragično se završio u automobilskoj nesreći kada je imao četrdeset i šest godina.

Kao što se često događa sa avangardnim pokretima koje prihvati heterogena grupa ljudi - umjetnici, pisci, intelektualci, svještenstvo, studenti, disidenti i pobunjenici raznih vrsta - egzistencijalizam je imao mnogo različitih značenja. Kami je čak poricao da je egzistencijalista. Popularna osnova egzistencijalizma, njegovi klišei, parole i mnogobrojni rascjepi, lako su mogli da dovedu do iscrpljenja i nestajanja pokreta već nakon nekoliko godina, kao što je bio slučaj sa mnogim drugim intelektualnim ludorijama. Činjenica da nije doživio ovakvu sudbinu, već da je ojačao i postao moćna sila moderne misli, uključujući psihologiju i psihijatriju, može da se pripiše otkriću da egzistencijalizam ima postojanu tradiciju, vrlo impresivne pretke i solidne savremene predstavnike, uz Sartra. Najistaknutija ličnost prošlosti egzistencijalizma je danski ekscentrik Seren Kjerkegord (1813-1855). Ovaj filozof je bio plodan, strastven pisac polemika, i njegove knjige sada predstavljaju neku vrstu svetih spisa egzistencijalizma. Dugačak spisak drugih slavnih imena, uključujući Ničea, Dostojevskog i Bergsona, takođe spadaju u genealogiju egzistencijalizma. Od modernijih tu su Berđajev, Hajdeger, Jaspers, Kafka, Marsel, Merlo-Ponti i Tilih, koji su se takođe poistovijetili sa egzistencijalističkim pokretom. (Knjiga Vilijama Bareta “Iracionalni čovjek” predstavlja izvanredan uvod u egzistencijalizam.)

Egzistencijalnu psihologiju, kao i psihoanalizu, započeli su ljekari u Evropi, pa je zatim bila izvezena u SAD. Za razliku od psihoanalize, međutim, egzistencijalna psihologija nije morala da prođe kroz mnoge godine akademskog odbacivanja i oštre kritike od strane američkih psihologa prije nego što je bila prihvaćena ili makar tolerisana. Gotovo odmah je imala uticaja na mišljenje i praksu jednog broja psihologa, i bila je jedan od glavnih uticaja koji su doveli do pojave novih pogleda i tehnika, naročito na području savjetovanja i psihoterapije. Djelimično se razlika u reakcijama na psihoanalizu i egzistencijalnu psihologiju može pratiti do promjena opšteg stanja psihologije između 1910 i 1950. Psihologiju su 1910. stvarali psiholozi pri univerzitetima, čije su aktivnosti bile čisto naučne i teoretske. Veliki broj psihologa se 1950. godine bavio primijenjenom psihologijom. Oni su, zbunjeni, zaključivali da mnoge stvari koje su u školi učili nijesu sasvim važne ili primjenjive u njihovom poslu. Počeli su da traže pogodnije stavove i znanja i vjerovali su da su ih našli u psihoanalizi i egzistencijalnoj psihologiji.
Isto tako, 1950. godine mnogi su američki psiholozi osjećali da je bihejviorizam okovao psihologiju i da se iz vida izgubio čovjek i ljudske vrijednosti. Ovi disidenti su egzistencijalizam viđeli kao nešto što nudi osnovu za humanistički orijentisanu psihologiju.

Egzistencijalna psihologija još po nečemu podsjeća na psihoanalizu; osnovali su je psihijatri, kao i izvjestan broj drugih teorija ličnosti. Intenzivan rad sa ljudima na mjestima za terapiju izgleda da daje prednost razvoju širokih zamisli o ljudima. Međutim, za razliku od psihoanalize, koja se čvrsto zasnivala na nepopustljivom pozitivizmu nauke devetnaestog vijeka, egzistencijalna psihologija je izrasla iz filozofije i nastavila da održava bliske veze sa svojim filozofskim korijenima. Imajući u vidu ove dvije orijentacije - nauka naspram filozofije - psihoanaliza je bliža bihejviorizmu a egzistencijalna psihologija je bliža geštalt psihologiji.

Tu evropsku egzistencijalnu psihologiju mnogi američki psiholozi oduševljeno su prihvatili, i ne može se poricati da njen uticaj raste. Međutim, nije izbjegla kritikama. Jedna se kritika zasniva na činjenici da je američka psihologija vodila tešku borbu da se oslobodi dominacije filozofije. Pošto su uspjeli da dobiju nezavisnost, mnogi se psiholozi snažno opiru novom savezu sa filozofijom, naročito sa filozofijom koja otvoreno priznaje svoje gađenje prema pozitivizmu i determinizmu. Najmanje sedamdeset godina američka psihologija je pokušavala da postane “poštovana” nauka. Provjera hipoteza pažljivo planiranim eksperimentima koji se izvode pod kontrolisanim uslovima i složeni statistički proračuni podataka - sve je to usađeno u sistem razmišljanja gotovo svakog novog diplomca psihologije. Godinama je psihoanaliza bila smatrana nenaučnom, dok su je akademski psiholozi - to jest neki psiholozi - prihvatili tek kada su njene hipoteze počele da budu provjeravane pod kontrolisanim eksperimentalnim uslovima. Mnogi psiholozi osjećaju da egzistencijalna psihologija predstavlja tragični raskid sa naukom, što ugrožava naučni status psihologije koji je stečen uz tolike teškoće.

Na ovu će kritiku egzistencijalni psiholozi odgovoriti da postoje mnoga naučna i filozofska gledišta. Svaka nauka, uključujući i psihologiju, prihvata određenu filozofiju, bilo da se to podrazumijeva ili ne. Objektivno, pozitivistička psihologija zasniva se na kartezijanskoj filozofiji; egzistencijalna psihologija zasniva se na Hajdegerovoj ontologiji. Obje su jednako filozofske i jednako naučne.

Egzistencijalna psihologija ne skriva neprijateljstvo prema onoj vrsti eksperimenata koja tretira osobu kao stvar, koja se gura i vuče  po laboratoriji. Ova vrsta naučne manipulacije i iskorišćavanja ne samo da degradira ljudska bića, već su i rezultati dobijeni ovakvim ispitivanjima često ili vještački ili beznačajni. Razumijevanje cjelokupne osobe na osnovu fenomenološke analize, naspram predviđanja i kontrole ponašanja kroz eksperimentalno istraživanje — prilično dobro sažima protivničke pozicije egzistencijalističke psihologije i “naučne” psihologije. (U knjizi “Bihejviorizam i fenomenologija”, može da se nađe živa rasprava o relativnim zaslugama i nedostacima fenomenologije i bihejviorizma, koju vode tako poznati psiholozi kao B. F. Skiner, Karl Rodžers, Sigmund Koh i R. B. Meklod.)

Egzistencijalna zamisao koja budi najjaču opoziciju “naučnih” psihologa je sloboda pojedinca da bude ono što on/ona želi da bude. Ova zamisao, ako je istinita, prirodno će obesmisliti psihologiju koja se zasniva na strogoj determinističkoj zamisli ponašanja. Jer, ako su ljudi slobodni da biraju svoju egzistenciju, tada su sva predviđanja i kontrola nemogući a eksperimenti imaju ograničenu vrijednost.

Egzistencijalna psihologija odbacuje - bar implicitno - evolucionu doktrinu koja je bila jedan od glavnih stubova nosača američke psihologije. Egzistencijalisti tvrde da su ljudi jedinstveni među svim stvorenjima na zemlji; oni se ne mogu smjestiti u filogenezu životinjskog svijeta a da im se ne razore ljudske osobine. Čovjek nije životinja kao druge životinje; zbog toga nije prihvatljivo uopštavati nalaze do kojih se dolazi eksperimentalno sa životinja na ljude. Egzistencijalna psihologija priznaje da ljudska egzistencija ima osnovu - to jest nasljeđe ili sudbinu - ali ljudi su slobodni da od ove osnove umnogome naprave ono što izaberu, što drugim vrstama nije moguće.
 
Egzistencijalna psihologija je bila optužena da je subjektivistička i solipsistička. Čak je i Karl Jaspers, jedan od vodećih egzistencijalista, smatrao da postoji opasnost da sklizne u čistu subjektivnost. Bos insistira da biće-u-svijetu nije ni idealizam niti subjektivizam. Ljudski um ne stvara stvari niti su one nezavisne od čovjeka. Ljudi i stvari koje oni otkrivaju ili osvjetljavaju međusobno su zavisni jedni od drugih za svoju egzistenciju.

Egzistencijalnu psihologiju su kritikovali zbog korišćenja jezika koji mnogi psiholozi smatraju poetskim i ezoteričnim. U bliskoj vezi sa ovom kritikom stoji i druga koja tvrdi da egzistencijalni psiholozi samo toče staro vino u nove lijepe boce. Koriste se nove riječi da bi se objasnile stare poznate zamisli. Američki psiholozi, čak i mnogi od onih koji su naklonjeni egzistencijalnoj misli, pokušavaju da prevedu nazad nove termine u poznate fraze. Ovo vrijeđa evropske egzistencijalne psihologe koji tvrde da je egzistencijalna psihologija potpuno nov naučni poduhvat - mada ima dugu filozofsku istoriju - i da svaki pokušaj da se ona asimiluje u jedno od starijih psiholoških gledišta predstavlja veliku grešku. Osnivači egzistencijalne psihologije, na primjer, preziru njeno kooptiranje od strane američke humanističke psihologije.

U radovima egzistencijalista osjeća se jak prizvuk etičkog zalaganja, našta mnogi psiholozi stavljaju primjedbu. Pojam transcendencije, kao i pojam sublimacije (Frojd), podrazumijeva da ljudi imaju “nižu” i “višu” prirodu i da treba da prevaziđu “osnovnost” ako žele da postanu istinski ljudski. Egzistencijalisti neprestano govore o odgovornosti pojedinca za njegovu/njenu sopstvenu egzistenciju, što otvara vrata moralizovanju i kažnjavanju kada se osoba ne ponaša odgovorno. Neki egzistencijalni psiholozi čak koriste religiozne zamisli, kao što je “Bog” ili “Božja glava”, što daje osnova oponentima koji ih optužuju da pokušavaju da uvedu religiju u psihologiju. Egzistencijalni psiholozi, ili neki od njih, reći će da je to upravo ono što psihologiji treba, ako je potrebno da ima ikakvo stvarno značenje za ljude.

Bilo kakva da će biti budućnost egzistencijalne psihologije - a sada se čini da ima dovoljno zamaha i vitalnosti da traje još dugo - ona je već obavila jednu važnu ulogu. Ta uloga je bila da spase psihologiju od davljenja u moru teorija koje su izgubile dodir sa svakodnevnim svijetom i sa “datostima” doživljaja. “Vratite sa samim stvarima”, opominje Huserl, otac moderne fenomenologije. Djeluje osvježavajuće i oživljujuće zapažati, opisivati i analizovati ponašanje i doživljaj bez opterećenja apstraktnim, previše uopštenim hipotezama. (Hipoteza može da bude potvrđena ili nepotvrđena, ali ne može da pruži nove uvide). Egzistencijalizam pomaže da se ponovo oživi nauka za koju mnogi smatraju da je u teoretskom smislu bila na izdisaju. Ovo se postiglo insistiranjem na strogom korišćenju fenomenološke metodologije. Egzistencijalizam je pokušao da vidi šta zapravo postoji i da opiše ljudsku egzistenciju konkretnim terminima.
S druge strane, pošto se čini da je ljudsko biće životinja koja teoretizuje, nije isključeno da egzistencijalna psihologija neće uspjeti da izbjegne razvijanje sopstvene teorije o ljudima. Moguće je da će se pokazati da je i ta teorija isto toliko ograničavajuća koliko je smatrala da su ostale. Bos je sigurno svjestan ove mogućnosti. On piše:

“Mogu samo da se nadam da egzistencijalna psihologija nikad neće da se razvije u teoriju u modernom značenju prirodnih nauka. Sve što egzistencijalna psihologija može da doprinese psihologiji jeste da pouči naučnike da se zadrže kod doživljenih činjenica i fenomena i onih fenomena koji mogu da budu doživljeni, da dopušte ovim fenomenima da saopšte svoje značenje i poruku naučniku i da na taj način budu pravedni prema objektima koje skreću - ukratko, da ponovo postanu ‘objektivniji’ (lična poruka)”.

Kakva god da je budućnost egzistencijalne psihologije, bilo da se okameni u teoriji, ili piscima, budući usvojena zbog posebnih interesa, sada je jasno da ona nudi temeljan nov način proučavanja i shvatanja ljudskih bića. Iz tog razloga ona zaslužuje najveću pažnju onih koji ozbiljno proučavaju psihologiju.
 
ISTOČNA PSIHOLOGIJA

Pokušaji da se uobliči sistematsko razumijevanje čovjekove ličnosti i ponašanja nijesu se izvorno javili sa savremenom zapadnom psihologijom. Naša formalna psihologija, stara oko sto godina, samo je skorašnja verzija poduhvata koji je vjerovatno star koliko i čovjekova istorija. Teorije ličnosti o kojima je bilo riječi u drugim poglavljima proizvod su evropske i američke kulture i predstavljaju samo jedan od skupova bezbrojnih “psihologija” koje su artikulisali ljudi mnogih vremena i mjesta. Dok su psihologije nekih kultura i epoha u najboljem slučaju bile neodređeni skupovi narodne mudrosti kombinovane sa maštovitim mitovima, drugi narodi su razvili teorije ličnosti koje su poput naših teorija bile razrađene i dobro zasnovane na empirijskim posmatranjima.

Jedan od najbogatijih izvora takvih dobro uobličenih psihologija jesu istočne religije. Sasvim nezavisno od kosmologije i dogme vjerovanja, većina glavnih azijskih religija kao srž imaju psihologiju malo poznatu masama vjernika, ali dobro poznatu odgovarajućim “profesionalcima”, bilo da je riječ o jogijima, kaluđerima, ili svještenicima. To je praktična psihologija koju najpredaniji primjenjuju da bi vaspitali sopstvena srca i duše. Kao što postoje brojne teorije ličnosti u zapadnoj civilizaciji, brojne su i istočne psihologije. No dok među religijama u kojima su sadržane istočne psihologije postoje bitne razlike u vjerovanjima i pogledu na svijet, među samim psihologijama su razlike mnogo manje. Od zajedničkih odlika nalazimo fenomenološki metod: sve ove psihologije teže da opišu prirodu pojedinčevog neposrednog doživljaja. Zaista, neki od ovih sistema se usredsređuju na tehnike meditacije koje omogućuju čovjeku da jednostavno posmatra tok svoje svjesnosti, dajući mu tako jedan nepristrasan pogled na tok doživljaja. Dalje, sve ove psihologije smatraju da su ljudi manjkavi, takvi kakvi su, i ističu jedan idealan modus bivstvovanja koji može postići svako ko se trudi. Put ka tom preobražaju uvijek vodi preko dalekosežnih promjena ličnosti, tako da bi idealna svojstva mogla postati trajne crte. Konačno, sve istočne psihologije se slažu da je meditacija glavno sredstvo preobražaja samstva.

