- Poruka
- 20.755
Pazi ti kakvo je to sazvežđe filmskih veličina nekad bilo, kada ne samo da u istom periodu i na istom mestu
imaš petoro glumaca ovog kalibra, nego da je to tek ekipa za koju se potrefilo da je rođena 5. aprila.
Dodaj da je svakog od preostala 364 dana slavilo rođendan bar po još jedno-dvoje "zlatnih" i dobili smo velelepnu
galeriju junaka celuloida koja se više nikada neće ponoviti, niti se može uopšte zamisliti tako nešto.
Pet hiperzvezda, pet Oskarovaca, pet filmskih ikona.
Idem redom:
Melvin Daglas (1901. godina)
Uvaženi gospodin izumrle garde, gladak kao svilena buba, tokom tridesetih i četrdesetih je imao veliki broj glavnih uloga,
od kojih je najbitnija ona uz Gretu Garbo u Lubičevom klasiku "Ninočka".
Pedesete je gotovo sasvim pauzirao, bavio se samo TV-om, a onda zbog prirodno starolikog izgleda počeo da igra očeve
i češće dede, a počeo i da osvaja te nagrade koje je još ko zna kad zaslužio.
"Had" je Njumenov film o kom se retko priča, a koji je remek-delo nivoa filma "Cool hand Luke", Daglas je tu zaradio prvog
Oskara, drugog za "Being there" (iliti "Dobro došli, gospodine Čens" (vrh prevod)), a od jakih uloga iz poznog perioda mu je
i "Nikad nisam pevao za oca" u kom mu sina igra Džin Hekman.
Bet Dejvis (1908. godine)
Kraljica među kraljevima, ona o kojoj je najmanje potrebno trošiti reči, uz pomenutu Gretu Garbo i Ketrin Hepbern, sigurno
najbolja glumica koju je Holivud imao. Poznata po svojoj "no-nonsense" ličnosti, međutim njeni likovi su mogli da budu i
žestoki i ženstveni i vaki i naki, sve da odglumi i u svakoj situaciji da pokaže ko je gazda, pa makar se sam Bog(art) nalazio
prekoputa.
Može bilo koji muškarac da bude u filmu, ali ako je Bet tu, ona je glavna.
Filmove bolje ne ređati, eto recimo "All about Eve", "Pismo", "Mračna pobeda", "Džezebel", "Now, voyager", "Male lisice",
"Šta se dogodilo sa Bejbi Džejn", čisto da ne bude bez naslova.
Obožavam njen lik i glumu u filmu "Šta se dogodilo sa Bebi Džejn"
Spenser Trejsi (1900. godine)
Pomenusmo Džina Hekmana i Daglasa koji mu je igrao oca, a kada bi mogao glumački otac da se traži Džinčini, to bi morao
biti Spenser Trejsi, iako nemaju neke zajedničke uspomene.
Trejsi je, poput Hekmana, nešto najprirodnije što se može videti na platnu, to nije gluma, nije drama, to je pravi čovek od krvi
i mesa u svakoj ulozi, srećom filmovi nisu rađeni u 3D u njegovo vreme, verovatno bi publika u bioskopu počela da mu odgovara
i dobacuje misleći da je tu u prostoriji.
Jesu Brando, Klift, Din i ostali doneli tu revoluciju i "metod" glumu početkom pedesetih, ali svaki od Trejsijevih savremenika i kolega
je imao isti stav - "Bolje od njega ne može da se glumi, kraj priče, ende".
Snimio je čitav niz filmova sa partnerkom Ketrin Hepbern, tipa "Adamovo rebro", "Žena godine", "Pogodi ko dolazi na večeru"...
U 7 filmova mu je partnerka bila Ketrin Hepbern
Od ostalih filmova tu su "Bad day at Black Rock", "Fury", "Boys town", "Nirnberški proces", "Starac i more", "Inherit the wind" itd.
Preminuo je 17 dana pošto je završio snimanje folma "Pogodi ko dolazi na večeru" 1967. godine.
Gregori Pek (1916. godine)
Pravi mladić u ovoj delegaciji starina, visoki, naočiti i glasa krupnog skoro kao Petar Lazović...
