Počela si dobro prikaz, ali si u međuvremenu malo odlutala.

Iz gomile anti-utopističkih filmova, moguće i Matrixa, prosto si učitala sve negativne refleksije i tako si se odaljila od ovog konkretnog.

U njemu opšta ideja nije baš na strani tih i takvih senzacija...

Čak i naprotiv. Ne znam kako ti je to izmaklo...
Vidiš, u ovom filmu, ljudi ne robuju mašinama, ali ni mašine ljudima... Umesto toga, čovečanstvo je našlo zajedničko, izbalansirano, neutralno tlo u okviru koga na neki način ispituje sebe i svoje mogućnosti, računari i simulirani svetovi im služe za oglede - bukvalno kao ogledalo - a sve skupa pod okriljem određene, da kažem, kapitalističke iliti neokolonijalne misli koja sve svodi na "osvajanje novih prostora" i kroz ključne kapitalističke reči: "prilika" i "razvoj".
Oni nude svu rasterećujuću motivaciju za progresivnu, ne - regresivnu budućnost.

Ako malo bolje pogledaš, slično kao u Matrixu, ljudi nisu svesni da žive u simulaciji, ali za razliku od Matrixa, kako i sama reče da ne znaš kako da objasniš sem volšebno - oni verom da su realni stiču i realnu dušu u okviru toga prostora.

Neo i Triniti samo čizmama i mecima gaze preko dileme stvarnih ljudi u svom simuliranom svetu...

Na srećan način, ovde ta dilema ne postoji: ovi ljudi žive dovoljno stvaran život za njih, razvijaju sebe i realizuju se... To je ono što agent Smit u 1.delu na sredini kaže: "Prvi Matrix je bio svet u kom su svi bili zadovoljni..."

I onda tu prosto nema mesta učitavanju nekih anti-utopijskih i ružnih pomisli...
Ti možeš reći da si ono što opisuje Smit zamislila kao "Raj na Zemlji" pre onog kasnijeg, "realističnog" Matrixa - s podjednakom merom dobra i zla, čistoće i prljavštine, lepog i ružnog... Ali da li ga zaista vredi takvog zamišljati?

Ti kad pogledaš kako je u "13th flooru", ovaj matori naučnik inicijalno konstruisao svoj idealni svet... pa, to je svet iz njegove nostalgije.

Samo to... Ko kaže da je 1937.godine bio "Raj na Zemlji"?...

Ko može da tvrdi da je to bilo ikoje godine?

Čilager je naprosto sebi stvorio svet sa najlepšim sećanjima na svoj rani život u okviru neiskvarene, humanističke atmosfere... To zapravo znači da su SVA vremena takva, samo da toga nismo svesni... - još.
I da, naravno, i sadašnjost je takva - van svake nostalgije!

To je i poenta filma - koje god doba da portretiše, rani 20-ti, kraj 20-tog ili prva polovina 21-og veka (2024. u filmu kao krajnji cilj, joy,joy...


), svako od njih ima jednaku šansu za razvoj...
E, kao u svakoj dobroj drami, radnja se koncentriše na pojedince od iznimke ili značaja, ovde neobično ovaploćene oko jedne jedine ličnosti u dvosmernoj pojavi; glavni čova iz budućnosti koji je zaista korumpiran, umislio da je bog i eliminiše "svesna stvorenja" po svom nekom nahođenju, grandoman, kompleks veličine, narcisoidnost, sadista i sve što uz to ide i što je zaista jedini element anti-utopije u celoj ovoj zamisli...


Ali tu je i naš glavni lik kao antipod po neiskvarenosti i iskrenosti osećaja...koji na kraju ovog pokvarenog "sebe iz budućnosti" - ustvari "prave realnosti" uspeva da nadmudri, da ga samog odstrani kao elementa koji korumpira inače srećnu i naprednu realnost i da dođe na njegovo mesto - što po svemu i zaslužuje...

e On, na taj način, postaje pojedinac koji je značajniji od ljudi svoga izvornog, simuliranog sveta samim time što stiče vizionarsku sposobnost da sebe bukvalno istuneluje u naprednije realnosti (vidimo na kraju da je to stvarno i pravi svet, ali i budućnost, što je tačna simbolika vizionarstva)... no time ni drugi ljudi niti karakteri ne gube svoj značaj niti smisao - onaj crni detektiv, koji i sam na kraju skapira ko je i gde je i šta je - sve što traži je da njegov svet ostave na miru i da svako živi onako kako je navikao i kako voli... Znači, ovde se u svemu priloženom radi o pozitivnoj, a ne negativnoj povratnoj spregi...

Ovi svetovi se humanistički podupiru... U Matrixu, koji je ovom filmu pokrao slavu, to i dalje visi na nekom tankom i neodređenom koncu... Vozdra!