U budizmu, koji je sve do XX vijeka bio najbrojnija religija na svijetu, ta psihološka načela iskazao je njegov osnivač, Gautama Buda (živio od 536—438. god. p. n.e.). Tokom 2500 godina, od vremena kad je on živio naovamo, njegovi osnovni psihološki uvidi razvijeni su u različite sisteme teorije i prakse u različitim ograncima budizma. Između dvanaestak ogranaka koliko ih danas postoji, najuticajniji su: theravada u zemljama jugoistočne Azije, kineski č'an (potisnut u NR Kini), zen u Koreji i Japanu i tibetanske sekte. U Indiji dva najistaknutija kodifikatora psiholoških načela razvijanih u hinduističkim školama joge bili su Patanjđali i Šankara. U islamskom svijetu sufiji su djelovali primjenjujući psihologiju. Među Jevrejima grupa koja se najviše bavila duševnim preobražajem bili su kabalisti .

Sličnosti između ovih psihologija su u određenom kontrastu sa prividnim razlikama u vjerovanjima i teologijama tih vjeroispovijesti. Jedna od najsistematičnijih među ovim psihologijama potiče iz klasičnog budizma. Ova psihologija - nazvana na pali jeziku iz Budinog vremena, abhidhamma (ili abhidharma na sanskrtu), što znači “najviše učenje” - izlaže Budine izvorne uvide i ljudsku prirodu. Pošto potiče iz osnovnih Budinih učenja, abhidhamma, ili psihologija koja joj je vrlo slična, nalazi se u jezgru svih različitih ogranaka budizma. Od svog najpunijeg razvitka tokom prvog milenijuma posle Budine smrti, ona je najvećim dijelom sačuvana nepromijenjena kao dio Pali kanona theravada budista. Osnovni tekstovi abhidhamme - iako prevedeni - nalaze se u skoro istom obliku u budističkim spisima Tibeta i Kine.

Mnoga načela abhidhamme nijesu samo vezana uz budizam nego predstavljaju psihološka učenja zajednička svim istočnim vjerama. Kao prototip azijske psihologije abhidhamma nas suočava sa nizom pojmova u razumijevanju duševne aktivnosti, koji se značajno razlikuju od pojmova teorija prikazanih u drugim poglavljima. Ta azijska psihologija pokazala se izrazito trajnom, opstojeći više od dvije hiljade godina. U poređenju s tim, zapadne teorije ličnosti su sasvim mlade. U suštini, svaki istočnjački sistem meditacije prenijet na Zapad - transcendentalna meditacija, zen i slični - potiče iz ove ili neke druge veoma slične psihologije. Ali ove skorašnje pojave nijesu nikako prva rasijavanja istočnih psihologija na Zapadu.

Od vremena Grka i Rimljana zapadni mislioci su bili pod uticajem istočnih filozofija. Osim toga, Aleksandar Veliki (356—323. p. n.e.) i njegova vojska osnovali su kraljevine koje su zahvatale i dobar dio sjeverne Indije, dok su ideje i različite tehnologije putovale evroazijskim drumovima kojima je prenošena svila, a ti putevi su bili nekoliko vjekova stari još u vrijeme Aleksandra. Jedan od ranih filozofa čija misao ima srodnih crta sa psihološkim shvatanjima istočnih mislilaca njegovog vremena bio je Plotin (205—270). Rimljanin porijeklom, a rođen u Egiptu, Plotin je 242. god. otputovao u Persiju i Indiju da proučava tamošnje filozofije. Njegove ideje udarile su žig na shvatanja hrišćanskih mistika vjekovima kasnije. Plotin je zacrtao svijet iskustva s one strane čulne stvarnosti, u odnosu na koji je svijet uobičajenog iluzoran. Prema njegovoj teoriji pojedinac se mogao razvijati ka savršenstvu odvajajući svoju “dušu” - tj. svjesnost koja opaža kroz čula, ali ne uključuje sama čula - od tijela. Na taj način pojedinac nadilazi samosvijest, vrijeme i mjesto, dosežući neizrecivo Jedno u stanju ekstaze. Plotinova verzija ekstaze saglasna je sa klasičnim indijskim tekstovima kao što je Patanjđalijeva Yoga sutra, đe se kaže da će pojedinac koji može da nadiđe uobičajene granice tijela, čula i duha postići izmijenjeno stanje ekstatičkog jedinstva sa Bogom. Ovo isto učenje postalo je dio hrišćanske psihologije koja se u jednom ili drugom obliku javlja u uticajnim spisima egipatskog Sv. Antonija , Sv. Jovana Krstitelja i Majstora Ekharta, da navedemo samo neke.

Sa usponom prirodnih nauka pozitivistički pristup je počeo da dominira u zapadnoj nauci i filozofiji. Za napredne mislioce mistički aspekt religije - ako ne i sama religija - izašao je iz mode. Zapadna psihologija ima korijene u pozitivističkoj tradiciji i većina ranih psihologa se okrenula interesovanjima koja su se razlikovala od interesovanja religioznih mistika. Sa devetnaestim vijekom istočna misao je imala manjeg uticaja na sazrijevajuće psihologije tog vremena, nego na filozofe i pjesnike. Spisi transcendentalista, kao što su Emerson i Toro, kao i poezija Volta Vitmena, prožeti su riječima i pojmovima Istoka. Viljem Džejms, najistaknutiji psiholog Amerike u 19. vijeku, bio je izrazito zainteresovan za religije, i istočne i zapadne. On se sprijateljio sa Vivekanandom, indijskim svamijem koji je proputovao Amerikom poslije svog govora na Prvom svjetskom kongresu religija održanom 1893 u Čikagu. Religijsko i okultno je fasciniralo Džejmsa; njegova knjiga “Oblici religijskog iskustva” ostaje klasično djelo u oblasti psihologije religije. Pošto je istočna misao pretežno religijska, naučna nastrojenost moderne psihologije navela je veliku većinu zapadnih psihologa da zanemare učenja onih koji se na Istoku bave odgovarajućim zanimanjem.

Jedan od razloga zbog kojih su se zapadni psiholozi u novije vrijeme zainteresovali za istočne teorije je to što se one dijelom bave onim područjem doživljaja koje su naši teoretičari u velikoj meri zapostavili. Dobro poznat je slučaj kanadskog psihijatra R. M. Baka. Njegovo iskustvo je vezano za posjetu Engleskoj 1872:

“On i dvojica njegovih prijatelja proveli su veče čitajući Vordsvorta, Šelija, Kitsa, Brauninga i posebno Vitmena. Rastali su se u ponoć a njemu je predstojala duga vožnja čezama. Bio je opušten i smiren, duboko pod utiskom misli slika i emocija izazvanih čitanjem i razgovorom te večeri. Osjećao je tihu smirenu radost. Najednom, bez ikakvog nagovještaja, on se našao, kao da je utonuo, u oblaku vatrene boje. Za trenutak je pomislio da je riječ o vatri - o nenadanom požaru velikog grada. Zatim je shvatio da je po srijedi unutrašnja svjetlost. Neposredno zatim obuzelo ga je oduševljenje, ogromna radost praćena jednim intelektualnim prosvetljenjem koje je nemoguće opisati”
.
Kasnije Bak je o svom iskustvu govorio kao o bljesku “kosmičke svijesti”, što je izraz koji je američki pjesnik devetnaestog vijeka Volt Vitmen pozajmio iz indijske vedantinske filozofije, a Bak potom usvojio. Upotrijebivši taj istočnjački pojam u tumačenju svog neobičnog duševnog stanja, Bak je bio jedan od prvih koji su se okrenuli Istoku u težnji da razumiju one duhovne aspekte o kojima su zapadne psihologije imale malo toga da kažu. Psihološke teorije Bakovog vremena, za stanja u koja je on ušao te noći, nijesu imale drugih etiketa do etiketa iz domena psihopatologije. Novije interesovanje za istočne psihologije možda dijelom proističe iz sve veće učestalosti doživljaja o izmijenjenim stanjima svijesti, poput Bakovog, sa kojima se naše psihološke teorije ne bave. Naše sadašnje psihološke teorije mogu malo da kažu o tim stanjima - bilo da su ona izazvana drogama, meditacijom ili drugim sredstvima - tako da to bude saglasno sa doživljajem osobe koja ih doživljava. Mnoge istočne psihologije nude puteve razumijjevanja izmijenjenih stanja svijesti, koji daju smisao ovim, često zbunjujućim, doživljajima.

Osim što se istočne psihologije bave stanjima svijesti i zakonima koji vladaju njihovim promjenama, one sadrže i uobličene teorije ličnosti. Cilj istočnih psihologija je da izmijene svijest pojedinca kako bi se prevazišla ograničenja nametnuta postojanjem navika koje čine samu ličnost. Svaki tip ličnosti treba da prevaziđe različite smetnje kako bi postigao oslobođenje od ovih ograničenja.
 
ISTOČNE PSIHOLOGIJE I ZAPADNE TEORIJE LlČNOSTI

Među savremenim tvorcima teorija ličnosti, K. G. Jung je vjerovatno najbolje poznavao istočne psihologije. Bio je bliski prijatelj indologa Hajnriha Cimera, a sam je bio autoritet za mandale, koje predstavljaju središnji motiv u većem dijelu sakralne umjetnosti Istoka. Jung je napisao predgovore za Suzukijevu i Vilhelmovu knjigu. Jung je takođe autor komentara uz prevode Evansa-Venca “Tibetanske knjige u Velikom oslobođenju” i “Tibetanske knjige mrtvih”, dva važna djela u psihološkom kompendijumu tibetanskog budizma. Jungov prijatelj i susjed, Herman Hese, širio je Istočnu misao posredstvom svojih novela “Sidarta” i “Putovanje na Istok”. Svojom iscrpnom analizom istočnih religija Jung je posegao u sadržaje tuđe pozitivističkoj nauci. Mada je takođe upozorio i na opasnosti za zapadnjaka koji bi utonuo u istočne tradicije, Jungovi tekstovi predstavljaju glavni most između psihologija Istoka i Zapada.

Osim Junga, istočne psihologije su svoje prodore na Zapad ostvarile kroz uticaj na teoretičare sa holističkim stanovištem, kao što su Anđal i Maslov, na humaniste Bubera i Froma, na egzistencijalistu Bosa i na novi talas “nadličnosnih (transpersonal) psihologa”. Na primjer, Maslov je iscrpno čitao istočnu literaturu, a Buber, From i Bos su imali lične susrete sa učiteljima sa Istoka. Buber je poznavao radove učitelja hasidizma, koji su predstavljali mističku struju u judaizmu. From je vodio dugotrajan dijalog sa budističkim učiteljima; njegov “Zen budizam i psihoanaliza” predstavlja koautorstvo sa Suzukijem, iskusnim istraživačem i znalcem zena, kao i Ričardom De Martinoom, profesorom religije.

Medard Bos, uticajni švajcarski psiholog egzistencijlističke orijentacije, bio je pozvan u Indiju da održi predavanja iz oblasti psihijatrije, đe je imao priliku da se sretne sa indijskim posvećenicima. Osjećajući da terapije zapadnog tipa nijesu u stanju da pruže prosvjetljujuće uvide takve snage koji bi se mogli porediti sa onima koje daju metode istočnog tipa, on je potražio vođstvo u indijskoj tradiciji. Bos nije bio impresioniran zapadnjacima koje je sretao, a koji su samo navukli odore indijskih posvećenika; otkrio je da su se nakljukali indijskim formulama mudrosti, ali da su inače ostali neizmijenjeni, jer te formule nijesu istinski uključili u svoju egzistenciju. Međutim, indijski mudraci koje je sreo ostavili su na njega dubok utisak:

„Bjehu to egzaltirani likovi mudraca i posvećenika, od kojih je svaki bio živ primjer mogućnosti ljudskog rasta, zrelosti i postignuća nepomućenog unutarnjeg mira , radosne oslobođenosti od krivice i pročišćene nesebične dobrote i smirenosti... Ma kako pažljivo da sam posmatrao njihov dnevni život, bez obzira na njihovu spremnost da mi pričaju o svojim snovima, nijesam mogao u najboljima između njih uočiti ni traga sebičnosti bilo koje vrste ili svjesno prikrivene sjenke (Boss, 1965, str. 187—188)“.

Iz ovih susreta Bos je stekao uvjerenje da su u svijetlu učenja i ponašanja istočnjačkih znalaca, metode i ciljevi zapadne psihoterapije neadekvatni. U poređenju sa stepenom samopročišćenja koje iziskuju istočnjačke discipline, “čak i najbolji zapadni tečaj analize nije mogao više od uvodnog tečaja”. Zapravo, prema Bosovom gledištu, zapadni “jogiji” u koje se on toliko razočarao, mogli su imati koristi od psihoanalize sprovedene u vidu priprema za njihovo dalje vježbanje u sklopu istočnjačkih disciplina. Italijanski psihijatar Alberto Asođoli složio bi se sa Bosovim određenjem odnosa zapadnih terapija i istočnjačkih disciplina. Asođolijeva (1971) “psihosinteza” nudi širok spektar terapeutskih metoda koje se najprije bave fizičkim smetnjama čovjeka - naročito psihosomatskim poremećajima - zatim psihičkim poremećajima, da bi se na kraju vrhunile u duhovnim vježbama.

Pri kraju šezdesetih godina Gardner i Lois Marfi objavili su knjigu “Azijska psihologija” (1968) koja predstavlja zbirku tekstova odabranih iz starih spisa Indije, Kine i Japana. Priređivači su tu knjigu viđeli kao dio iz niza knjiga usmjerenih na to da se uobliči jedna “univerzalna psihologija - prihvaćena od svih ljudi i koja bi se jednako mogla upotrijebiti kako u pristupanju poslednjim pitanjima, tako i u onome što je vezano za svakodnevnicu”. Ono što je opšte u ovim psihologijama iz različitih zemalja nijesu određenja njihovih teorija ponašanja već prije pokušaji da se razvije sistematsko učenje o duševnom životu. Pristup azijskih psihologija zasniva se na samoposmatranju i napornom samoistraživanju, za razliku od zapadnih psihologija koje se više zasnivaju na posmatranju ponašanja. Marfijevi su istraživali svaki izvod iz azijskih tekstova da bi ustanovili ono što je tu psihološkog karaktera. Svaki izvod nudi neku vrstu psihološkog uvida, bilo da je posrijedi gledanje na duševne procese, teorija ličnosti, ili model motivacije. Istovremeno sa uočavanjem razlika između azijskih psihologija, Marfijevi su zaključili da su, u suštini, one reakcije na život, odnosno shvatanje da je život ispunjen patnjom i osujećenjima. Ove psihologije, smatraju Marfijevi, kao zajedničko sredstvo prevazilaženja ometenosti, preporučuju disciplinu i samonadzor, koje mogu donijeti “osjećaj neograničene ekstaze koja se može naći unutar samstva oslobođenog ličnih težnji”. U završnom razmatranju priređivači bilježe da se psihološka interesovanja Istoka i Zapada “odista brzo zbližavaju”. 