Ne može se naći mana Gregoriju Peku i nije mu ni nađena kada je počeo da osvaja filmska prostranstva, odmah je krenuo ka vrhu
i od prvih uloga se nametnuo kao "leading man" za poželeti.
Od "Začaranog", "Duela na suncu", "Revolveraša", "Džentlmenskog sporazuma", "Praznika u Rimu" na početku, Oskarom nagrađenog
Atikusa Finča u "Ubiti pticu rugalicu" sredinom karijere.
U kasnijoj fazi nekim zanimljivim izborima kao što "Predskazanje" ili "Momci (dečaci) iz Brazila", Pekmen je bio i ostao pojam onoga što
smo već rekli, glavnog glumca tj. glavne glumeskare. Žene bi rekle "muškarčina".
Volter Hjuston (1883. godine)
Poslednji, najstariji i nikako najmanje važan. Hjuston je za mene možda najpotcenjeniji glumac čitavog tog doba, danas je najčešće ostao
poznat kao rodonačelnik dinastije Hjuston koju je ipak pre svega proslavio Džon, a nije malo ni Andželika.
Kod sina u filmu "Blago Sijera Madre" je i zaradio Oskara, ali taj glumac je imao još toliko toga genijalnog što je pružio.
Svega 20 godina filmske karijere, međutim uloge koje su varirale od kompleksnih ljubavnih priča do sirovih vesterna,
glavne uloge u kojima je pokazao sav raskoš i sposobnost da ih igra u maniru najboljih, a tek sporedne sa neverovatnim
zbirom i šarolikošću kada se sve stave na spisak, takve podvige malo, malo njih je imalo za tako kratko vreme.
"Dodsvort" je dragulj tridesetih i to je must-see za svakog ozbiljnog filmoljuba, pored toga "Yankee doodle dandy",
"Dragonwyck", Pekov "Duel na suncu", "Shanghai gesture" i mnogo toga drugog.
To je to, to su oni, ljudi bez kojih bi "zlatno doba Holivuda" bilo samo "doba Holivuda" i zbog kojih se ovaj period voli,
vrednuje i čuva od zaborava. Svaka čast, peti aprilu.
imaš petoro glumaca ovog kalibra, nego da je to tek ekipa za koju se potrefilo da je rođena 5. aprila.
Dodaj da je svakog od preostala 364 dana slavilo rođendan bar po još jedno-dvoje "zlatnih" i dobili smo velelepnu
galeriju junaka celuloida koja se više nikada neće ponoviti, niti se može uopšte zamisliti tako nešto.
Pet hiperzvezda, pet Oskarovaca, pet filmskih ikona.
Idem redom:
Melvin Daglas (1901. godina)
Uvaženi gospodin izumrle garde, gladak kao svilena buba, tokom tridesetih i četrdesetih je imao veliki broj glavnih uloga,
od kojih je najbitnija ona uz Gretu Garbo u Lubičevom klasiku "Ninočka".
Pedesete je gotovo sasvim pauzirao, bavio se samo TV-om, a onda zbog prirodno starolikog izgleda počeo da igra očeve
i češće dede, a počeo i da osvaja te nagrade koje je još ko zna kad zaslužio.
"Had" je Njumenov film o kom se retko priča, a koji je remek-delo nivoa filma "Cool hand Luke", Daglas je tu zaradio prvog
Oskara, drugog za "Being there" (iliti "Dobro došli, gospodine Čens" (vrh prevod)), a od jakih uloga iz poznog perioda mu je
i "Nikad nisam pevao za oca" u kom mu sina igra Džin Hekman.
Bet Dejvis (1908. godine)
Kraljica među kraljevima, ona o kojoj je najmanje potrebno trošiti reči, uz pomenutu Gretu Garbo i Ketrin Hepbern, sigurno
najbolja glumica koju je Holivud imao. Poznata po svojoj "no-nonsense" ličnosti, međutim njeni likovi su mogli da budu i
žestoki i ženstveni i vaki i naki, sve da odglumi i u svakoj situaciji da pokaže ko je gazda, pa makar se sam Bog(art) nalazio
prekoputa.
Može bilo koji muškarac da bude u filmu, ali ako je Bet tu, ona je glavna.