Ričard Olpert , bolje poznat kao Ram Das, doveo je u vezu istočne religije i zapadnu psihologiju. Olpert, koji je tokom šezdesetih godina bio saradnik Timoti Lirija , radio je kao psihoterapeut i istraživač u oblasti razvojne psihologije na Harvardu i bio jedan od ranih eksperimentatora sa psihodeličkim drogama. On je napustio akademsku karijeru da bi se posvetio psihodelicima, ali se razočarao u droge, smatrajući da one ne dovode do trajnih pozitivnih promjena ličnosti. Otputovao je u Indiju 1966, radio tamo sa joginom po imenu Nimkaurari Baba i vratio se iduće godine u SAD kao Ram Das. Od tada je Ram Das uradio dosta na prevođenju istočne misli na zapadne psihološke termine. Ram Das smatra da se meditacijom i drugim duhovnim disciplinama mogu izazvati terapeutske promjene ličnosti kakve nije moguće postići drogama. On takođe naglašava važnost duhovnog rasta i da je život isprazan bez svijesti o duhovnim vrijednostima. U svojoj knjizi “Budi sada ovđe” iznio je svoj preobražaj od psihologa u jogina, a “Jedina igra” je zapis govora koje je držao terapeutima u psihijatrijskim bolnicama. Obje knjige su pridobile pristalice među psiholozima i podstakle njihovo interesovanje za istočne psihologije.

Godine 1971. posthumno je objavljena knjiga Abrahama Maslova. Godinu dana prije smrti Maslov je pretrpio skoro smrtonosan srčani udar. Oporavivši se, on je požurio da sredi i promisli svoje glavne doprinose teoriji ličnosti. Jedan od rezultata njegovog napora bio je tekst pod naslovom “Teorija Z” u kome je postulirao stepen zdravlja “u punoj mjeri ljudski” više nego iko ko ga je do tada opisao. Ovi “samoostvarujući transcendentalci” su ljudi koji, po njegovom opisu, izgledaju kao idealni tipovi potpuno zdravih ljudi u istočnim psihologijama. Iako Maslov ne navodi nijednog istočnog psihologa kao izvor svojih ideja, on slobodno koristi istočne pojmove u svom razmatranju, nazivajući, na primjer, terapeuta na nivou teorije Z, pored ostalog, i “taoističkim vodičem”, “guruom”, “bodhisatvom” i “sadikom”, što su u istočnim tradicijama sve nazivi za mudraca ili sveca. Skoro je sigurno da je Maslov nezavisno razvio svoj novi pojam zdravlja, asimilujući djelove istočnih psihologija koliko su se uklapali u njegovo mišljenje. Nije vjerovatno da je on proučavao bilo koju od istočnih škola sa namjerom da pozajmi njene pojmove.

Ista posthumno izdata knjiga sadrži i tekst u kome Maslov izlaže i novo viđenje svoje ranije knjige “Religije, vrijednosti i vrhunski doživljaji”. U ovom tekstu on je protiv onih koji bi mogli uspostaviti “vrhunski doživljaj” kao cilj za sebe ili se okrenuti od svijeta radi romantičnog traženja: “Velika pouka pravog mistika ... da je sveto u običnom, da se može naći u svakodnevici, u komšijama, prijateljima i porodici, u sopstvenom dvorištu, i da putovanje može biti bjekstvo od suočavanja sa svetim - ta pouka se može lako izgubiti iz vida”. Ovđe on kao da podsjeća na istočne psihologije uviđajući kako vrijednost tako i trud potreban za ono što naziva “doživljaj ravni”:

“... Doživljaj ravni može se postići, naučiti i doseći dugim, teškim zalaganjem ... Prolazni uvid je svakako moguć u vrhunskim doživljajima koji, uostalom, mogu ponekad doći bilo kome. Ali, sasvim je druga stvar... tako da kažemo, zauzimanje staništa na visokoj ravni. To prerasta u doživotno pregnuće”.

Tart i Ornstajn, poput mnogih transpersonalnih psihologa, preuzimaju riječ od početnog zapažanja Viljema Džejmsa: “Naša normalna budna svijest... je samo poseban tip svijesti, pri čemu oko nje, odijeljene od nje najtanjim zastorom, leže potencijalni oblici potpuno drugačije svijesti”. Istražujući takva različita stanja svijesti, psiholozi kao što su Maslov, Tart i Ornstajn otkrivaju nove mogućnosti za rast ličnosti. Međutim, oni često nalaze da su nova područja u koja prodiru, psiholozi Istoka mnogo prije istražili i označili.
 
bata93:
Naravno da mi je poznato i to sam citao jos pre 5-6 godina. Neces mi ti valda objasnjavati sta sam ja citao? :roll:
Kliknite za proširenje...
A ne kad ne mozes ni sam sebi. U toj knjizi kazes da su Janet Breuer i Freud lijecili pacijente, a ustvari su Brojer i (dijelom) Frojd lijecili prvu, a sve ostale Frojd, dok se Žane navodi u fusnotama vezano sa lijecenjem tih pacijentkinja nevezanih stvari, i kasnije u teoretskom dijelu, a ne kao saradnik na lijecenju. Mogu i da ti citiram fotoaparatom Sadržaj, jer tu pise ko je lijecijo koju od tih 5.
necesmeucit.png

NEĆEŠ ME UČIT ŠTO SAM ČITAO... I neću ni da čitam to što ti pišeš na temi, jer bi sigurno morao da ispravim milion stvari, jer iz tih predmeta sam ti rekao da imam B koje bi bilo A da sam izasao na bar jedan kolokvijum (Psihologija licnosti) i cisto A iz (Skole i pravci u psihologiji).
 
Poslednja izmena:
ABHIDHAMA: ISTOČNJACKA TEORIJA LlČNOSTI

Abhidhama je razvijena prije petnaest i više vjekova u Indiji, ali današnji budisti to učenje i dalje primjenjuju na različite načine kao vodič u razumijevanju duše. Ova psihološka teorija potiče neposredno iz uvida Gautame Bude iz petog vijeka p. n. e. Budina učenja su se razvila i evoluirala u različite pravce, učenja i škole budizma procesom sličnim, na primjer, onom kojim se Frojdova misao razvila u različite škole psihoanalize. Poput drugih istočnih psihologija, abhidhama sadrži predstavu o idealnom tipu usavršene ličnosti oko koje je izgrađena analiza funkcionisanja duše. Kako kaže savremeni budista Bhiku Njanaponika, “u budističkom učenju duša je polazna, središnja i, u oslobođenom i pročišćenom duhu sveca, kulminirajuća tačka”. (Odličan opis abhidhame dat je u Govindinoj knjizi “Psihološki stav rane budističke filozofije”.) 

Jedna vjerovatno apokrifna priča karakteriše abhidhamin izrazito analitički stav prema osobi. Lijepa mlada žena se zavadila sa mužem i išla je putem natrag kući svojoj porodici. Prošla je pored kaluđera “obučena kao nebeska nimfa”, dok je ovaj skupljao milostinju. Kaluđer, koji je u to vrijeme bio usredsrijeđen na prirodu ljudskog kostura, ugledao ju je i zapazio bjelinu njenih zuba. Malo kasnije naišao je njen muž u hitnji i upitao: “Poštovani gospodine, da li ste možda viđeli jednu ženu?” Kaluđer je odgovorio: “Bješe li to muškarac il' žena što prođe, ne viđeh, do to da ovim širokim putem prode vreća kostiju” (Buddhaghosa, 1976, 22).

Pošto je stari kaluđer meditirao nad jednim od 32 aspekta tjelesnosti - tj. nad kosturom - njemu je lijepa žena po tome ostala u utisku. Izoštrenim osmatranjem u meditaciji kaluđer je bio u stanju da se toliko odijeli od sastavaka tijela i duše da nijedan od njih nije za njega imao veću vrijednost od drugog. Sa tog stanovišta nečije kosti su jednako vrijedne pažnje koliko i njegove ili njene misli. Ovaj stepen krajnje odijeljenosti odražava duh abhidhame po tome kako ona prikazuje i raščlanjuje ljudsku ličnost.

Ono što mi označavamo riječju “ličnost” najpribližnije odgovara u abhidhami pojmu atta, ili samstvo. No središnja premisa abhidhame je da uopšte nema stalnog samstva, već samo impersonalnog agregata procesa koji nastaju i prestaju. Postavka ličnosti ishodi iz prožimanja ovih impersonalnih procesa. Ono što izgleda kao “samstvo” jeste ukupan zbir djelova tijela, misli, osjećaja, želja, sjećanja itd. Jedina trajna nit u psihi je bhava, kontinuitet svijesti u vremenu. Svaki naredni trenutak naše svjesnosti je oblikovan prethodnim trenutkom i sa svoje strane određuje trenutak koji slijedi; bhava povezuje jedan trenutak svijesti sa onim koji slijedi. “Sopstvo” ili “samstvo” možemo identifikovati sa psihičkim funkcijama kao što su naše misli, sjećanja, ili opažaji, no sve ove pojave su dio stalnog toka. Ljudska ličnost, veli abhidhama, je poput rijeke koja ima trajan oblik, koja je prividno jedan identitet, iako nijedna kap nije ona ista koja je bila trenutak ranije. Sa tog stanovišta, “nema činioca izvan čina, onog koji opaža izvan opažanja, nema svjesnog subjekta iza svijesti”. Poriječima Bude (Samyutta-Nikaya, 1972, I, 35):

“Kao što riječ ‘kola’ nastaje 
Kad se djelovi sastave 
Tako i pojam bića 
Kad su sastavci prisutni”.

Proučavanje ličnosti u budizmu ne bavi se skupom postuliranih entiteta, kao što su “ja” ili “nesvjesno”, već serijom događaja. Osnovni događaj je tekući odnos duševnih stanja spram čulnih objekata - na primjer, žudnja (duševno stanje) spram lijepe žene (čulni objekat). Duševno stanje čovjeka predstavljaju stalan tok od trenutka do trenutka; učestalost promjene mjeri se mikrosekundama. Osnovni metod koji abhidhama nudi za ispitivanje brojnih promjena duše, jeste samoposmatranje, neposredno i sistematsko posmatranje sopstvenog doživljaja. Bez ovakve pažljive introspekcije čovjek je sklon da misli da neko stanje, na primjer želja, može dugo potrajati bez prekida, ali abhidhama kaže da stvari ne stoje tako. Na primjer, čak i kad je neko u naponu strasnog ljubavnog odnosa, đe žudnja izgleda preovlađujuća, abhidhama ukazuje na to da ako bi neko brižljivo osmatrao svako naredno duševno stanje, primijetio bi da je žudnja zapravo ispresijecana bezbrojnim drugim osjećanjima koja dolaze i odlaze. No, ne samo da se čovjekova osjećanja mijenjaju od časa do časa, nego i čulni objekti. Čovjek bi mogao pomisliti da je ljubljena osoba jedina predmet pažnje u ljubavnom odnosu, dok bi neposredno posmatranje njegovog toka svijesti otkrilo da pored toga i drugi brojni objekti okupiraju njegovu dušu i čula. To mogu biti i različiti prijatni osjećaji, različiti bliski i daleki zvuci, kao i izbor mirisa, ukusa i prizora. Pored toga, slučajna sjećanja, planovi i druge misli ispreplijetaće se sa ovim predmetima čula. . ..

Pored objekata pet čula, abhidhama dodaje i misli, tj. duh koji misli sa računa kao “šesto” čulo. Tako, kao što zvuk ili prizor može biti objekt duševnog stanja, tako misao - na primjer, misao “treba da iznesem đubre” - može biti objekt duševnog stanja odbojnosti (averzije). Svako duševno stanje je sastavljeno od sklopa svojstva koja se nazivaju duševnim faktorima i svojom kombinacijom određuju dato stanje. Po učenju abhidhame postoje 53 kategorije takvih duševnih faktora, a u drugim budističkim školama broj se penje do 175. U bilo kome duševnom stanju nahodi se samo podsklop faktora. Jedinstven kvalitet svakog duševnog stanja određen je time koji su faktori kombinovani. Odbojnost prema iznošenju đubreta mogla bi, na primjer, biti složenija kombinacija nego što je obična odbojnost; tuce ili više drugih duševnih faktora - kao što je na primjer pogrešna predstava o tome kako izgleda iznosenje đubreta - mogu se kombinovati sa samom odbojnošću. Duševna stanja dolaze i odlaze na pravilan i zakonit način. Kao i zapadni psiholozi, teoretičari abhidhame vjeruju da je svako duševno stanje dijelom i pod uticajem bioloških i situacionih faktora, pored toga što predstavlja i nastavak prethodnog psihološkog momenta. Svako stanje sa svoje strane određuje posebnu kombinaciju faktora u narednom duševnom stanju.

Duševni faktori su ključ za ono što se naziva “karmom”. U abhidhami karma je tehnički naziv za načelo po kome je svaki čin motivisan duševnim stanjem koje leži u njegovoj osnovi. U abdhidhami, kao i mnogim istočnim psihologijama, dato ponašanje je u suštini etički neutralno. Njegova etička priroda se ne može odrediti ako se ne uzmu u obzir motivi ličnosti koja djela. Djelanje nekoga ko ima negativnu postavu duševmh faktora - ko, na primjer, djela iz zloće ili sebičnosti - zlo je, mada sam čin posmatraču ne mora izgledati ni dobar ni rđav. Đhammapada, zbirka stihova koji se pripisuju Gautami Budi, otpočinje isticanjem učenja o karmi koje potiče iz abhidhame:

“Sve što jesmo rezultat je onog što smo mislili: to je zasnovano na našlm mislima i sačinjeno je od naših misli. Ako čovjek govori ili djela sa rđavim mislima, bol ga prati kao što točak prati nogu govečeta koje vuče kola... Ako čovjek govori ili djela sa čistim mislima, sreća ga prati poput sjenke koja ga nikad ne ostavlja” (Babbitt, 1965, str. 3).

Abhidhama povlači razliku između duševnih činilaca koji su kusula - zdravi, čisti - i akusula - nečisti, nezdravi. Većina opažajnih, saznajnih i afektivnih duševnih činilaca uklapa se u jednu ili drugu od ovih grupa. Do sada o tome šta je “zdravo” ili “nezdravo” došlo se empirijski, na osnovu kolektivnog iskustva velikog broja ranih budista koji su upražnjavali meditaciju. Njihov kriterijum je bio to da li neki duševni činilac potpomaže ili ometa njihove pokušaje da smire svoj duh u meditaciji. Oni činioci koji su ometali meditaciju bili su označeni kao “nezdravi”, a oni koji su pomagali kao “zdravi”.

Pored ovih faktora, postoji sedam neutralnih svojstava prisutnih u svakom duševnom stanju. Apercepcija (phassa) je obična svijest o objektu, opažanje (sanna) je njeno vezivanje uz neko od čula, htijenje (ćetana) je uslovna reakcija koja prati prvo opažanje nekog objekta, osjećanje (vedana) je senzacija koju izaziva objekat, usredsrijeđenost (ekaggata) je usredsređivanje pažnje, spontana pažnja (manasikara) je nevoljno upravljanje pažnje privučene objektom, a duševna energija (jivitindriva) daje snagu i objedinjuje drugih šest činilaca. Ovi činioci obezbjeđuju osnovni okvir svijesti u koji se ovi činioci utiskuju. Određena kombinacija faktora koja se utiskuje u ovaj okvir mijenja se od časa do časa. Evo sada pregled ovih duševnih činilaca:


Nezdravi činioci

Središnji nezdravi činilac, zabluda, jeste opažajnog karaktera: zabluda (moha) se određuje kao zatamnjenost duha koja dovodi do pogrešnog opažanja objekta svijesti. Zabluda se u abhidhami smatra osnovnim vidom neznanja, primarnim korijenom ljudske patnje. Ta greška u opažanju istinske prirode stvari - jednostavna nesposobnost da se vidi jasno, bez jednostranosti ili predrasude bilo koje vrste - jeste srž svih nezdravih duševnih stanja. Zabluda, na primjer, vodi “pogrešnom gledanju” ili brkanju (ditthi). Pogrešno gledište jeste pogrešna kategorizacija. Djejstvo ovih činilaca je jasno u slučaju paranoika koji, u zabludi, nekog ko mu ne želi zlo smatra pretećim svrstavajući tako drugu osobu kao dio uobražene zavjere protiv sebe. Navode se riječi Bude, koji kaže da dok je čovjekov duh pod uticajem pogrešnog gledišta ma šta on činio ili ma čemu težio samo će ga “voditi nepoželjnim, neprijatnim i neprihvatljivim stanjima, jadu i patnji” (Anguttara Nikaya, 1975, I, str. 23). Među pogubnim pogrešnim gledištima koja je Buda izričito kritikovao jeste jedna od raširenih pretpostavki mnogih zapadnih teorija ličnosti, naime, da postoji fiksirano samstvo ili ja (ego). U abhidhami se smatra da nema samstva nego “samoodržavajućeg procesa fizičkih i duševnih fenomena koji stalno nastaju i odmah zatim nestaju” (Nyanatiloka, 1972, str. 25).
 
Smušenost (vicikiccha) označava nesposobnost da se odluči ili donese ispravan sud. Kad taj faktor vlada nečijim duhom on je ispunjen sumnjom, i u krajnjem slučaju, postaje paralisan. Drugi nezdravi činioci vezani za saznanje su bestidnost (ahirika) i bezobzirnost (anottappa); ti stavovi dopuštaju osobi da zanemari mišljenja drugih i svoje sopstvene pounutrene standarde. Kad ovi činioci prevladaju, osoba posmatra zle postupke bez griže savjesti i otuda je sklona da se ružno ponaša. Zapravo, ovi činioci su pretpostavke duševnih stanja koja leže u osnovi bilo kojeg zlovoljnog postupka. Drugi nepovoljan faktor koji može izazvati rđave postupke je sebičnost. Sebični interes nagoni osobu da sagledava objekte isključivo kroz ispunjenje sopstvenih želja ili potreba. Spajanje ova tri mentalna činioca u jedan - bestidnost, bezobzirnost i sebičnost - nesumnjivo je osnova za dobar dio ljudskog zla.

Ostali nezdravi činioci su afektivni. Uznemirenost (uddhacca) i briga (kukkucca) su stanja rastresenosti, skrušenosti i mozganja (ruminacije). Ovi činioci stvaraju stanje strepnje, glavnu crtu većine duševnih poremećaja. Drugi niz nezdravih činioca odnosi se na prianjanje: pohlepa (lobha), škrtost (macchariya) i zavist (issa) označavaju različite vrste prianjanja uz objekt, dok je odbojnost (dosa) negativna strana prianjanja. Pohlepa i odbojnost su prisutne u svim negativnim duševnim stanjima i uvijek se povezuju sa zabludom. Dva poslednja nezdrava činioca su lijenost (thina) i tromost (middha). Ovi faktori daju rigidnost duševnim stanjima. Kad ovi negativni činioci preovlađuju, duh i tijelo osobe su skloni tuposti.


Zdravi činioci

Svaki od nezdravih činilaca je u suprotnosti sa zdravim činiocima. Činioci su ili zdravi ili nezdravi; nema sredine. Po abhidhami, sredstvo da se postigne zdravo duševno stanje jeste zamjena nezdravih činilaca njihovim suprotnostima. Načelo koje to omogućuje je slično ”recipročnoj inhibiciji” koja se koristi u sistematskoj desenzitizaciji, đe opuštanje inhibira svoju fiziološku suprotnost, tj. napetost . Svakom negativnom mentalnom činiocu odgovara pozitivan činilac koji ga potire. Kad je određeni zdravi činilac prisutan u duševnom stanju, nezdravi činilac koga ovaj potiskuje ne može da se javi.

Središnji zdrav činilac je uvid (panna), suprotnost zablude. Uvid, u smislu “jasnog opažanja objekta onakvog kakav je on doista”, potiskuje zabludu, tj. osnovni nezdravi činilac. Ova dva činioca ne mogu koegzistirati u jednom duševnom stanju: tamo đe je jasnost nema zablude, niti tamo đe je zabluda može biti jasnosti. Pažnja (sati) je kontinuirano jasno shvatanje objekta; ovaj važan član uvida održava jasnost u duhu osobe. Uvid i pažnja su primarni zdravi činioci; kada su oni prisutni u duševnom stanju, i ostali zdravi činioci takođe teže da se pojave. Prisustvo ova dva zdrava činioca dovoljno je da potišne sve nezdrave činioce.

Neki zdravi činioci iziskuju određene okolnosti da bi se javili. Par kognitivnih činilaca umjerenost (hiri), koja inhibira bestidnost i uviđavnost (ottappa), suprotnost bezobzirnosti, dolaze do duha samo kad se javi misao zbog postupka. Umjerenost i uviđavnost su uvijek povezane sa pravičnošću (cittujjukata), stavom ispravnog suda. Drugi zdrav činilac je sigurnost (saddha), uvjerenost zasnovana na ispravnom opažanju. Ova grupa duševnih činilaca - umjerenost, uviđavnost, pravičnost i sigurnost - zajedno tvore ispravno ponašanje kako sa ličnog tako i društvenog stanovišta.

Splet nezdravih činilaca sačinjen od pohlepe, škrtosti, zavisti i odbojnosti može biti potisnut zdravim činiocima neprianjanja (alobha), neodbojnošću (adosa), nepristrasnošću (tatramajjhata) i prisebnošću (passadhi), koji reflektuju fizičku i duševnu smirenost koja izrasta sa povlačenjem osjećanja prianjanja. Gornja četiri činioca zamjenjuju stav zahvatanja ili odbacivanja sa ravnodušnošću spram bilo kojeg objekta koji bi se mogao javiti u svijesti osobe. Nezdravi činioci kao što su pohlepa, egoizam, zavist i odbojnost mogu, na primjer, nagoniti osobu da žudi za bolje plaćenim poslom i poslom koji donosi više ugleda, osjećanje zavisti prema nekom ko ima takav posao ili prezir spram sopstvenog nižeg položaja. Suprotni, zdravi činioci, kao što su prisebnost, neprianjanje, neodbojnost i nepristrasnost, na drugoj strani navode osobu da odmjeri prednosti plate i prestiža naspram nedostataka, kao što su veći pritisak i stres, i da pravično uporede snage koje su nekog vodile ka takvom poslu i slabosti koje dovode do toga da neko radi lošije nego što bi trebalo. Konačno, ova četiri zdrava činioca omogućuju čovjeku da odvagne prednosti svog posla, njegove nepogodnosti, sopstvene sposobnosti i mogućnosti da ostvari bolji položaj unutar okvira tih sposobnosti. Što je još važnije, nepristrasnost omogućuje čovjeku da cijelu situaciju razmotri hladno, da se ne osjeća nesrećnim što nema bolji posao, da ne omrzne svoj sadašnji posao niti da se sa očajavanjem prepušti i prihvati nepogodan posao. Četiri zdrava duševna činioca dopuštaju čovjeku da prihvata stvari kakve jesu, ali i da preduzima primjerene promjene.

U abhidhami tijelo i duh se smatraju povezani. Iako svaki činilac utiče i na tijelo i na duh, posljednji niz zdravih činilaca je jedino izričito opisan sa svojim fizičkim i psihičkim efektima. To su vedrina (ahuta), gipkost (muduta), prilagodljivost (kammannata) i umješnost (pagunnata). Kad se ovi činioci uspostave osoba misli i djela sa prirodnom opuštenošću i lakoćom, optimalno koristeći svoje sposobnosti. Oni potiskuju nezdrave činioce tromosti i lijenosti koji dominiraju duhom u stanjima kao što je depresija. Ovi zdravi činioci omogućuju čovjeku da se duševno i fizički prilagođava promjenljivim uslovima, da se suočava sa mogućim izazovima.

U psihodinamici abhidhame zdravi i nezdravi činioci djeluju međusobno inhibitorno; prisustvo jednih potiskuje druge. Ali, ne postoji uvijek odnos jedan-prema-jedan između zdravih i nezdravih činilaca. U nekim slučajevima jedan zdrav činilac može inhibirati niz nezdravih činilaca - na primjer, samo neprianjanje inhibira pohlepu, zavist i odbojnost. Takođe, neki ključni činioci mogu inhibirati cijelio niz suprotnih činilaca - na primjer, kad postoji zabluda nijedan pozitivan činilac se ne može javiti.

Čovjekova karma određuje da li će u njegovom iskustvu preovlađivati zdrava ili nezdrava stanja. Posebno kombinacije činilaca su izraz bioloških i situacionih uticaja koliko su i ostaci iz prethodnih stanja duha. Činioci se obično javljaju kao pozitivna lli negativna grupa. U bilo kojem duševnom stanju činoci koji ga čine javljaju se sa različitom snagom; onaj koji je najjači određuje doživljaj i postupke osobe u datom trenutku. Mada mogu biti prisutni svi negativni činioci, stanje može biti različito s obztrom na to da li duhom vlada, na primjer, pohlepa ili lijenost.

Otuda hijerarhija snage činilaca određuje da li će dato stanje biti negativno ili pozitivno. Kada se određeni činilac ili niz činilaca javljaju često u duševnim stanjima ličnosti oni onda postaju crta ličnosti Ukupna suma najčešćih duševnih činilaca neke osobe određuje kojem tipu ličnosti će ona pripadati.


TIPOVI LIČNOSTI

Model tipova ličnosti koje nudi abhidhama neposredno proističe iz načela da se duševni činioci javljaju sa različitom snagom. Ako nekom osobom po pravilu vlada određen činilac ili niz činilaca, oni će odrediti ličnost, motive i ponašanje. Osobenost duševnih činilaca neke osobe određuje individualne razlike ličnosti, osim širokih kategorija koje određuju osnovne tipove ličnosti. Jedan od najčešćih tipova je osoba u kojoj preovlađuje zabluda, takođe i osoba ispunjena mržnjom, u kojoj preovlađuje odbojnost, kao i strasna osoba u kojoj je jaka pohlepa. Pozitivna je inteligentna osoba u kojoj su jaki sabranost i uvid.

Shvatanje motivacije u abhidhami potiče iz analize duševnih činilaca i njihovog uticaja na ponašanje. Duševna stanja nagone osobu da teži nekoj stvari i izbjegava drugu. Duševna stanja rukovode svakim činom. Ako duhom vlada pohlepa, to će postati preovlađujući motiv i čovjek će se ponašati u skladu sa tim, težeći da prisvoji objekat pohlepe. Ako je egoizam snažan činilac tada će osoba podleći samoveličanju. U ovom smislu tip ličnosti je istovremeno i motivacioni tip.

Visuddhimagga je priručnik zasnovan na abhidhami iz petog vijeka n.e. za one koji upražnjavaju meditaciju. Jedan odjeljak u njemu je posvećen prepoznavanju osnovnih tipova ličnosti, s obzirom da svaki tip ličnosti iziskuje postupak koji će odgovarati njegovim dispozicijama. Jedan od metoda koji se tu preporučuje za ocjenjivanje tipa ličnosti je pažljivo posmatranje stava i kretanja osobe o kojoj je riječ. Na primjer, strasna ili senzualna osoba je graciozna u hodu, osoba koja mrzi vuče noge u hodu, a zabluđela grabi brzo. Za ovo postoji i pjesmica:

“Trag noge strasnoga je so prazninom u sredini,
Kod neprijateljski nastrojenoga vuče se trag iza otiska.
Otisak zabludeloga je zbrzan ...”

U vezi s tim veli se da Buda ostavlja ujednačen trag, jer mu je duh smiren a tijelo uravnoteženo.

Autor Vishuddhimagge uviđa da je svaki detalj iz života ključ za otkrivanje karaktera. Ovaj priručnik iz petog vijeka daje sa zavidnom potpunošću i profil ponašanja za svaki tip ličnosti. Senzualna osoba, kaže se tu, je ljupka, učtiva i ljubazno odgovara kad joj se obratimo. Kad odlaze na spavanje takve osobe pažljivo priređuju krevet, lako liježu i malo se pokreću tokom spavanja. Svoje poslove obavljaju brižljivo; čiste ujednačenim i ravnomjernim pokretima i obavljaju posao dokraja. Uopšte uzev, one su vješti, uglađeni, čisti i pažljivi radnici.
 
Obučene su uredno i sa ukusom. Kad jedu, daju prednost lakoj slatkoj hrani koja je dobro kuvana i poslužena na raskošan način. Jedu polako, u malim zalogajima i uživaju u ukusu. Kad vide neki lijep predmet zastaju da mu se dive, privučene su njegovim dobrim stranama i ne zapažaju njegove mane. Napuštaju ga sa žaljenjem. Negativno je to što su ove osobe često izvještačene, nepouzdane, zaludne, gramzive, nezadovoljne, lascivne i frivolne.

Mrzovoljne osobe, nasuprot, stoje kruto. Pripravljaju krevet nemarno i na brzinu, spavaju ukrućene i bijesno odgovaraju kad su probuđene. Kad rade grube su i nemarne. Kad čiste metla pravi oštar škripeći zvuk. Njihova odjeća je obično tijesna i nedovršena. Kad jedu daju prednost začinjenoj hrani oštrog i kisjelog ukusa. Jedu brzo, ne zapažajući ukus, mada ne vole hranu blagog ukusa. Nezainteresovane su za lijepe predmete i zapažaju i najmanje nedostatke previđajući prednosti. Često su bijesne, pune zlobe, nezahvalne, zavidne i zle. 

Treći tip ličnosti se razlikuje od ova dva. Zabluđela osoba stoji nemarno. Krevet joj je prljav, spava raskriječeno, teško se diže i sa gunđanjem. U radu su zabluđele osobe nevješte i brljive. Čiste nezgrapno i mjestimično, ostavljajući djelove đubreta za sobom. Odjeća im je zarozana i prljava. Ne mare šta jedu i ješće sve što stignu. Brljive su u jelu, stavljaju velike komade hrane u usta te se ubrljaju hranom po licu. Ne znaju da li je neki predmet lijep ili nije, ali vjeruju u ono što im neko drugi kaže i s obzirom na to hvale ili kude. Često su trome i lijene, lako im skrene pažnja i predaju se smetenosti i kajanju, ali mogu biti i tvrdoglave i nepopustljive.

Visuddhimagga specifikuje optimalne uslove koji treba da se uspostave za svaku osobu određenog tipa kad počinju sa meditativnom praksom. Prvi cilj u njihovom vježbanju je da se osujete njihove dominantne psihološke tendencije tako da im se duh uravnoteži. Iz tog razloga svakom tipu se određuju uslovi koje ovaj ne bi odabrao kad bi sam birao. Kućica u koju se smješta senzualna osoba treba, na primjer, da bude od pruća, “prljava i zapuštena, puna slijepih miševa, previsoka ili preniska, sa pustom okolinom, ugrožena blizinom lavova i tigrova, sa blatnjavom razrovanom stazom i vašljivim ležajem i sjedištem. Treba da bude ružna i neprivlačna, izazivajući odbojnost čim se pogleda” . Visuddhimagga navodi i detalje ostalih prilika koje su odgovarajuće za senzualnu osobu:

“Odjeća je oparanih ivica sa koncima koji vise, grubog tkanja kao kudelja, uprljana i teška za nošenje. Njemu odgovarajuća posuda je ružna glinena posuda ili teška gvozdena, odbojnog izgleda kao lobanja. Put kojim treba da skuplja milosrđe je odbojan, bez naselja u blizini i razrovan. Naselje odgovarajuće njemu je ono u kome se ljudi muvaju okolo kao da ga ne primjećuju. Oni koji treba da mu se nađu pri ruci treba da budu neprivlačni, neljubazni i u prljavoj odjeći, smrdljivi i odvratni, da mu hranu i pirinač donose kao da ga uvrjedljivo gađaju time. Odgovarajuća hrana je sačinjena od lomljenog pirinča, ustajalog putera, prokisle kaše i sosa od starog povrća, ili bilo čega čime se može napuniti stomak” (Buddhaghosa, 1976, str. 109—110).

Uslovi koji odgovaraju za mrzovoljnu osobu su, nasuprot tome, prijatni, ugodni i olakšavajući koliko je to moguće. Za zabluđelu osobu prilike treba učiniti jednostavnim i jasnim i jednako prijatnim i ugodnim kao i za zlovoljnu osobu. U svakom slučaju okolinu treba podesiti tako da inhibira onaj duševni činilac koji obično vlada datim tipom ličnosti: na taj način senzualna osoba će naći malo toga za svoju žudnju, zlovoljna za mržnju, a za zabluđelu osobu stvari su postavljene jasno. Ovaj program podešavanja okoline sa ciljem da se podstiče duševno zdravlje je antički prethodnik onoga što moderni zastupnici sličnih planova nazivaju “terapija miljeom”. Buda je takođe vidio da različiti tipovi ljudi imaju više sklonosti za različite vrste meditacije i otuda je smislio širok raspon metoda meditacije, podešenih za različite tipove ličnosti.


ZDRAVA LIČNOST I DUŠEVNI POREMEĆAJ

Činioci koji čine nečije duševno stanje od časa do časa određuju duševno zdravlje. Operacionalna definicija duševnog poremećaja je, prema abhidhami, jednostavna: to je odsustvo zdravih i prisustvo nezdravih činilaca. Svaka varijanta duševnog poremećaja potiče od uticaja određenog nezdravog činioca na duh. Poseban karakter svakog nezdravog činioca dovodi do određenog poremećaja — na primjer, egoizam je u osnovi radnji koje su isključivo okrenute sopstvenom interesu, a u zapadnoj psihologiji ih nazivamo »sociopatskim« ponašanjem; uznemirenost i briga čine strijepnju kada je u srži neuroza; odbojnost i briga čine strijepnju koja je u srži neuroza; odbojnost vezana uz određeni objekat ili situaciju jeste fobija.

Kriterijum duševnog zdravlja je podjednako jednostavan: ono je određeno prisustvom zdravih činilaca i odsustvom nezdravih činilaca u duševnoj ekonomiji date osobe. Osim što potiskuju nezdrave činioce, zdravi činioci takođe i obezbjeđuju duševnu sredinu neophodnu za grupu pozitivnih afektivnih stanja koja se ne mogu javiti u prisustvu nezdravih činilaca. Pored ostalih, to su samilost (karuna) i radost za druge (mudila) - tj. zadovoljstvo zbog sreće drugih.
Normalna osoba je spoj zdravih i nezdravih činilaca u protoku duševnih stanja. Vjerovatno svako od nas ima periode potpuno zdravih i nezdravih stanja kako se odvija naš tok stvari. Međutim, veoma malo ljudi ima samo zdrava duševna stanja, stoga smo u ovom smislu svi “nezdravi”. I zaista, u jednom tekstu se navode riječi Bude koji kaže za normalne ljude – “svi svjetovnjaci su poremećeni”. Cilj psihičkog razvića, po abhidhami, je proširenje zdravih stanja - i odgovarajuće tome, sužavanje nezdravih stanja. Kad je dostignut vrhunac duševnog zdravlja u duhu se više uopšte ne javljaju nezdravi činioci. Mada je to ideal kome se teži, on se, naravno, rijetko ostvaruje.

Jedan od razloga što malo ljudi ostvaruje idealno duševno zdravlje jeste djelovanje latentnih tendencija u duhu (anusaya) usmjerenih duševnim stanjima. One leže uspavane u duhu dok ih pogodna prilika ne izdigne na površinu. Između nezdravih činilaca sedam su posebno snažni kao anusaya: pohlepa, pogrešno uvjerenje, zabluda, odbojnost, sumnja, umišljenost i uznemirenost. Dok u iskustvu osobe postoji zdravo duševno stanje anusaye miruju, ali one nikad nijesu daleko da bi se u pogodnom trenutku javile. Krajnji kriterijum punog duševnog zdravlja je brisanje anusaya iz duha, čime se otklanjaju čak i tendencije koje dovode do nezdravih stanja duha. U abhidhami anusaya je najpribližnija zapadnom pojmu nesvjesnog.

Kao pregled duševnih svojstava koja doživljavamo od časa do časa abhidhamina lista duševnih činilaca nipošto nije iscrpna. Mogućnosti i kategorizacije duševnih stanja su bezbrojne i teoretičari abhidhame ne pretenduju na to da ponude iscrpni pregled. Ali njihova je analiza svrhovita; njihove kategorije su podešene da budu pomoć osobi u prepoznavanju, i time nadzoru ključnih stanja, tako da ova na kraju može da se oslobodi nezdravih stanja. Aktivan budista se upućivao u koordiniran program nadzora sredine, ponašanja i pažnje da bi dostigao krajnji cilj, tj. plato zdravih duševnih stanja. Na klasičnom budističkom putu osoba koja bi težila ovom platou zdravlja uključila bi se u kontrolisanu okolinu manastira, regulisala svoje ponašanje preuzimajući 227 zavjeta kaluđera i, kao najvažnije, meditirala.


MEDITACIJA: PUT KA ZDRAVOJ LIČNOSTI

Kad se ljudi srode sa kategorijama zdravih i nezdravih duševnih činilaca tako da mogu da ih vide na djelu u sopstvenom duhu, otkriće da jednostavno saznavanje da je neko stanje nezdravo malo ili ništa ne znači u smislu njegovog otklanjanja. Na primjer, ako osoba ne trpi prevlast nezdravih činilaca u duhu ili ako želi da oni nestanu time samo dodaje odbojnost i želju toj psihičkoj smješi. Strategija koju abhidhama nudi za postizanje zdravih stanja nije ni direktno traženje ni odbojnost prema nezdravim stanjima. Preporučeni pristup je meditacija.

Govorićemo o dvije metode meditacije. Prvi metod se sastoji u usredsređivanju duha, a drugi podrazumijeva zauzimanje neutralnog stava spram bilo čega što dolazi i odlazi u toku svjesnosti. Prvi se naziva usredsređivanje, a drugi postojana pažnja. (Buddhaghosina Visuddhimagga daje najpotpuniji opis sistema meditacije o kojima je ovđe riječ.)

Usredsređivanje i izmijenjena stanja svijesti. Prilikom usredsređivanja vježbač se trudi da svoju pažnju veže za jedan objekat ili tačku. Tokom razvijanja usredsrijeđenosti on se trudi da nadiđe ono što mi smatramo normalnim granicama zadržavanja jednog objekta u svijesti. Viljem Džejms je, pokušavajući da jednu misao zadrži u duhu, istakao da “niko ne može održati pažnju kontinuirano na objektu koji se ne mijenja”. Ali to je upravo cilj vježbača. Usredsređivanje na nezdrav činilac, kao što je žudnja, vodiće uznemirenosti i rastrzati duh. Usredsrijeđivanje na zdrav činilac potpomaže produbljivanju usredsrijeđenosti. Kako se snaga usredsrijeđivanja produbljuje vježbačev duh postaje sve stabilniji, a nezdravi činioci - uključujući uznemirenost i rastrzanost - biće potiskivani. Sa dosta vježbe - pretežno jednostavnim vraćanjem pažnje na objekat usredsređivanja kad god odluta - vježbač može dosegnuti tačku na kojoj ove smetnje usredsrijeđivanja bivaju prevladane. Kad se to dogodi, u jednom trenutku usredsrijeđenost primjetno biva pospiješena i duhom ovladava niz zdravih činioca koji vezuju pažnju za objekt meditacije. Ovi činioci uključuju vezanu i trajnu pažnju (vicara i vitakka) koji održavaju duh kontinuirano usredsrijeđen na jedan objekat. Ostali činioci su osjećanja radosti (piti), snage (viriya) i smirenosti (uphekha).
 
Ipak, na ovom stupnju - koji se naziva “pristupno” usredsređivanje - ti činioci fluktuiraju u jačini. Sa produženim usredsrijeđivanjem fluktuiranje prelazi u stabilnost i vježbač doživljava potpun raskid sa normalnom sviješću. Ovo izmijenjeno stanje svijesti naziva se jhana (samadhi, u nekim drugim budističkim i hinduističkim učenjima). U jhani normalno opažanje i misli potpuno prestaju. U prvoj jhani vježbač je potpuno usredsrijeđen na objekat tako da izgleda kao da se duh stapa s njime. Osjećaj stapanja je praćen blaženstvom, radošću i nestajanjem svih drugih misli i osjećanja.

Postoji sedam nivoa jhane iznad ove prve i svaki predstavlja intenzivniju i suptilniju usredsrijeđenost. U višim stupnjevima jhane osjećaj blaženstva biva zamijenjen mirnoćom. Po izlasku iz jhana postoji prateći efekat koji inhibira nezdrave činioce, a zdravi činioci dominiraju. Što dublja jhana, to je uspješnija eliminacija nezdravih duševnih činilaca iz vježbačevog duha. Kako se efekti jhane gube, nezdravi činioci se ponovo vraćaju da bi zaposjeli vježbačev duh. Kao i sa drugim izmijenjenim stanjima svijesti, efekti jhane se povlače tako da se ponovo uspostavljaju ranije navike.

Postojanost pažnje: put promene ličnosti. Za razliku od metode usredsređivanja, kad koristi postojanost pažnje, vježbač ne ulaže napor da reguliše tok svijesti. Dok se upražnjava ovaj tip meditacije cilj je da se ostvari puna svijest o svim sadržajima duha. Umjesto da bude upleten u bilo koju misao ili osjećanje, vježbač teži da uspostavi stav neutralnog “svjedoka” svega toga. U svojoj uvodnoj fazi ovaj pristup ima kao posljedicu postojanost pažnje đe se vježbač suočava sa svakim doživljajem, svakim duševnim događajem, kao da se oni zbivaju po prvi put. Vježbač ograničava pažnju na golo registrovanje svakog narednog trenutka svijesti. Ako se javi sljedujući niz asocijacija, kategorizacija ili afektivnih reakcija vježbač i to pretvara u objekat gole pažnje. On to niti odbacuje niti prati, već ispušta iz svijesti pošto je registrovao. Svakom predmetu svijesti pridaje podjednaku vrijednost; ništa ne izdvaja kao kognitivnu figuru niti prenosi u osnovu.

Veoma je teško, naročito u početku, prekinuti na ovaj način navike opažanja i mišljenja. Vježbač stalno biva uvučen u jedan ili drugi niz misli dopuštajući da mu se razbije postojanost pažnje. Postojanost pažnje je najbolja kad je vježbačeva usredsrijeđenost dovoljno jaka da održi registrovanje opažanja i misli, ali ne toliko jaka da ove zaustavi. Kako vježbačeva postojanost pažnje napreduje normalna iluzija duševnog kontinuiteta i razboritosti se slama; osoba postaje svjesna nasumičnih i odjelitih jedinica od kojih duh kontinuirano gradi stvarnost. Kad je postojanost pažnje tako jaka da se nastavlja bez ijednog trenutka zaboravnosti, nastupa drugi stupanj u ovom procesu nazvan uvid (vipassana). Put uvida je obilježen sve finijim i tačnijim opažanjem rada duha. Vježbač uviđa da je duh u stalnom protoku i svjedok je bezbrojnih kombinacija duševnih činilaca koji protiču. Ovo svojstvo stalne promjene i impersonalnosti navodi na kraju čovjeka da poželi da izbjegne iz svijeta doživljaja. Uvid tada kulminira u potpunom prestanku duševnih procesa u nibbani, tj. u onome što je poznato kao “nirvaničko” stanje. Za osobu koja je u nirvani nema nikakvog doživljaja, čak ni blaženstva niti smirenosti. To je stanje praznije nego jhana.

U abhidhami se kaže da nirvana donosi radikalne i trajne promjene duševnih stanja. To je put ka zdravoj ličnosti. Iako je nirvana ključni korak, ona nije kraj na putu abhidhame. Značaj nirvane po ličnosti je u njenim pratećim efektima. Za razliku od jhane, koja ima kratkotrajan efekat na ličnost vježbača, za ličnost posle nirvaničkog iskustva kaže se da je nepovratno izmijenjena. Prvi doživljaj nirvane inicira niz promjena koje konačno vode do tačke đe nezdravi činioci sasvim prestaju da se javljaju u duševnim stanjima. Ne samo da pri tom nema nezdravih činilaca, nego su izbrisane sve anusaye, tj. latentne tendencije koje bi potencijalno mogle voditi javljanju nezdravih činilaca. Ovaj preobražaj svijesti je postepen. Kako vježbačev uvid jača i kako ovaj postiže nirvanu sve veće dubine, grupe nezdravih činilaca bivaju potpuno inhibirane. Konačno se nijedan nezdravi činilac neće pojaviti u bilo kojem duševnom stanju te osobe. Vježbač koji dosegne tu tačku naziva se arahat, doslovno, “vrijedan hvale”.


ARAHAT: IDEALNI TIP ZDRAVE LIČNOSTI

Arahat u abhidhami otjelovljuje suštinu duševnog zdravlja. Crte ličnosti arahata su trajno izmijenjene; svi motivi, opažaji i postupci koji su ranije bili pod uticajem nezdravih činilaca nestaju. Johanson je u dijelu “Psihologija nirvane” iz literature abhidhame izdvojio crte ličnosti arahata. Njegova lista uključuje sljedeće:

“1. odsustvo: pohlepe za užicima; strijepnje, kivnosti, ili straha bilo koje vrste; dogmatizama kao što je ubjeđenje da je ovo ili ono ‘istina’; odbojnosti prema gubitku, osramoćenosti, bolu ili krivici; osjećanju žudnje ili bijesa; patnje; potrebe za prihvatanjem, zadovoljstvom ili hvalom; želje za bilo čim preko osnovnih i neophodnih sredstava; kao i

2. prisustvo: nepristrasnosti spram drugih i spokoja u svim okolnostima; živahnosti i smirene radosti bez obzira kako obične ili prividno dosadne bile prilike; snažne sućuti i naklonosti; brzog i oštrog zapažanja; sabranosti i vještine u preduzimanju akcija; otvorenosti prema drugima i razumijevanja za njihove potrebe”.

Pominjanje snova na nekoliko mjesta u abhidhami sugeriše i jedno drugo neobično svojstvo arahata. Smatra se da postoje četiri tipa snova. Prvi se javljaju u vezi sa nekom organskom ili mišićnom smetnjom i obično sadrže snažne fizičke senzacije kao što je padanje, lećenje ili osjećaj da nas neko juri. Noćne more spadaju u ovu kategoriju. Drugi tip snova u vezi je sa dnevnim aktivnostima ili ehoima prošlih iskustava. Takvi snovi su obično realni. Treća vrsta snova je poput aktuelnog događaja onako kako se dogodio, slično Jungovom načelu sinhroniciteta. Posljednja vrsta snova su vidoviti koji tačno predskazuju događaje koji će se zbiti. Kad arahat sanja to su uvijek vidoviti snovi. Buda je bio u stanju da tumači simbole u svojim snovima, mada u abhidhami ne postoji formalni sistem analize simbola. Neposredno prije svog prosvjetljenja Buda je imao niz živih snova koji su predskazali njegovo prosvjetljenje, učenje koje će potom širiti okupljanje učenika i razvoj budizma poslije njegove smrti.

Mada arahat možda izgleda kao čovjek vrline, iznad onog što se vjeruje da je moguće sa stanovišta drugih teoretičara ličnosti čije smo ideje već prikazali, on otjelovljuje karakteristike zajedničke idealnom tipu ličnosti u skoro svim azijskim psihologijama. Arahat je prototip sveca, prototip upadljiv prije svega po tome što ga nema u zapadnim teorijama ličnosti. Tako radikalan preobražaj ličnosti prevazilazi ciljeve i očekivanja naših psihoterapija. Sa stanovišta većine zapadnih teorija ličnosti, arahat izgleda suviše dobar da bi postojao; njemu nedostaju mnoge karakteristike koje ove teorije smatraju prirođenim ljudskoj prirodi. Ipak, arahat ima nekih sličnosti sa potpuno ostvarenom ličnošću opisanom u tekstovima Maslova i Rodžersa. No arahat je idealan tip, krajnja tačka postepenog preobražaja koji svako može preduzeti i u kome svako može makar malo napredovati. Otuda kaluđer ili laik ne mora postati svetac preko noći, ali može doživjeti sopstveno mijenjanje tako da zadobije veću proporciju zdravih duševnih stanja. (Onaj ko želi da zadovolji interesovanje za budističku meditaciju ili da uporedi ovaj sistem sa drugim sistemima naći će detaljnije izlaganje i poređenja kod Golemana, 1977.)



SADAŠNJE STANJE I OCJENA

Abhidhama ne govori o mnogim pitanjima koja su važna za zapadne teoretičare ličnosti. Na primjer, tu nema riječi o uticaju događaja iz djetinjstva na ličnost, niti se govori o periodima života od djetinjstva do starosti. Jedan od razloga je možda to što se budističko poimanje životnog vijeka radikalno razlikuje od zapadnih pojmova. Po budisti, čovjekov život je samo jedan član u kontinuiranom lancu reinkarnacija. Kao što svaki psihološki momenat oblikuje slijedeći, tako svaki život utiče na slijedeće utjelovljenje te osobe. Iz tog razloga budisti pridaju posebnu važnost duševnom stanju osobe u trenutku smrti, jer se smatra da to u velikoj mjeri određuje psihološki status osobe u trenutku njenog sljedećeg rođenja.

Abhidhama je nijema i kad je riječ o drugim značajnim pitanjima zapadne teorije ličnosti. Ona se ne bavi polnim razlikama ličnosti, niti izgleda da su ove bile osnova pristrasnosti u ranom budizmu. Bilježeći živote mudraca iz Budinog vremena, Pali kanon navodi otprilike isto toliko žena arahata koliko i muškaraca. Druge teme koje interesuju teoretičare ličnosti a ne javljaju se u abhidhami jesu to da li su crte ličnosti nasledne ili zavise od odgoja, zatim uloga kulture u oblikovanju ličnosti i pitanje odnosa duha i tijela - mada, kao što smo viđeli, abhidhama smatra da su duh i tijelo na neki način povezani.

Dok smo mi na Zapadu skloni da istočne psihologije smatramo za onostrano orijentisane, abhidhama se opire ovom stereotipu. U stvari, Buda je rekao da je beskorisno nagađanje o drugim domenima bivstvovanja i zasnivao je svoje učenje na iskustvu običnih ljudi. Njegova izričita uloga je bila u tome da spasi ljude od bijede života, a abhidhama je teorijska konstatacija prirode ljudske patnje i onoga čime se ona privodi kraju. Društvena briga je podvučena u mahajana budizmu, ogranku koji se proširio kroz sjeverni dio budističkih zemalja od Tibeta do Japana. Svaki budista mahajanske orijentacije uzima zavjet da će pripomoći izbavljenju svih živih bića iz bijede. Mada sredstva za to variraju od škole do škole unutar mahajane, sve prihvataju polaznu orijentaciju ljudske situacije kako je ona izražena u abhidhami. 
 
Psihologija abhidhame je u suštini fenomenološka, tj. opisna teorija unutrašnjih stanja. Samo osoba koja se podvrgne potrebnom treningu i pratećim doživljajima može u punoj mjeri takvu teoriju provjeriti. Tamo đe se bavi izmijenjenim stanjima u meditaciji, abhidhama - prema Tartovoj definiciji - predstavlja “nauku o specifičnom stanju”, tj. skup znanja dobijenih analizom, eksperimentisanjem i razmjenom unutar određenog stanja, u ovom slučaju meditativnog stanja. Glavna zamka za fenomenološke teorije i nauke o specifičnim stanjima jeste samoobmana. Osoba može sebe ubijediti da je u pitanju jedno stanje, dok je zapravo u pitanju neko drugo; u odsustvu neke druge evidencije koja bi to ispravila, greška će se nastaviti.

Iz tih razloga teorija kao što je abhidhama iziskuje provjere svojih hipoteza, utoliko ukoliko njena predviđanja uopšte mogu biti provjerena sa tačke gledišta spoljnog posmatrača. To je relativno teško kada je riječ o suptilnim duševnim promjenama od časa do časa. Međutim, moguće je testirati opise koje daje abhidhama o promjenama proisteklim iz intenzivnog usredsređivanja, na jednoj strani, ili iz sistematske postojanosti pažnje, na drugoj strani. Abhidhamini opisi jhane govore o izmijenjenim stanjima koja se zbivaju samo tokom same meditacije. Karakteristike arahata su vezane za promjene ličnosti koje prate prelaz u trajno izmijenjeno stanje koje postoji nezavisno od same meditacije.

Eksperimentalna istraživanja sprovedena na indijskim jogijima, japanskim majstorima zena i američkim vježbačima daju osnove za takvu ocjenu abhidhamine verzije meditacije i njenih efekata. Ranih šezdesetih godina grupa istraživača iz Indije iznijela je elektroencefalografske podatke o indijskim jogijima u dubokoj meditaciji (Ananda i dr., 1961). Jogiji su ostvarili duboko usredsrijeđeno stanje koje nazivaju samadhi, u kome osoba osjeća ekstazu ali je zatvorena za spoljne nadražaje - stanje poput jhane u abhidhami. Tokom samadhija jogiji su bili izloženi nekolikim jakim nadražajima, uključujući bliceve, glasne treske, kao i dodire vrućom cijevi, ali EEG je pokazivao da to nije prekinulo njihovo meditativno stanje. U novije vrijeme su iz Japana stigli izvještaji o EEG korelatima zen majstora koji su meditirali koristeći tehniku postojanosti pažnje. (Kasamatsu i Hirai, 1966; Hirai, 1974.) Majstori su bili izloženi stalnim ponavljanim nadražajima, kao što su škljocanje, neutralni zvuci i afektivno jake riječi. Za razliku od jogija, koji nijesu reagovali čak ni na vrlo jake nadražaje, ovi vježbači su stalno i ujednačeno registrovah svaki zvuk. Na posljednji zvuk u dugoj seriji oni su reagovali kao i na prvi, a jednako su reagovali i na neutralne zvuke kao i na emocionalno nabijene riječi. Svaka od ovih studija izgleda da potvrđuje predviđanja abhidhame o rezultatima pojedinih meditativnih postupaka. Jogi koji vežba usredsređivanje ulazi u izmijenjeno stanje đe su svi spoljni nadražaji blokirani, a abhidhama to predviđa za jhanu. Na drugoj strani, zen kaluđer koji upražnjava postojanost pažnje bilježi svaki nadražaj sa jednakim zanimanjem, što abhidhama vezuje za ovu vrstu meditacije.

Za ličnost nijesu od značaja ovi privremeni efekti, već trajne promjene. Mnogo toga može izazvati dramatične ali kratkotrajne promjene u ličnosti - psihedeličke droge su jedan od primjera za to. Ali te promjene moraju potrajati da bi imale nekog značaja za ličnost. Abhidhama smatra da meditacija može izazvati trajne promjene u ličnosti. Skorašnja empirijska istraživanja ličnosti vježbača potvrđuju glavno predviđanje, tj. opadanje negativnih i povećanje broja pozitivnih psiholoških stanja. Na primjer, nađeno je da su vježbači u odnosu na nevježbače znatno manje strepljivi, zatim imaju manje psihosomatskih smetnji, više pozitivnih raspoloženja i manje su neurotični prema Ajzenkovoj skali. Vježbači takođe pokazuju povećanje nezavisnosti od situacije, tj. unutarnju kontrolu; spontaniji su i imaju veću sposobnost uspostavljanja prisnog kontakta, više prihvataju sebe i u većoj mjeri imaju stav samopoštovanja ; ostvaruju veći stepen saosjećanja s drugom osobom ; imaju manji strah od smrti. Iako ove studije nijesu bile specifično smišljene da bi provjerile stavove abhidhame o uticaju meditacije na ličnost, njihovi podaci idu u pravcu potvrde njene glavne premise: da meditacija smanjuje negativna stanja i uvećava broj pozitivnih.

U svom udžbeniku iz psihologije, Viljem Džejms je zabilježio vrijednost vježbanja pažnje: “Sposobnost voljnog vraćanja odlutale pažnje, nanovo i nanovo, je korijen razboritosti, karaktera i volje. Niko nije compos sui ako to nema. Obrazovanje koje bi razvijalo ovu sposobnost bilo bi obrazovanje par excellence. Ali, lakše je odrediti ovaj ideal nego dati praktična uputstva da se on ostvari”. Iako je “voljno vraćanje odlutale pažnje” osnovni korak u meditaciji, Džejms očigledno nije bio svjestan da je vježbanje koje je preporučio postojalo u istočnim psihologijama. Mada su Džejmsu bili poznati neki aspekti istočne filozofije, nije čudno što on nije znao za njihove psihologije. Većina američkih teoretičara ličnosti nije znala za ove istočne psihologije. To je razumljivo ako se ima u vidu da su one doskora bile nedostupne onima koji nijesu čitali pali, sanskrit ili druge jezike kojima su izložene ove psihologije. Pored toga, i kad su prevedene na engleski ove psihologije su rijetko kao takve i identifikovane i češće su smatrane religijskim učenjima. Kad je ranijim teoretičarima ličnosti, kao što je Frojd, skretana pažnja na ove psihologije, one su bile odbacivane.

Frojd, koji je proizašao iz pozitivizma nauke devetnaestog vijeka, imao je negativan stav prema ovim istočnim učenjima. Na primjer, u svom uvodu u delu “Nelagodnost u kulturi”, Frojd govori o tome kako je primio pismo od francuskog pisca Romena Rolana, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koji je postao učenik velikog indijskog sveca Sri Ramakrišne. Rolan je opisao osjećanje nečeg “bezgraničnog i nesputanog”, smatrajući to “fiziološkom osnovom dobrog dijela mudrosti misticizma”. Ovo osjećanje jedinstva sa univerzumom Frojd je okarakterisao kao “okeansko” i, priznajući svoju zbunjenost i nemogućnost da takvo okeansko osjećanje nađe u sebi, protumačio taj doživljaj u maniru usaglašenom sa njegovom teorijom. Frojd je rekao da okeansko osjećanje potiče od osjećanja svemoći koje je pretvaranje u suprotnost đečijeg osjećanja bespomoćnosti. Ovo osjećanje bespomoćnosti on je smatrao genetičkim izvorom religije. U skladu sa tim antireligijskim nagnućem Frojd je pisao: “Ideja da ljudi dobijaju znak o njihovoj vezi sa svijetom oko njih putem neposrednog osjećanja koje je od početka upravljeno na tu svrhu zvuči tako čudno i tako se loše uklapa u tkanje naše psihologije da je opravdano ako se pokuša otkriti psihoanalitičko - tj. genetičko - objašnjenje takvog osjećanja”.

Reagujući na ovaj način na Rolanov neuobičajen doživljaj, Frojd je izrazio stav koji je od tada postao pretpostavka za mnoge, ako ne i većinu onih koji su se nadovezivali na psihoanalitičku lozu koju je on osnovao. Na primjer, Franc Aleksander je u tekstu pod naslovom “Budističko vježbanje kao vještačka katatonija”, odrazio Frojdova osjećanja. Sa stanovišta psihoanalize Aleksander je budističku meditaciju ocijenio kao “libidinalno, narcističko okretanje ka unutra, vrstu vještačke šizofrenije”.

Djelo Karla Junga pokazuje da je on bio mnogo bolje obaviješten o istočnim psihologijama nego što su to bili Frojd i Aeksander.

Međutim, većina zapadnih teoretičara ličnosti bila je nesvjesna čak i činjenice da postoje istočne psihologije poput abhidhame. Čak i da im je pažnja bila skrenuta na ove psihologije, vjerovatno je da bi većina teoretičara umanjila njihovu valjanost zbog nekog od brojnih razloga. Na primjer, za bihejvioristu psihologija poput onih sa Istoka bila bi neprihvatljiva zbog svog introspektivnog, fenomenološkog karaktera. Bihejviorističko stanovište je da se unutarnji doživljaj ne može naučno istraživati i otuda se psihologija ne može zasnivati na samoposmatranju. U svojoj ranoj fazi bihejviorizam je vodio rane bitke sa Tičenerovim introspekcionistima, koji su imali stanovišta vrlo slična abhidhami: da je svijest moguće neposredno posmatrati, da je ona sastavljena od jedinica koje se mogu opisati i da je posao psihologa da sprovede analizu do njenih komponenti. Ističući bihejviorističku poziciju, Votson je emfatično kritikovao introspekcioniste koje je optužio da su ono što se ranije nazivalo duša sada zamijenili “sviješću”: “Izgleda da je došlo vrijeme da psihologija mora da odbaci svako pozivanje na svijest; da se više ne zavarava misleći da ona duševna stanja pretvara u predmet posmatranja”. Ovaj antiintrospekcionistički stav bihejviorista svakako bi ih vodio tome da osporavaju valjanost istočnih psihologija.

Kako savremeni psiholozi budu obraćali pažnju na antičke istočne psihologije poput abhidhame, predubjeđenja spram njih, poput onih koja imaju bihejvioristi, trebalo bi sve manje da znače. Istočne psihologije dolaze iz tradicije koja je u velikoj mjeri religijska i metafizička, ali koja je takođe zasnovana na posmatranju i neposrednom doživljaju. Zapadna psihologija, s druge strane, dolazi iz pretežno filozofske i naučne tradicije. Svaka od njih ima njoj odgovarajući domen, kao i svoja ograničenja; istočne psihologije, poput naših, jesu teorije ljudskog ponašanja vrijedne poštovanja. Porast interesovanja za istočnu psihologiju pokazuje da ona konačno zaslužuje naše poštovanje.
 
Ovo sto on pise krace se pise ovako, i tacnije:
Refleksologija (Ruska fiziološka škola) (Ivan Pavlov, Ivan Sečenov, Vladimir Behtjerev): Sečenov izdaje knjigu "Refleksi velikog mozga": "postoje refleksi i u mozgu a ne samo kičmenoj moždini, jer i tamo smo otkrili dolivno-informativne (aferentne) neurone, i odlivno-akcione (eferentne), samo što tamo postoje i procesi kočenja neurona od drugog/drugih (inhibicija) i pospješivanja (ekscitacija. Ispitali smo da li se može izazvati refleks draženjem velikog mozga kod životinja.") Pavlov: "ako poslije paljenja svijetla 65 puta dam zvučnu draž, kasnije će na samo paljenje subjekat da reaguje tako što će čuti zvuk. Ja sam to dokazao. Isto tako, ako vremenski ravnomjerno dajem draž pa ona izostane onda će se i kada nastavi da izostaje primjećivati, iako je nema.") Behtjerev: "životinje se nekad ponašaju kao da imaju inteligenciju, ali to je rezultat prethodnog slučajnog uspjeha koji se sabirao sa drugima" Anohin: "u mozgu postoje sistemi da kada je jedno moguće rešenje problema potpuno sprijeceno dođe do drugog".
Francuski hipnotizeri i psihoterapeuti (Jean-Martin Charcot, Piere Janet): "simptom nestaje kada se uzrok traume ponovo preživi pod hipnozom, ali se ovaj put reaguje drugačije. Kao pri vraćanju u prošlost. Tako se mijenja ličnost, pa nesaje uzrok simptoma"
Strukturalizam (Wilhelm Wundt) - "sve se sastoji od najprostijih elemenata, neke vrste atoma. Nadjimo elemente koji svojih sklapanjem grade slozene Ψ (psihicke) dozivljaje."
Funkcionalizam (William James) - "ne sastoji se od elemenata, jer osnovna karakterisitka Ψ u prelaznosti iz jendog u drugo stanje, kontinuiranosti, toku..." "Ne smije se zanemariti uticaj Φ (fizičkog) na Ψ, koji ne mora negirati hipotezu o indeterminizmu (slovodi volje, odn. izbora), jer Ψ moze da mijenja Φ, pa tako i uticaj njega na sebe"
Geštalt (Fenomenoloska orijentacija u filozofiji: Edmund Husserl) (Max Wertheimer): "slika ima vise nego sto cini zbir njenih elemenata, kad gledam livadu, drvo, kucu i loptu ja ne vidim 3019241 boja, nego nesto drugo pridodato" Husserl: "cjelina je vise nego zbir djelova, iako ja nikad nisam vidio dio pa da kazem sto je on, da i onda mogu da potvrdim receno" (glupost)
Psihologija tjelesne građe (William Herbert Sheldon): "Ψ je bar donekle određeno time da li se više razvio sloj embriona (nerođeno dijete koje još nije sposobno da se rodi sa "svačim" što treba) koji čini 1. unutrašnje organe (somatotonija) 2. mišiće (viscerotinija) 3. nervni sistem (cerebrotonija). Ovo zasnivam na osnovu proučavanja 4000 fotografija muškog tijela, i analize tih ljudi."
Bihejviorizam/Biheviorizam (oboje pravilno) (James Watson) (Enviromentalistička orijentacija u filozofiji (Fojerbah, Lenjin, Todor Pavlov ("Teorija odraza"), John Locke, itd.): "Proučavajmo ponašanje nezavisno od onoga ko se ponaša. Mi objektivno gledano ne možemo dokazati ni da postoji svijest. Mišljenje je mikropokretanje govorne muskulature a nekad i očiju (oborena teza), emocija nema ako nema organskih promjena u krvotoku (oborena teza). Čovjek zaista ima, kao što kaže Pavlov, uslovljavanje koje ne mora biti voljno (Pavlovljev "B tip uslovljavanja") (oborena teza) i moguće je kažnjavanjem sputati i snove/želje a kamo li same neželjene aktivnosti (oborena teza toliko da je dokazano da važi suprotna)" (gluposti)
Psihoanaliza i Ego-psihologija (Freud Sigmund, Joseph Breuer, djelimično Pierre Janet, kasnije Ana Freud i Erick Erikson i Erih From i ranije Dostojevski, koji se smatra stvarnim osnivačem): "Za Ψ ne važe zakoni materijalnog svijeta, ona (duša, Ψ) je od posebne vrste supstance. Onoliko koliko odricanjem od želja, misli, emocija i opažaja sputavamo svoju slobodu izbora, postojala ona samo prividno ili ne, a postoji stvarno, toliko smo bolesni. Isto tako: ako se odreknemo uloge pola koja nam je slučajno data tijelom, pa pomalo postanemo feminizirani, toliko smo bolesni. Isto tako, paranoja nastaje od neke vrste skrivene i stvarne dijelom homoseksualnosti. Narcizam, odnosno odricanje od prave ljubavi prema bližnjemu svome i onom tipu ličnosti koji voliš, dovodi do psihoza. Seks nije seks ponekad, a nekad je samo primanje gostiju koji nemaju kompjuter da rade na tvoj seks") (sve je dokazano u neurologiji ovo, a i u tome što je uspješnost psihoanalize u psihoterapiji 80%, zvanično, i što — iako se govori da je "spora" — ona ono što druge psihoterapije liječe brzo liječi duplo brže, a neke stvari koje one ne mogu liječi sporije. Psihoanalitičar mora i sam da bude psihoanaliziran, i za upis se zahtijeva diploma bar eto jedne humanističke/humane nauke (sociologija, psihologija, psihijatrija (nakon studija medicine to je specijalizacija), filozofija, pedagogija, itd.)
Teorija polja (Kurt Lewin): "psiha je topološki (po poljima) organizovana. Nadražaji se šire od centra ka periferiji, i obratno, i raspored polja je bitan. Polja aktiviraju susjedna, i što je više polja to je ličnost "slojevitija/razvijenija". Polja imaju vrijednost (religioznu, obožavajuću, ljubavnu, pravdoljubivu, ili zluradu kod zlih, itd.). Kada su polja jednake vrijednosti može doći do konflikta dvostrukog odbijanja odnosno privlačenja, što parališe psihu."
Kognitivizam: "sve je sačinjeno od opažaja, i čak i motorne reakcije su određene opažajima. Naučimo zakone opažaja, to kako on prerasta u misao, kako misao u plan, kako plan u djelo, kako se formira slika o sebi i drugima, kako dolazi do grešaka u mišljenju, mjerimo brzinu saznajnih (kognitivnih) procesa. Sve je u saznanju.)
Animalni magnetizam i Neurolingvističko Programiranje (Mesmer, Paracelsus): "tijela drugih ljudi imaju nejednak magnetizam kojim djeluju na duše drugih, pa ko ima jači može da naturi svoju volju drugome. Potrebno je samo izvesti nešto što će čovjeka da iznenadi, i on onda pada u hipnozu, ali treba se zanijeti toliko da i sam sebe iznenadiš pa rizikuješ da oboje padnete, ali to je mali rizik, jer postoji osigurano buđenje u narednih 8-12-15 sati u tom slučaju."
Eklekticizam (John Eccles): "od svega pomalo"
Interakcionizam (Gottfried Wilhelm Leibniz): "tijelo i duša (Φ i Ψ) rade odvojeno, ali u predodređenoj harmoniji. Svako poklapanje volje duše sa činovima tijela je neuslovljeno nekim dodirom među njima koji nije predodređen harmonijom."
Neurofizilogija sa dozvoljavanjem slobode izbora (Donald Hebb): "Pavlov je glup. Mi zaista jesmo apsolutno naivniji i od malog jadno-razvijenog djeteta u intelektulanom pogledu, u pogledu pameti, jer mislimo da u multipoj sklerozi slučajno dolazi do istovremene aktivacije svih neurona u... Dokaz da su Φ i Ψ dvije stvari je to što se samo opažanje mora učiti, a samo izvođenje pokreta se odvija pod uticajem opažanja... gdje imamo i circulus vitiosus (beskonačno kruženje) ako ne pretposavimo i postojanje Ψ. Mističari nisu radili "ništa" nego "nešto". Sad idemo na neurologiju da vidimo je li to tako..."
Egzistencijalizam (Na osnovu radova Kjerkegora, kasnije Sartra i Frojda, ali osnov je opet pisac Dostojevski) "čovjek je u egzistencijalnoj bačenosti u tijelo, pol, mjesto... ali ima aposloutnu slobodu izbora. Sve je urađeno baš tako da se realizuje sloboda do te mjere da čovjek ima slobodu i da se odrekne slobode odlučivanja. Čovjek, da bi se izmijenio nabolje, mora da razvija sisteme toga što bira da obožava, voli, poštuje, cijeni... I mora da rizikuje. Ajde da mu ja budem savjetnik sa njim koji trenutno proživljava njegovu vezu i savjetuje ga da dragoj kupi cvijeće i ljubi ruke iako je to "prevaziđeno" objašnjavajući mu zašto..."
 
Poslednja izmena:
@ DOBAR SISTEM: 26

U pravu si. Erotska energija je u pitanju a ne seksualna. Nisam upotrebio adekvatan izraz, mada sam ipak mislio na to isto sto se pod pojmom erotske energije podrazumeva.

- - - - - - - - - -

Dragoljub69:
A.Adler definitivno,ne zanemarujući bihevioristički pristup posebno nagonskim dejstvima...
Neprocenjiv je njegov doprinos psihologiji dece.
Kliknite za proširenje...


Imam drugaricu koja je diplomirala psihologiju, i ona kaze da bihejvioralna terapija daje dobre rezultate iskljucivo kode dece, a slabe kod odraslih osoba.
 
A za ovo nisam u pravu je li? — Posto ignorises... — Mnogo bi bilo da sam i za to u pravu, zar ne? A ipak jesam!
DOBAR SISTEM: 26:
A ne kad ne mozes ni sam sebi. U toj knjizi kazes da su Janet, Breuer i Freud lijecili pacijente, a ustvari su Brojer i (dijelom) Frojd lijecili prvu, a sve ostale Frojd, dok se Žane navodi u fusnotama vezano sa lijecenjem tih pacijentkinja nevezanih stvari, i kasnije u teoretskom dijelu, a ne kao saradnik na lijecenju. Mogu i da ti citiram fotoaparatom Sadržaj, jer tu pise ko je lijecijo koju od tih 5.
necesmeucit.png

NEĆEŠ ME UČIT ŠTO SAM ČITAO... I neću ni da čitam to što ti pišeš na temi, jer bi sigurno morao da ispravim milion stvari, jer iz tih predmeta sam ti rekao da imam B koje bi bilo A da sam izasao na bar jedan kolokvijum (Psihologija licnosti) i cisto A iz (Skole i pravci u psihologiji).
Kliknite za proširenje...
 
Poslednja izmena:
bata93:
Često se za Frojda, Junga i Adlera kaže da su oni trojica velikana psihologije, dok im neki pridodaju i Eriha Froma kao četvrtog. Mogu da kažem da sam pročitao sva najznačajnija dela prve trojice i da sam od Eriha Froma pročitao nekoliko knjiga koja se više tiču individualne psihologije (zato što me socijalna psihologija o kojoj on piše malo manje zanima).

Elem, mogu da kažem da iako svi oni imaju svoje teorije koje su jedne drugima dijametralno suprotne, ipak iz učenja svakog od njih može izvući makar deo istine, mada takođe postoje i neke tačke u kojima se svi oni slažu.

Da krenem od Frojda. Sigmund Frojd je nesumnjivo postavio fundamentalne temelje psihodinamskih psiholoskih teorija, iako se većina njegovih teza danas smatraju za prevaziđene. Rekao bih da je bio u pravu kada je tvrdio da je nesvesni deo uma često bitniji od svesnog dela, i takođe da se temelj ličnosti formira u prvih 4-5 godina detetovog života.
U čemu je grešio Frojd? Mislim da je grešio u tome što je suviše značaja pridavao seksualnosti odn. libidu. Takođe, jako je upitna njegova teorija o Edipovom odn. Elektrinom kompleksu, a njegove kasnije teorije koje je nekoliko puta dorađivao o tzv. "nagonu smrti" se smatraju za naučno neutemeljene. Takođe, i sledbenici moderne psihoanalize su ublažili mnoge Frojdove stavove.


Što se Alfreda Adlera tiče, on je poput Frojda takođe dosta jednostran, ali je pak otišao u jednu drugu krajnost jer je nipodaštavao nesvesni deo uma, a celukupno težište uzroka neuroza je pronalazio u kompleksu niže vrednosti, takmičarstvu i težnji za moći. Za njega seksualnost uopšte nema veliki značaj, ali je interesantno da je i on poput Frojda takođe smatrao da se temelj ličnosti formira u prvih 5 godina.


Karl Gustav Jung je pokušao da objedini i Frojdovu i Adlerovu teoriju, ali je pridodao još dosta raznih fenomena, kao na primer kolektivno nesvesno i parapsihološki sinhronicitet. Za razliku od Frojda koji je smatrao da u čoveku postoje dve suprotstavljene energije - libido i nagon smrti (mada je u svojim ranijim teorijama spominjao i nagon samo-održanja EGA), Jung je smatrao da je libido opšta psihička energija, a ne samo energije seksualne prirode i takođe da ne postoji nagon smrti. Što se tiče arhetipova, iako ih je njihove tragove Jung tražio ne samo u snovima, već i u mitovima pa čak i u spisima o alhemiji, danas gotovo svi psiholozi odbacuju njegovu teoriju o arhetipovima kao naučno-neutemeljenu. Jos jedna zanimljiva Jungova teza koju novija istraživanja odbacuju jeste da zbog razlika u kolektivnom nesvesnom izmedju zapadnog čoveka i ljudi sa istoka, zapadnom čoveku navodno nisu preporučljive neke istočnjačke duhovne prakse kao npr. joga.


Erih From je slično Frojdu smatrao da je nesvesni deo ličnosti takođe jako važan, ali je poput psihoanalitičara novijeg doba ublažio mnoge Frojdove stavove, a poznate su njegove kritike Edipovog kompleksa u kojima je on tražio njegove korene i u drugim uzrocima, a ne samo u seksualnosti. Takođe, jedna od centralnih tema Fromovih dela je čovekovo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti u ljudskom društvu, čime njegovo učenje ima donekle izvesne sličnosti i sa teorijom Alfreda Adlera. On tako dete koje želi da se odvoji od roditelja upoređuje sa robom koji kada se napokon izbori za svoju slobodu se odjednom nađe u pretežno neprijateljski nastrojenom svetu. Čovek koji je kao "rob" bio nečije vlasništvo, sada kao slobodan čovek se oseća nesigurno i paradoksalno ponovo traži sigurnost u udruživanju sa drugim ljudima, ali i u potčinjavanju raznim autoritetima i ideologijama, u čemu From prepoznaje korene fašizma i drugih totalitarnih ideologija.


Naravno, pored teorija pomenutih velikana Zapadnih grana psihologije, danas postoji veoma širok spektar od nekoliko desetina raznoraznih psiholoških teorija, a bez da računamo psihološke teorije i duhovne prakse koje dolaze sa Istoka (Idnije, Tibeta, Kine itd.). Koliko mi je poznato, kod nas se na fakultetima najviše izučavaju dve teorije - kognitivno-bihejvioralna i transakciona analiza. Bio bih zahvalan ako bi neko napisao u najkraćim crtama koje su osnovne teze kognitivno-bihejvioralne terapije i transakcione analize, i koliko su ove dve teorije u skladu sa ranijim tezama koje su iznosili Frojd, Junga, From i Adler.
Kliknite za proširenje...

Frojd je u pravu, oni koji ga negiraju (?) imaju razloge zašto to čine
 
Je li to ono "bombardovanje" intelektualnim sadržajima...
Nešto se prisećam,ali da je to čemu ja bih sigurno zapamtio...Naime ,imam solidan
nos da "namirišem" vredne doktrine... (Dugo bi bilo da objašnjavam kako ja to mislim...
Neko bi rekao intuituivno,ali nije nego iracionalna provera koja ima i matematsku podlogu...
Ne kažem da se ponekad i ne preveslam...:mrgreen:)
 
b@ćkø:
Često se za Frojda, Junga i Adlera kaže da su oni trojica velikana psihologije, dok im neki pridodaju i Eriha Froma kao četvrtog. Mogu da kažem da sam pročitao sva najznačajnija dela prve trojice i da sam od Eriha Froma pročitao nekoliko knjiga koja se više tiču individualne psihologije (zato što me socijalna psihologija o kojoj on piše malo manje zanima).

Elem, mogu da kažem da iako svi oni imaju svoje teorije koje su jedne drugima dijametralno suprotne, ipak iz učenja svakog od njih može izvući makar deo istine, mada takođe postoje i neke tačke u kojima se svi oni slažu.

Da krenem od Frojda. Sigmund Frojd je nesumnjivo postavio fundamentalne temelje psihodinamskih psiholoskih teorija, iako se većina njegovih teza danas smatraju za prevaziđene. Rekao bih da je bio u pravu kada je tvrdio da je nesvesni deo uma često bitniji od svesnog dela, i takođe da se temelj ličnosti formira u prvih 4-5 godina detetovog života.
U čemu je grešio Frojd? Mislim da je grešio u tome što je suviše značaja pridavao seksualnosti odn. libidu. Takođe, jako je upitna njegova teorija o Edipovom odn. Elektrinom kompleksu, a njegove kasnije teorije koje je nekoliko puta dorađivao o tzv. "nagonu smrti" se smatraju za naučno neutemeljene. Takođe, i sledbenici moderne psihoanalize su ublažili mnoge Frojdove stavove.


Što se Alfreda Adlera tiče, on je poput Frojda takođe dosta jednostran, ali je pak otišao u jednu drugu krajnost jer je nipodaštavao nesvesni deo uma, a celukupno težište uzroka neuroza je pronalazio u kompleksu niže vrednosti, takmičarstvu i težnji za moći. Za njega seksualnost uopšte nema veliki značaj, ali je interesantno da je i on poput Frojda takođe smatrao da se temelj ličnosti formira u prvih 5 godina.


Karl Gustav Jung je pokušao da objedini i Frojdovu i Adlerovu teoriju, ali je pridodao još dosta raznih fenomena, kao na primer kolektivno nesvesno i parapsihološki sinhronicitet. Za razliku od Frojda koji je smatrao da u čoveku postoje dve suprotstavljene energije - libido i nagon smrti (mada je u svojim ranijim teorijama spominjao i nagon samo-održanja EGA), Jung je smatrao da je libido opšta psihička energija, a ne samo energije seksualne prirode i takođe da ne postoji nagon smrti. Što se tiče arhetipova, iako ih je njihove tragove Jung tražio ne samo u snovima, već i u mitovima pa čak i u spisima o alhemiji, danas gotovo svi psiholozi odbacuju njegovu teoriju o arhetipovima kao naučno-neutemeljenu. Jos jedna zanimljiva Jungova teza koju novija istraživanja odbacuju jeste da zbog razlika u kolektivnom nesvesnom izmedju zapadnog čoveka i ljudi sa istoka, zapadnom čoveku navodno nisu preporučljive neke istočnjačke duhovne prakse kao npr. joga.


Erih From je slično Frojdu smatrao da je nesvesni deo ličnosti takođe jako važan, ali je poput psihoanalitičara novijeg doba ublažio mnoge Frojdove stavove, a poznate su njegove kritike Edipovog kompleksa u kojima je on tražio njegove korene i u drugim uzrocima, a ne samo u seksualnosti. Takođe, jedna od centralnih tema Fromovih dela je čovekovo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti u ljudskom društvu, čime njegovo učenje ima donekle izvesne sličnosti i sa teorijom Alfreda Adlera. On tako dete koje želi da se odvoji od roditelja upoređuje sa robom koji kada se napokon izbori za svoju slobodu se odjednom nađe u pretežno neprijateljski nastrojenom svetu. Čovek koji je kao "rob" bio nečije vlasništvo, sada kao slobodan čovek se oseća nesigurno i paradoksalno ponovo traži sigurnost u udruživanju sa drugim ljudima, ali i u potčinjavanju raznim autoritetima i ideologijama, u čemu From prepoznaje korene fašizma i drugih totalitarnih ideologija.


Naravno, pored teorija pomenutih velikana Zapadnih grana psihologije, danas postoji veoma širok spektar od nekoliko desetina raznoraznih psiholoških teorija, a bez da računamo psihološke teorije i duhovne prakse koje dolaze sa Istoka (Idnije, Tibeta, Kine itd.). Koliko mi je poznato, kod nas se na fakultetima najviše izučavaju dve teorije - kognitivno-bihejvioralna i transakciona analiza. Bio bih zahvalan ako bi neko napisao u najkraćim crtama koje su osnovne teze kognitivno-bihejvioralne terapije i transakcione analize, i koliko su ove dve teorije u skladu sa ranijim tezama koje su iznosili Frojd, Junga, From i Adler.
Kliknite za proširenje...
Mislim da je važnije pitanje: od čije teorije imamo više koristi, odnosno šta praktično možemo da uradimo sa tim saznanjima?
 
b@ćkø:
Često se za Frojda, Junga i Adlera kaže da su oni trojica velikana psihologije, dok im neki pridodaju i Eriha Froma kao četvrtog. Mogu da kažem da sam pročitao sva najznačajnija dela prve trojice i da sam od Eriha Froma pročitao nekoliko knjiga koja se više tiču individualne psihologije (zato što me socijalna psihologija o kojoj on piše malo manje zanima).

Elem, mogu da kažem da iako svi oni imaju svoje teorije koje su jedne drugima dijametralno suprotne, ipak iz učenja svakog od njih može izvući makar deo istine, mada takođe postoje i neke tačke u kojima se svi oni slažu.

Da krenem od Frojda. Sigmund Frojd je nesumnjivo postavio fundamentalne temelje psihodinamskih psiholoskih teorija, iako se većina njegovih teza danas smatraju za prevaziđene. Rekao bih da je bio u pravu kada je tvrdio da je nesvesni deo uma često bitniji od svesnog dela, i takođe da se temelj ličnosti formira u prvih 4-5 godina detetovog života.
U čemu je grešio Frojd? Mislim da je grešio u tome što je suviše značaja pridavao seksualnosti odn. libidu. Takođe, jako je upitna njegova teorija o Edipovom odn. Elektrinom kompleksu, a njegove kasnije teorije koje je nekoliko puta dorađivao o tzv. "nagonu smrti" se smatraju za naučno neutemeljene. Takođe, i sledbenici moderne psihoanalize su ublažili mnoge Frojdove stavove.


Što se Alfreda Adlera tiče, on je poput Frojda takođe dosta jednostran, ali je pak otišao u jednu drugu krajnost jer je nipodaštavao nesvesni deo uma, a celukupno težište uzroka neuroza je pronalazio u kompleksu niže vrednosti, takmičarstvu i težnji za moći. Za njega seksualnost uopšte nema veliki značaj, ali je interesantno da je i on poput Frojda takođe smatrao da se temelj ličnosti formira u prvih 5 godina.


Karl Gustav Jung je pokušao da objedini i Frojdovu i Adlerovu teoriju, ali je pridodao još dosta raznih fenomena, kao na primer kolektivno nesvesno i parapsihološki sinhronicitet. Za razliku od Frojda koji je smatrao da u čoveku postoje dve suprotstavljene energije - libido i nagon smrti (mada je u svojim ranijim teorijama spominjao i nagon samo-održanja EGA), Jung je smatrao da je libido opšta psihička energija, a ne samo energije seksualne prirode i takođe da ne postoji nagon smrti. Što se tiče arhetipova, iako ih je njihove tragove Jung tražio ne samo u snovima, već i u mitovima pa čak i u spisima o alhemiji, danas gotovo svi psiholozi odbacuju njegovu teoriju o arhetipovima kao naučno-neutemeljenu. Jos jedna zanimljiva Jungova teza koju novija istraživanja odbacuju jeste da zbog razlika u kolektivnom nesvesnom izmedju zapadnog čoveka i ljudi sa istoka, zapadnom čoveku navodno nisu preporučljive neke istočnjačke duhovne prakse kao npr. joga.


Erih From je slično Frojdu smatrao da je nesvesni deo ličnosti takođe jako važan, ali je poput psihoanalitičara novijeg doba ublažio mnoge Frojdove stavove, a poznate su njegove kritike Edipovog kompleksa u kojima je on tražio njegove korene i u drugim uzrocima, a ne samo u seksualnosti. Takođe, jedna od centralnih tema Fromovih dela je čovekovo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti u ljudskom društvu, čime njegovo učenje ima donekle izvesne sličnosti i sa teorijom Alfreda Adlera. On tako dete koje želi da se odvoji od roditelja upoređuje sa robom koji kada se napokon izbori za svoju slobodu se odjednom nađe u pretežno neprijateljski nastrojenom svetu. Čovek koji je kao "rob" bio nečije vlasništvo, sada kao slobodan čovek se oseća nesigurno i paradoksalno ponovo traži sigurnost u udruživanju sa drugim ljudima, ali i u potčinjavanju raznim autoritetima i ideologijama, u čemu From prepoznaje korene fašizma i drugih totalitarnih ideologija.


Naravno, pored teorija pomenutih velikana Zapadnih grana psihologije, danas postoji veoma širok spektar od nekoliko desetina raznoraznih psiholoških teorija, a bez da računamo psihološke teorije i duhovne prakse koje dolaze sa Istoka (Idnije, Tibeta, Kine itd.). Koliko mi je poznato, kod nas se na fakultetima najviše izučavaju dve teorije - kognitivno-bihejvioralna i transakciona analiza. Bio bih zahvalan ako bi neko napisao u najkraćim crtama koje su osnovne teze kognitivno-bihejvioralne terapije i transakcione analize, i koliko su ove dve teorije u skladu sa ranijim tezama koje su iznosili Frojd, Junga, From i Adler.
Kliknite za proširenje...
Samo polako i bez previše sadržaja odjednom. Nabacano psiholoških konstrukata i teorija cele 2 strane,dugački postovi od jednog člana, jedan za drugim.
(Sve to može da nađe sam na mreži koga zanima.)
Tema bi trebalo da bude diskusija... da se i drugi uključe.
I preglednija.
 
Poslednja izmena:
Zjakakaka:
Mislim da je važnije pitanje: od čije teorije imamo više koristi, odnosno šta praktično možemo da uradimo sa tim saznanjima?
Kliknite za proširenje...
slažem se.
Za različite tipove emocionalnih teškoća (poremećaja)
postoje i psihoterapeutski pravci (tretmani) koji se preporučuju.
Ako je problem dubljeg tipa ili recimo traume iz ranog detinjstva - psihoanaliza je metoda izbora.
Ako je problem u funkcionisanju ovde i sada - onda neka od tehnika KBT.
 
Zjakakaka:
Mislim da je važnije pitanje: od čije teorije imamo više koristi, odnosno šta praktično možemo da uradimo sa tim saznanjima?
Kliknite za proširenje...
Adler govori o tome da ljudi koji boluju od neuroze, prestupnici i njima slični, imaju problem sa socijalizacijom jer su obeshrabreni i usmereni samo na ličnu dobit. Kaže da sa njima treba raditi na razvoju saradničkih odnosa, da ih treba ohrabriti i okrenuti korisnoj strani života, drugima, tako da rade za zajednicu. Kada su deca u pitanju, puno polaže na škole u slučaju kada su roditelji zatajili (a uglavnom u njima vidi uzrok problema). Međutim, on skoro da ništa ne kaže o tome kako to postići, a upravo je to najteže jer takve osobe po pravilu pružaju snažan otpor takvim nastojanjima. Zato smatram da nam je Adler samo otkrio toplu vodu, a jako malo nam je dao o onom najvažnijem, a to je tehnika. Kako to postići? To je izgleda ostavio nama, da sami smislimo.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Džudi S
Ko su pametni ljudi?
2
Odgovora
41
Pregleda
654
AleksaJ
AleksaJ
A
Odlike osobe koja je Psihopata
Odgovora
7
Pregleda
264
analiticki 12
A
salko dinamitas
Da li je zloba uzrok sirenja teorija zavjera ?
2
Odgovora
34
Pregleda
478
Sensei
Sensei

Back
Top