Filmove bolje ne ređati, eto recimo "All about Eve", "Pismo", "Mračna pobeda", "Džezebel", "Now, voyager", "Male lisice",
"Šta se dogodilo sa Bejbi Džejn", čisto da ne bude bez naslova.
Obožavam njen lik i glumu u filmu "Šta se dogodilo sa Bebi Džejn"
Spenser Trejsi (1900. godine)
Pomenusmo Džina Hekmana i Daglasa koji mu je igrao oca, a kada bi mogao glumački otac da se traži Džinčini, to bi morao
biti Spenser Trejsi, iako nemaju neke zajedničke uspomene.
Trejsi je, poput Hekmana, nešto najprirodnije što se može videti na platnu, to nije gluma, nije drama, to je pravi čovek od krvi
i mesa u svakoj ulozi, srećom filmovi nisu rađeni u 3D u njegovo vreme, verovatno bi publika u bioskopu počela da mu odgovara
i dobacuje misleći da je tu u prostoriji.
Jesu Brando, Klift, Din i ostali doneli tu revoluciju i "metod" glumu početkom pedesetih, ali svaki od Trejsijevih savremenika i kolega
je imao isti stav - "Bolje od njega ne može da se glumi, kraj priče, ende".
Snimio je čitav niz filmova sa partnerkom Ketrin Hepbern, tipa "Adamovo rebro", "Žena godine", "Pogodi ko dolazi na večeru"...
U 7 filmova mu je partnerka bila Ketrin Hepbern
Od ostalih filmova tu su "Bad day at Black Rock", "Fury", "Boys town", "Nirnberški proces", "Starac i more", "Inherit the wind" itd.
Preminuo je 17 dana pošto je završio snimanje folma "Pogodi ko dolazi na večeru" 1967. godine.
Gregori Pek (1916. godine)
Pravi mladić u ovoj delegaciji starina, visoki, naočiti i glasa krupnog skoro kao Petar Lazović...
Ne može se naći mana Gregoriju Peku i nije mu ni nađena kada je počeo da osvaja filmska prostranstva, odmah je krenuo ka vrhu
i od prvih uloga se nametnuo kao "leading man" za poželeti.
Od "Začaranog", "Duela na suncu", "Revolveraša", "Džentlmenskog sporazuma", "Praznika u Rimu" na početku, Oskarom nagrađenog
Atikusa Finča u "Ubiti pticu rugalicu" sredinom karijere.
U kasnijoj fazi nekim zanimljivim izborima kao što "Predskazanje" ili "Momci (dečaci) iz Brazila", Pekmen je bio i ostao pojam onoga što
smo već rekli, glavnog glumca tj. glavne glumeskare. Žene bi rekle "muškarčina".
Volter Hjuston (1883. godine)
Poslednji, najstariji i nikako najmanje važan. Hjuston je za mene možda najpotcenjeniji glumac čitavog tog doba, danas je najčešće ostao
poznat kao rodonačelnik dinastije Hjuston koju je ipak pre svega proslavio Džon, a nije malo ni Andželika.
Kod sina u filmu "Blago Sijera Madre" je i zaradio Oskara, ali taj glumac je imao još toliko toga genijalnog što je pružio.
Svega 20 godina filmske karijere, međutim uloge koje su varirale od kompleksnih ljubavnih priča do sirovih vesterna,
glavne uloge u kojima je pokazao sav raskoš i sposobnost da ih igra u maniru najboljih, a tek sporedne sa neverovatnim
zbirom i šarolikošću kada se sve stave na spisak, takve podvige malo, malo njih je imalo za tako kratko vreme.
"Dodsvort" je dragulj tridesetih i to je must-see za svakog ozbiljnog filmoljuba, pored toga "Yankee doodle dandy",
"Dragonwyck", Pekov "Duel na suncu", "Shanghai gesture" i mnogo toga drugog.
To je to, to su oni, ljudi bez kojih bi "zlatno doba Holivuda" bilo samo "doba Holivuda" i zbog kojih se ovaj period voli,
vrednuje i čuva od zaborava. Svaka čast, peti aprilu.
Poslednja izmena:
